Pozeljela sam da je i drugi procitaju...Kao i mnoge druge. Podijelimo jedni s drugima neke lijepe stihove...
Eto, da se vaskrsne topic :)
Printable View
Pozeljela sam da je i drugi procitaju...Kao i mnoge druge. Podijelimo jedni s drugima neke lijepe stihove...
Eto, da se vaskrsne topic :)
Trenuci
Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.
Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".
Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...
Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem.
Jorge Luis Borges
Neverna žena
I povedoh nju do reke,
devojkom je smatrajući,
no, udata ona beše.
Zbilo se na Svetog Jaga,
u podesno noćno vreme,
kad pogase fenjeri se
i zrikavci kad zasvetle.
Na izmaku krajnjih kuća
dodirnuh joj grudi snene,
što se odmah rascvetaše
ko zumbula kite jedre.
I šumeli nabori su
uštirkane suknje njene
kao komad svile što,
od oštrica deset sečen.
S krunama bez srebra sjajnog
naraslo je sve drveće,
dok lajaše vidik pasa
u daljini, preko reke.
Kad pređosmo glog i trske
i kupina oštre vreže,
od njezine punđe osta
na tlu blatnom udubljenje.
I ja na to mašnu skidoh,
ona haljinu sa sebe,
ja – opasač s revolverom,
ona – prslnik sav izvezen.
Ni smilje ni školjke morske
nisu takve puti nežne,
ni kristali na mesecu
takvim sjajem ne trepere.
Bedra njena bežahu mi
kao ribe uplašene,
do pola hladnoće pune
a od pola osvetljene.
I po putu najboljemu
jezdio sam noći cele,
bez stremena i bez uzde,
vrh omice te sedefne.
Ne želim, jer čovek jesam,
da pomenem šta mi reče,
pamet zadrava nalaže mi
da se time ne razmećem.
Prljavu od poljubaca
i peska, nju ponesoh s reke;
do se s vetrom mačevahu
ljiljanove sablje bele.
Pokazah se kao pravi
Ciganin što zna ko jeste.
Ja poklonih kotaricu
Njoj od trske ispletene,
Al u nju se ne zaljubih,
jer udata mada beše,
kaza mi da devojka je
kad povedoh nju do reke.
Federiko Garsija Lorka
Poslije nekog vremena naucis
Suptilnu razliku
Izmedju drzati se za ruke i okovati svoju dusu u lance
I naucis
Da ljubav ne znaci oslanjati se na nekoga
I da imati drustvo ne znaci sigurnost.
I pocinjes uciti
Da poljupci nisu ugovori
I da pokloni nisu obecanja
I pocinjes prihvacati svoje poraze
Sa podignutom glavom i ocima koje gledaju naprijed
Sa ljepotom zene
A ne sa tugom djeteta.
I naucis stvarati svoje puteve iz ovog trenutka
Jer je sjutrasnjica
Previse neizvjesna za planove
A buducnost ponekad propadne
Na sred puta.
Poslije nekog vremena naucis
Da i sunce isprzi ako trazis previse puno
Tako, sadis svoj vlastiti vrt
I uljepsavas svoju vlastitu dusu
Umjesto da cekas
Da ti neko donese cvijece
I naucis
Da stvarno mozes izdrzati
I da si stvarno jaka
I da stvarno imas svoju vrijednost
I naucis
cak i sa dovidjenja, ti ucis.
Ne znam od koga je :(
GRAD
Ti govoris: `Otici cu nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaci bolji nego sto je ovaj.
Jer ovdje sto cinjah gresno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, lezi pokopano.
Koliko ce ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog zivota u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traceci ih i
nisteci.`
Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaci neces,
ovaj grad ce zauvijek te pratit.
Istim ces ulicama hodit, starec
u susjedstvu istom, u istim oronut kucama.
Skoncavati uvijek u ovom ces gradu, ne nadaj se
drugom.
Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj zivot kojeg si nistio ovdje
unistio u cijelom si svijetu.
Konstantin Kavafi
MENE VEC NEMA
*************
Na grob mi ljubavi donesi cvijece
Nemoj karanfile vec samo ruze
Molim te ne pali meni svijece
I ne roni uzalud tvoje suze.
