Quote:
Originally Posted by metuzalem
Inspiracija za tvoju prichu je mogla poteci iz stvarnog zivota,
pa sam se nashalio, sad ti od srca chestitam i zelim puno zdravih unuchadi.
Printable View
Quote:
Originally Posted by metuzalem
Inspiracija za tvoju prichu je mogla poteci iz stvarnog zivota,
pa sam se nashalio, sad ti od srca chestitam i zelim puno zdravih unuchadi.
'Quote:
Originally Posted by Waterman
Evo nas oko ognjishta, sa Metom da ogrijemo dushu.
Mi nemamo dushmana.
pozdrav prijatelju!
Milovane!Quote:
Originally Posted by milovan
E, pa ne znam sto da ti recem jer si ovom tvojom shalom pogodio vise od ono pola poslovicne istine.
Stvarno, snaha i jeste bas za cestitku, ne samo zato sto je lijepa, skolovana i pametna nego sto potice iz onoga polabskog naroda (Luzica njem Lausitz) od kojega su i nasi preci, dolutali otuda prije vise od hiljadu godina.
Osim toga, ona je zdravo seljacko celjade, iz jednog sela gdje su njeni preci zivjeli odvajkada, tako da mi se nece trebat baktati s nadrkanim Bürgerima.
U stvari, moj najstariji je zatvorio genetski krug, pa sad ostaje da vidimo hoce li od njega nastati novo euro-crnogorsko pleme.
- M -
Quote:
U stvari, moj najstariji je zatvorio genetski krug, pa sad ostaje da vidimo hoce li od njega nastati novo euro-crnogorsko pleme.
Dragi Metuzaleme,
Dje god odio, doma dodio, sa buljukom unuchadi.
Ja sam cheka unuke, najstari sin je 31 godinu,
pa sam izgubio strpljenje te napravih jednoga prije 4 godine.
Imam petoro iz tri braka, ali su spori na obarachu.
To ime Crnogosko se mnogo puta uzdizalo iz pepela,
jedna zuta zvijezda ce da ukrasi evropsku zastavu,
a nashi potomci imaju temelje za krutu i sigurnu domovinu.
[size=6]KNJIGA NAD KNJIGAMA[/size]
Ova tema će mnozinu navesti na pomisao da će biti priče o BIBLIJI... Kako će se, tek, iznenaditi i začuditi kad saznaju da je čak i pojam – knjiga – više nego uslovan. Prije nego tu “knjigu” pomenem, prvo bih nešto o literaturi i pismenosti... M. Becković, kaže da je cilj pismenosti da dostigne izražajnost usmenosti. Ovu Matijinu formulu možemo naći i kod Kineza, koji vele: “Bolja ti je noć razgovora, no deset hiljada godina čitanja...” Toliko o vrijednosti priče i ljudskog razgovora, ali ovo što slijedi o, posve uslovno, “knjizi nad knjigama”, za čitavu dimenziju prelazi sveukupni ram literarnog stvaralaštva.
Dakle, kad bi neko, sa uvidom u sve tajne svijeta, htio da ih zapiše i da ih, u svojstvu amaneta i ostavštine, sakrije za dobrobit nekih budućih pokoljenja koja će ih i konačno moći rastumačiti, kojem i kakvom skrovištu bi te tajne i arkane preporučio? Ako bi njegova mudrost stvarno bila na visini tih i takvih tajni, onda bi jedino dostojno mjesto, da tu knjigu sakrije, bilo: DATI JE U SVAČIJE RUKE!!!
Pa, da li takva knjiga uopste i postoji???
Kako da ne, čak je i tako sveprisutna, da ju je navika učinila posve neprimjetnom... Radi se, u stvari, o - KARTAMA ZA IGRU! To je ta “knjiga nad knjigama” u kojoj su tajne pohranjene na domaku svačijeg pogleda a jedino onim izabranim pripadnicima ljudskoga roda i – na domaku uma! Isto kao što se za filosofiju moze reći, da je mudrost bez humora (humor = strana riječ!), tako se i za sport može reći da je - igra (uslovno) bez zadovoljstva.
E, sad, karte za igru, u smislu knjige, pretpostavljaju uobičajenom, jedno sasvim drukcije i u izvjesnom smislu - vanvremeno stvaralaštvo. Igrači priču, roman, tragediju, počinju miješanjem stranica ove tajanstvene knjige, da bi i sami postali akteri i vektori sudbine za one simbole-ličnosti, koji po njihovom nahodjenju stupaju na scenu. Svaka partija karata predstavlja kompleksnu priču, dok bi solo igre; tzv. pasijansi (patience), više odgovarali - monodramama.
U jednom, više ispričanom nego otpjevanom šlageru, pjevač nabraja božansku simboliku igraćih karata; četiri boje poistovjećujući sa četiri godišnja doba a njihovu moć sa položajem u društvenoj hijerarhiji, navodeći da broj znakova odgovara broju dana u godini(364) + joker! Koliko god bio zanimljiv, ovo je samo profani aspekt ove tajnovite knjige, koja je na svoj put kroz istoriju krenula iz Egipta, čija se transcedentna simbolika naslućuje i u pismenosti ove velike kulture.
Sve ono sto se podrazumijeva pod pojmom – EZOTERIKA – ne može se ni zamisliti van simbolike ovog općtepoznatog i sveprisutnog “orudja” za igru i razonodu, koje seže sve do brojnih turnira na lokalnoj i svjetskoj razini. Sve ovo, teško da će iko razumjeti, ko nije barem jednom noć proveo u igri karata s prijateljima ili namjernicima. Nekada su takve partije karata remetile redove vožnje “Tarinih” autobusa, koji su do Cetinja, vozili starom cestom preko Rijeke Crnojevića, jer osoblje nije moglo da se otme čarima dobre partije preferansa u (hm!) kafani-restoranu sela Rvaši.
U jednom mističnom traktatu o dogmi božje svemoći, jedan od teologa zahtijeva od učenika da mu ispostavi silogizam (dokaz) svoje sumnje u osnovanost te dogme, na što on, doslovno adutira ovom izjavom:
Ni Gospod Bog, ne može sedmicom od mača (pika), da posiječe asa adutskoga!
Ovo je jedna od osnovnih premisa ove čudnovate “knjige”, iz koje, jedva da se može i naslutiti koje bi sve tajne u njoj mogle biti pohranjene. Ja dobro znam važnost ove simbolike, jer se još uvijek sjećam onih davnih dana kad sam, sa ostalima, gradio Barsku luku, a ona gradila – mene! Tada je Novi Bar bio veliko gradilište puno mladih ljudi iz cijele zemlje (SFRJ), privatno uvučenih u vrtlog strahovite konkurencije glede ono malo ženskinja u gradu, te se veoma dobro sjećam svog “juriša” u nesmiljenoj “borbi” za naklonost jedne lijepe raspuštenice, itekako svjesne svojih čari, a kad sam i konačno dospio toliko blizu da me primijeti, ona mi reče nešto, što se kasnije ispostavilo jednom vrstom dalekosežnog proročanstva:
Dakle, onako nježno, kako samo žene tih osobina i toga iskustva umiju, reče mi tada, da za nju nijesam ništa drugo do – sedmica od mača (pika)!
Ono što se nakon toga dogadjalo u velikoj partiji karata, zvanoj život, samo je potvrdilo ovu njenu sudbonosnu konstataciju. No, svejedno, neko ipak mora biti i..:
“Sedmica od mača!”- adut sa predznakom poraza...
Quote:
“Sedmica od mača!”- adut sa predznakom poraza...
Mazda si gubitnik kod udovica,
za mene si dibitnik, a vidim ima josh ljudi koji to misle.
Dok nas darujesh ovakvim darovima,
samo da nam ti budesh zdravo i dobro i da josh dugo uzivamo na forumima.
Sto ljudi - sto cudi, sto zena - hiljadu cudi, - PWS.
[size=6]SMJELOST I MUDROST[/size]
Iako je prošlo više od jedne decenije, još uvijek mi se drob prevrće kad god se sjetim koja se sve fukara gađala izrekama Velikog Vojvode i Filosofa Marka Miljanova, kako bi duhovni i samoupravni bašibozuk motivisao da ide razvaljivati (bratske) zemlje i gradove. Ostalo mi je u sjećanju da su šupljoglavo, znojno i grlato, koristili poznatu vojvodinu izreku o čojstvu, koja kaže da je:
- „Junaštvo kad sebe braniš od drugoga a Čojstvo, kad braniš drugoga od sebe!“
Sva je sreća da što se nijesu malo dublje pozabavili duhovnom zadužbinom Velikog Vojvode, koja bilo kome Crnogorcu nudi sve ono što je narod sačuvao u svojim amanetima a Vojvoda objelodanio i zaštitio od prolaznosti. Malo koji od tih vajnih vitezova AB – revolucije je bio u stanju shvatiti jedinstveni Vojvodin obrazac sa dosta tajanstvenom porukom da čoeku:
„Mudrost bez Junaštva ništa ne vrijedi...!“
Da bi se ovaj Vojvodin obrazac pobliže objasnio, prvo se treba sjetiti one narodne izreke koja poručuje da:
- „Čoeku više vrijedi gram vlasti no tovar pameti!“
Da nije tako, Crnom Gorom ne bi danas vladali sposobni da „valjaju klade“ dok se pamet zavukla u mišje rupe i tamo kukavički ćuti i čeka da dođu mirnija vremena u kojima će ich neko zvati da se ponekad glasnu.
Još u nekadašnjem Samoupravljanju neki od nekadašnjih činovnika svijesti i prosvjete, znao je ponekad pomenuti npr. – mentalnu higijenu – ma što se pod tim podrazumijevalo, što znači da su itekako bili svjesni svoje misije, ali su se sa nepodnošljivom lakoćom priključili znojnim i grlatim masama i pošli u zajedničke sramotne pohode.
