-
Ipak... preko ovoga nema
"My way" je napisao Paul Anka (Kanadjanin 8) )
Strangers in the night exchanging glances
Wond’ring in the night
What were the chances we’d be sharing love
Before the night was through.
Something in your eyes was so inviting,
Something in you smile was so exciting,
Something in my heart,
Told me I must have you.
Strangers in the night, two lonely people
We were strangers in the night
Up to the moment
When we said our first hello.
Little did we know
Love was just a glance away,
A warm embracing dance away and -
Ever since that night we’ve been together.
Lovers at first sight, in love forever.
It turned out so right,
For strangers in the night.
-
I jedan od mojih favorita:
Grupa se zove The The, pjesma je sa albuma Dusk (pocetak 90-ih)... Prica kako sam dosao do ovoga albuma je za Riplija...
Slow Emotion Replay
The more I see
The less I know
About all the things I thought were wrong or right
& carved in stone
So, don't ask me about
War, Religion, or God
Love, Sex, or Death
Because....
Everybody knows what's going wrong with the world
But I don't even know what's going on in myself.
You've gotta work out your own salvation.
With no explanation to this Earth we fall
On hands & knees we crawl
And we look up to the stars
And we reach out & pray
To a deaf, dumb & blind God who never explains.
Every body knows what's going wrong with the world
But I don't even know what's going on in myself.
Lord, I've been here for so long
I can feel it coming down on me
I'm just a slow emotion replay of somebody I used to be
-
-
ELENI
Prva kap kise ubila je ljeto
Natopile se rijeci koje su radjale svjetlost zvijezda
Sve one rijeci kojima si TI bila jedini cilj!
Gdje sada da rasirimo ruke kada vrijeme ne racuna vise na nas
Gdje sada da spustimo oci kad su daleki horizonti potonuli u oblake
Sada kada su se tvoji kapci sklopili nad nasim predjelima
A mi smo - kao da nas je prozela magla -
Sami samcati okruzeni tvojim mrtvim slikama.
Sa celom na prozorskom staklu bdimo nad novim bolom
Smrt nas ne moze savladati dok ti postojis
Dok na nekom drugom mjestu vjetar moze da te cijelu drzi u zivotu
Moze da te odjene izbliza kao nasa nada izdaleka
Dok na nekom drugom mjestu postoji
Sasvim zeleno polje iza rvog osmijeha sve do sunca
Koje mu u povjerenju kazuje da cemo se ponovo sresti
Ne necemo se suociti sa smrcu
Nego sa ovom sitnom kapi jesenje kise
S nekim mutnim osjecanjem
S mirisom vlazne zemlje u nasim dusama koje se stalno udaljavaju
A ako tvoja ruka nije u nasoj ruci
I ako nema nase krvi u venama tvojih snova
Ni svjetlosti na neoskrnavljenom nebu
Ni nevidljive muzike u nama o! tuzna
Prolaznice kroza sve ono sto nas jos uvijek drzi na svijetu
Onda je to vlazni vjetar cas jeseni rastaak
Gorko naslanjanje lakta na sjecanje
Koje se javlja kada noc hoce da nas rastavi sa svjetloscu
Iza cetvrtastog prozora koji gleda na tugu
Koji ne vidi nista
Jer je vec postala nevidljiva muzika plamen
na ognjistu otkucaj velikog zidnog sata
Jer je vec postala
Pjesma stih uz drugi stih sazvucje kise suza i rijeci
Rijeci ne kao druge vec onih kojima si samo TI bila jedini cilj!
ODISEJ ELITIS
-
Intimna pesma- Genadij Ajgi
-
-
-
-
-
-
-
......................!
Carla, nedje prije mi uputi jednu molbu, a zahvalnicu cemo zajedno pisat miss cicibanki! :wink:
http://www.blogovanje.com/cicibanka/...f714ed9705cf77
-
2.
Eto to je to nepozvano
Strano prisustvo evo ga
Jeza je na pucini caja u solji
Rdja sto se hvata
Na rubovima naseg smeha
Zmija sklupcana u dnu ogledala
Da li cu moci da te sklonim
iz tvoga lica u moje
Evo ga treca je senka
U nasoj izmisljenoj setnji
Neocekivani ponor
Izmedju nasih reci
Kopita sto tutnje
Pod svodovima nasih nepaca
Da li cu moci
Na ovom nepocin-polju
Da ti podignem sator od svojih dlanova
V. Popa
-
Bubby,
kralju, kraljice šta god.
Konačno da i ovdje neko čita Popu!