****************************
Mene vec nema iako sam tu
Ako ne vidis to je tvoja masta samo
Jer dusa moja vec je na putu
Ali ne znam kuda,ne znam kamo.
******************************
Meni je ruka prijatelja smakla
Dajuci mi bratski komad hljeba
Zato sam sada na putu do pakla
To ti je negdje iznad neba.
***************************
LJUBAVNI PRAH
*************
I kada cutim cuces moj glas
Drzi mi ruku dok ljubav ostaje
Daleko negde iza nas.
*********************
Zar se sve sveto tako rusi
Sve sto se ponizno,zaneseno daje
Ljubav je bila moja vjera
Citavo moje postojanje.
***********************
Dok postajem daleka granica svemira
Ne poznajem ni ljubav ni strah
Zar nismo samo dio zvijezda
Zar nismo samo-ljubavni prah.
*****************************
Mozemo se sresti
Na nekoj drugoj planeti
Dje se ne mrzi i ne grijesi
Ali mi smo samo ljudi
Ja bol-ti nada sto tjesi.
OCIJU TVOJIH DA NIJE
Ociju tvojh da nije
Ne bi bilo neba
U slepom nasem stanu
Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz ociju nestajali
Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nezne preko praga presle
Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu nasem prenocilo
Kratko i jasno - Popa
Izgleda da svi vise uzivaju u citanju, dok rijetki dopunjavaju... Okej...
Ugao
Ako znas da iza svakoga danas mora doci
Jedno sutra, ali ne slucajno kao prolaznik
Koji ti se ukaze iza ugla, i ti znas
Da je to mogao da bude i neko drugi,
Neko ko nije ni onaj prvi, a ni onaj drugi
Na koga si pomislio, ako znas
Da je to mogao da bude tvoj sused, ili onaj
Sto stanuje na drugom kraju grada,
ali ako samo znas
Da je to morao da bude neko, da je morao
Da se pojavi iza ugla kada si ti nailazio,
Hoces li prici uglu i stati
Cekajuci da se on pojavi? Hoces li mu
Reci: Hajde, vreme je? I on ce doci
Cekao ga ti, ili samo prosao ne osvrcuci se,
Ali on mora da se pojavi, da te sretne,
Da prodje pored tebe, da te pogleda,
Iako ni on ne zna na kome uglu si ti
Moras da se pojavis pred njim isto onako
Kao sto se on pojavljuje pred tobom,
Potpuno slucajno - moglo je da bude,
Potpuno slucajno - moglo je i ovako -
Treba samo proci pored njega i pogledati ga
Dobro - jer sutra se bez njega vise nece
Moci ziveti.
Jovan Hristic
beware : do not read this poem
tonite, thriller was
abt an ol woman, so vain she
surrounded herself w /
many mirrors
it got so bad that finally she
locked herself indoors & her
whole life became the
mirrors
one day the villagers broke
into her house , but she was too
swift for them . she disappeared
into a mirror
each tenant who bought the house
after that , lost a loved one to
the ol woman in the mirror :
first a little girl
then a young woman
then the young woman/s husband
the hunger of this poem is legendary
it has taken in many victims
back off from this poem
it has drawn in yr feet
back off from this poem
it has drawn in yr legs
back off from this poem
it is a greedy mirror
you are into this poem . from
the waist down
nobody can hear you can they ?
this poem has had you up to here
belch
this poem aint got no manners
you cant call out frm this poem
relax now & go w / this poem
move & roll on to this poem
do not resist this poem
this poem has yr eyes
this poem has his head
this poem has his arms
this poem has his fingers
this poem has his fingertips
this poem is the reader & the
reader this poem
statistic : the us bureau of missing persons re-
ports that in 1968 over 100,000 people
disappeared leaving no solid clues
nor trace only
a space in the lives of their friends
ishmael reed
Pekar
Onda je Pančo Vila došao u grad,
Objesio majora
I pozvao starog i nemoćnog
Grofa Vronskog na večeru.
Pančo je predstavio svoju novu djevojku,
Zajedno sa njenim mužem u njegovoj bijeloj kecelji,
Pokazao je Vronskom svoj pištolj,
Pa zamolio grofa da mu priča
O svom nesrećnom izgnanstvu u Meksiko.
Kasnije, pričalo se o ženama i konjima.