S druge strane, ne treba zaboraviti koliko je nekada značila smjelost Jevrema Brkovića kojim je spašavao obraz Crne Gore, da bi joj ga danas uzimao svojom pameću stavljenom u službu istog onoga koji ga je poslao u mučno izgnanstvo. Isto to važi i za Marka Vešovića, čiji ljudski glas nijesu mogle ućutkati ni granate sa Pala ali ga sada pamet nagoni da Jevremu izađe na megdan junački kako bi urnisali sve ono sto su učinjeli za Crnu Goru i u ime njeno, sve dok joj ne uzmu i ono malo obraza što joj je preostalo.
Zar se treba čuditi što Crnom Gorom suvereno vlada Milo zvani „Britva“, kad se zna da je Crnom Gorom vazda upravljao i morao upravljati „Bastadur“, kome su zakoni u topuzu a pamet u lukavstvu i hajdučkoj okretnosti. U stvari, to je Crnu Goru i održalo na istorijskoj i geografskoj vjetrometini Evrope, što se najbolje može vidjeti iz rijetkih perioda mira i spokoja, kada se narod ponovo okretao onima koji posjeduju mudrost i pamet.
Uskoro će nastupiti vrijeme kada će skrivena pamet (bez smjelosti) i konačno izmiljeti da se i ona malo „ogrije“ na suncu slobode i ostave nekog traga u sjećanju.
Niko bolje od mene, osvjedočenog kukavice, ne može znati da nema te pameti kojom se uspješno može „odživjeti“ jedan glup život. Isto tako niko bolje od mene ne može znati koliko malo smjelosti treba za to isto...
Zato svima predlažem da se počnu baviti duhovnim sportom i na vrijeme steknu moralnu kondiciju kako bi mogli smjelo odlučivati o onome sto im život i ljudsko okruženje nalažu u odlučujućim momentima i kako ne bi ostali zatrpani naslagama života koji živi njih, umjesto oni njega...
Istorija je zabiljezila broj zrtava balkanskih ratova, prvoga i drugoga svjetskog rata, sa teritorije Crne Gore.
Ovaj BASTADUR nas provede kroz velike pogibije bez mnogo zrtava sa teritorije Crne Gore.
LICEM LICU NE VIDI SE LICE; VELIKO SE VIDI NA ODSTOJANJU
Kad vrijeme uchini svoje, i kad istorichari naoshtre lapis,
kad se voda izbistri i pod lupom pogledaju rezultate minulog rada,
mozda BASTADUR dobije svoje mjesto u istoriji izgradnje temelja za Crnogosku drzavu i narod.
O mudrijema glavama, koji svoj svijetli obraz, namazashe kremom za crevlje, stiskajuci jajca bliznjeme svome, napravishe muckove od MUDI i nishtavilo od mudonja, na veliku zalost svih dobro namjernih i mudrih gradjana.
Mete srecna ti nova godina,
ne smijem te hvalit od Brdjojeba, da mi se ne pochkrkuje.
Milovane, sretna i tebi!Quote:
Originally Posted by milovan
A ovo sto pomenu Karonju, dobro si ucinio jer su ga ovi moderatori unavidjeli te ga brisu i kad treba i kad ne treba... oni su pomalo krti, vec ka nasa celjad ali svakako nijesu ni glupi ni zli, sto se za mnozinu forumasa ne bi moglo reci.
U stvari, Karonja je jedno od najosjecajnijih i najpametnijih nasih celjadi, ukoliko ove nametnute podjele ostavimo po strani. dok je povrh svega obdaren prirodnim smislom za humor, sto je jedan veoma rijedak blagoslov Bozji.
Vec unaprijed ocekujem da uleti i pocne sa psovacinom, sto za mene u stvari predstavlja veliku pohvalu i priznanje samo sa negativnim vektorskim predznakom. zato cu i njemu pozeljeti sretnu novu godinu i da nam jos dugo pravi drustvo na ovome drkalistu.
- M -
Quote:
Originally Posted by metuzalem
Da potpishem tvoje mishljenje o Brdjojebu,
bez njega je ovaj forum bez potencije i humora,
nadam se da to moderatori uvide i da ponovo dozvole da cveta hiljadu cvjetova.
Sa nadom da nam se Brdjojeb uskoro pridruzi,
da njemu njegovima pozelim sve najbolje u novoj 2005 godini.
[size=6]MENTALNA HIGIJENA[/size]
Dobro se sjećam posljeratnih, gladnih, glibavijeh i srabavih godina Obnove i Izgradnje, kad smo se u školi prvi put susreli sa naukom o čistoći, naučno zvanoj – Higijena. Isto tako dobro se sjećm mučnih simnji i podmuklog straha, kad god bih neđe zakučio kakvu crkavicu da prožderem onako izgladnio, sve naslućujući milione klica, bakterija i mikroba koji vršljaju svuda okolo a posebno po onom jedva dožuđenom komadu.
Koliko je ovo učenje ostavilo traga, sjetio sam se mnogo kasnije, kada sam jednom prilikom ušao u mesni odjel ogromne robne kuće „METRO“ odakle sam, na čuđenje brojne porodice, naglo i glavom bez obzira izletio i na njihovo pitanje odgovorio da sam morao, jer sam se u jednom trenutku nepodnošljivo poistovjetio sa – bakterijom!
Ovo sa naukom higijenom se itekako pogađalo sa nekada vladajućom UDBA-škom stvarnošću, kojom je neumorno vršljalo mnoštvo stranih špijuna i domaćih izdajnika, no tek sam kasnije shvatio i da u tom pogledu postoji – mentalna higijena – o kojoj su svjedočili brojni „sanatorijumi“ diljem naše socijalističke domovine, od kojih je najpoznatiji bio onaj na - Golom Otoku.
No, i bez ovoga, u pogledu ove (pre)čiste nauke, cijeloga života su me mučile kojekakve jeretičke dileme, kao što je naprimjer ona da poslije svakog pišanja treba oprati ruke, što mi nikako nije ulazilo u glavu jer nijesam mogao da pristanem na činjenicu da je taj dio tijela posebno glibav, odnosno glibaviji nego mnogo drugog. Kasnije, kada sam u jade odrastao i poskitinjao po svijetu, jeretički sam se počeo pouzdavati u svoj razum i shvatio da:
- Razuman čoek pere ruke prije pišanja... a o drugome da i ne govorimo!
No, sad da se vratimo na pomenutu – mentalnu higijenu - i njenoj velikoj važnosti u samoupravnim vremenima „moralno-političke podobnosti“. U to vrijeme se tačno znalo od kojih se misli i ideja, odnosno ideološke zaraze, treba čuvati i na koji način je preduprijediti. Stoga je potpuno jasno da su uši bile jedan jedan od najvažnijih ljudskih organa i da ih je trebalo njegovati sa posebnom pažnjom, čega se ovi moji krezubi vršnjaci rado i sa sjetom sjećaju.
Bila su to ipak idilična vremena u odnosu na današnja, jer danas nijesu uši najvažniji ljudski organ, već oči, što u mnogome komplikuje duhovno-politička određenja jer čoek ne može oči zatvarati, kao nekad uši i time svoje biće i razum sačuvati od globalne duhovne (mentalne) Side koja se nezadrživo širi zu pomoć televizije (medija) i interneta.
Zato nije na odmet upoređenje uobičajenih kontejnera po kojima riju gladni ljudi u potrazi za upotrebljivim otpacima, sa uobičajenim televizorima iz kojih duhovno-ideoloski otpaci nezadrzivo kuljaju, beznadžno zatrpavajući ono malo preostalog razuma novodeklarisanih demokratskih podanika naše gorde Zajebnice.
To nije suminulo ni ovaj Forum na kome Janko sa svojom tutom predstavlja pravo „gospoče“ dok mnozina njegovih istomišljenika vršlja ovim cyber-prostorom serući i zapišavajući ga kako i gdje stignu. U svakom slučaju, osjetio sam se itekako obavezan da pri svojoj Apoteci pokrenem ovu temu, kako bih dopunio izbor, jer vidim da se narod duhovno opustio i počeo da zapušta...
Toliko, ako mi još što ne na´m pane!
Brdjo moj,Quote:
pa vi ste crnotravci poznati kao dobri radnici. il bjeshe crnogorci? ko ce vas srbe pofatat vishe, ne zna se koje od koda, s kim i preko chega. raditi, raditi i samo raditi!!!!!!
to je vama vasha borba daaalaaaaaa
ko rano rani
tudju srecu gradi!!!!!!!!!!
Ko se rodio odma poslije rata,
i zivio dosta skromno, da ne kazem sirotinski,
to nikad ne zaboravlja, nama su priganice bili kolachi,
poslije kukuruznog hljeba.
Rad je od majmuna, napravio chovjeka,
a od chovjeka, magarca.
E fala Bogu liepoga predloga, o tome sam bas jutros mislio sjecajuci se zadnjeg putovanja koje nas je vodilo bas tijem putom.
Vala, ja bas cvrsto racunam da ce se nesto tako i dogoditi ovoga ljeta, jer me je odavno zelja na bistru Taru ispod visokih Komova.
A do tada, zdravi mi i veseli obojica...
Stari Met vi zeli sve najbolje u novoj i obecava da ce apoteku uskoro opremiti vec oprobanim duhovnim preparatima sirokog spektra. Da se nadje...
- M -
Politichari uzivaju dok se mi svadjamo,
bolje mi da uzivamo a njih pustimo da se svadjaju i bore za vlast.
Ostadoshe ona sela pusta zbog loshih politichara i loshe politike,
umjesto zdravih i krshnih gorshtaka, izrodismo boleshljive i blijede gradjane, koji ne izlaze iz kafica.
