Printable View
Upoznaćemo ga svi na Sudnjem danu, samo što će neki umjesto kafe piti uzavrelu kapljevinu...Da li je doprla do tebe vijest o teškoj nevolji? –kada će se neka lica potištena, premorena, napaćena u vatri užarenoj pržiti,Quote:
Originally Posted by bonnob1
sa vrela uzavrelog piti, kada drugog jela osim trnja neće imati, koje neće ni ugojiti ni glad utoliti.
Dawude, idu li u Džennet đeca koja umru prije puberteta?
Idu, čak i đeca nevjernika.Quote:
Originally Posted by RoNN|3
NIJE ME BILO DUŽE VREMENA PA SI OJAČ'OQuote:
Originally Posted by Dawud
Sinane pokrili smo valjda to prelaženje u Islam.
Evo nekih statistika:
Evo ti čisto muslimanska strana Wikiislam
Po istraživanjima Doktora Ilyas Ba-Yunus (iz Pakistana) 75% ljudi koji pređu u islam se poslije dvije ili manje godina vrati hrišćanstvu. - ČINJENICA
Što vi naravno krijete i samo računate koliko ih je prešlo u islam ne pominjući koliko ih se poslije maksimum 2 godine vratilo hrišćanstvu.
Vaše Hodže tih 75% ne prijavljuju već ih zabilježe kada pređu u islam a ne zabilježe kada iz njega izađu
Afrika- godišnje 6 miliona muslimana pređe u hrišćane - ČINJENICA (možda se to nekom čini mnogo ali Afrika ima preko toliko stanovnika da bi svi ovim tempom prešli u hrišćanstvo potrebno je preko 70 godina).
Čak i u arapskim zemljama gdje je to kažnjivo kamenovanjem muslimani u hiljadama prelaze u hrišćane - ČINJENICA(15 crkava je otvoreno u Bagdadu a 5000 ljudi prešlo u Hrišćanstvo, u Afganistanu 10000 novih Hrišćanskih crkava)
Evo ti stranica EX-Muslimana(pisali bivši muslimani) ako te interesuje i ako želiš da se učlaniš. FormerMuslims
(6 miliona Afričkih muslimana godišnje pređe u hrišćanstvo)
U poslednjih 20 godina u Rusiji je preko DVA MILIONA nekadasnjih muslimana primilo pravoslavlje dok je u istom periodu od 2000 do 5000 Rusa primilo Islam!
Najvise njih su Tatari, Azeri, Ingusi i Kazaci....
da te citiram
HAJ, HO
Ova demografska statistika bavi se i religijom, pa, kad se malo bolje pogleda, ispada da odumiru jedino pravoslavni narodi. Čak u vreme kad ruske makaze seku milion ljudi godišnje, kavkaskih naroda – Inguša, Azerbejdžanaca, Jermena - dvostruko više. Za 1,5 put porastao je broj Čečena, Avara, Lezgina, Kumika. Tako Rusija, koja se diči sa hiljadu godina pravoslavlja, postaje sve više muslimanska zemlja. Danas u Rusiji ima 25 miliona muslimana, a naučnici smatraju da će oko 2050. pola stanovnika biti pravoslavno a drugu polovinu činiće muslimani. http://www.balkanmagazin.net/kolumna/ljudske_naravi/ruske_makaze_poseku_milion_ljudi_godisnje.xhtml
Kako kaže otac Dimitrij, povećanje broja pravoslavaca koji redovno posećuju crkvu, kao i revnosnih muslimana, „ni za koga, ni za islamsku zajednicu, ni za pravoslavce, ne predstavlja pretnju”. „Opasnost će se pojaviti kad polovina slovenskog stanovništva izumre, a muslimansko stanovništvo poraste. Čim naši muslimani osete svoju snagu više neće istupati sa nekakvim deklaracijama. Prosto će uzeti i napraviti ovde ono što žele”, misli on.
„Zato će kroz nekoliko decenija situacija postati veoma ozbiljna i moraćemo da idemo iznad Moskve u ’Severnu Tebaidu’ – Vologdu, Arhangelsk.
http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Rusija-kroz-20-godina-pravoslavna-ili-muslimanska.lt.html
http://www.preporod.com/images/stori...ani-rusija.jpg
Pročitah par stranica i nikako nisam zadovoljan.
Nije mi jasno zašto vam je do te mjere bitno koliko je Hrišćana primilo Islam i obrnuto? Čemu ovo bespotrebno nadmudrivanje? Nisu naše vjere konji, pa da se takmičimo koji je brži, bolji, ljepši...
Mnogo su dignute tenzije na ovom PDF-u, nema razloga za tim... Ipak je ovo PDF o vjerama, nije politika :) A čini mi se da svaka vjera propagira ljubav, slogu, plemenitost...
Kao sto rece, cini ti se.
Kada se govori o ličnosti Muhammeda, s.a.v.s., i značaju izučavanja njegovog životopisa, korisno je sagledati šta su o njemu rekli veliki svjetski umovi. U ovom odjeljku navest ćemo prigodne izjave nekih velikana koji su bili zadivljeni grandioznim likom Alahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i pored činjenice da nisu primili islam. Oni su ukazivali na istinu koju historija uvjerljivo bilježi i to ispisivali u svojim djelima. Muhammeda, s.a.v.s., su cijenili prvenstveno zbog toga što je svojim djelom doprinio da ljudski rod ostvari moralni i civilizacijski uspon do najviše razine. To je mnoge autore navodilo da mu se dive, toliko da su o njemu pisali djela u kojima se Poslanikov, s.a.v.s., uzoran lik trajno spominje. Ovaj izbor je mali dio onog što su ti ljudi rekli o veličini Poslanikove, s.a.v.s., ličnosti i njegovim izvanrednim osobinama.