Obojica bijahu eksperti.
Djevojka se kikotala
I poigravala bisernim dugmetima
Pančove košulje sve dok,
Negdje oko ponoći, Pančo nije zaspao
S glavom na stolu.
Muž se prekrstio
I napustio kuću držeći čizme u ruci
Umalo kao znak
Svojoj ženi i Vronskom.
Taj anonimni muž, bos,
Ponižen, što pokušava da spasi svoj život,
On je junak ove pjesme.
Rejmond Karver
pjesma za ljubavne amatere :
Neispavani (2002)
Zato mi se jutros toliko spavalo,
opet sam sanjao da negde postojis...
zapisujem kad mi se to desavalo
a i ti, valjda, te snove brojis
pa kada se jednom sretnemo, konacno
i svoje predistorije pogresne spojimo
po tim cemo brojanjima da znamo tacno
ko je jace verovao da postojimo...
a i to sretanje...
ne znam niz koje silazis stepenice
pa sam izabrao za cekanja duga
neke niz koje se spusti do ulice
jedna pospana... sasvim druga...
i ne znam na kom zastajes semaforu
pa sam te cekao ovih dana
pred jednim sto ume da zacrveni zoru
bas kada naidje ona neispavana...
Opet?
pa...
jedno priznanje nudim ti gresan
i tu Sasvim Drugu sanjati znam
i tako dobro tebe i nju mesam
da vas tek budan razaznam...
ne zameri,
jer
ona je kriva za mastu izbledelu
i dusu moga sna razbudjenu
kriva sto tebe, po njenom modelu,
zamisljam tako nesavrsenu...
do kraja eto
ne znam ni da li su budni mi dani
ili su snovi medju njih sisli
sve mi se cini:
tako neispavani
mozda smo se negde i mimoisli...
Dejan Savic,2002
Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
sta ti misliš s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.
A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
ja ne znam...ja bih nad poezijom samo plakala.i plakala.
prelijepa je da bi bila ispracena bez suza.mojih.
Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu živim, u snu dišem,
al' ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napišem.
Snove snivam, snove snujem,
u slike bih da ih kujem,
al' su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem
srcu mome laganome.
Al' nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.
Marko Ilić ~ igla @ EUnet.yu
Za veliko cudo nema ovoga .. :
Antun Gustav Matosh
~ Djevojcici mjesto igracke ~
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutish smisla zhalosnih soneta,
Kesteni pred kucom duhu tvom su meta,
Josh je deset karnevala do tvoga bala.
Ti se chudish, dusho.Smijat si se stala
Ovoj ludoj prichi.Tvoja dusha sveta
Josh ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledash me k'o grle.Mislish - to je shala.
Al ce doci veche kad cesh, k'o Elvira,
Don Huana sita i lazhnih kavalira ,
Sjetiti se sjetno ove njezhne strofe.
Moje ce ti ime shapnut moja muza,
A u modrom oku jecati ce suza
Ko za mrtvim klavnom iza katastrofe.
Pretnja
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.
Horhe Luis Borhes
E se le nostre anime son due
lo sono come i fermi gemelli del compasso,
la tua il piede fisso, che pare immoto,
ma pure muove quando muove l'altro.
E benché stia nel suo centro,
quando l'altro si spinge piů lontano,
piega, e lo segue intento,
e torna dritto quando l'altro torna
alla propria dimora.
Cosě sarai tu a me, a me che debbo
come quell'altro andare obliquamente:
la tua fermezza controlla il mio cerchio
e mi riporta lŕ dove son nato.
Konstantin Simonov - Cekaj me
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu
Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece
Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znatcemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu
Mozda spava -Vladislav Petkovic Dis
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za budjenja moc,
i da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odre
Bledi mesec da se krece u umrlu noc.
U snu svome nisam znao za budjenja moc.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oci neke, nebo necije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda decije,
Staru pesmu, stare svezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il" te oci da su moja dusa van mene,
Ni arije, ni seg drugog, sto ja nocas snih;
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.
Ja sad slutim za te oci, da su bas one
Sto me cudno po zivotu vode i gone:
U snu dodju, da me vide sta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.
Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad
I te oci, i tu ljubav, i taj put srece;
Njene oci, njeno lice, njeno prolece
U snu vidim, ali ne znam, sto ne vidim sad.
Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad:
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled sto me gleda kao iz cveca,
Sto me gleda, sto mi kaze da me oseca,
Sto mi brizno pruza odmor i neznosti cvet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom zivi ili pociva;
Ne znam zasto nju i san i java pokriva;
Mozda spava, i grob tuzno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Mozd spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota
Mozda zivi i doci ce posla ovog sna.
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla.
ZOV LJUBAVNIKA
Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevaš cvjetove koji promatraju te
kao što djeca promatraju majčine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju čast, a ti
na njemu žrtvuješ moje srce i dušu
Ili si među knjigama,
sakupljaš ljudsko znanje
a prepuna si nebeske mudrosti?
O, pratiljo moje duše, gdje li si?
Da li u hramu moliš?
Ili zazivaš Prirodu u polju, utočištu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromašnih,
tješiš slomljena srca slatkoćom svoje duše i
ispunjaš njihove ruke svojim darovima?
Ti Božji si duh svuda oko nas,
ti jača si od vremena
Sjecaš li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duše okružila nas je, i Anđeli ljubavi
lebdješe oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominješ li se kada sjeli smo u sjeni krošanja,
skrivajući se od Čovječanstva, kao što žene
štite nebesku tajnu svog srca?
Pamtiš li staze i šume kojima smo kročili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjećaš li se trenutaka kada poželjeh ti zbogom
i moje usne poljubiše tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje božansku tajnu koju jezik izreći ne može!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu
poput onog kojim je Svemogući u zemlju
Udahnuo život čovječji
Taj uzdah vodio me u svijet duha
navješćujući ljepotu moje duše, i tamo
će trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
"Zemaljska tijela često
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
I moraju živjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali duša ostaje zaštićena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dođe
i odvede sjedinjene duše k Bogu
Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuđa
svom sljedbeniku vrč slatkog života
I premda te moje ruke neće grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utješni mladoženja,
tvoje sjećanje, moj Vječni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tišini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Miluješ li moje lice u mislima?
Ta slika meni više ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu prošlost.
Jecaji isušili su moje oči
koje odražavahu tvoju ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima
Gdje si voljena moja?
Čuješ li moj plač tamo preko oceana?
Razumiješ li moju potrebu?
Uvidaš li veličinu moje strpljivosti?
Postoji li koja duša voljna da prenese
ti dašak ove umiruće mladosti?
Postoji li kakva tajna povezanost
među andelima koji ce ti prenijeti moju pritužbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
životna tmina privila me na svoje grudi,
žalost me osvojila.
Pošalji svoj smiješak u nebo,
neka me dosegne i oživi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me održi na životu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav
I kako malen ja sam.
H. Dz
NE DAJ SE INES
Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
Jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vise ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljednjeg jutra oko devet do stanice
I rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U vecernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines
Dugo je pripremano nase poznanstvo
I onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica, lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena u zraku kao naranca
kao narancasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovic
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
Upotreba zajednicke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko trazi"
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem plocu
Da li je to nepristojno u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdrazi pocetak
Raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara, i krade, i napusta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice
Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve - u prosjeku 1938
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta ce mi mladost tesko pasti
A bit ce ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se mijesaju
Glas majke prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Jos malo setnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines...
Arsen Dedich
NE VJERUJ...
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
Alexa Shantich
ima ih toliko...ne zamjerite...ne mogu da odolim... :?
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.
"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
Jesenjin- 1925
OVE NOCI
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.
Pablo Neruda
Moram josh ove 3 -nekako ih dozhivljavam kao svoju lichnu kartu :wink:
Vesna Parun
NA RASKRŠĆU
Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me očekuju.
Volim ljeto.
Kao ruke mladića koji ozdravlja
i polako ustaje iz žute sjete soba -
ruke ljeta za suncem ispružene,
nudeći mu zanesene obrise našeg tijela,
libido ptica i med hladovine.
I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u brončanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom veceri i boja.
I zima katkad posjeduje mekoću prve ljubavi
u dugoj tajni trulog dječjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprašta
i sve je kadra da započne iznova.
