Printable View
Od sopstvene patnje nije moguće pobjeći zaboravom ili nadrogiranošću, jer nam je život dao tri učitelja:
Težinu, bol i strahove.
Samo onaj ko umije da ih razumije i savlada ih podržavajući sveopšti život, može razumjeti svoj život i doživjeti ga kao sreću i ljepotu.
Strah od rata ne mogu da pobjedim nikako jer je svuda oko nas u vazduhu.Da je to iracionalan strah kao neke fobije recimo pa i ajde nego je nažalost racionalan.Vidiš neki grafit,vidiš neko skandirenje na stadione,vazda te vraća ološ u te devedesete.
Čuh masu puta, a najhrabrije stvarno i zvuči...
"VIĐI TI TO SAM SA SOBOM"
Lijepo je viđet i sa drugima zato međuljudski odnosi nekad mogu biti fantazija. :) Eto pozitivna strana foruma.Kao što i ti sad pišeš raznorazne afirmacije koje ću zapamtiti iako te ne znam ali da ti rečem da mi znače.
Ada učimo svi od svakoga...Šta ima tu da se filozofira.
Istražujmo samo korisne (od životnog značaja i dobrobita) stvari.
Ne znamo ništa.
Ahaha jes bogme dobro si to rekao. :) Kao Platon kad je rekao ja znam da ništa ne znam i to je polazna tačka.Vezano za temu treba podosta u savremenoj civilizaciji razumjeti što nam je pošast recimo ovaj net.Razumjeti kako je sve to počelo i kako je maha uzelo ne da bi se znanjem zorio no da bi razumio i kako smo evo i ti i ja ođe razmjenili ovako lijepi dijalog i onda isto prenijeti i u RL jer okolina je u VR.Svi smo nekako zarobljeni u VR što zbog sistema što zbog sebe samih dozvolivši to što zbog toga što su drugi oko nas robovi toga ono što veliš transhumanizam.
Odista zanimljiva tema hvala ti na sagovorništvu drugar. ;)
Tu smo. Zahvalnost i tebi.
Tehnički i novčanik i mape i radio i televiziju...Quote:
Originally Posted by LjukaTheMantidis
Zašto ne bi i porodicu i poznanike , kada većina vas komentariše da oni ne valjaju [emoji6]
Just ask.
Living on the EDGE side
............ Ż\_(ツ )_/Ż............
Nažalost je tako Bugi.Baš pisah situaciju druga koji je sve stavio na telefon pa ga je izgubio u među letu na aerodrom a sve mu je tu i plaćanje i karte.Baš se ozbiljno zamislih i nad sobom u Italiji sam se sve oslanjala na gugl map ka kreten a nekad sam mape imala za sve kad sam putovala fizičke.I ovaj dio je tek pakao što je on postavio jer zalud..evo ja sad ođe pišem dok paralelno mi se nešto krčka sin se čuje sa braćom iz Beograda jako je za njih vezan to im je jedini način da komuniciraju.Više se ni pisma ne pišu a ja se sjećam koliko mi je značilo pisma kad sam pisala sestri koja je izbjegla u Kanadu.Sve je postalo instant.Quote:
Originally Posted by Bugi
Ka supa iz kesice.
Poslano sa mog M2101K7AG koristeći Tapatalk
Kada se naša misao o nečemu promijeni, tada se i način na koji to vidimo i doživljavamo isto tako mijenja.
Nikad neću zaboraviti scenu neki starac sjedi na klupi preko puta biblioteke Ljumović i otvara karamelu a ludilo okolo puca tu je Bokeljška telefoni čuda ludilo savremene civilizacije a on tu karamelu jednostavno gleda ka zadovoljstvo ni telefona ni čuda ništa od takvih ljudi svašta čovjek može tek da nauči mi smo upali u mrežu.Nego viđeh da si neke kampove postavljao na temu izvini ako ti nije problem postavi ođe baš mi se sviđelo mislim da su kampovi divna stvar imala sam dosta iskustva u prošlosti volonterizam odista oplemeni čovjeka. :) Kao i ovaj naš neobavezni dijalog đe jedni od drugih svašta učimo zato i volim forume.Quote:
Originally Posted by LjukaTheMantidis
E, prije odlaska tamo se čoek mora pročistit, inače je štura izvjesna :D
Meni je ovo u mladosti baš ali baš značilo ja bi to voljela ođe da se u Crnoj Gori nekako pokrene.Upravo na ovu temu.Ja kad sam volontirala u sirotištu u Banja Luci to što sam ja dobila od te djece da samoj sebi rečem a mrš ne žali se ni na šta to bogatsvo se ne mjeri u parama.A sve što se u parama mjeri je goli bulšit.Ili sa izbjeglicama sa Kosova u Perućac.Koliko je meni sve to značilo.
Bing Videos
Kad se prisjetim sad i u Crveni Krst sam volontirala u srednjoj kakvo je to iskustvo bilo kad odeš kod ljudi na koje je svak živi zaboravio.Dobro se sjećam svih tih dočeka i te zahvalnosti tih ljudi a ja njima mogu najviše na svijet da zahvalim oni nikad neće znati što su oni meni zapravo dali.Nešto što se u novcu ne mjeri jer sve se danas u novcu mjeri.I to je pakao.Nad paklovima.
Oni ljudi po selima se baš svima jave i da ga ne znaju u gradovima udesi kad se dese ljudi vade telefone da slikaju eto udes đe treba čovjeku da pomogneš kad se desi ti vadiš telefon da slikaš.Kako je čovječanstvo upalo u ponor to odista užasava.
Sve ti je u život na što se nakačiš :P
Tema je zanimljiva i više nego zanimljiva zapravo jesu pacijenti oni što vade telefone da fotografišu udese ja mislim da njima ozbiljna pomoć treba ođe nisam u smislu moralisanja no se zapitam kako ljudsko biće dođe u tu situaciju.Kako?Umjesto da uleti i da pomogne koliko može.Zar nije iskonska priroda čovjeka da u te situacije gleda kako nekome da pomogne a ne da slikava udese.I šeruje na drušvene mreže i da se još diči time.
Eto takoQuote:
Originally Posted by LjukaTheMantidis
Psihu je najteze odmoriti...
Sent from my SM-A546B using Tapatalk
Za sve postoji tehnika.
Naš mozak većinu vremena radi kao automat. Neprekidno mentalno naklapanje ili trabunjanje dobar je primjer odsutnog uma.
Hiperaktivni um, danas toliko uobičajen da se smatra normalnim, troši ogromne količine energije i neprekidno nas uvaljuje u nevolje.
Ostali simptomi uključuju brigu o budućnosti ili zarobljenost u prošlosti, dosadu, frustraciju, bijes, nervozu i strah. Sve su to konopci koji liče na zmije. Zamagljena svijest naš svijet pretvara u jezivo mjesto.
Svijest je uvijek i svuda prisutna, samo što mi na nju ne obraćamo pažnju...
Obično smo preokupirani stvarima, ljudima i mislima koji čine naš svakodnevni život.
Svjesni smo svega toga, ali jesmo li svjesni same svijesti? Ne tako često...