[size=6]UĆERIVANJE VRLINE[/size]
Nedje davno pročitah đe jedan pametan čoek reče da dosad niko nikome nije na silu nametnuo bilo koju ljudsku vrlinu. U pocetku sam mu povjerovao na riječ, jer mi se učinjelo da čovjek ima pravo u svojoj tvrdnji, sve dok se nijesam sjetio Crne Gore i mučnog odrastanja u njoj, đe su baš gajili onaj zaostali običaj, „svojeručnog“ ućerivanja, ne samo vrlina no i drugih osobina, bez kojih se teško opstaje među ljudima.
U tome su mi pomogle uspomene iz vremena Obnove i Izgradnje, kad su, kao prve u svemu, baš odive uspjele da se uklope u novodošla vremena, prihvatajući, šminku, garderobu i drugo, no to nije bilo toliko bitno koliko njihovo odbacivanje svega onoga što su naučile i morale naučiti od svih onih časnih, poštenih i nepismenih baba, strina, tetaka i...
No sad nećemo o tome, jer su vaspitačke dileme nezaobilazne u svakom društvu i svakom vremenu ali se, uvijek, izvjesna „crvena“ nit provlačila i svima koji hoće i mogu da je prate, služila kao putokaz ka osvjedočenim ljudskim vrlinama.
U jednom stripu o Asterixu, postoji epizoda u kojoj mu dolazi nekakav razmaženi sinovac, iz tzv. Armorike i sad on treba da preuzme odgoj i brigu oko njemu, na što njegov debeli prijatelj Obelix uspaljeno pita đe je taj mali i kad će početi da mu udaraju šamare. Kasnije se ispostavilo da je đetić i bez tog „ručnog“ odgoja spreman da prihvati vrline na koje mu njegovi preci ukazuju.
Danas je posebno teško odgovoriti zahtjevima vremena i sa sigurnošću postupiti na pravi način, kako bi od svojih potomaka učinjeli časne i dostojanstvene pripadnike društva. Koliko je ovo teško i zahtjevno, saznao sam iz ličnog iskustva, kad su đeca prispjela za školu, đe ih je ocekivalo takvo šarenilo skupljeno sa svih strana svijeta, da sam se konačno odlučio na privatnu školu, računajući da je bolje neka odrastaju među domaćom elitom, pa što košta da košta.
Istovremeno sam odbio selidbu u bolji kvart, računajući, zbog ravnoteže, da je bolje ostati u jednom od asocijalnih stanbenih blokova, đe je vladalo još veće šarenilo i motala horđela poludivlje đece. Ova kombinacija se ispostavila kao ona prava, jer se đeca i u školi i u ovom divljem stanbenom prostoru, prilagođavala sa neslućenom lakoćom i suverenošću.
Još kao mlad momak, čudom sam se čudio kako đeca iz porodica đe su roditelji grubi, tvrdi i dozlaboga krti u ophođenju, posebno osjećajna i neobično privržena, ne samo svojim roditeljima već i među sobom. Nasuprot ovome, u porodicama đe su roditelji puni pažnje, saosjećajni i nježni, srijetao sam dozlaboga razmaženu, sebičnu i nadrkanu đecu, koja su me time zestoko odbijala, iako su u stvari bila izvanreno pametna i obrazovana.
Zbog toga, uprkos načinu koji je nametala ova škola, ipak nijesam propuštao priliku da svoje potomke, ako treba, ali u pravom momentu i „svojeručno“ uputim ka „poznanije prava“ te su ona dobila poseban uvid u međuljudske odnose, što je učinilo da budu stalno među prvima. isto tako, u ovj (školskoj) ustanovi sam ostao poznat po tome, što nijesam pristajao da zapljeskam i na drugi način iskažem divljenje bilo kome ili čemu ako stvarno ne zaslužuje a svojoj djeci izričito zabranio da u mome prisustvu diskutuju o učiteljima, njihovu ulogu (ucitelja) svodeći na razinu (uloge) konobara koji imaju da ih služe, pa makar to bilo i duhovnom hranom.
Zato mi je drago što su ovi koji imaju pare, odmah shvatili da ih je najbolje investirati u sticanje znanja, kao jedine imovine koja vrijedi u svakom vremenu i – prostoru, te su ad navalili da u Crnoj Gori otvaraju privatne škole i fakultete.
Prije no što zaključim ovaj post, iznijet ću jednu uspomenu iz vremena kad sam đecu odvozio u školu i na semaforu stajao iza auta na kome je bila naljepnica sa (zapitanim) tekstom:
- Da li ste danas već pohvalili svoje dijete?
Malo zatečen i skoro postiđen, osvrnuh se i pogledah pun kombi đece i vidijeći ich onako svakoje za sebe utonulo u misli, pomislih što ja to imam da ich hvalim kojega đavola, te se skoro ljutito okrenuh kako bi ich na sav glas – „pohvalio“ riječima.
- E pa nije, no ste stvarno lijepe i pametne avetinje tatine.., svaka vi čast!
Quote:
Originally Posted by Karma
Karma!
Dosada sam se cesto i iskreno divio do savrsenstva dovedenom nacinu, kako sa tako malo rijeci iskazes toliko toga...
Ovoga puta si prevazisao i samoga sebe, jer si sa ovih par rijeci na najbolji moguci nacin obcinstvu objavio da nijesi niti mozes biti - Crnogorac! Mozda deklarativno ka sto ja mogu biti - Eskim.
Jer nema toga Crnogorca koji bi se nekom starcu obratio sa ovako ulicarski nadrkanim pojmom [size=6]- matori - [/size]cak i da pripada zadnjoj crnogorskoj fukari.
Zato je crnogorski (a i srpski zaludu) narod, ustanovio pojmove kojima se neko obraca starijem covjeku a koji se postuju poput amaneta i glase: Djede, Stari, Striko itd. umjesto ovog kojim si se ti meni, onako nadrkano i preko kurca, tako junacki obratio...
Svaka ti cast dje cuo i dje ne cuo...
- M -
Zaboravljaju izgleda neki Crnogorci na vrline koje su njihove očeve i đedove krasile.Quote:
Ovoga puta si prevazisao i samoga sebe, jer si sa ovih par rijeci na najbolji moguci nacin obcinstvu objavio da nijesi niti mozes biti - Crnogorac! Mozda deklarativno ka sto ja mogu biti - Eskim.
Jer nema toga Crnogorca koji bi se nekom starcu obratio sa ovako ulicarski nadrkanim pojmom - matori - cak i da pripada zadnjoj crnogorskoj fukari.
Kod Biocha uvire Mala Rijeka u Morachu,
kod uvora gubi svoje ime i valja se sa mutnom Morachom,
koliko godj Moracha bila mutna, mutljavina i gadluk nije mogao da zamuti
Malu Rijeku uzvodno i izvore.
Vjekovima je iz tih nepresushnih izvora izvirala bistra voda i dubila i chistila svoj kanjon, ostade joj ime Mala Rijeka bistra i chista,
Mala ali pitka za ljude, uporna da produbljuje svoj kanjon i uporno negira da preuzme odgovornost za mutnu Morachu.
Mutnom Morachom se valjaju ***** i ljudski otpaci,
velika jaka ali nije za ljude ni za stoku, zatrovana svim i svachim,
ima i ime i snagu ali joj je sav trud uzalud.
[size=6]NAGONSKA UZDIZANJA I PADOVI[/size]
Moje pubertetsko doba se još nije bilo okončalo u potpunosti, kad sam se iznenada obreo u jednom od (srednje)evropskih gradova nekadašnje zajedničke YU-domovine. Iako sam bo žestoko očaran ostacima nekadašnje kuture, isto tako sam bio užasnut činjenicom da se ovaj kuturni grad bakće sa istim (duhovno-moralnim) problemima kao i moje jadno i zabačeno Cetinje. U ponečemu je čak i zaostajao...
U dosta dobro sređenom internatu, kao u kakvoj staklenoj bašti, skupa samnom je odrastalo mnoštvo dječaka sakupljenih iz cijele zemlje a u cilju da se obrazuje i bude na polzu svojoj zajedničkoj domovini. U internatu su bile zastupljene mnogobrojne aktivnosti osim, naravno, one koja je nas, pubertetlije, najviše zanimala i to; jedva podnošljivi nemir zbog promjene u gledanju na ženski rod i svome odnosu prema njemu... Po tome pitanju nije bilo suvislog odgovora osim opšteg namigivanja, bjesomučnog kreveljenja i nepodnošljivog dobacivanja neslanih šala, viceva i dosjetki.
Zgrožen svim tim, pođoh u potragu za pouzdanijim i poštenijim saznanjima i u neposrednoj blizini internata otkrih bogatu biblioteku u kojoj, crvenog lica, smotano i stidljivo, upitah imaju li kakvu literaturu koja bi odgovarala ovom mom (do nastranosti nezajažljivom) zanimanju po toj zabranjenoj temi. Među osobljem se zadesi jedan fin čovjek koji me zamišljeno sasluša i nakon nekog vremena donese par knjiga, predajući mi ih uz preporuku da ih dobro čuvam i ne ofiram premnogo. Slijedeći ovaj njegov savjet, knjigu omotah pakpapirom i na nju napisah – ISTORIJA – potom se zadubljujući u čitanje, toliko duboko da zadugo ne primijetih gurkanja i kreveljenja društva oko sebe, koje se ipak zadrža na (hm!) pristojnom otstojanju kako ne bi dobilo po pički, jer sam tada suvereno vladao nad svojim vršnjacima.
Tek kad sam završio čitanje ovih knjiga u kojima su aspekti polnog nagona bili iznijeti prilično svrsishodno i tehnički, najviše me se, u svoj njenoj finoći i osjetljivosti, dojmila anatomija ženskih polnih organa, tako da sam se naprosto užasnuo sa koliko sirove neodgovornosti se održava to sveopšte neznanje toliko pogubno za svaki odnos između žene i muškarca. Osjećao sam se užasno prevarenim, jer sam i na ovom planu očekivao svojevrsnu Obnovu i Izgradnju, kao što je tada bilo u drugim domenima.