Ali, mašta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godišnje doba koje živi
samo od prozračnog rasula snijega,
od nježne smrti sviju početaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lišena slatke groznice čekanja!
Paučino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljeće, kako si u svemu što
nam nudiš nemilosrdno!
Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljeće
na usnama žednih ljubičica.
UMRO SAM A TI MI OPROSTI
umro sam a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći
oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćeš se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja
oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što neću moći usne da ti dodirnem
Željko Krznarić
ZABORAVI
Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži…i zaboravi.
Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…
I noći zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…
Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.
Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.
Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi…
I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine.
Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali… imali…
Zato… Zaboravi.
Čemu sjećanja?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.
Kasno je već. dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako.
I znam da možda i boli... ali pokušaj,
Molim te, pokusaj… zaboravi!
I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži… i zaboravi.
Rade Sherbedzija
Misljenje o pjesmi sam ti vec rekao :) al ipak.... lijepa je.
Ovo sam tek sad procitao pa sa zakasnjenjem od par sati: Lijepo li je kad se jedno ovako slatko bice sjetio tebe i tvojih pjesamaQuote:
Originally Posted by cupka
Cmoka Cupka, hvala ti
Snevaj da uvidis da prolazni snovi
jos najblize stoje postojanoj sreci;
Da ne patis nikad,zasto jadi ovi,
a ne koji drugi ,a ne koji treci.
Ljubi,ljubi silno,uvek istovetan,
u ljubavi samo ti ces jasno znati
kako malo treba da se bude sretan
i sto puta manje da se vecno pati.
I umri da spases verovanje cisto,
da si kad god stao pred istinom golom;
I da u zivotu nisi jedno isto,
jednom zvao srecom a drugi put bolom
Cudi me da je Boyanna nije vec postovala :)
Malo zivnuo topic! Neka, neka :). Cupka, tvoj predlog je super i otvori novi topic, cisto da ne bude papazjanija 8) . Pretpostavljam da pored tebe i BLUE_STILL-a ima jos pjesnika forumasa koji ce se javiti.
O g l e d a l o
Posrebreno sam i tačno. Nemam predrasuda.
Što god ugledam smesta progutam
Takvo kakvo je, nezamagljeno ljubavlju ili nedopadanjem,
Nisam okrutno, tek istinoljubivo –
Oko malenog boga, četverougaono.
Vreme uglavnom provodim meditirajući na suprotnom zidu.
Ružičast je, s pegama. Gledam ga tako dugo
Da pomišljam da je mog srca deo. Al on svetluca.
Razdvajaju nas stalno , lica i pomrčina.
Sada sam jezero. Jedna žena se nada mnom svija
Tražeći moje dosege za ono što stvarno jeste.
Zatim se okreće onim lažljivicama, svećama i luni.
Vidim joj leđa i verno ih odslikavam.
Nagrađuje me suzama i kršenjem ruku.
Važno sam joj. Dolazi i odlazi.
Njeno lice svakoga jutra smenjuje tamu.
U meni je mladu devojku utopila i u meni se jedna starica
Iz dana u dan diže prema njoj, kao zastrašujuća riba.
Silvija Plat
Koliko vec nisam bila na forumima i sifru sam zaboravila al tu sam ponovo i vidim da je na pojedinim forumima vrijedno doci.Cupka potpuno se slazem sa tobom u vezi banalizacije stvari. :)
Lijepi jutarnji blues
Pokazalo se da je obecani `veliki bijeg`
bio kraci nego sto je itko mogao pretpostaviti. Ali je
na svoj nacin bio savrsen. Gledali smo s terase
dolje u more. Pod njegovom povrsinom
druga terasa, pod terasom drugacije more
dosad nezamislive boje, a pod njim bivsi
studentski grad prethodno izlozen u svom savrsenstvu;
s uglastim plocama u blijedom, mesnatom tonu
od kakvog bi se zacrvenjelo i zubarstvo.
Ali kako sam mogao znati izlazeci iz garaze
da se nas dvoje vise necemo susresti?
Pa ipak runda za rundom snapsa stizala je
i to je bila dobra stvar,
a bio je tu i golem izbor primamljivih salata...