Mahatma Gandi"Poželio sam upoznati tog čovjeka koji neosporno plijeni srca miliona i miliona ljudi. Nedvojbeno sam se uvjerio da sablja nije bila sredstvo pomoću kojeg je islam stekao svoju poziciju, već je to bila jednostavnost tog Poslanika praćena preciznošću, ispunjavanjem datih obećanja, te njegova potpuna odanost prijateljima, privrženost sljedbenicima, hrabrost i apsolutno pouzdanje u Gospodara tokom izvršavanja svog poslanja. To su osobine koje su presudno krčile put i otklanjale teškoće, a nikako sablja. Nakon što sam završio čitanje drugog dijela Poslanikovoga životopisa, shvatio sam koliko mije žao što se djelo tu završava, zbog toga što sam osjetio želju da što više saznam iz Poslanikovoga grandioznog života."
Majki Hart (Michael Hart), američki pisac"Moj izbor Muhammeda za vodeću poziciju među najistaknutijim historijskim ličnostima, vjerovatno će neke čitaoce iznenaditi. Međutim, on je jedini čovjeku cjelokupnoj historiji koji je maksimalno uspio na dvjema razinama: onosvjetskoj i ovosvjetskoj. Bilo je poslanika i vjerovjesnika koji su započinjali s velikim poslanjima, ali su umrli a da poslanja nisu dovršili, kao što je bio slučaj http://www.vjerovjesnik.net/a/rekli_files/image001.gifs Mesihom (Isusom) u kršćanstvu. Bilo je i onih s kojima su drugi (poslanici) sudjelovali u istom poslanju ili su im drugi prethodili, kao što je slučaj s Musaom u Židova. Međutim, Muhammed je jedini koji je upotpunio poslanje u vjeri čije odredbe su sasvim jasno određene, u koje su narodi potpuno vjerovali još za njegovog života.Uz vjeru, on je uspostavio i novi oblik države. S tog stanovišta on ima i velike ovosvjetske zasluge. Plemena i narode je ujedinio u jedinstvenu zajednicu i uspostavio njena životna načela, uredio život te zajednice na ovom svijetu davši joj univerzalan model organizovanja koji se iz njegovog zavičaja širio svijetom. On je taj koji je i započeo i upotpunio ovosvjetsko i onosvjetsko poslanje."Lav Tolstoj, ruski književnik[4]"Muhammedu je dovoljno da bude ponosan to što je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u krvi, izbavio iz vraških kandži ružnih običaja. Pred njom je otvorio put uspona i napretka. Muhammedov vjerozakon će svijet voditi u sporazumijevanje s razumom i mudrošću."''... Nema nikakve sumnje u to da je Vjerovjesnik Muhammed jedan od najvećih reformatora čovječanstva. Pripada mu najveća slava jer je on čovječanstvo uputio istinskom svjetlu, pravdi i miru, jer je spriječio prolivanje nedužne ljudske krvi i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti niko drugi do čovjek koji je imao nadnaravnu snagu, čovjek koji je dostojan svakog poštovanja, divljenja i pažnje.’’
Francuski književnik i političar Lamarten"Ako važi pravilo da se ljudski genij mjeri prema krajnjem dometu i zadivljujućim rezultatima, ko se može usuditi da bilo kojeg velikana moderne historije uporedi s vjerovjesnikom Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim genijem, uprkos malobrojnim sredstvima kojima je raspolagao? Znameniti ljudi iz moderne historije su izrađivali oružje, uspostavljali zakone, osnivali imperije, a ubirali su samo prolaznu slavu koja se pred njima raspršivala. Međutim, Muhammed, s.a.v.s., nije samo vodio vojsku, uspostavio zakon, osnovao imperiju, pobjeđivao narode i umirivao vladare, već je predvodio milione ljudi, što je, u dato vrijeme, činilo trećinu svijeta. Uz sve to, on je presudio kipovima i praznovjerju, te pogrešnim vjerovanjima, mislima i uvjerenjima.Muhammed je bio strpljiv i odlučan sve dok nije dočekao Allahovu pomoć i ostvario pobjedu. Sve njegove želje su bile okrenute jednom cilju. On nije želio osnovati imperiju ili nešto slično. Ni u njegovom namazu, ni odlasku Gospodaru, odnosno u njegovoj smrti - čak ni u uspjehu nakon smrti - u svemu skupa, nema ni traga varanju i obmanjivanju, već sve jasno ukazuje na čvrsto vjerovanje koje je Vjerovjesniku davalo snagu i moć da učvrsti vjeru koja se dijeli na dva dijela: vjerovanje u Jednost Boga i vjerovanje da kod Uzvišenog Boga nema ništa akcidentalno. Prva polovina objašnjava jedno Božije svojstvo (naravno, to je Jednost), a druga polovina ukazuje na ono po čemu se Uzvišeni Bog ne može opisati, a to je ono što je materijalno. Radi ostvarenja prve polovine, bilo je neophodno sabljom presuditi drugim bogovima, a što se tiče druge polovine, to je zahtijevalo učvršćivanje uvjerenja rječju, mudrošću i lijepim savjetom.To je Muhammed filozof, govornik, vjerovjesnik, zakonodavac, ratnik, čovjek koji je bio iznad svojih prohtjeva, koji je trasirao misaone pravce pozivanja u istinsko obožavanje bez kipova i praznovjerica. On je osnivač dvadeset zemaljskih i jedne duhovne imperije. To je taj Muhammed. S obzirom na parametre ljudske veličine, želimo pitati: Ima li, uopće, neko veći nego što je bio Muhammed?"[5]"Spremnost tog čovjeka da zbog svojih uvjerenja podnosi zlostavljanja i njegova nepokolebljiva moralna privrženost onima koji su ga slijedili i smatrali ga svojim vođom i prvakom, zajedno s neospornom veličinom njegovih dostignuća, uvjerljivo govori o pravednosti i poštenju ukorijenjenim u njegovoj naravi. Pretpostavka da je Muhammed zagovarao nešto što je hipotetično, za sobom povlači dodatne teškoće koje nije moguće razriješiti. U svakom slučaju, među velikanima evropske historije nema ličnosti dostojne opisivanja po kojem se opisuju Muhammed i njegovo djelo."