Opremljen solidnim znanjem, ponovo se okrenuh svakidašnjici, sve se i dalje čudeći kako je moguće nešto tako univerzalno, sa jednako neshvatljivom namjerom tako tvrdoglavo – zapostavljati. U toj svakidašnjici, svi mi koji smo tada dorastali, glavninu slobodnog vremena trošili smo baš na ovu „zabranjenu“ temu, ne prestajući sa bjesomučnim drkanjem na koje su nas stariji dječaci naveli a koje bi ionako i sami – otkrili.
Potpomognut teorijom, posmatrao sam omladinu i sve što je u vezi sa njom i njenim tajnim mislima, konačno otkrivajući svu bijedu muškog polnog organa , poznatog pod veličanstvenim pojmom – K.U.R.A.C - koji suvereno vlada svim duhovnim oblastima ljudskoga roda a kod nas služi čak i kao usmena interpunkcija (znak uzvika, zarez itd.) u svakidašnjem govoru. Osim toga, van njega ne postoji drugih erogenih zona i funkcija, tako da je sasvim na mjestu ona opštepoznata primjedba kojom se njegova (ofanzivna) funkcija poistovjećuje sa (bojevim) – metkom!
Zbog svoje specifične anatomije, ovaj organ uzima dva osnovna stava, ili je dignut ili mlohavo visi, što uglavnom simbolizuje i njegove krucijalne uticaje na cjelokupnu (duhovnu i moralnu) konstituciju svakog muškarca.
Osim toga, sasvim na mjestu je i ono poznato prosjačenje kod ženskog naroda da „udijeli malo pičke“ onima kojima se digao i oslobode napasti kome drugoga lijeka ne mogu naći, jer je njima mnogo lakše pošto, eto, njima se ne - diže! Dugo sam i sam vjerovao u ovu tragičnu predrasudu, sve dok svoje znanje nijesam obogatio sa toliko prakse da sam užasnuto shvatio svu nepravdu prirode i njene zloupotrebe od strane društvenih institucija.
Mnogo kasnije mi se nametnula jedna neočekivana logična enigma o ženskom poimanju erotike i njihovom sexualnom ponašanju u kome nikakvo dizanje nije bilo moguće, jer im nedostaje taj izvikani ****** za koji se one moraju obratiti baš onome nadrkanom muškarcu kome se – digao. O tome da njema za jednu pravu i nepatvorenu jebačinu treba (i mora) da se cijelo njihovo tijelo – digne – nikome nije bilo ni na kraj pameta aponajmanje njima samima. E baš zbog toga, što cijelo Zensko tijelo u funkciji jedinstvene erogene zone, mora da se „digne“ kako bi ravnopravno učestvovalo u zajedničkoj jebačini, njeno tijelo će svaki pošten muškarac poistovjetit sa svojevrsnim - KURCEM - čije dizanje jeste neizostavni uslov – sine qua non – bez koga se ne može.
Ko god smatra da sam ga prećerao, neka se samo sjeti svih onih divnih, vitkih i jedrih cura koje se, odmah nakon udaje, otrombolje, objese i omlohave, tako da neodoljivo postaju nalik na iscijeđeni i obješeni – K.U.R.A.C !
P. S. Evo vam lao argument i ova automatska cenzura, koja se ukljucuje cim covjek pomene ovu krucijalnu rijec - *****!
[size=6]RAZORNA BIROKRATSKA EROTIKA[/size]
Ko god umije pošteno da razmišlja i otvorenih očiju gleda oko sebe, u mogućnosti je da mnogo štošta zaključi iz držanja svakog pravog i, posebno - lažnog autoriteta. Dovoljno je da vas podsjetim na političara iza obavezne govornice, koji neodoljivo podjeća na nadrkani ***** sa prslim i „na pola koplja“ zarozanim kondomom, koji od pogleda obćinstva treba da zaštiti njegove „vitalne“ djelove, koji ga legitimišu kao običnog čovjeka.
Svi oni koji smatraju da sam ga prećerao sa onim upoređenjem mladih cura i kurca a koje nakon udaje omlitave poput kurca nakon uspjele jebačine, upućujem samo da odu do Opštine ili neke druge državne ustanove, kako bi ove moje uvrnute tvrdnje i de facto shvatili, čim uđu u neku od soba i za pisaćim stolom vide nekog od nepodnošljivo „nadrkanih“ referenata.
Sjećam se, kad sam u vrijeme samoupravljanja, sa strahom i u nedoumici pilazio šalterima iz čijih zastakljenih okvira su me prodorno posmatrale dozlaboga mrzovoljne i nabusite ženetine i koliko dugo mi je trebalo da njihov podozrivi pogled protumačim kao odbrambenu pripremu protiv zvanog ili nezvanog uljeza, koji bez ikakvog službenog ili drugog pokrića (potvrde, odobrenja) dolazi da traži – pičke!
Zato sam, svojedobno, prelazio u svojevrsni „kontranapad“, sve njih gledajući sa namjerom da bi ih iskreno mogao zamisliti kako izgledaju u jeku najžešće jebačine, vjerovatno onakve za kakvom i same, uzalud, čeznu i o njoj samo mogu da sanjaju... Sirotice moje... Toliko sam se bio uživio u ovakve administrativne odnose, da mi nije teško padalo da čekam satima, jer sam to činio nabreklog kurca i imao dojam da i one to slute, pošto bi neke od njih, ponekad zapadale u neobjašnjivu jarost, što nije baš čudno, jer ona (jarost!) ionako predstavlja jednu od vsokih komponenti takozvanog polnog nagona. Zahvaljujući njima, često sam i na poštu odlazio dignutog kurca, kako bih na nekom odabranom šalteru predao neko od službenih pisama.
Ne moram posebno napominjati, da sve ove službeno nadrkane gospođe, odmah omlitave čim izađu iz one administrativne ustanove, koju bi čoek najpoštenije i asvim slobodno mogao poistovjetiti sa onom psovačkom – „pizdom materinom“ – jer nema poštena čoeke koji se neće osjetiti upućen i poslan baš tamo, svaki put kad ga pozovu da bilo što sredi i obavi. Poslije toga, zadugo ni svoj rođeni ***** ne može više očima viđet dignut ili nadrkan a kamo li što (ili koga) drugo.
[size=6]- Erotika matematike ili matematika erotike -[/size]...ili
Oličavanje (personalizacija) broja
Mnogi ne znaju (a odakle bi i znali) da brojevi kojima tokom školovanja “razbijaju” glavu, uopšte nijesu arapski, već potiču iz Indije dok su ih Arapi, poput mnogo toga drugog, u Evropu samo donijeli i to preko Španije, odakle ih je, nedje oko 1000. godine, papa Silvester II, preuzeo i uveo u evropsku nauku. Da je to učinio bilo ko drugi, završio bi na lomači, no sreća je da se toga latio, ništa manje, nego baš jedan – papa.
Ova njegova zasluga se, obično, pominje u vezi sa uvodjenjem broja - 0 - (nula) u moderni sistem brojeva i računanja. Danas, nakon tačno jednog milenijuma, ne samo brojčani sistem nego i njegov osnovni smisao, počinje da naslućuje svu svoju iznenadjujuću transcedenciju, počev od njegovog nastanka pa – naovamo...
Kao jedinstvenu i nezaobilaznu činjenicu, nužno je navesti da znani arapski (indijski!) broj - 1 - (i slovima jedan), posjeduje mnogo više od svog količinskog značenja i da, u stvari, od ovog broja počinje sveukupna polarizaciju svijeta na mušku i žensku komponentu. U ovom arhetipskom slučaju, broj - 1 - (islovima: jedan!), u stvari predstavlja, ne samo neku odredjenu količinu, već i onaj mitski, tojest mitološki falus kao simbol muškog spola, odnosno onaj naški, opštepoznati – K.U.R.A.C !
Prema tome bi, (hm!) broj - 0 - (i slovima: nula) predstavljao(la) onaj drugi – ženski – pol sveopšte polarizacije.
Sve ovo ne bi ulazilo u kontekst moderne svakidašnjice, da se i ona ne služi istovjetnim simbolima, jednako metafizički skrivenim iza procesa vosokomoderne kompjuterske tehnologije. Siguran sam, da će mnogi od onih koji se služe ovom visokom tehnologijom, biti uveliko začudjeni dovodjenjem u vezu jednog arhaičnog brojčanog sistema i modernog kompjuterskog software.
Tehnički i tehnološki gledano, kompjuter ne predstavlja ništa posebno; u stvari, radi se o sasvim banalnom križanju televizora sa - registarskom kasom!
Naime, čitav kompjuterski software je osnovan na dualnom brojčanom sistemu, koji se sastoji od ova dva osnovna broja..:
Dakle, od broja 1 = jedan!
i broja 0 = nula!
Medjutim, sljedeći broj ovoga (dualnog) sistema već pokazuje sasvim drugi kvalitet od onog na koji smo navikli, tojest u odnosu na onaj suvoparno količinski uzet - statistički broj 2 (i slovima = dva) decimalnog sistema -, iz koga se ništa ne vidi osim – količine.
A sada vam,evo, jedan iznenadjujući aspekat istog broja, ali ovoga puta izraženog na ovaj indijsko – kompjuterski (dualni) način:
Dakle, broj - 2 - (i slovima: dva) uobičajenog decimalnog sistema, u stvari, ne izražava ništa osim - količine.., ...što nas, neumitno, upućuje da se, na uobičajene brojeve 1 i 2 (i slovima: jedan i dva) osvrnemo ali ovoga puta sa aspekta - dualnog sistema:
Dakle, broj 1 će i dalje biti izražen brojkom 1, dok će broj 2 biti izražen brojem - 10 -.