Tako to ide, posjet za posjetom
u ojadjenoj, ali besprijekorno cistoj sezoni
s tamnoljubicastim cvatom divlje jabuke
na djevojackim suknjama. I uvijek je
bilo nekog posla pred nama, i vecernjih obecanja ljubavi.
Ali, da, nista od svega toga. Nista nije urodilo nicim.
Najtuzniji bijasmo na najraskosnijoj pritki,
ili bar tako izgleda. A onda se zalost izgubila
poput zalutala djeteta. I sto je preostalo?
John Ahsbery
Déjeuner du matin
Il a mis le café
Dans la tasse
Il a mis le lait
Dans la tasse de café
Il a mis le sucre
Dans le café au lait
Avec la petite cuiller
Il a tourné
Il a bu le café au lait
Et il a reposé la tasse
Sans me parler
Il a allumé
Une cigarette
Il a fait des ronds
Avec la fumée
Il a mis les cendres
Dans le cendrier
Sans me parler
Sans me regarder
Il s'est levé
Il a mis
Son chapeau sur sa tęte
Il a mis son manteau de pluie
Parce qu'il pleuvait
Et il est parti
Sous la pluie
Sans une parole
Sans me regarder
Et moi j'ai pris
Ma tęte dans ma main
Et j'ai pleuré
čak sam je i napamet znao.
(amaterski prevod:)
doručak
sipao je kafu
u šolju
sipao je mlijeko
u šolju kafe
sipao je šećer
u kafu s mlijekom
i sa kašičicom
promješao ju je
popio je kafu s mlijekom
i odložio šolju
bez riječi
zapalio je
cigaretu
pravio je krugove
od dima
istresao je pepeo
u pepeljaru
bez riječi
bez pogleda
ustao je
stavio je
svoj šešir na glavu
obukao je kišni mantil
jer je padala kiša
i otišao je
na kišu
bez ijedne riječi
bez ijednog pogleda
a ja sam zarila
glavu u šake
i zaplakala
i kašičicom, ko zna...
ovu pjesmu sam skoro cuo i ovaj topik me podsjeti da je nadjem... ne mogu reci da je najvece knjizevno ostvarenje ali imao sam neki cudan osjecaj kad sam je slusao/citao...
Prva fotografija
A koje je ovo bepče u benkici?
Pa to je mali Adolfić, sin porodice Hitler.
Možda će postati doktor prava
ili tenor u bečkoj operi?
Čija je to ručica, čija, uvence, okce, nosić,
čija je pupa puna mleka, ne znamo još.
Da li štampara ili lekara, trgovca il časnog oca?
Kud li će ove smešne nožice, kud?
U vrtić, u školu, u ured, na svadbu,
možda baš sa kćerkom gradonačelnika?
Bucko, anđelak, mrvica, loknica.
Kad je prošle godine dolazio na svet,
nije prošlo bez znakova na nebu i zemlji:
aprilsko sunce, u prozorima geranije,
muzika vergla u dvorištu,
dobar znak u ružičastom papiru,
pred sam porođaj proročanski majčin san,
videti goluba u snu - vest je radosna,
a uhvatiti ga - stići će dugo čekan gost,
kuc, kuc, ko je, to Adolfićevo srdašce kuca.
Cucla, pelena, portikla, zvečka.
Momčina, Bogu hvala, i da kucnem, zdrav.
Na roditelje liči, na mače u korpi
i svu ostalu decu iz porodičnih albuma.
E, pa nećemo sada da plačemo,
čika fotograf pod crnom maramom napraviće škljoc.
Atelier Klinger, Grabenstrasse, Braunau.
Braunau je nevelik i miran grad.
Solidne firme, čestiti susedi,
miris kiselog testa i peraćeg sapuna.
Nema zavijanja pasa, ni bata sudbine.
Profesor istorije raskopčava kragnu
i zeva nad sveskama.
Vislava Šimborska
shimborska rules...
e'o neshto &od me:
I'm thinking about you. What else can I say?
The palm trees on the reverse
are a delusion; so is the pink sand.
What we have are the usu
fractured coke bottles and the smell
of backed-up drains, too sweet,
like a mango on the verge
of rot, which we have also.
The air clear sweat, mosquitoes
& their tracks; birds & elusive.
