Prvi krstaški rat (
1096. -
1099.) poveli su veliki
francuski, flandrijski i normandijski velikaši, među kojima se ističu Godfrid Bouillonski i njegov brat Baldovin. Oni su na Istok krenuli u augustu
1096. preko
Balkana i
Bizantije, a već
1097. na vojnom pohodu preko Male Azije izborili su i prvu pobjedu u bitki kod Dorileja, nakon čega su se domogli Edese, Niceje i Antiohije.
15. jula 1099. osvojili su
Jerusalem, opljačkali ga i počinili velik pokolj stanovništva.
Svećenik Rajmund Aguilers napisao je:
„U Solomonovom hramu (u Jerusalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božijem sudu.“
Oko 40.000
muslimana zajedno sa
Jevrejima je pobijeno u ta dva dana, i tako je Jerusalem "očišćen od nevjerničke ruke". Zabilježeno je i da su spalili jednu
sinagogu punu Jevreja. Nakon zauzimanja grada u bazilici Svetoga groba održana je misa zahvale. U njihovim rukama grad je ostao oko 100 godina. Budući da je cilj rata bio ostvaren mnogi krstaši su se vratili u svoje zemlje. Neki su međutim ostali, te su se nastavili probijati duž istočne
sredozemne obale. Oni su na koncu osnovali i četiri krstaške države: Jerusalemsko kraljevstvo, grofoviju Tripoli, kneževinu Antiohiju, te grofoviju Edesu.
Nakon osvajanja
Granade 1492. godine,
Izabela I. Kastiljska i njen suprug
Ferdinand II. Aragonski mogli su napokon stvoriti jaku i jedinstvenu državu. Njihova obećanja
muslimanima o ravnopravnosti s
kršćanima ostala su neostvarena.
Biskup Osme i njegov brat
Diogo de Santillan 1478. godine nagovaraju papu da u Španjolskoj uvede
inkviziciju. S vremenom je crkvena vlast u inkviziciji sve više slabila, pa su kraljevi stavljali svoje ljude na najviše položaje. Kraljevi su često inkviziciju koristili kao oružje protiv svojih neprijatelja iako joj je osnovna namjena bila borba protiv antikatoličkih strujanja u zemlji. Sud inkvizicije bio je utemeljen tako da optuženi mora dokazati svoju nevinost. Ako bi optuženi bio osuđen, njegova imovina bila bi zadržana u posjedu države. Stanovništvo nije bilo nezadovoljno radom inkvizicije nego njenom pretjeranom strogošću. Inkvizicija je bila stvorena da izražava potrebe španjolskog društva, a ne kao nasilna institucija. 1834. inkvizicija je prestala djelovati. Zadnja presuda izrečena je
10. veljače 1820. godine.
Inkvizicija je za mnoge pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomača. Dok protivnici ove ustanove redovito naglašavaju nehumanost inkvizicijskih postupaka, Crkvi odani povjesničari nastoje pod svaku cijenu opravdati njezino djelovanje. Inkvizicija je progonila i kažnjavala svako ponašanje koje je, izravno ili neizravno, dovodilo u pitanje disciplinu Rimske crkve ili neke od njezinih vjerskih istina, bez obzira radi li se o riječima, znakovima ili vladanju protivno rimskom uzoru. Život srednjovjekovnog kršćanstva u svim svojim odnosima prožet je, pa čak i zasićen, religioznim predodžbama. Ne postoji ni jedna stvar ili postupak koji se neprestano ne dovede u odnos prema Kristu i vjeri.
Crkva je već na početku svog djelovanja odredila vjerske istine i odgovarajuću disciplinu. Svi koji su se protivili službenom naučavanju bili su isključeni iz zajednice vjernika i dostatno kažnjeni za svoju
herezu. Crkva je u prošlosti ponekad pretjerano provodila mučenja zbog toga jer je osjećala dužnost da se kao posrednik između čovjeka i Boga brine o sudbini o spasu svakog pojedinca kako bi spriječila njegovu konačnu propast u
grijehu.
Ove stvari ne pripovijeda hrišćanstvo, to znači da je grijeh individualan...moj Hari...