Btw, ne kradi mi omiljenu pjesmu :)))
-
Fala gustav, /me kraljica.
Imas ga i na postu br 114, a i na nekoj od prethodnih stranica. ;)
-
-
Tamnicareva pesma
-
William Butler Yeats - He Wishes For The Cloths Of Heaven
Had I the heavens' embroidered cloths,
Enwrought with golden and silver light,
The blue and the dim and the dark cloths
Of night and light and the half-light,
I would spread the cloths under your feet:
But I, being poor, have only my dreams;
I have spread my dreams under your feet;
Tread softly because you tread on my dreams
Uvijek cu se vracati ovim stihovima.
Na ovom topiku sam 'ponovo' pronasla dragulje moje omiljene poezije.
pozdrav nemogucoj.
-
Kako sam mogla da zaboravim Filipa Larkina?!? Aubade je jedna od mojih omiljenih pjesama. Kakav strasan opis straha od smrti s osvrtom na religiju.
ovdje je audio zapis - Filip Larkin recituje Aubade:
http://martinamis.albion.edu/audio/larkin2.ra
Aubade
I work all day, and get half-drunk at night.
Waking at four to soundless dark, I stare.
In time the curtain-edges will grow light.
Till then I see what's really always there:
Unresting death, a whole day nearer now,
Making all thought impossible but how
And where and when I shall myself die.
Arid interrogation: yet the dread
Of dying, and being dead,
Flashes afresh to hold and horrify.
The mind blanks at the glare. Not in remorse
-- The good not done, the love not given, time
Torn off unused -- nor wretchedly because
An only life can take so long to climb
Clear of its wrong beginnings, and may never;
But at the total emptiness for ever,
The sure extinction that we travel to
And shall be lost in always. Not to be here,
Not to be anywhere,
And soon; nothing more terrible, nothing more true.
This is a special way of being afraid
No trick dispels. Religion used to try,
That vast moth-eaten musical brocade
Created to pretend we never die,
And specious stuff that says No rational being
Can fear a thing it will not feel, not seeing
That this is what we fear -- no sight, no sound,
No touch or taste or smell, nothing to think with,
Nothing to love or link with,
The anaesthetic from which none come round.
And so it stays just on the edge of vision,
A small unfocused blur, a standing chill
That slows each impulse down to indecision.
Most things may never happen: this one will,
And realisation of its rages out
In furnace-fear when we are caught without
People or drink. Courage is no good:
It means not scaring others. Being brave
Lets no one off the grave.
Death is no different whined at than withstood.
Slowly light strengthens, and the room takes shape.
It stands plain as a wardrobe, what we know,
Have always known, know that we can't escape,
Yet can't accept. One side will have to go.
Meanwhile telephones crouch, getting ready to ring
In locked-up offices, and all the uncaring
Intricate rented world begins to rouse.
The sky is white as clay, with no sun.
Work has to be done.
Postmen like doctors go from house to house.
--first published 29 November 1977,
the Times Literary Supplement
-
Odlican je Aubade... ali ipak Yates...
TURNING and turning in the widening gyre
The falcon cannot hear the falconer;
Things fall apart; the centre cannot hold;
Mere anarchy is loosed upon the world,
The blood-dimmed tide is loosed, and everywhere
The ceremony of innocence is drowned;
The best lack all conviction, while the worst
Are full of passionate intensity.
Surely some revelation is at hand;
Surely the Second Coming is at hand.
The Second Coming! Hardly are those words out
When a vast image out of Spiritus Mundi
Troubles my sight: somewhere in sands of the desert
A shape with lion body and the head of a man,
A gaze blank and pitiless as the sun,
Is moving its slow thighs, while all about it
Reel shadows of the indignant desert birds.
The darkness drops again; but now I know
That twenty centuries of stony sleep
Were vexed to nightmare by a rocking cradle,
And what rough beast, its hour come round at last,
Slouches towards Bethlehem to be born?
I, iznad svega...
We have fallen in the dreams the ever-living
Breathe on the burnished mirror of the world,
And then smooth out with ivory hands and sigh.
-
(BE)SMRTNA PESMA
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.
4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
Miroslav Antić
-
TO TOUSSAINT L'OUVERTURE
TOUSSAINT, the most unhappy man of men!