Ko god zna i umije uključiti “unutrašnji razum” shvatiće kvalitet ovoga broja, koji jednako predstavlja jedan par (2; odnosno dvoje), medjutim ovoga puta sa arhetipski ustanovljenom muškim i ženskim - kvalitetom. Ko pusti svojoj mašti na volju, njega će već i sam broj - 3 -, koji prirodno slijedi, neodoljivo potsjetiti na – obitelj / porodicu.
No, sve ono što se dogadja sa ovim neuračunljivim brojevima, može jednako da se primijeni i na takozvane –(matematičke) operacije! Ako ovaj broj – 10 - koji predstavlja muža i ženu u uobičajenoj konstelaciji, zamijenimo brojem – 01 – neodoljivo se nameće usporedba sa statusom muža kao papučara, odnosno i posljedicom, da se životna kombinacija, uz pomoć ženinog ljubavnika, proširi na - 011 -, pa sve dalje do kombinacije - 101 -, što dovodi do, na prvi pogled, iznenadjujućeg zakljčuka, da nije svejedno ko jebe rogonjinu ženu.
I tako dalje i tako dalje....
Medjutim, time se iznenadjenja ne završavaju nego čak, štaviše, tek počinju...
Naprimjer, u duhu ovoga, jednu uobičajenu matematičku operaciju, kao što je:
... 1:0, odnosno 1/0...,
...mogli bi asocijativno promovisati u jednu od životnih “operacija” poznatu pod pojmom – (vječna) ljubav, tojest pod ono stanje kad se jedan i brojem: - 1 - momak, zaljubi u neku (djevojku) ženu, odnosno broj – 0 – (i slovima nula), a što u matematici rezultira - beskrajem.
Shodno tome, matematička operacija 1:1 ili 1/1, predstavljala bi, u klasičnom smislu, izvjesno pobratimstvo kao vrhunac prijateljstva.
Iz ove zadnje “operacije” proizilazi iznenadjujuća činjenica, da su sumnjivi svi koji se hvale velikim brojem prijatelja, što najbolje pokazuje obrazac:
... 1:10, koja dotičnoga svodi na deseti dio, odnosno u dualnom sistemu, pola – prijatelja...
Upotreba dualnog brojčanog sistema, najjače se rasprostranila u novoj tehnici, zamjenjujući nerazumljive i time veoma opasne komande na raznim aparatima, gdje se uobičajena komanda; uključeno / isključeno, odnosno, ona uobičajeno ispisana na engleskom: on / off, sve cešće zamjenjuje ispisivanjem dvije brojke: 1 / 0 (i slovima; jedan / nula), koje svak može razumjeti bez dodatnog objašnjavanja.
Ovo ne predstavlja samo uprošćavanje uputstava za upotrebu, već i jedno univerzalno prepoznavanje arhetipa sveopšte polarizacije. Ovo se najbolje može objasniti time što ćemo erotiku usporediti sa elektricitetom, jer i na jednoj i na drugoj strani, različiti polovi uslovljavaju suštinu i strukturu ova dva osnovna životna agensa.
Da bi neki električni aparat funkcionisao, mora se sastojati od jednako polarizovanih materijala, odnosno provodnika i neprovodnika. Isto tako da bi jedna društvena zajednica funkcionisala na bilo koji način, makar i kao prvobitna, mora postojati nešto poput izolacije izmedju dva suprotna pola: muškog i ženskog. U primitivnim zajednicama, to su tabui dok u civilizovanim tu ulogu preuzima – javni moral, koji se najjače ispoljava uz pomoć raznoraznih kultova i religija.
Dakle, ako učinimo strogo tehničku usporedbu, znači, svaka jebačina ne samo da predstavlja, nego i jeste svojevrsni – kratki spoj (kurcšlus)!
Ovako izdvojeno, ovakva konstatacija ima veoma negativan prizvuk, jer se kratki spoj poistovjećuje sa izvjesnom štetom, odnosno sa nečim neželjenim i haotičnim. No, zar obična sijalica nije jedan (kontrolisani) – kratki spoj a da li elektromotori ne funkcionišu po principu kratkog spoja, umetnutog medju magnetske polove koji ga konvertiraju u obrtno kretanje? Uglavnom, svi tehnički principi u vezi sa elektricitetom i magnetizmom, funkcionišu na bazi polariteta.
Danas, mnoge od civiliziranih zemalja, mogu se poistovjetiti sa elektronskim hardware-om, u kojemu glavnu ulogu igraju (bračni) parovi - žena i muškaraca - koji, na taj način formiraju specifične društvene - "diode" - uz pomoć kojih cijelo društvo funkcionira poput dobro konstruisanog aparata.
Ukoliko jedan uobičajeni brak usporedimo sa - "diodom" - koja funkcioniše u odredjenom sistemu, odjednom se nameće iznenadjujuća pomisao bi se kurve i prostitucija uopšte, mogle poistovjetiti sa onim što mi podrazumijevamo pod pojmom – uzemljenje!
Kad neko, iz neke od ovih zemalja visoke tehnologije, dodje u neku od balkanskih, nema potrebe da otvara novine i bistri politiku, dovoljno mu je da osmotri tehničku infrastrukturu i odmah će dobiti uvid i u ono što ni u svojoj zemlji ne vidi, ali može da nasluti, tojest; na koji način bi se mogli odvijati muško-ženski odnosi, odnosno, da bi se i oni intimni odnosi medju njima, isto tako mogli odvijati jedino uz pomoć istovjetne duhovne i moralne – krpljavine.
[size=6]OBRAZAC (Objektivne) STVARNOSTI [/size]
Nikako nije preporučljivo, nasmijati se ili čak narugati modernim pedagozima, kad krenu sa objašnjavanjem seksualnosti uz pomoć pčelica i cvijeća, usporedbom oprašivanja i začeća, dok ih djeca slušaju sa dosadom, sjećajući se hardcore svezaka koje, ispod klupe, konspirativno dodaju jedni drugima. Naprotiv, ovim načinom izlaganja oni se svrstavaju medju rijetke pripadnike nove postmoderne, jer su, makar i nesvjesno, priznali(?) transcedentnost polnosti, dubokoumno shvatajući(?) da su i cvijeće i pčele, transbiološki i intradimenzionalni polni organi, koji na veoma različitim razinama zajedničke stvarnosti, učestvuju u jednoj sveopštoj - jebačini višega reda!
Očevidno je da pčela i cvijet pripadaju različitim evolucionim i biološkim razinama, ali bez obzira na tu podjelu, priroda im je, izmedju ostalog, nametnula i nepobitnu, zajedničku ulogu, u transcedentnom polnom aktu. Zato bi se morao duboko zamisliti svaki onaj koji se, nadahnuto i bez razmišljanja, zaleti da bere i kida cvjetove u nmjerii da njima osvoji nečije (tvrdo) srce. Jer, bez obzira na očevidnost razlika,ovo sa cvijećem jeste skoro istovjetno pretpostavljenoj prilici u kojoj bi se našla neka beznadežno uspaljena avetinja, kad bi se, na vratima svoje voljene izabranice, pojavila sa - buketom kurčeva!
Vjerovatno će se neko naći žestoko zatečen ovom tvrdnjom i pomisliti da se radi o prenapregnutoj duhovitosti nepopravljivog erotomana, medjutim, očevidno je da se iza ove uzgredne tvrdnje, skriva jednaka dramatika poimanja u pogledu začeća kao i u slučaju izvikane – pornografije.
Dakle, ovim lakomislenim tvrdnjama smo se opasno približili granici prenaviknute svakidašnjice i dovoljan je samo korak da bi, poput Alise u zemlji čuda, skliznuli kroz začarano ogledalo mašte u neshvatljive prostore zabranjene stvarnosti.
Da se, ovo moje "zastranjivanje", ne bi i potpuno izvrglo u jeftinu duhovitost, osvrnuću se na vladajuću sliku o nastanku svijeta, čiji uzrok se službeno tumači posljedicom jedne pra-eksplozije, u naučnom svijetu poznate pod nazivom Big Bang, te konačno i nije čudno što je eksploziv, u sjenci ove vladajuće slike svijeta, do u današnje vrijeme, zadrzao tako stvaralačku ulogu. Da ne bi sve ostalo na eksplozivnoj vjetrometini ove (srećom!) teorije,donijet ću Ajnstajnovo poimanje svijeta, da je:
"...Univerzum u obliku lopte, čiji se omotač sastoji iz četverodimenzionalnog kontinuuma (prostor/vrijeme) sa radijusom koji se proteže u petoj dimenziji...", odnosno, jednako kao što su Adepti Velike Umjetnosti tvrdili da je svijet:"...lopta, čiji se centar nalazi svugdje a omotač nigdje..."
Njegova teorija relativiteta danas neprikosnoveno vlada modernim poimanjem stvarnosti, arhetipski svedena na poznati obrazac, osvjedočen značajnim eksplozijama atomskih bombi, koji glasi:
E = M x C˛...
... ili opštim pojmovima izraženo: Energija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svjetlosti na kvadrat!
Oni koji svjesno ili podsvjesno osjećaju da bi ova teorija mogla biti nedostatna, u istoj prilici su kao i već pomenuti pedagozi, jer priroda i ovoga puta nudi jedan nepobitan obrazac objektivne stvarnosti, koji uveliko prelazi sve okvire naučnog silogizma, a to je...:
- Cvjetna livada!
Kako to – cvjetna livada – kao obrazac stvarnosti i to – objektivne!?