Vat Montgomeri Vat (VVatt Montgomery Watt)
Bosvort Smit (Boswort Smith)"Muhammed je, u isto vrijeme, bio vojskovođa, političar i vjerski vođa. Međutim, u njemu nije bilo samoljubivosti svojstvene vjerskim vođama niti vojnih odreda kao u vladara. Nije imao mobiliziranu vojsku, ni tjelesnu gardu, ni utvrđen dvorac, niti posebna primanja. Ako se za nekoga može reći da je prosuđivao s nadnaravnom sposobnošću, onda je to bio Muhammed, po tome što je uspijevao držati uzde vlasti iako nije raspolagao njenim instrumentarijem niti je imao pomoć vladajućeg aparata.
Eduard Gibon i Simon Okli (Edward Gibbon/Simon Ocklav)"Nije samo širenje islamskog poslanja ono što zaslužuje divljenje, već to zaslužuje njegova postojanost i čvrstina tokom niza vjekova. Taj snažni utisak koji je Muhammed ostavljao u Meki i Medini, još uvijek, istu snagu i moć ostavlja u srcima Hindusa, Afrikanaca i Turaka, dok razgovaraju o onom Što sadrži Kur'an, iako je je od tada prošlo više od dvanaest stoljeća."
Bernard Šo, engleski pisac"Više nego ikad prije, svijet ima potrebu za čovjekom koji bi razmišljao kao što je razmišljao Muhammed, taj vjerovjesnik koji je svoju vjeru uzdigao na razinu dostojnu istinskog poštovanja i uvažavanja. To je najsnažnija vjera u historiji civilizacija, vječna i neprolazna vjera. Ja svoje mnogobrojne sunarodnike zamišljam kako nesumnjivo ulaze u tu vjeru. Ta vjera će svoje prostrano područje naći na ovom kontinentu (Evropi).Posljedicom neznanja ili šovinizma, teolozi su u srednjem vijeku o Muhammedu iscrtavali mračan portret. Smatrali su ga neprijateljem kršćanstva. Međutim, ja sam nastojao proniknuti u istinu o tom čovjeku i uvjerio sam se da je on pravo čudo. Došao sam do zaključka da on nije bio neprijatelj kršćanstva. Prije bi se mogao nazvati spasiocem čovječanstva. Prema mome mišljenju, da je njegova vjera zavladala savremenim svijetom, teškoće bi nam riješila zahvaljujući značaju koji ona pridaje miru i sreći za čim ljudi imaju nasušnu potrebu."
ako ćemo da navodimo poznate ljude koji su pljuvali po islamu neće biti dovoljno 42 topica
npr. Frojd je IZ DUBINE DUŠE MRZIO islam
Tebi smeta Islam?Quote:
Originally Posted by Rakun
Njemu smeta istinitost islama, koja mu pravi psihičke probleme zbog negiranja istine. ”Kažite vi meni šta će s vama biti ako je Kur’an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete, i ako je jedan od sinova Israilovih posvjedočio da je i on od Allaha, pa on povjerovao, a vi se uzoholili.” Allah, zaista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sebi nepravdu čini. I govore nevjernici o vjernicima: ”Da je kakvo dobro, nas oni u tome ne bi pretekli.” A kako pomoću njega Pravi put nisu našli, sigurno će reći: ”Ovo je još davna izmišljotina.”Quote:
Originally Posted by SAJBER-QRAJBER
Ruski pisac L. N. Tolstoj pročitao je 1908. godine knjigu Hadisi Muhammeda, a.s. od Abdullaha es-Suhreverdija, koja je bila objavljena u Indiji. Tolstoj je od pročitanih hadisa napravio zbirku i ponudio je na štampanje ruskoj štampariji Posrednik (oktobra 1908.) pod nazivom Muhammedovi hadisi kojih nema u Kur'anu.
Sam Tolstoj bio je vjernik i dobro je poznavao različite vjerske teme. Njegovo gledište u odnosu na islam može se uočiti i kroz pisma (posebno ono od 15. marta 1909. godine) koja je pisao gđi Jeleni Vekilovoj, Ruskinji udatoj za generala Ibrahim-agu, porijeklom Azerbejdžanca. U Rusiji tog vremena, iako su sami htjeli preći na islam radi opće situacije u azeri-turskom društvu, ili u porodici, roditelji koji su bili različite vjere nisu vršili pritisak u pogledu promjene vjere svoje djece. Upravo o ovome je Jelena Vekilova upoznavala svog savremenika Tolstoja, koga su zanimala ova kretanja i razmišljanja. Tražila je savjet u pogledu toga šta da uradi, koju je vjeru bolje da upiše u lične papire svoje djece. Tolstoj joj, naravno, nije uskratio odgovor.
Islam, posljednja i najveća vjera...
Što se tiče davanja većeg značaja islamu nego pravoslavnoj (hrišćanskoj crkvi u Rusiji), ja sam punog srca saglasan tome. Koliko god to bilo čudno reći, za mene je islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva. Kad bi čovjek imao pravo izbora, svaki razuman pravoslavac (hrišćanin) i svaki čovjek, bez ikakve sumnje i nedoumice, prihvatio bi islam, jednog Allaha i Njegovog Pejgambera.
Zašto? Zato što s Trojstvom, teškom i nerazumljivom božanstvenošću (Otac, Sin i Sveti Duh), s pretajanstvenom Marijom Anom, svecima, njihovim predstavljanjima i komplikovanim ceremonijama... i ne bi moglo biti drugačije. Islam se morao uzdići iznad toliko iskvarenih vjerovanja koja su zauzela mjesto temeljnim vjerskim doktrinama i u jednom periodu prerasla u crkvena vjerovanja. Obratimo pažnju na ovo:
islam se pojavio 600 godina poslije kršćanstva. Sve se na svijetu razvija, usavršava. Kao što i svaki pojedini čovjek sazrijeva, isto tako sazrijeva i cijelo čovječanstvo, postaje savršenije. Značenje, bit ljudskog života jesu vjerska poimanja. Usavršavanje vjere pak predstavlja olakšavanje njenog razumijevanja i razjašnjavanje najrazličitijih tajnih misli. Na rasvjetljavanju vjerskih vrednota i istina skrivenih u tajanstvenim tminama radili su najveći umovi čovječanstva još od najstarijih vremena. Računa se da su oni postavili osnove svih velikih vjera. Prije svega, ako uzmemo religije za koje znamo, najviše vjerske vrijednosti sadržane su u indijskim Vedama, a poslije i u Uputama Mojsija, Bude, Konfučija, Lao Tzua, Isusa i Muhammeda. Svi inicijatori velikih religija bili su ljudi koji su to izvlačili iz starih vjerskih značenja na mnogo dublji, mnogo lakši i umu razumljiviji način. Ipak, oni su i pored toga, opet, bili "ljudi", pa iako su istinu u potpunosti razotkrivali ispod plašta pogrešaka, nisu mogli sve objasniti.
