Quote:
Na samom pocetku zelim podsjetiti na process recenziranja knjige dr. Mustafe Memica: “Plav i Gusinje u proslosti” 1985.g. kada su filozofi akademik dr. Muhamed Filipovic i dr Rasim Muminovic insistirali da preporucim Memicevu knjigu za stampu u onom obliku kakva ona jest. U ovoj publikaciji zapazeni prostor je posvecen genocidu nad Bosnjacima 1913.g. u Plavu. U tom vremenu dr. M. Memic imao je svoju kucu u Ulcinju. Provjerio sam kod porodice I receno mi je da se on nalazi u svom domu. Otputovao sam nakon odrzanih predavanja na Univerzitetu Crne Gore i dosao kod Memica u Ulcinj sa zeljom da ucinim sve da knjiga bude recenzirana i da udje u stampu. Na moje iznenadjenje kod dr. Memica su bili vise srpskih i crnogorskih akademika i znanstvenika, medju kojima su bili profesori Pavicevic, Kalezic i drugi. Pokusao sam da ih ne ometam u radu, ali i da saznam koji je njihov glavni cilj. Shvatio sam da oni vjesto skracuju poglavlja i redigiraju Memicev rukopis. Najzad, kada se knjiga u javnosti pojavila iduce godine, dr Memic je zelio da knjigu promovira u Plavu. Jedne ljetnje veceri sreo sam autora na autobuskom kolodoru u Beranama. Bio je veoma tuzan. Rekao mi je da su mu borci u Plavu, ciji je on clan, omogucili da promovira svoju monografiju o plavsko-gusinjskom kraju. Shvativsi njegove nevolje posao sam do hotela preko Lima i sa recepcije uspostavio vezu sa filozofima akademikom Filipovicem i profesorom Muminovicem. Ukazao sam im na problem sa kojim je suocen dr Memic i pozvao sam ih da sjutri dan doputuju u Plav kako bi promovirali Memicevu knjigu. To se i dogodilo na velicanstvenom nivou u hotelu “Plavsko jezero”, uz razumijevanje i podrsku rukovodioca Braha Rugovca. Tako je Memiceva knjiga usla u javnost i bila pionirska monografija o otvaranju pitanja genocida u ovom kraju, makar u zavijenoj formi.
Aj povataju majčin sine što je ođe sve rečeno. Potpuno besmisleno. Pa jel redukovan tekst ili nije. I ko ovo govori i kako možemo provjerit njegove tvrdnje o redukovanju knjige.
Quote:
Sjecam se 1911. ili 1912.g. prije ulaska nezvanih karadacana u nas kraj, otisli su na zborno mjesto u Bogicevicu na Hodzin ravan i Ljukšter, gdje su se okupljali dobrovoljci, kako smo ih mi zvali Djurumlije, da idu na Čanakale, da brane Osmanlijsko carstvo. Ujedno, moj brat Bajram i Halil su nam rekli kada se krenuli da ce tamo pronaci ljepsi kraj da nastavimo ziveti i da odemo iz Plava, jer su znali da ce doci crne godine. Da ce se kraljevi zulumcari sa Cetinja svecati Plavu i Gusinju zbog Nokšićkog boja. Tada su se djurumlije okupile na Bogicevici okupile kako bi isli da se povezu sa jedinicama iz Prizrena, Peci i Skopja, pa na dalji put, gdje su isli ja stvarno ne znam. Oni koji su se postrojavali i od starješina dobijala uputstva prije nego sto su pristupili donosili su po jedan kamen i stavljali na gomilu. Rekli su tada, kada se vrate, uzece po jedan kamen, da bi se znao njihov broj koji je otisao. Nakon svih ratova ova gomila je ostala ista jer se gotovo niko nije vratio. Moja braca mi stalno dolaze u san. Koliko trajem i zivotarim ovdje od Komarace do Plava, stalno mislim na njih i pitam se, gdje su zavrsili njihovi snovi.