Već na samom početku uputio sam sve one, koji na sopstvenu odgovornost ulaze na duhovno minsko polje mojih kolumni, na objektivnu ulogu cvijeća i insekata, uzgred naknadno pominjući bika i kravu, dok se u hladovini rascvjetalog drveća grle momak i cura, te sada s univerzalnim pravom mogu da svoju tvrdnju dovedem do visina opštevažećeg obrasca stvarnosti koji (treba da) glasi:
"Cvjetna livada = transbiološka, intradimenzionalna i univerzalna super – jebačina!"
Neki od onih stvarnošću zaokupljenih više nego je uobičajeno, zapitaće, možda i razočarano; zar je to sve..? Naš odgovor slijedi neodoljivom lakoćom:
Ne, nije sve! Odavde sve treba tek da počne!!!!
Zato će mi biti veliko zadovoljstvo da onu čuvenu izreku besmrtnog René Descartes-a, prilagodim ovoj novoj stvarnosti. Tako da sada (može da) glasi:
COITO ERGO SUM !
Quote:
"...Univerzum u obliku lopte, čiji se omotač sastoji iz četverodimenzionalnog kontinuuma (prostor/vrijeme) sa radijusom koji se proteže u petoj dimenziji...", odnosno, jednako kao što su Adepti Velike Umjetnosti tvrdili da je svijet:"...lopta, čiji se centar nalazi svugdje a omotač nigdje..."
Njegova teorija relativiteta danas neprikosnoveno vlada modernim poimanjem stvarnosti, arhetipski svedena na poznati obrazac, osvjedočen značajnim eksplozijama atomskih bombi, koji glasi:
E = M x C˛...
Sjetih se crne rupe, koju ubode sazvezdje sa toliko energije, da poslije tog orgazma, nema ni pichkinog dima.
Chudna je ta kosmichka jebachina, kad svrshish popnesh se na sedmo
nebo, ko zna koliko tamo ima dimenzija,
najgore je to shto se poslije orgazma, sretes sa ljudima koji ne znaju ni za ove tri dimenzije.
Materija je po komunistichkim dogmama bila neunishtiva,
kazu da su Staljina zamajavali glupostima dok su Rusi pravili atomsku bombu na bazi unishtavanja materije i bombardovanja jezgra atoma, koji se raspada i oslobadja energiju koja ga je vezala u tom stanju i samim tim chinom nestaje ili mijenja indetitet.
Sve se formira i rasformira, u svakom haosu ima neki redosled,
jedino se nama u Crnoj Gori ne zna Bozije zore, oce li svitat ili smo osudjeni da nas biju i hebu do beskonachnosti.
[size=6]VARLJIVA STVARNOST[/size]
Prije dva milenijuma, pitali su Adepta Velike umjetnosti:
- Učitelju, u čemu se i koliko razlikuje stanje svijesti kojem težite, od ovog u kome živimo svi skupa?”
Zagonetno i sa umišljajem, mudri Adept je kratko, jasno i bez patetike odgovorio:
-“Stanje svijesti kojoj težimo mi Adepti Velike Umjetnosti, od ovog uobičajenog, svakidašnjeg, razlikuje se jednako kao što se crni komad ugljena razlikuje od blistavog – dijamanta!
Nije teško pretpostaviti kakav dojam je ovo uporedjenje moralo ostaviti na savremenike ovoga Adepta, jer ono bi i danas zvučalo konačno i nepobitno kao vrhunac krajnjih razlika, kada naučna dostignuća moderne hemije ne bi nametale neprikosnovenu činjenicu da razlike uopšte i nema, jer se u pogledu ove dvije krajnosti (komadu ugljena i dijamantu) radi o jednom te istom hemijskom elementu – carboniumu iliti naški: ugljeniku!!!
Ne samo od njene (ne)namjerne poetike već zbog iznenadjujuće smisaone dubine svakom čovjeku koji iole razmišlja o smislu života i postojanja, može zastati dah od iznenadjenja da je ovaj Adept svojim savremenicima u stvari potpuno jasno otkrio tajnu materije, tragično svjestan koliko im izmiče pravi smisao njegovih riječi ali jednako svjestan da će doći vrijeme kada će ljudi ovu njegovu istinu – prepoznati – jer su u medjuvremenu postigli sposobnost i da je shvate.
Mnogo toga u nauci je objašnjeno na sličan način, koji takodje treba prepoznati da bi se i konacno shvatio. Velika je razlika izmedju ovih drevnih učenja i moderne nauke koja zahtijeva jednu vrstu mehaničkog učenja umjesto saznajne izvjesnosti. Nema boljega primjera od naučnog pojma tzv. “prehrambenog lanca u prirodi” kojim se objašnjavaju egzistencijalne medjuzavisnosti živih bića u borbi za opstanak i produženje vrste, počev od takozvane simbioze pa sve do uništavajućeg parazitizma.
U tom pogledu, Adepti su imali jedan poseban, univerzalni pristup, izražen arhetipskim pojmovima. Oni svoje tvrdnje nikad nijesu iznosili na konačan, već na jedan sveopšti i bezgraničan način, što se najbolje da predočiti izjavom jednog drugog Adepta Velike Umjetnosti, u kojoj se tvrdi da ne postoji jedna vrsta hrane, već onoliko koliko ima i elemenata, odnosno – četiri!
1. Uobičajena, čvrsta hrana!
2. Voda!
3. Zrak/Vazduh!
4. Dojmovi/utisci!
...da bi konačno nagovijestio i neshvatljivu quinta essencia (petu tvar), čije je prisustvo sveobuhvatno i nezaobilazno.
Da očevidnost nije kriterijum koji odgovara visini (objektivne) stvarnosti, pokazuje komentarom da npr. čovjek može da – preživi - bez:
1. čvrste hrane -------- 30 dana
2. vode------------------ 3 dana
3. zraka/vazduha------- 3 minute
4. dojmova/utisaka----- ?
Isto tako, ukazuje na iznenadjujuću ali neoborivu činjenicu, da:
Nasušnu hranu treba sticati u znoju lica svog!
Voda pada s neba i teče površinom tla i njime!
Zrak/vazduh se nalazi svuda!
Utisci/dojmovi se neodoljivo nameću!
Medjutim, čim neki misaoni namjernik posegne za jednom ovakvom duhovnom preporukom, bez ikakve najave se nadje na neočekivanoj vjetrometini (objektivne) logike, čiji nepredvidljivi tokovi prijete da ga odplave neznano kuda... Otprilike, slično kao i u onom obrascu stvarnosti pod nazivom – cvjetna dolina!
Poput svih univerzalnih, pomenuti obrazac se može primijeniti i na ovaj naučno postavljeni – lanac ishrane, jedino što uobičajeni pojmovnik više nije izražajno dostatan, jer...
... više nije moguće potpuno nedvosmisleno koristiti ustaljene pojmove kao što su, naprimjer – šuma ili stado?!
Prosječno obrazovan čovjek je u školi učio o – fotosintezi, pojmu koji opisuje proces pri kome se sunčeva svjetlost uz pomoć biljnog hlorofila (zelenila) pretvara u hranljive tvari, od kojih nam je najpoznatija i najomiljenija – šećer, a ni med i mlijeko nijesu za bacanje.
Najčudesnije od svega, jeste, što se ovaj naučno uspostavljeni pojam o lancu ishrane najednom smisaono otima tzv. “zdravom razumu” i nezadrživo proteže u jednu novu dimenziju. Odjednom se na trpezi/stolu pojavljuju namirnice, bez sumnje potekle sa – sunca, da bi nepreglednim tokovima prirode bile "naplavljene" na naše kuhinjske stolove. Da bi se to sagledalo, dovoljno je vratiti se na našu mirisnu i – cvjetnu livadu...
Sa novostečenog stanovišta, šumu je moguće, s punim smisaonim pravom, nazvati – stadom, koje svakog jutra "izlazi" na plavu i bezdanu nebesku livadu, da bi od izlaska do zalaska sunca svako drvo (govedo) obližnje šume (stada) moglo da se do mile volje “napasa” vlatima, bokorima i snopljen sunčanih zraka, kako bi u svježim noćima, ovu čudesnu hranu na miru moglo “preživati” i konačno pretvoriti u sočno voće i povrće, toliko svakidašnje na našim bogatim trpezama.
[size=6]OTKROVENJE[/size]
ili...
Nenamjerni voyeur kosmičkih razmjera
Jednoga dana moj najstariji sin, sa školske "buvlje pijace" donese nekakav stari mikroskop, kojega bješe kupio za svega pet maraka. Okupismo se oko mesinganog instrumenta koji je, doduše, starinski izgledao ali je ipak bio potpuno ispravan iako su mu sočiva bila prilično izubijana. Odmah sam njime počeo da ispitujem ono što mi se našlo pri ruci, jer je ovo ipak bila prva prilika da sam jedan takav instrument imao na potpunom raspolaganju.
Pošto sam jednu kap iz vaze razmazao po providnoj plastičnoj pločici, bez nekog naročitog očekivanja sjedoh da vidim što će se dogoditi. Vrtio sam dugme za štelovanje, sasvim lagano, dok mi se u okularu prikazivala nekakva neprozirna magla, kroz koju je, s izdubljenog ogledala ispod, prodiralo svijetlo. Toliko sam se bio unio u čitavu rabotu, uz to ne očekujući ništa posebno, da sam bio potpuno iznenadjen kad se slika u okularu razbistri i stvarno otkri, ništa manje nego baš jedan potpuno novi - svijet !
Malo je pretjerano, čak i teatralno, reći da se taj svijet otkrio preda mnom, jer sam kasnije shvatio da sam se, već po mom starom običaju, u taj novi svijet tako nespretno, nenamjerno i naprosto glavačke uvalio, kao i u sve ostalo u životu... dosad ! Dakle, iznenadjen i zbunjen, posmatrao sam taj prozirni svijet pun života koji je vrvio i pulzirao. Tu i tamo su se vidjele nekakve škrnje, nalik na nepokretne gromade oko kojih su dostojanstveno obilazile prozirne amebe. Konačno poznadoh i, iz školskog gradiva znanog bičara okatog, čudeći se da mu je “bič” onoliko dugačak. Kroz čitavu gužvu, jurcale su nekakve sitne gnjide okrugle i svijetle u sredini, nalik na stare izgrebane leće od onih četvrtastih džepnih baterijskih lampi. Nijesu bile velike, ali su zato bile vrlo okretne.