Pomislimo samo, iako ovi ljudi nisu postupali pogrešno, nakon njih dolaze njihovi učenici, daleko niže razine, koji će preokrenuti poimanje istine u svoj njenoj dubini, sve u namjeri da uljepšaju stvarnost, prilagode je svakome, a pri tome će dodati dosta nepotrebnih i, naročito, čudnih stvari. Kao rezultat toga bit će otežano ispravno poimanje istine za čovjeka. Koliko god istraživali vjere, koliko god više teolog razjašnjavao stvarnost, na ovaj se način sve više udaljava od osnove, a te promjene sakrivaju i zamagljuju istinu.
Kad je riječ o ovome, i u najstarijim religijama ima toliko neobičnosti i svake vrste izvrnutih vjerovanja, izmišljotina koje sakrivaju lice stvarnosti. Jednako kao u najstarijim religijama: budizmu, bramanizmu, konfučijanstvu, toga ima i u taoizmu, svjetskim religijama, kršćanstvu i judejstvu i, koliko god malo, ali ima, i u ovoj posljednjoj i najvećoj vjeri - islamu...
U mom je srcu Allahov nur, Njegovo je ime savjest.
Tolstoj
Stara arhiva Bosnjaci net.
Tolstoj ovako govori u uzvratnom pismu koje je poslao izjasne Poljane 15. marta 1909. godine:
"Jeleni Jefimovnoj (Vekilovoj),
Neizmjerno je dragocjena želja Vaših sinova da pomognu tatarskom narodu u prosvjećivanju. U ovakvoj situaciji ne mogu objasniti koliko je važno da prihvate islam. Uopće gledano, treba da Vam kažem, ja mislim da o pitanju kojoj će vjeri pripadati, čovjek treba sam sa sobom da odluči, a ne službenim priznanjem. Prema tome, Vaši sinovi ne moraju nikoga obavještavati o tome da smatraju da je islam za njih vjera viša od hrišćanstva i da prelaze izjedne vjere u drugu. A možda je to neophodno. U tom slučaju, međutim, ne mogu ništa kazati. Prema tome, Vaša bi djeca trebala odlučiti sama o tome da li će, ili ne, obavijestiti vladine organe o tome.
Što se tiče uzvišenosti islama spram hrišćanstva i posebno velikodušnosti namjere Vaše djece, od sveg se srca slažem s tim. Koliko god bilo čudno da to govori čovjek koji drži krajnje do hrišćanskih ideala i doktrina, u istinskom značenju, ja moram reći da nemam nikakve sumnje u to da je islam prema njegovom posebnom vanjskom odrazu, na neuporedivo višem nivou od hrišćanske crkve. Kad bi se govorilo o davanju prvenstva između hrišćanske crkve ili islamske vjere, svaki pametan čovjek bi nesumnjivo umjesto nerazumljivog Božanstva trojnih osobina, svetkovina iskupljenja grijeha, vjerskih obreda, molitvi Isusovoj majci, bezbrojnih molitvi svecima i njihovim slikama, uvijek smatrao uzvišenijom islamsku vjeru koja zapovijeda vjerovanje u jednog Boga, u kojoj je Muhammed Božiji rob i poslanik. To drugačije i ne može biti.
Kao što se usavršava (sazrijeva) vjerska osnova koja čini bit života svakog pojedinca i cijelog čovječanstva, tako se razvija i usavršava sve u životu. Kad je riječ o sazrijevanju vjere, to je onda njeno pojednostavljivanje, rasterećivanje od svega što ju čini nerazumljivom i nepojmljivom. To je upravo ono što su radili učenjaci koji su postavljali osnove vjere još od najstarijih vremena, uklanjanje svega što vjerske istine čini nerazumljivim. To su ona uzvišena vjerska poimanja koja prepoznajemo u svim vjerama, nalazimo ih i u indijskim Vedama, poslije u učenju Mojsija, Bude, Konfučija, Lao Tzua, kršćanstva i Muhammeda. Svi novi vjerski priklonici postali su veliki ljudi skidajući s vjere oklop krutog starog značenja i otkrivajući istine: dublje, jednostavnije i umu prihvatljivije. Postali su veliki ljudi, ali nisu mogli objasniti svu svjetlost istine, dubinu i jednostavnost bez razilaženja sa starim pogrešnim shvatanjem. Koliko god imali obavezu da ne prave greške, da sve što kažu bude izvorna istina, bez laži, učenicima koji su daleko ispod svojih učitelja prilično je teško omogućiti da vide pravu stvarnost, ako pri tom ne shvate činjenice u svoj njihovoj dubini, pri tome uzburkavajući nepoznate i nepotrebne elemente koji su joj dodati u želji da budu prihvatljivije i praktičnije prikazane.
Koliko god vjera da je svjesna ovih iskrivljavanja stvarnosti, njih je toliko da i kad budu otkrivene od onih koji služe vjeri, opet istina ostaje negdje u mraku. Upravo zbog toga i u starim religijama ima toliko čuda i i izmišljotina koji ne daju izići na svjetlo pravoj istini. Toga ima u najstarijoj vjeri, brahmanskoj, malo poslije nje i u jehudijskoj vjeri, pa onda kod Bude, Konfučija, u taoizmu, poslije u kršćanskoj i na kraju u islamskoj, kao posljednjoj vjeri. S ovog gledišta islam je u najpovoljnijoj situaciji.
