Posljednji update: 07. Apr 2010, 12:25
Genocid - ta magična reč
Više sam volio da me pogodi granata nego da od mene prave genocid. (jedan svedok pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju) Piše: Vojin Dimitrijević
Citirani prostosrdačni učesnik rata za spas i interese svoje nacije nije usamljen u verovanju da oznaka "genocid" ima neka magijska svojstva, kobna ne samo za njega nego i za grupu kojoj pripada. Kao što smo opet videli ovih dana, njemu se pridružuju obrazovani, ili bar formalno obrazovani, analitičari i pravnici. Ne mislim na one koji jednostavno tvrde da se nešto uopšte nije desilo (npr. usmrćenje velikog broja ljudi u Srebrenici) ili da nikada nije ni postojalo (npr. logori smrti u Aušvicu i Birkenauu), već na one koji se svim silama upinju da prekvalifikuju zločin, čije postojanje - makar u umanjenom obliku - prihvataju. Jeste, kažu jedni, za nekoliko dana ubijeno je nekoliko hiljada muslimana, ali među njima nije bilo žena i dece. Ako je i bilo dece, nosila su pušku pa se decom nisu mogla nazvati. Ili: nisu to bili civili nego zarobljeni vojnici - doduše, tačno je da se prema pravilima svake moderne vojske ratni zarobljenik ne sme streljati, ali ubijanje zarobljenika, ako ga je i bilo, nije genocid - to je "običan" ratni zločin. Drugim rečima, neka bude - baš kad mora - zločin, najstrašniji zločin, monstruozni zločin - ali samo ne genocid!
Paničan strah od "genocidnosti"
"Naučni" poricatelji genocida su - s velikom merom intelektualnog nepoštenja - proneli tezu da se priznanjem kako su neki pojedinac ili grupa izvršili delo genocida ljaga s neposrednog izvršioca prenosi na celi narod, pa njegova nacija tako postaje "genocidna". Ova učena dosetka prenosi se onda na prosečne ljude, koji su s pravom zabrinuti za svoj nacionalni "identitet", zbog toga što im preti da bez ikakve lične krivice nose žig nekakve nasledne izopačenosti. Međutim, koliko je potpisanome poznato, nijednu naciju niko ozbiljan nigde nije oglasio za "genocidnu". Čak ni nemačku naciju, čiji su vođi, oficiri, činovnici i vojnici učestvovali u Holokaustu, masovnom uništavanju Jevreja, koje svi označavaju kao genocid i čije postojanje poriče tek nekoliko ludaka u Evropi, SAD i arapskom svetu. Najdalje je možda u pripisivanju kolektivne odgovornosti Nemcima otišao Daniel Goldhagen u svojoj knjizi Hitlerovi dobrovoljni dželati- obični Nemci i Holokaust, mada je kod njega više reč o autoritarnosti, kukavičluku i predrasudama mnogih ljudi u diktaturama. Ceo taj magični paradoks dobro je predstavio Boško Jakšić pitanjem da li se zamenom izraza "genocid" rečju "zločin" u skupštinskoj rezoluciji o Srebrenici srpski narod od "genocidnog" preimenuje u "zločinački"!
Šta je u korenu magijskih osobina genocida?
Rafael Lemkin i pokolj Asiraca
Reč "genocid" nije postojala sve do pred kraj Drugog svetskog rata. Nju je skovao Rafael Lemkin (1900 - 1959) po uzoru na homicid, jedan od sinonima za ubistvo, gde se homo (čovek) zamenjuje sa genus (rod, vrsta). Lemkin je bio Jevrejin rođen u Rusiji, ali je delovao u Poljskoj kao njen državljanin i kao ugledan pravnik, advokat i državni tužilac. Za razliku od mnogih članova svoje porodice uspeo je da 1940. izbegne nacističke pogrome i utekne u Švedsku pa u SAD, gde je 1944. objavio knjigu Nacistička vlast u okupiranoj Evropi; u njoj se ovaj neologizam prvi put pojavljuje.
Mnoge će iznenaditi to što autorova glavna inspiracija nije bio Holokaust. Bio je to pokolj Asiraca u Sumailu u Iraku 1933. godine. Lemkinova pažnja se odmah prenela na drugi tada dobro poznati pokušaj uništenja čitavog jednog naroda, na masovnu likvidaciju Jermena u Otomanskoj imperiji od 1915. do 1917. godine. Lemkin se obraćao Pravnom savetu Društva naroda s predlogom da se masovno proganjanje ljudi samo zato što pripadaju nekoj rasnoj, verskoj ili nacionalnoj grupi okvalifikuje kao zločin varvarizma i inkriminiše međunarodnim ugovorom. Ovaj je predlog propao jer se nikome politički nije dopadao, pa ni poljskoj vladi, koja je Lemkina smenila.
Definicija genocida kao krivičnog dela
"Genocid" je brzo postao oznaka za krivično delo. Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida prihvatila je Generalna skupština UN 9. decembra 1948; pošto ju je ratifikovao potreban broj država (među kojima i Jugoslavija) stupila je na snagu početkom 1951. godine. Prema ovom međunarodnom ugovoru, za postojanje genocida bitno je da je delo izvršeno "u nameri potpunog ili delimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili verske grupe kao takve", a to delo može biti "ubistvo članova grupe, teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe, namerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili delimičnog uništenja, mere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe" i "prinudno premeštanje dece iz jedne grupe u drugu." (čl. II). Kažnjivi su sâmo delo genocida, planiranje njegovog izvršenja, neposredno i javno podsticanje na genocid, pokušaj i saučesništvo (čl. III). "Lica koja učine delo genocida ili neko drugo delo navedeno u članu III, biće kažnjena bez obzira da li upravljaju državom, obavljaju funkcije ili su obični pojedinci" (čl. IV).
Teorijski, ali vrlo teorijski, ovo se delo može izvršiti i ubistvom jednog jedinog ljudskog bića, ako se ispostavi da je postojala namera da se uništi grupa kojoj pripada. Recimo, ako bi neko rešio da ubistvom jednoga Pueblo Indijanca učini prvi korak u sprovođenju plana da istrebi sve takve Indijance, izvršio bi krivično delo genocida. To se, naravno, ne bi desilo u praksi jer bi izvršilac, umesto u zatvor, bio poslat u mentalnu instituciju. Dokazivanje namere, kao što sve sudije znaju, teško je ako u ponašanju okrivljenog nema nekoga sistema, koji se između ostalog ogleda u broju žrtava.