Whether the whistling Rustic tend his plough
Within thy hearing, or thy head be now
Pillowed in some deep dungeon's earless den;--
O miserable Chieftain! where and when
Wilt thou find patience? Yet die not; do thou
Wear rather in thy bonds a cheerful brow:
Though fallen thyself, never to rise again,
Live, and take comfort. Thou hast left behind
Powers that will work for thee; air, earth, and skies;
There's not a breathing of the common wind
That will forget thee; thou hast great allies;
Thy friends are exultations, agonies,
And love, and man's unconquerable mind.
William Wordsworth
Zadovoljstvo mi je da postiram Wordsworth-ovu pjesmu o crnackom, samoobrazovanom, robu Toussaint l'Ouverture-u, sa ostrva Sv Dominik (Haiti) koji je pobijedio Napeleona krajem XVIII vijeka, kada je i poveo svoju drzavu u nezavisnost.
Inteligentni i ponosni rob Toussain Breda (ime po rodjenju) imao je liberalno nastrojenog vlasnika koji mu je dozvoljavao da uci pisanje i citanje. Citao je sve sto mu se nudilo. Narocito interesovanje poklanjao je izucavanju francuske filozofije.
Za vrijeme francuske revolucije 1789, kada revolucionari zahtijevaju 'ljudska prava' za sve Francuze, ukljucujuci i crnce i meleze, snazne promjene nastaju na plantazama po kolonijama. Vlasnici plantaza uvode stroge mjere i time guse ustanak robova. Medjutim, na Sv Dominiku pocinje masovni otpor robova. Toussaint-a imenuju za vodju pobune koji nevjerovatnom sposobnoscu vodi svoju armiju robova u oslobodjenje od Francuza. Ne samo od njih nego i od nadirucih Britanaca i Spanaca. Proslavljajuci svoju pobjedu, kao i legislativno pravo ukidanja francuskih kolonija, ukljucujuci i tadasnje Haite (1793) narod postavlja Touissaint-a za guvernatora Haitija.
Svi znamo da je Francuska revolucija poznata po vladavini terora. Umorna drzava, sva iskasapljena i krvava, salje Robespijera na giljotinu, nadajuci se kraju terora. Napoleon i dalje vlada silom diktatora. Da bi smirio strasti unutar drzave i u bivsim kolonijama ponovo uvodi ropstvo u francuskim kolonijama, sto, naravno,uzrokuje ponovni rata na Haitiju. 1803-ce Francuska i Haiti sklapaju mir. Slijedi priznavanje nezavisnosti Haitija. Nakon kraceg vremena Francuzi pozivaju Touissaint-a oko konacnih dogovora. Toussaint se ukrcava na brod gdje ga Francuzi hapse. Kada je stigao u Francusku bacaju ga u celiju, po striktnom naredjenju Napoleona. Celija se nalazila na planini gdje je Touissaint ubijen hladnocom i gladju.
Pritisnuta novim zahtijevima Francuska, nakon samo 6 mjeseci, prodaje svoju koloniju Haiti Amerikacima.
Napoleon se, nakon nekoliko godina, nasao u egzilu na Sv. Jeleni. Kada je pitan o necastivom tretmanu Touissaint L'ouvertire-a hladno je odgovorio:
'Sta bi mogla da znaci smrt jednog bijednog Crnca?'
-
Pa da ozivimo i ovo chudo. Vodite samo rachuna da ne postujete pjesme koje su vec postovane ;)
Rajner Marija Rilke: Ozbiljan čas
Tko sada plače negdje u svijetu,
bez razloga plače negdje u svijetu,
nada mnom plače.
Tko se sad smije negdje u noći,
bez razloga smije negdje u noći,
meni se smije.
Tko sada ide negdje u svijetu,
bez razloga ide negdje u svijetu,
polazi k meni.
Tko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
pogleda mene.
-
R.d.
Nije u pitanju providna tajna koju verglaju jevanđelja:
Ljubi svet!
U meni je ogledalo svih ljubavi.
I nije stvar u tome da li sam nov ili star,
No uzbuna bela kao cvet:
Postići harmoniju čije se munje ukrštaju preko našeg neba.
Ovde sve poetike poniru kao ljubičaste magle:
Kada će jednom potonuti tiranije
I sutonima svih ljudskih beda zarđati noževi naših snova?
Svirepu stvarnost dočarati u ovoj niziji,
U kojoj ljudske baruštine truju sve horizonte.
I ovde moja vera krvari kao rana!
I sve sumnje lice na otkačene revolvere!
Smej se!
Plači!
Često te komedije prevazilaze razum:
Život nam dajte!
Crvena čeljust budućnosti galvanizuje mi mozak.
Nek struje vode!
Nek se raduju putnici!