Kad bi se iz islamske vjere odbacilo sve ono što je strano i neprirodno i glavne vjerske i duhovne doktrine Muhammedove vjere postavile na izvorne temelje, prirodno je da bi se osnove svih velikih religija i naročito osnove kršćanskih doktrina koje priznaju stvarnost našle u istom.2
Pišem Vam ovako nadugo i naširoko da biste svojim sinovima prenijeli ovo, i da biste mogli iskoristiti ova razmišljanja u realizaciji njihovih dobrih ideja. Pomoći da se s velikih istina koje čine kvalitet vjere skine crna zavjesa jedna je od najboljih stvari koje može uraditi čovjek. Ako Vaši sinovi ovo smatraju svojom porodičnom obavezom, onda će njihov život biti pun i savršen. Ne znam da li Vi i Vaši sinovi znate za dva učenja u islamu koja posebno zahtijevaju čuvanje od pogrešnih ideja i opsesija koje bi mogle sakriti istine uzvišenih temelja?
Obje ove spomenute grupe istraživane su i još se istražuju. Jedna od njih su behaije, koji su iz Irana došli na područje Turske i tu se naselili. Behaije su dobile ime po sinu Behaullaha koji je živio u Akki. Samo, ovaj mezheb koji prihvata jedinstvenu ljubav kao vjerovanje cijelog čovječanstva ne uvažava nikakav oblik pobožnosti.
Drugo, pristalice grupe koja se pojavila u Kazanu nazivaju sebe "Allahovom vojskom" i "vaisovcima", prema imenu osnivača pokreta. I ovo vjerovanje zasnovano je na ljubavi, i sljedbenici se drže daleko od svega što je protivno ljubavi. Vođe ovog pravca ili tarikata hvataju se i zatvaraju.
Ako moja razmišljanja budu na bilo koji način koristila, bit će mi jako drago da me Vi ili Vaši sinovi obavijestite o njihovim odlukama u vezi s ovom stvari."
Lav Tolstoj
Pismo je u porodici čitano kao sudska odluka i tako je i prihvaćeno.
Nakon Tolstojevog pisma, Vjerska zajednica Zakavkazja u Tiflisu učlanila je sinove generala Ibrahim-age Vekilovog, i tom su prilikom dobili i službenu potvrdu potpisanu od muftije Mirze Husejn-ef. Kavipzadea. Mladići su dobili službeno i nova imena: Boris je postao Faris, a Kleb je sad bio Galib.
Original pisma koje je Lav Tolstoj uputio Jeleni Vekilovoj, Muzeju Lava Tolstoja u Moskvi poklonio je 1978. godine Jelenin sin Faris. Pisma su i danas izložena u ovom muzeju.
Lijepo je ovo Dawude, ali moraš malo spustiti loptu. U kojem segmentu? U onom gdje Hrišćane ubjeđuješ da je Islam uzvišeniji, ljepši, bolji... Ne slažem se sa tim. I ja sam Islamista, ali se ne slažem u tom segmentu. Oni svoju vjeru, mi svoju.
Za njih je njihova vjera zakon, svetinja, za nas je naša... Ateisti ne vjeruju ni u jednu. I to poštujem. Znači, samo uz obostrano poštovanje i toleranciju možemo opstati, nikako drugačije :) Jer, prošlo je vrijeme širenja Islama i Kršćanstva, prijetnjom, silom, prinudom...
Ima lijepih tekstova ovdje, neke rado i čitam, ali se iznerviram kad vidim ove prepirke, tako da bih molio Moderatore da uklone višak.
Ne smeta meni samo islam. Smetaju mi Islam,Hrišćanstvo,Judeizam,Hinduizam i sve religije koje imaju neko božanstvo(znači jedino budizam nema uticaja na mene)Quote:
Originally Posted by SAJBER-QRAJBER
Daj Sinane alaverti malo sa glupostima tipa "Tolstoj je obožavao Islam"
Da i ja napišem kilometarski post kao odgovor na Sinanovo uporno potezanje Tolstoja. Mora da se jadnik okreće u grobu šta Dawud A.K.A. Sinan piše o njemu
Evo ti Harijevih riječi kada si tupio na thread-u "Ko je bio Muhamed"
"Nije Tolstoj pisao ode islamu vec prevodio sto je bilo pisano u njihovim religioznim knjigama pa kad muvao zenske pomalo i ceznuo za obicaj vise zena i pisao pisma razna kako razocaran u pravoslavlje... sve do sljedece prilike. Ako se dobro śećam ima jedna recenica koja i nije bas kompliment "Muhammedu je dovoljno da bude ponosan to što je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u krvi, izbavio iz vraških kandži ružnih običaja Probajte da iz Gorskog vijenca izvadite tekstove koje Njegos govori kroz likove Turaka i slobodno mozete zakljuciti da je i on bio pripadnik islama. ".
Tolstoj je cijenio samo Hrišćanstvo i to isključivo u globalu tj. bez podjele na Katolike,pravoslavce,protestante itd...
Kome je muka da čita ono što slijedi, poenta je da Tolstoj nije bio sljedbenik neke religije,nije poštovao ni pravoslavlje u kojem je rođen (zbog čega je i anatemisan od strane pravoslavne crkve), A POGOTOVO MU ISLAM NIJE PADAO NA PAMET.
Ovo je prepisani Ćipurov post(Give credit where credit is due)
"Učenje crkve je laž i skup praznovjerja i vradžbina" Lav Tolstoj
"Učenje crkve je laž i skup praznovjerja i vradžbina
U početku nisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odluka izazvala vrlo mnogo pisama u kojima me meni nepoznati korespodenti – jedni psuju zbog onoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugi me savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestao vjerovati, treći izjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumnjam da u stvarnosti postoji, i izražavaju saosjećanje, na koje sumnjam da imam pravo; i odlučio sam da odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepravedeno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.
Odluka Sinoda uopšte ima mnogo nedostataka. Ona je nezakonita ili namjerno dvosmislena; ona je proizvoljna, neosnovana, nepravična i, osim toga, sadrži klevetu i podstrekava na ružna osjećanja i postupke.