Time comes in waves here, a sickness, one
day after the other rolling on;
I move up, it's called
awake, then down into the uneasy
nights but never
forward. The roosters crow
for hours before dawn, and a prodded
child howls & howls
on the pocked road to school.
In the hold with the baggage
there are two prisoners,
their heads shaved by bayonets, & ten crates
of queasy chicks. Each spring
there's race of cripples, from the store
to the church. This is the sort of junk
I carry with me; and a clippin
about democracy from the local paper.
Outside the window
they're building the damn hotel,
nail by nail, someone's
crumbling dream. A universe that includes you
can't be all bad, but
does it? At this distance
you're a mirage, a glossy image
fixed in the posture
of the last time I saw you.
Turn you over, there's the place
for the address. Wish you were
here. Love comes
in waves like the ocean, a sickness which goes on
& on, a hollow cave
in the head, filling & pounding, a kicked ear.
Margaret Atwood
Odlicna pjesma i super odabir, Brain In Chains !
BOG NAPUŠTA ANTONIJA
Kad se iznenada, u ponoć, začuje
nevidljiva povorka kako prolazi
sa sjajnom muzikom, sa glasovima -
svoju sudbinu koja te je izdala, svoja dela
što nisu uspela, svoje životne planove
što su svi promašili, nemoj uzaludno oplakivati.
Kao da si se godinama spremao, kao junak,
otpozdravi joj, toj Aleksandriji koja odlazi.
Pre svega, nemoj se zavaravati, ne reci da je
sve to bio samo san, da te je prevario sluh:
takve zaludne nade nemoj prihvatati.
Kao da si se godinama spremao, kao junak,
kao što priliči tebi koji si bio dostojan jednog takvog grada,
mirno priđi prozoru,
i slušaj sa ganutošću, ali ne
sa kukavičkim molbama i žaljenjem,
kao poslednje zadovoljstvo glasove,
sjajne instrumente skrivene povorke,
i otpozdravi joj, toj Aleksandriji koju gubiš.
Konstantin Kavafi
Romantika
Ljubav je kad posudim od tebe 12 kuna
Za plavi oglasnik
Pa u njemu potrazim posao
A ne potrosim ih na 2 kave ili pivu
Ljubav je kad ne gledam
Tvoje roditelje s gadjenjem i sutim
Nego imam jaja bit pred njima
Jer znam da me volis
Pa ces ih sterat u *****
Ako ce ti srat zbog mene
Ljubav je kad se ne bojim
Da ces me ikad ostavit
Iako bih tu opciju smatrao
Apsolutno shvatljivom
Ljubav je kad ti ne dodjem
U 5 ujutro iznimno pijan
I kazem da sam slupao auto
I tako ostanem pijano smrdit
Dok ne odes na posao
I ne operem sudje ujutro
Jer me boli glava
Pa ga moras oprat ti
Kad dodjes s posla
Ljubav je kad na tebi volim
Sva sranja koja mi se inace gade
I radi kojih bi neku drugu
Promptno dekapitirao
Motornom pilom stihl
Ljubav je kad ti znas koliko sam glup
I nije da me samo volis i zanemarujes to
Nego te ne jebe to pol posto
I guba ti je imat takvog kripla
Pored sebe
Ljubav je kad kazes da te zagrlim
A ja to ucinim
Bez da kazem, jos samo malo bum na netu
I tako zagrljeni zaspemo
Istovremeno, bez da razmisljam
Kaj sam propustil tim zagrljajem
Jer se stignemo grlit i sutra
Ljubav je dok glumim
Malu retardiranu zirafu
I totalno sam glup
A ti se smijes
Jer razumijes da sam
Jebena retardirana zirafa
Ljubav je kad sa mnom igras wormse
I ne ide mi toliko na ***** to
Kaj ti moram narihtat
Neograniceno vrijeme poteza
A znam da nikad neces naucit
I svejedno mi je
Ljubav je kad me pustas
Da se ganjam po gradu
Ko zadnja seljacina
I na moju glupu facu
I na pitanje 'timater sam najbrzi, si vidla?'
Me samo steras u ***** il velis 'aha'
I nasmijes se
Ljubav je kad te probudim
Glomaznom erekcijom i poljupcem
A ti ne kazes
Smrdi ti iz usta
I ja bih jos malo spavala
by Unknown Hero