I nek bude blagoslovena zemlja što miriše na gnoj!
Iz naših vrtoglavica dunuće orkani:
Budalo! šta imas od beskonačnosti?
Kao prasnike ruža vetrovi će doneti daleka buđenja.
Zašto onda da budemo tesni kao grobnice?
Želiš Semiramidine vrtova koji se njišu između neba i zemlje,
Između svih pojmova o snu i javi,
I kao upaljen kreč muči te jedini san
Da se udaviš u belini života...
Na ovim drumovima, drugovi, u ljubavima tražimo isceljenje.
Hej, budućnosti! Ako zaista nikada ne umireš,
U maramicu pretvori moje bdenje
Srce da mi ne prozebe!
Kao da hodam između upaljenih jablanova.
Na jednoj sam obali crvenoj kao koral.
Nemoguće je zamisliti budućnost izvan oblika beskrajne dobrote.
Meke kao trava.
Na ovom drumu jedino sigurno koračamo ka ženi.
Znam da će me jutro onesvestiti u proplanku njene kose.
Neka bude!
Ni jedno stablo ne šumi tako kao lišće naše krvi.
Mužastven kao zemlja, iz mene se dime krateri ljubavi.
Ako je ogledalo duša, ja bih na tvojoj koži napisao samo jednu reč:
Podlac!
Sve tvoje snove bih dao za šaku skakavaca.
Bezumnice!
Kad meso govori otvori usta kao mastan molitvenik.
Ne vidim ti dušu ali ti truli zubi potsećaju na oronuli peščar.
Tvoji plašljivi snovi o bogu liče na štenaru.
Jezik ti je stub izdajstva.
Slobodno priđi!
Priđi javno!
Hodnici ljubavi su najtrijumfalnije kapije.
Što ubuduće da stvaramo jezuitskim misterijama?
Mesnati nož u utrobi žene najlepši je cvet
I sve zaslepljujuće energije protiču kroz mokraćni kanal.
U tebi se zaledile vekovne naslage zabluda.
Kad prilaziš meni govoriš o anđelima.
Neka plove zvezdane eskadrile!
Pljuni u plastron mesečine!
Pusti da spavaju religiozne vrline!
I neka tvoje ubeđenje bude čvrsto kao neophodnost irigatora!
Pogledaj kako kiše ljube zemlju,
Kako je snegovi pokrivaju!
Pogledaj kako se lišće priljubljuje uz oblake
I u belom cvetu kako spokojno spava leptir.
Drugovi!
Telom i ekstazama pokrijmo ljubav i korake.
Treba jednom srušiti kulu stida,
Koju sagradiše senilni starci i koju nazivaju:
Moral.
Moral je konj koji je crkao na Maratonskim trkama.
Nad glečerima oblaka danas lete avioni.
Radiotelegrafija pokreće lokomotive,
Tiraniju neba ustrelio je brzometni top.
Zašto onda da ne lipše pop
I njegov moral?
Svuda gde ima ljudi moral bi mogao da teče dijamantskim mlazovima sunca
I svuda gde se ravnice ljube sa horizontima
Poljubac čovekov bi mogao biti topao kao hleb.
Gde god drumovi zadiru rezovima noža u zemlju
Čovek bi mogao izvojevati prevlast nad plašnjama potsmešljivim.
Jednom bi trebalo zadaviti malodušnost.
Čemu bi inače služila sva naša razmišljanja o svetu i životu.
Čovek biti!
Čovek!
Prostotom srca zaprepastiti kao što mlaz vode sa brega u ponor pada.
Nijedna mudrost nam ne može dočarati lik ljubavne noći u krevetu.
Nepokretne stvari postaju prijateljski simboli.
Ne uzletati u nebo!
Ostaviti tu magiju deci dok im zubi rastu.
Ima li veće dobrote no biti voljen od nepoznatog?
Primati ljubav kao kolajne!
Tako čovek jedino zaboravlja na prolaznost.
Spavati sa svojim požarom u grubim čaršavima
I svake zore pored čaura snova zaticati gomilu mesa i splet nerava.
S večeri gledati kako se podiže most na Savi,
Crven kao duga!
Pod njim se obale stapaju u poljubac,
I ja se tako stapam mostom nade sa Marijom.
Marija!
Pod nama gori zemlja!
Nebo plamti više nas!
U ovoj noći su tvoja usta kao izvor!
U ovoj noći najmirisnije trave su tvoje kose!
U ovoj noći jedino žubori tvoja krv!
Marija!
Ugasi lampu...
