Originally Posted by
tigrovo_oko
Baš ne znam đe bih ovo stavila, pa neka ide na nerviranje, a ozbiljnije je od toga.
Prije uru vremena.
Mi u malom.
Dječija muzička priredba.
Scena 1: Đeca pjevaju himnu, publika ustaje.
Scena 2: Ispred mene dopire glas od žene koja komentariše: Bole ga noge, bole ga noge (ne kontam priču, fokus na đecu).
Scena 3: Žena ispred mene pjeva himnu uporedo s đecom (u sebi se mislim, nismo tebe došli da slušamo kako pjevaš kravo).
Scena 4: Završava se himna, sjedamo, žena ispred mene govori liku ispred nje (koji je, tek sam zbog nje skapirala, sjedio dok su đeca pjevala himnu): Kada budete krenuli da idete, ja ću vam pomoći da hodate, vidim da ste slabi. Treba pomoći slabima, posebno invalidima.
Čovjek odgovara: Ok. Lijepo pjevate...
Žena odgovara: Znam, od srca je.
Ubacuje se u priču druga žena: I ja ću vam pomoći da pomognete čovjeku da izađe.
.
.
.
Đeca su nam super kakvi su im roditelji. Tragedija kakvi smo ljudi. Tragedija kakvih žena ima, koje su pritom i majke. Tragedija kroz kakve nišane jedni druge gledamo. Tragedija je budućnost naše đece.
.
.
.
Namjesti mi se OVO sa citatom iz knjige Vladete Jerotića "Ako ne postanemo bolji, postaćemo gori", parafraziram:
Da li smo tako slabi Ljudi pa nas ugrožavaju drugačiji Ljudi?
Svi narodi svijeta, ne samo Mi, koji nisu stekli kroz vjekove svoje diskontinuirane istorije dovoljno identiteta, osjećaju se ugroženim od bilo koje vjerske ili političke sile.
Sprdnja.