Ona je nezakonita ili namerno dvosmislena zato što ako ona hoće da bude isključenje iz crkve, ona ne zadovoljava one crkvene propise po kojima se može proglasiti takvo isključenje, ako je ona, pak, izjava o tome da onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme ne može ni da joj pripada, onda se samo po sebi razumije da takva izjava ne može imati nikakav drugi cilj, sem taj, da pošto to u suštini nije isključenje, liči na isključenje, što se upravo i dogodilo pošto je tako i shvaćeno.
Ona je proizvoljna zato što u svim navedenim tačkama okrivljuje samo mene za nevjerovanje, dok ne samo veliki broj nego i skoro svi obrazovani ljudi u Rusiji zastupaju takvo nevjerovanje, i neprestano su ga izražavali i izražavaju i u diskusijama, i u predavanjima, u brošurama i knjigama.
Ona je neosnovana zato što ističe da je glavni povod što se ona pojavila sve veće širenje moga lažnog učenja koje sablažavanja ljude, a meni je, međutim, vrlo dobro poznato da jedva ako ima stotinak ljudi koji sa mnom dijele isto mišljenje, i da je širenje mojih spisa o religiji, zahvaljujući cenzuri, tako ništavno da većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nema ni pojma o tome šta sam pisao o religiji, što se dobro vidi iz pisama koja dobijam.
Ona sadrži očiglednu neistinu tvrdeći da je crkva pokušavala da me urazumi, ali da su njeni pokušaji ostali bezuspješni, a u stvari ničega sličnog nikad nije ni bilo.
Ona predstavlja ono što se pravnim jezikom zove kleveta, jer u njoj ima namjerno neistinitih tvrdnji koje idu na moju štetu.
Ona, najzad, podstrekava na ružna osjećanja i postupke, jer je, kao što se moglo i očekivati kod neprosvijećenih i nepromišljenih ljudi izazvala ozlojeđenost i mržnju prema meni koja dovodi i do prijetnji ubistvom, i koja se ispoljava u pismima koja dobijam. „Sad si ti predan anatemi i posle smrti dopašćeš vječitih muka i izdahnućeš kao pas... prokletstvo tebi... matori đavole... proklet bio“ – piše jedan, drugi prekorijeva vladu što već nisam zatvoren u manastir, i pismo mu je puno psovki. Treći piše: „Ako te vlada ne ukloni – mi ćemo te sami natjerati da ućutiš“, pismo se završava prokletstvom. „Imam ja načina, nitkove, da te uništim“, piše četvrti... Slijede nepristojne psovke. Znake takve ozlojeđenosti poslije odluke Sinoda primjećujem i u susretima s nekim ljudima. Na sam dan 25. februara (1901), kad je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo sam riječi upućene meni: „Evo đavola u čovjekovom liku“, i da je masa bila drugog sastava, vrlo je mogućno da bi me istukli kao što su prije nekoliko godina istukli čovjeka kraj Pantelejmonovske kapele.
Prema tome, odluka Sinoda je uopšte ružna; to što je na kraju rečeno da se lica koja su je potpisala mole za mene da postanem kao oni, ne čini je ljepšom.
To je tako u opštim crtama, a u pojedinostima je ova odluka nepravična u sljedećim stvarima. U odluci se kaže: „U svijetu poznati pisac, po rođenju Rus, po kršenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstoj, sablažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hrista njegovog i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekao hraniteljice i vaspitačice matere svoje, crkve pravoslavne“.
To da sam se ja odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je tačno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim. Prije nego što ću se odreći crkve i sjedinjenja s narodom koje mi je neizricivo drago, ja sam, posumnjavši po nekim znacima u istinitost crkve, posvetio nekoliko godina da bih učenje crkve izučio teorijski i praktično: teorijski – pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izučio i kritički analizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao, tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja. I ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.
I ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavam njene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklone što brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanja svaka odvratna i nepotrebna stvar da ne bi smetala živima.
Ono međutim, što je rečeno da sam ja „posvetio svoj književni rad i talent koji mi je od Boga dat na širenje učenja suprotnih Hristu i crkvi“ itd. I da „u svojim djelima i pismima koje sam razaslao u velikom broju svojim učenicima i po cijelom svijetu, a naročito u granicama naše drage otadžbine, propovijedam s fanatičkom revnošću nipodaštavanje svih dogmi pravoslavne crkve i same suštine hrišćanske vjere“ – to je netačno. Nikad se nisam brinuo za širenje svoga učenja. Istina, ja sam u svojim djelima iznosio svoje shvatanje Hristovog učenja i nisam ta djela sakrivao od ljudi koji su željeli da se s njima upoznaju, ali ih nikad sam nisam štampao; ljudima sam govorio kako ja shvatam Hristovo učenje samo onda kad su me o tome pitali. Tim ljudima sam govorio ono što mislim i, ako sam ih imao pri ruci, davao im svoje knjige.
Zatim je rečeno da ja „odbacujem Boga, u svetoj trojici slavljenog stvoritelja i sodržatelja svega, odričem se gospoda Isusa Hrista, bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, koji je stradao nas radi i našega radi spasenja i vaskrsao iz mrtvih, da poričem bezgrešno čovječansko začeće Hrista gospoda i djevičanstvo prije rađanja i poslije rađanja prečiste Bogorodice“. To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski, to je potpuno tačno. Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, jedinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništa drugo i ne priznajem da postoji osim Boga, i sav smisao života i vidim i izvršavanju božje volje izražene u hrišćanskom učenju.
Još je rečeno: „ne priznaje zagrobni život ni nagradu prema zaslugama“. Ako se zagrobni život razumije u smislu drugog dolaska Hrista, pakla s vječitim mukama i đavolima, i raja kao stalnog blaženstva, onda je potpuno tačno da ja ne priznajem takav zagrobni život; ali vječni život i naknadu ovdje i svuda, sad i uvijek, priznajem do te mjere da, stojeći prema svojim godinama na ivici groba, često moram da se prisiljavam da ne poželim tjelesne smrti, to jest rođenje u novom životu, i vjerujem da svaki dobar postupak povećava istinsko dobro moga vječnog života, a svaki rđav postupak ga smanjuje.