Bio sam očaran onim što se dogadjalo pred mojim očima. Kako je vrijeme prolazilo, počeh da pomno pratim što se to u stvari dogadja u tom čudesnom svijetu, dok mi je u tome pomagalo školsko znanje, stečeno nekad davno, pod obrazovnom prisilom onih, sada tako davnih poslijeratnih godina. Dakle, taj svijet mi i nije bio potpuno nepoznat, što je ujedno bilo i šteta. No, da nije bilo tako, ne bi bilo ni ovog nenamjernog otkrovenja.
Dok sam posmatrao jednu amebu, skrivenu iza velike tamne gromade, nijesam ni slutio što će se dogoditi u sljedećem trenu... Neodredjenog, takoreći tečnog oblika, lijeno je pulzirala na tom skrivenom mjestu, kao da vreba. I stvarno, nakon izvjesnog vremena, na ovu čudesnu scenu stupi druga ameba, polako se približavajući i mijenjajući svoj nestalni oblik. Kad dodje nadomak gromade ona druga (ili prva) ameba se hitro baci na pridošlicu te se njih dvije žestoko uhvatiše u “koštac” i stadoše praćakati i otimati. To potraja toliko dugo da sam mogao primijetiti da to nije baš u potpunosti borilačko trzanje, već nekako više ritmično i potsjećalo me na nešto drugo, nešto iz ličnog životnog iskustva. Očekivao sam, ipak, napeto koja će od njih dvije pobijediti, iako ih nijesam više mogao razlikovati, no bilo mi je stalo da vidim što će dalje biti, da li će ostati samo jedna i kako će onda izgledati.
Na moje veliko iznenadjenje, kad je već uveliko izgledalo da će se “borba” završiti trijumfom jedne od njih, amebe se lijeno razdvojiše i odoše svaka na svoju stranu. Ostadoh zbunjen tim obrtom koji je bio potpuno mimo mojih očekivanja i stadoh dalje gledati po “okolišu”, tražeći nešto novo. Nakon toga, ne samo da se ništa zanimljivo ne dogodi, već i čitava ova čarolija nestade - odjednom - isto onako kako je i počela. Pokušah da instrument podesim na prijašnju oštrinu, ali bez uspjeha. Pokušah da ga rastavim i očistim sočiva, što mi podje za rukom, ali rezultat bi isti. Slika je i dalje bila mutna i nerazlučna, no ipak se razlikovala od one na početku. Nije bila poput magle koja se kovitla, već nepokretna i nekako sasušena.
Onda se sjetih i pogledah prozirnu pločicu. Bila je potpuno suva. Tada mi odjednom sinu, da je čitav svijet, do prije par trenutaka tako pun života, sad sasušen, odnosno jednom zauvijek - mrtav. Bi mi nelagodno i nastavih da sjedim zadubljen u misli, zbunjen ulogom nenamjernog andjela apokalipse koji je taj svijet, makar bio sadržan i u jednoj jedinoj kapi vode, otjerao u smrt, nenamjerno ga sušeći svojim dahom.
No ipak, čitav doživljaj me dugo nije ostavljao na miru a slika tog svijeta nastavljala tvrdoglavo vrzmalti po svijesti, Posebno ona neshvatljiva “borba” ameba. Odjednom mi, bez ikakve najave, ne samo u glavi već čitavim tijelom, odjeknu saznanje, boljereći (saznajna) izvjesnost, da se tu nije radilo ni o kakvoj “borbi”, već se pred mojim očima odvijala jedna, iako mikroskopska, ono ipak prava pravcata - jebačina. I to kakva - jebačina !!! Ne ova ljudska, nespretna, uz pomoć odredjenih organa koji čak ne služe isključivo ni za tu svrhu već onako, uzgred, i za pišanje, već jedna jebačina cijelim tijelom - bez ostatka!
Tek tada ostadoh zbunjen, kao i mnogo puta u životu, razmišljajući; pričinja li se to meni i da li mi se, kao uvijek, podsvjesno uvaljuju moje uspaljene seksualne preokupacije, računajući, unaprijed, da bi tako stvarno moglo i biti. Mikroskop, razmišljao sam, postoji već par stotina godina i brojne generacije se već odavno, naučno i drugačije, bave tim mikrosvijetom, pa ne može biti da sam ja prvi koji je otkrio takvo dogadjanje u njemu. No čitav osjećaj je govorio, nasuprot hladnome razumu, da je ono, što sam tamo vidio, baš prava pravcata jebačina i to takva da uveliko prevazilazi sve ono što se u ljudskom iskustvu dogadja, uključujući i ono što se u običnom svijetu računa u perverziju.
Negdje kasnije, u jednoj od knjiga Vilhelma Rajha (Wilhelm Reich), pročitah kako on dodaje, onako uzgred, kao optužbu službene nauke, da su biolozi i ostali, okovani moralom prošlosti, jednostavno, tokom vjekova prećutali činjenicu da su se u mikrosvijetu susrijetali sa seksualnim ponašanjem jednoćeličnih bića. I opet sam morao da se potsjetim na svu bijedu moje i opšte prošlosti. Odnosno, na nepregledni obim svjetske literature i nebrojene hiljade ljubavnih romana bez poštenog opisa jedne jedine, makar i ljudske - jebačine.
metuzalem
Ne vjerujem da ce mi apoteka biti potrebna za sada ali mozda ce sjutra?
no nemo se prijatelju uvrijedit na ovog "KARMU" on te je nazvao SRARI ne namjerno posto se tako dovori u Srbiju, nije on kriv ka se tako uci Srpski jezik. pa nije ni cudo sto Backovic ima problema sa profesorima u Niksicu,,,?
pozdrav prijatelju. :wink:
[size=6]MALI I VELIKI ELEKTRONSKI MOZGOVI[/size]
U ono vrijrme beskrajnog povjerenja u Nauku i Tehniku, omladina je naprosto gutala Science & Fiction romane i ostalu literaturu u kojoj su dežurni proroci predviđali elektronske mozgove veličine nekog njujorškog nebodera, kao i neslućeni razvoj tehnike kojom će čovječanstvo stići do – zvijezda. A onda je došao kraj 20.-og vijeka i pad (duhovnog) Berlinskog zida, nakon čega ništa nije bilo kao prije...
U međuvremenu je došao i neminovni raspad naše prostrane YU-domovine, koja je nakon para Berlinskog zida ostala da propada poput nekakvog Free-Shopa koji je ostao bez granice – tojest glavnog smisla svog postojanja – nakon čega je nastalo bjesomučno razvaljivanje ove nekad udobne ustanove.
Međutim, ništa me nije tako jasno nije uputilo na znake u vremenu kao ovaj (ne)očekivani raspad moje šire domovine, osobito što se tiče ponašanja onog njenog moralno-politički podobnog podaništva. Odjednom su se pojavile uspaljene starčine spremne da život (svojih potomaka) daju za budućnost i opstanak svog golorukog i ugroženog naroda, dok su iste pratile kohorte jednako uspaljenih ženetina i babetina koje bi ubijale...
U svakom slučaju, bilo je to veoma značajno istorijsko (polu) vrijeme iz koga su se mogli izvući itekako korisni zaključci. Već na samom početku tragičnih događaja, veoma jasno se mogla nazrijeti ubitačna sprega elektronskih medija i praznoglave mase spremne na sve. U tom interregnumu mediji preuzimaju ulogu crkve i uspaljene mase počinju pozivati u „svete“ ratove koji su ubrzo uslijedili u svoj svojoj surovosti i iracionalnosti.
Prilikom posjeta domovini u raspadu, posebno „zadovoljstvo“ mi je bilo odlaziti u posjete za vrijeme Drugog Dnevnika, baš zato što je ta (duhovna) institucija predstavljala pravu pravcatu – misu – odnosno novokomponovanu turbo-folk službu božju koju je narod pratio, bez daha i u ognju elektronskog novovjerstva. Bilo je zanimljivo gledati kako cijela porodica, u religioznom zanosu, zauzima svoja mjesta pred televizijskim „oltarom“ sa kojega su stizale neke nove zapovijsti oslobođene onog drevnog – NE!
Dok su oni pratili ovu svetu misu, ja sam pratio njih i njihovo ponašanje, koje mi je govorilo više nego li njihove uspaljene propagandne besmislice, sve dok me iznenada nije tresnulo saznanje da se ovdje, u stvari, radi o sasvim novoj tehnologiji političke stvarnosti koju ni Orvel nije mogao naslutiti, jer je on svoj pogled u budućnost gradio na zastareloj tehnologiji gorepomenutih elektronskih mozgova. Prilikom ovih neobičnih seansi, u oč mi je posebno upadalo ponašanje onih uspaljenih ženetina, koje su program pratile prekrštenih ruku i nogu (odbrambeni stav) a kad bi sa ekrana odjeknule posebno dramatične vijesti o „stradanju golorukog naroda“, njihove glave bi se užarile poput onih staklenih dioda starinskih radioprijemnika koji su ponkad služili i kao priručne grijalice sirotim samcima u njihovim uzanima sobama-ćelijama...
Ova iznenadna sličnost (praznih) glava i nekadašnjih (uspaljenih) dioda i trioda, uputila me je na jedan potpuno novi i veoma iznenađujući aspekt razvoja moderne tehnologije. Umjesto nekog ogromnog elektrnskog mozga, nova tehnologija je uveliko iskoristila globalne prostore planete, internetom (informatski) povezujući cijelo čovječanstvo i time stvorila jedan neslućeni elektronski mozak na nivou – planete!
