Arsen Dedić - Sve te vodilo k meni
Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
Mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
Kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
Mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Kad sam je prvi put vidio...
Radnici koji nikada nisu vidjeli more
kada je sretnu misle da je dan ljepsi no inace.
Ta zena taj gigant ta drzava u drzavi
kad sam je prvi put vidjeo rekao sam:
'Eto tako treba da izgleda prestonica jedne zemkje
koja ostaje bez svijetla kad ona sklopi oci".
Jedina nevina zena koja radja djecu
ta djevuska visoka kao podzemna zeljeznica
i lijepa kao da uopste ne postoji
njenu sobu su raznijeli mirisi
ona se sminkala i cesljala
i to je sve sto je uradila za poeziju
zakleo sam se da cu precutati njenu proslost
jer ja sam rodjen sa mnogo vise prljavstina
no sto je ona imala u zivotu.
Vec nema u srpskom jeziku rijeci na koje se mogu osloniti
sa kojima bih poredio njene oci i onda mirno spavao
ima jedna zemlja velika kao njena trepavica
ta neosvojiva Rusija koju je ipak lakse osvojiti.
Od njenog poljupca koji mi je poslala telefonom
zapalilo mi se uvo na posti jednoga drugoga grada
to famozno to zeleno to gorko uvo
koje je dugo stajalo kao antena na jednoj radio stanici.
Otkidao sam ga i duboko u zemlju zakopavao
ali nije prestajalo da me poziva na telefon
svojom telepatskom azbukom svojim visecim mostovima.
Na mome srcu kao na gramafonskoj ploci
snimila je sve sto je rekla u zivotu
njene korake,njen smijeh i njen kasalj.
Njena duga saputanja sa ljudima koje ne poznajem.
Gradove u kojima zivimo vezuju nasa pisma.
Ja ne znam za drugo nebo sem njenog kisobrana.
Kad me ona voli ne znam od cega zivim
ne jedem,zaboravljam da disem i vrlo cesto umirem.
Visoko u nebu sjetim se da ne znam letjeti
prodjem glavom kroz zid i vidim da sam pogrijesio
tada zviznem nogom Mjesec iznad grada
i trceci obilazim mjesto gdje cemo imati
sastanak za nekoliko dana.
Njen najgorindjak gutac ljubavnog plamena
sa injem u usima
tumacim svojoj krvi njeno pretesko gradivo.
Pun otpadaka kao golfska struja
silazim niz stepenice u zemlju
i jedini ne znam za svoju tragediju
taj svorepi podtekst nase ljubavi
o suzo na jastuku
uspomeno na pilota koji nikada nije sletio
izgubljen u vazduhu.
Matija Beckovic
evo sad procitah...opet:)....pa rekoh da napisem...super mi je ovo...
On bjese voljen...bar je on tako mislio i srecan bio.
Po sto je puta srecan svako ko vjeru nije izgubio.
U kome zelje razum guse, KO UZIVA U SRECI DUSE,
ko pijan putnik u krevetu,ili kao leptir na svome cvijetu.
Ali jadan onaj ko u glavi sve predvidi i prozre lako,
ko smisao im vidi pravi,ciji je duh i srce jadno zaledilo iskustvo hladno.
Puskin