Marija! lete kantaride.
U ogledalu tvoja košulja spava.
Marija! zašto me srce boli?
I zašto ti je koža strašno žuta kao spržena trava?
Obećavam ti da neću piti!
Marija! sve se vino na čaršav tvoje duše proli!
Obećavam ti... picu iz tvog srca,
Da me nikad više glava ne zaboli.
Živim samo za ljubav i njenu zastavu visoko držim u ruci.
Svih sam se mudrosti napio samo za taj pojam.
Kao besno pseto gotov sam svakog da ujedem za srce,
Jer nijedna rana lepše ne cveta na drugom delu tela.
Marija!
Reči su mrtve čaure lišća što sa jasika pada u oktobarske dane.
Samo reč ljubav gori kao sveta vatra koja se nikada ne gasi.
Buktinja je ta na mojim grudima
Ja ću od nje sagoreti, Marija!
Ja ću od nje umreti, Marija!
Ljubav, Marija!
Njom se oprašta na giljotini!
U ime njeno nož se uvlači u korice!
Ona ulepšava drumove i za nju se podižu balkoni!
Ona procvetava vrtove Sevilje
I za nju su grmeli topovi Oktobarske revolucije.
Ljubav, Marija!
Ona je stvorila zastave koje se čuvaju kao relikvije
I zbog toga je crvene boje!
I ja sam zbog nje u tvoje meso zario srce.
Ljubav, Marija!
Ljubav!
Ljubav!
Zašto putuju brodovi?
Zašto se u nebo nebo dižu balkoni?
Kuda to hukte zmijski vozovi?
I za koga cvetaju beladonije?
O, Marija! Šta briše sve naše podlosti,
Prevazilazeći i agonije?
Veliki moj druže!
Samo su na ovom svetu božanski putevi ljubavi
I zbog toga toplo sanjam život kao na zvezdama.
Samo zbog toga sam gotov da se udavim u svačijoj suzi
I nikad da ne budem ništa,
Da isčeznem o pepelu njenog opraštanja.
-
Prever - Ta ljubav
Ta ljubav
Tako silna
Tako drhtava
Tako nežna
Tako očajna
Ta ljubav
Lepa kao dan
I ružna kao vreme
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna
Tako srećna
Tako vesela
I tako jadno
Drhteći od straha ko dete u mraku
A tako sigurna u sebe
Ko neki spokojni čovek u sred noći
Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih
Gonila ih da govore
I primoravala da blede
Ta ljubav vrebana
Jer te druge mi smo vrebali
Ganjani ranjavani gaženi dotucavani poricani zaboravljeni
Zato što smo tu istu ljubav mi ganjali ranjavali
gazili dotucavali poricali zaboravljali
Ta ljubav cela celcata
Još toliko živa
A sva ozarena
To je tvoja lljubav
To je moja ljubav
Ona koja je bila
To osećanje je uvek novo
I nije se izmenilo
Toliko stvarno kao neka biljka
Toliko drhtavo kao neka ptica
Toliko toplo i živo kao leto
Možemo oboje
Otići i vratiti se
Možemo oboje
Otići i vratiti se
Možemo zaboraviti
A zatim ponovo zaspati
Pa probuditi se patiti bditi
Pa ponovo zaspati
Sanjati i smrt
Zatim probuditi se osmehnuti se smejati se
I podmladiti se
Naša ljubav zastaje tu
Tvrdoglava ko magare
Živa ko želja
Svirepa kao sećanje
Hladna kao kajanje
Nežna kao uspomena
Hladna kao mermer
Lepa kao dan
Nežna kao dete
Gleda nas smešeći se
I kazuje mnogo ne govoreći ništa
A ja je slušam drhteći
I vičem
Vičem za tebe
Vičem za sebe
I preklinjem te
Za tebe za sebe i za sve one koji se vole
I koji su se voleli
Da ja im vičem
Za tebe za sebe i sve druge
Da ne znam
Ostani tu
Tu gde si
Gde bila si nekad
Ostani tu
Tu gde si
Gde si bila nekad
Ostani tu
Ne pomiči se
Ne idi
Mi koji smo voleli
Mi smo te zaboravili
Ali ti nas ne zaboravi
Jer nemamo drugog do tebe na zemlji
Ne dopusti nam da postanemo hladni
Da se udaljavamo sve više
Odemo gde bilo
Daj nam znak da si živa
A mnogo docnije na ivici nekog šipražja
U šumi uspomena
Iskrsni odjednom
Pruži nam ruku i spasi nas.