Rečeno je takođe da ja odbacujem sve tajne. To je potpuno tačno. Sve tajne smatram niskim, grubim vradžbinama koje nisu u skladu s pojmom Boga i hrišćanskih učenja i, osim toga, smatram ih kršenjem pravih zapovijesti Jevanđelja. U krštavanju novorođenčadi ja vidim očigledno izopačenje sveg onog smisla što ga je moglo imati krštavanje odraslih koji svjesno primaju hrišćanstvo; u obavljanju tajne braka među onima koji su se sjedinili ranije, i u dopuštenju razvoda i u osvećenju braka između razvedenih, vidim direktno narušavanje i smisla i slova jevanđeljskog učenja. U periodičnom opraštanju grehova na ispovijestima vidim štetnu obmanu koja samo podstiče na grijeh i uništava strah od sagrešenja.
Isto tako u sveštanju masla, kao i u miropomazanju, vidim metode prostih vradžbina, kao i u poštovanju ikona i mošti, kao i u svim onim obredima, molitvama, zakletvama kakvih je pun trebnik. U pričešćivanju vidim obogotvorenje ploti i izopačenje hrišćanskog učenja. U sveštenstvu, pored toga što se javno priprema za obmanjivače, vidim i direktno kršenje Hristovih riječi koje direktno zabranjuju svakome, ma ko to bio, da se naziva učiteljem, ocem i nastavnikom (Jevanđelje po Mateju, 23, 8-10)."
Vjerujem u ljubav, a ne u vradžbine i molepstvija
Rečeno je, najzad, kao posljednja i najveća moja krivica, da ja „ismijevajući najsvetije predmete vjere nisam ni zadrhtao kad sam izložio podsmijehu najsvetiju od svih tajni – pričešće“. To da ja nisam ni zadrhtao opisujući jednostavno i objektivno ono što sveštenik radi dok priprema tu takozvanu svetu tajnu, to je sasvim tačno; ali to da je ta takozvana tajna nešto sveto, a da je jednostavno opisivanje kako se ona vrši bogohulje – to je potpuno netačno. Nije huljenje vjere nazivati pregradu pregradom a ne ikonstasom, i čašu čašom a ne putirom, nego je najstrašnije i najogavnije huljenje, koje nikako ne prestaje, da ljudi, iskorišćavajući sva moguća sredstva obmane i hipnoze – uvjeravaju djecu i prostodušan narod da će ako se na određen način i uz izgovaranje određenih riječi isjeckaju komadići hljeba, pa potom stave u vino, u te komadiće ući Bog; i da će, ako se u ime nekog živog unese taj komadić u sebe, taj biti zdrav; ako se taj komadić unese u sebe u ime nekog umrlog, onda će tome na onom svijetu biti ljepše; i da će u onoga ko pojede taj komadić ući sam Bog.
To je strašno!
Bilo kako da neko shvata Hristovu ličnost, i njegovo učenje koje uništava zlo svijeta, i tako jednostavno, lako i nesumnjivo pruža dobro ljudima, ako ga samo ljudi ne izoipačavaju, to čitavo učenje je prikriveno i pretvoreno u prostačne vradžbine kupanja, mazanja uljem, pokreta tijelom, zaricanja, gutanja komadića i sl., da od tog učenja ne ostaje ništa. I ako jednom neki čovjek pokuša da opomene ljude da učenje Hristovo nije u tim vradžbinama, molepstvijima, službama, svijećama, ikonama, već u tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plaćaju zlo zlim, da ne sude, ne ubijaju jedan drugog, onda se digne povika onih kojima su te obmane korisne, i ti ljudi na sav glas, s nepojamnom drskošću, govore u crkvama, štampaju u knjigama, novinama, katihizisima, da Hristos nikad nije zabranjivao zakletvu, (prisegu) nikad nije zabranjivao ubistvo (smrtne kazne, ratove), da su njegovo učenje o neprotivljenju zlu izmislili neprijatelji Hrista sa satanskom lukavošću. (Propovijed Amvrosija, harkovskog episkopa, prim L.N. Tolstoja)
I što je najglavnije, strašno je što oni ljudi kojima je to korisno ne obmanjuju samo odrasle nego, imajući na to pravo, obmanjuju i djecu, onu istu za koju je Hristos govorio da teško onome ko njih obmane. Strašno je to što ti ljudi, radi svojih sitnih koristi, čine tako užasno zlo, skrivajući od ljudi istinu koju je Hristos otkrio i koja im pruža takvo dobro – čijem hiljaditom dijelu nije ravna korist kojiu su oni dobili od svega toga što čine. Oni postupaju kao onaj razbojnik koji ubija čitavu porodicu od 5-6 duša da bi odnio staru potkošulju i 40 kopjejki. Njemu bi rado dali i sve odijelo i sav novac samo da ih ne ubije. Ali on ne može drukčije da postupa. Isto je tako i s religioznim varalicama. Mogli bismo se dogovoriti da dobiju i po deset puta više, da ih držimo u najvećem luksuzu, samo da ne upropašćavaju ljude svojim obmanama. Ali oni ne mogu drukčije da postupaju. I to je ono što je užasno. I zbog toga ne samo da se mogu razotrkivati njuihove obmane nego je to i dužnost. Ako je išta svetinja, onda to svakako nije ono što oni zovu svetim tajnama, već baš ta obaveza da razobličavaš njihove religiozne obmane kad ih vidiš.
Ako Čuvaš maže svoga idola pavlakom ili šiba, ja mogu ravnodušno da prolazim pored toga zato što to što on radi – radi u ime meni tuđeg, svog praznovjerja i ne tiče se onoga što je za mene svetinja; ali kad ljudi, ma koliko ih mnogo bilo, ma koliko staro bilo njihovo praznovjerje i ma kako oni bili moćni, propovijedaju grube vradžbine u ime toga Boga kojim i ja živim, i onog Hristovog učenja koje mi je dalo život i može ga dati svim ljudima, ja ne mogu da to mirno gledam. I ako to što oni rade ja nazivam pravim imenom, onda ja samo činim ono što moram, što ne mogu da ne činim ako vjerujem u Boga i hrišćansko učenje. Ako pak oni, umjesto da se užasnu pred svojim bogohulstvom, nazivaju bogohulstvom razotkrivanje njihovih obmana, onda to samo dokazuje jačinu njihovih obmana, i treba samo da poveća napore ljudi koji vjeruju u Boga i u Hristovo učenje da se uništi ova obmana koja skriva istinitog Boga od ljudi.
Za Hrista, koji je iz hrama izagnao bikove, ovce i trgovce, mogli su govoriti da huli. Kad bi on sad došao i vidio šta se u njegovo ime radi u crkvi, sigurno bi se još većim i opravdanijim gnjevom poizbacivao sve te strašne antimise, i koplja, i krstove, i čaše, i svijeće, i ikone, i sve ono pomoću čega oni, vračajući, sakrivaju od ljudi Boga i njegovo učenje.
Prema tome, eto šta je tačno a šta netačno u odluci Sinoda o meni. Ja stvarno ne vjerujem u ono u šta oni govore da vjeruju. Ali ja vjerujem u mnogo šta u šta oni hoće da ubijede ljude da ja ne vjerujem.
Vjerujem u sljedeće: vjerujem u Boga, koga shvatam kao duh, kao ljubav, kao početak svega. Vjerujem da je on u meni i ja u njemu. Vjerujem da je božja volja jasnije i razumljivije od ičega izražena u učenju Hrista čovjeka – i smatram da je najveće huljenje shvatiti ga kao boga i moliti mu se kao bogu. Vjerujem da je istinsko blago čovjeka u izvršavanju božje volje, njegova je pak volja da ljudi vole jedan drugog i da stoga postupaju jedan s drugim tako kako bi željeli da s njima postupaju, kao što je i rečeno u Jevanđelju – da su u tome zakon i proroci. Vjerujem da je zbog toga smisao života svakog pojedinog čovjeka samo u povećanju ljubavi u sebi; da povećanjem ljubavi vodi svakog pojedinog čovjeka u ovom životu ka sve većem i većem dobru, što više ljubavi bude u čovjeku, to mu poslije smrti pruža još veće dobro, a ujedno – i što on više pomaže da se u svijetu uspostavi carstvo božje, to jest takvo uređenje života u kome će razdor, obmane i nasilje koji sada caruju, biti zamijenjeni slobodnom voljom, istinom i bratskom ljubavlju među ljudima.
Vjerujem da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi: molitva - ne zajednička molitva u hramovima koju je Hristos direktno zabranio (Jevanđelje po Mateju, 6,5 – 13), već molitva za koju je Hristos dao obrazac – usamljena, koja se sastoji u uspostavljanju i jačanju svoga saznanja o smislu svog života i njegovoj zavisnosti samo od božje volje.
Vrijeđala, ogorčavala ili sablažnjavala koga god, smetala čemu god, ili kome god, ili se ne sviđala ova moja vjerovanja – ja ih tako malo mogu izmijeniti koliko i svoje tijelo. Meni samom treba da živim, meni samom i da umrem (i to vrlo skoro) i zbog toga ja ne mogu nikako drukčije vjerovati nego tako kako vjerujem, spremajući se da idem onome Bogu od koga sam proizišao. Ja ne kažem da je moja vjera jednom za sva vremena data istina, ali ja ne vidim druge – jednostavnije, jasnije i koja bi više odgovarala svim potrebma moga uma i srca; ako takvu spoznam, odmah ću je primiti zato što Bogu ne treba ništa osim istine. Vratiti se onome od čega tek što sam s toliko patnji otišao, ja nikako ne mogu, kao što se ptica ne može ponovo vratiti u ljusku jajeta iz koga je izašla.
„Onaj koji počne s tim što zavoli hrišćanstvo više nego istinu, uskoro će zavoljeti svoju crkvu ili sektu više nego hrišćanstvo, i završiće time što će voljeti sebe (svoje spokojstvo) više nego sve na svijetu“ – rekao je Kolridž.
Ja sam išao obrnutim putem. Počeo sam s tim što sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru više od svoga spokojstva, zatim sam zavolio hrišćanstvo više od svoje crkve, sad volim istinu više od svega na svijetu. I danas se za mene istina podudara s hrišćanstvom kako ga ja shvatam. I ja ispovijedam to hrišćanstvo i radosno živim i spokojno i radosno približavam se smrti.
(Moskva, 4. april 1901.)
Kad bi se govorilo o davanju prvenstva između hrišćanske crkve ili islamske vjere, svaki pametan čovjek bi nesumnjivo umjesto nerazumljivog Božanstva trojnih osobina, svetkovina iskupljenja grijeha, vjerskih obreda, molitvi Isusovoj majci, bezbrojnih molitvi svecima i njihovim slikama, uvijek smatrao uzvišenijom islamsku vjeru koja zapovijeda vjerovanje u jednog Boga, u kojoj je Muhammed Božiji rob i poslanik. To drugačije i ne može biti. Buhahahahaaha...
Natrcah na ovu temy slucajno i super mi je sto ste me podsjetili na pismo odbrane koje sam sa uzivanjem procitao..kakva jednostavnost i lakoca izrazavanja...nevjerovatno...
ne zeleci da ulazim u raspravu niti znam ko sta zastupa niti me interesuje samo mi je ovaj zadnji post bio malo potcjenjivacki i vulgaran i to samo za zadnjim smijehom koji stvarno smatram nepotrebnim.....ne shvatam sta on predstavlja .....provokaciju ili nesto je bolje od neceg drugog?
Znaci ti mislis da si pametan zbog toga jer vjerujes u islam i to je dovoljno, a ostalim druge vjere to nedostatak? Razmisli ponekad prije nego stisnes ono dugme za slanje posta.
Ponavljam, Islamista sam, ali i ja vjerujem da bi trebalo upozoriti ili sankcionisati zadnji dio Dawudovog posta.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Hmm... Daleko bilo da Dzavid postane neki od islamskih vodja. Ne bi nam to valjalo.