Sve bi to bilo fino i lijepo, taj ogromni planetarni mozak,
da nema ovih jebacha u zdravi mozak.
Ali dva dobra je teshko sastavit.
E, Milovane, bas ovo sto pomenu, cini ovaj planetarni mozak tako ljudskim. Eh, kad se sjetim na cem sve nijesam ovo malo mozga trosio i o cemu sve nijesam u svojoj pustoj mladosti mislio, naprosto me muka spopane, jer mi se, tada, nista toliko po glavi nije motalo ka te jebacine te ih pomenu. Da sam, umjesto toga, zapinjao sa ucenjem, ni Einstein mi ne bi ravan bio. Ovako...Quote:
Originally Posted by milovan
Ovaj internet ne prestaje da me potsjeca na ta divlja vremena, jer je u medjuvremenu i ovaj moj kompjutor "ocojcio" pa ne mogu niti jednu recenicu s mirom napisati a da se na ekranu ne razigra neka od onih zestokih jebacina, kojima su su ga ovi Trojanci (pre)napunili, da vise krknut ne moze... No, ako coek posteno razmisli, bez jebacina ne bi ni nas bilo a kamo li - kompjutora!
[size=6]Ovaj internet ne prestaje da me potsjeca na ta divlja vremena, jer je u medjuvremenu i ovaj moj kompjutor "ocojcio" pa ne mogu niti jednu recenicu s mirom napisati a da se na ekranu ne razigra neka od onih zestokih jebacina, kojima su su ga ovi Trojanci (pre)napunili, da vise krknut ne moze... No, ako coek posteno razmisli, bez jebacina ne bi ni nas bilo a kamo li - kompjutora![/size]
Metuzaleme,
Istim kurcem i moj mozak su sprcali, ja sam mislio da je monitor u kvaru,
pa drzim jedan gumeni chekic i lupam po njemu, kad mu s***** mozak,
slika se izbistri i crna guba nestane.
Sad razmishljam dok lupam sa gumenim chekicem , kako bi im jajca usitnio zbog ove napasti, sa istijem alatom.
Mozda nam neko od ovih nauchnika, poshalje neki lijek za ovu boliJest,
mozda ovo nije SIDA koja je neizlechiva, u ovoj apoteci moramo imati lijek za sve viruse.
Lako je mene istomishljenika proglasit za pametnoga, muka je na mene slushat ove druge shto misle da sam ja bolestan, a ja mislim da su oni jednom nogom u grob ili da su grobaru pobjegli sa lopate, ali ako uspijem da ih protumachim i shvatim, moza mi zivot bude lakshi.
Shto se tiche jebachine, dobrih 50 godina sam trenira teoriju i praksu,
a iz glave je politika iscerala pichku , pomognuta shecerom u krvi.
..........!?
Kakva je ovo Obnova!?
- M -
DIGITALNA EMIGRACIJA
U prijestonom gradu Cetinju, ne samo ljudi već i sve drugo što se odlikuje nekom posebnošću, kad-tad dobije neko posebno ime ili - nadimak. Tako biva da neki javni i privatni objekti, budu više poznati po tom nadimku, nego li po službenoj adresi, kao što je to, na primjer, slučaj sa nekadašnjom zgradom banke nazvanom - “Kasoronja”. Dok se banka nalazi u centru grada, ne manje poznata stambena zgrada zvana “četrdeset mučenika” , nalazi se izvan centra i sagrađena je uz samu katoličku crkvu. Vjerovatno je tako nazvana po broju, za ono vrijeme veoma luksuznih stanova, koji su građeni dugo i u nastavcima, vjerovatno zato što su raznorazni klanovi nekadašnje gradske nomenklature, jedni drugima u točkove uvaljivali ideološke klipove. No, konačno je ona dovršena i useljena, većinom pripadnicima visokoobrazovanog podmlatka iste nomenklature i time postala otmjena rezidencija sa specijalnim pokrićem. Vjerovatno spada i u “najobrazovanije” građevine prijestonog grada. U medjuvremenu je onaj stari marksizam propao, dok su stanovnici sa svojim potomstvom nastavili da stanuju u ovoj poznatoj zgradi, prilagodjavajući se novome “marksizmu” filmske braće Marks - odnosno MARX BROTHERS.
Tokom zadnje decenije drugog milenijuma, raspad zemlje je donio sveopštu propast, tako da je grad i život u njemu pokrila nerazmrsiva paučina beznađa i apatije. Nekada moderne fabrike su bez posla i beznadežno zastarjele, dok se visokoobrazovana gradska elita izgubila u sivilu neke poluilegalne privrede, ali je nastavila da stanuje u nekadašnjim kadrovskim stambenim objektima, od kojih je najatraktivniji bio i ostao ovaj pod novozavjetnim imenom - “Četrdeset Mučenika”.
Prilikom jedne od posjeta Cetinju, negdje sredinom devedesetih, prolazeći ulicom ispred katoličke crkve nezainteresovano sam osmotrio južnu fasadu ove lijepe građevine i tek kad sam trenutak kasnije osmotrio sjevernu, načičkanu malim tanjirastim antenama, njihovo mnoštvo me opomenu da se ponovo vratim nazad i bačim još jedan pogled na, balkonima pokrivenu, južnu fasadu. Tek tada sam postao svjestan, da onoj šumi malih antena, uperenih ka Lovćenu, odgovara isti broj, po balkonima južne fasade uredno rasporedjenih satelitskih antena (prečnika najmanje 80 cm). Zbunjen tim nepreglednim mnoštvom a znajući njihovu cijenu, prvo sam se upitao kako to da ti, visokoobrazovani stanovnici ove zgrade, nijesu došli na ideju da, po mnogo povoljnijoj cijeni, dobave zajedničku antenu koja bi im jednako poslužila i ujedno oslobodila cijelu zgradu tako ružnoga tereta.
Nastavih put, ali mi prizor antena mnoštvom nametnu neku svoju tvrdoglavu simboliku novih (misaonih) prostora i (komunikativnih) mogućnosti. Iznenada, nenamjernom analizom dodjoh do veoma iznenadjujućeg zaključka da su stanovnici pomenute zgrade to samo - uslovno, tojest da oni svojim duhom već odavno stanuju negdje drugo, odnosno moderno rečeno, otselili su se u globalne prostore novog svjetskog poretka. Sve u svemu, neočekivano sam nabasao na jedan izvanredno slikovit primjer - digitalne emigracije. U starom marksizmu često je bilo riječi o “unutrašnjoj emigraciji” progonjenih disidenata koju je, kao što se iz priloženog može vidjeti, zamijenila očajnicka emigracija u cyber- ili digitalne (nad)prostore visoke elektronske tehnologije.
Nas, koji lutamo zapadnim svijetom, ovakvi primjeri potsjećaju da je uvijek dobro svemu novom poći u susret a ne čekati da se ono nenadno sruči na nas i odvuče u svoje neprozirne dubine. Susret sa surovim pravilima zapadnog svijeta, odmah nas je potsjetio koliko smo nepripremljeni za njegove izazove. Tek ovdje, na Zapadu, vidimo da je najjača komponenta njihovog vaspitanja, osposobiti djecu da postanu gospodari svojih želja, kako se ne bi pretvorili u njine robove. Često sam, sa sjetom, posmatrao ljude zapadne civilizacije, u čijem životu se bogatstvo podrazumijeva, nerijetko se diveći skromnom i dostojanstvenom načinu na koji se tim bogatstvom i služe. Ponekad sam u tom njihovom ponašanju mogao jasno da naslutim neko iskonsko poštovanje upućeno sjenima onih koji su stvorili to izvorno blagostanje. Tim stvaralačkim svijetom ne kruži uzalud krilatica da: “Čovjek postiže trajnije zadovoljstvo onim što stvori nego onim u cemu uživa”.
Zbog toga svaki od nas, iz dijaspore, s iskrenim nemirom prati “znake u vremenu” aktuelnog “marksizma” u kojemu su ulogu nesmiljenih komesara nove ideologije preuzele lične, svjesne, podsvjesne, cesto i neshvatljive, želje. U tom pogledu, dovoljno je pratiti ponude trgovine i medija.
Baš ta premisa da se postane gospodarom svojih želja, stvara suverene ljude spremne da svoje sposobnosti i sredstva udruže i zajedničkim snagama postignu ono što inače nikad ne bi mogli. U svijetu kojim vladaju (puste) želje, sve se svodi na njihovo očajničko zadovoljavanje, kojim veoma često manipulišu beskrupulozni politicki strvoderi i korumpirani demagozi. Zbog toga me je simbolika ove nenamjerne asocijacije ispunila tugom, jer neke od stanara ove narečene zgrade poznajem još iz mladosti i znam da se radi o veoma časnim, poštenim i pametnim ljudima, koje je jedan naopaki društveni sistem zatvorio u geto “moralno političke podobnosti”, od njih ne zahtijevajući skoro ništa drugo do sirove poslušnosti da bi ih, prilikom svoga nestanka ostavio na vjetrometini nove stvarnosti u kojoj vladaju neke nove i, do neshvatljivosti čudne - vrijednosti. Zato se ne treba čuditi što su izabrali ovaj nadrealni egzil koji omogućava revolucionarna elektronska tehnologija. Time na najbolji način pokazuju da su sposobni prilagoditi se svemu novom pa i ovom, nadajmo se, samo prelaznom “marksizmu”, koji je suvereno ovladao našim sudbinama. Nadajmo se i da njihovo temeljito obrazovanje neće ostati jalovo, već da ce se preko njihovog fino vaspitanog i visokoobrazovanog potomstva, u najskorijoj budućnosti, opravdati i osvjedočiti u potpunosti.
SKICE IZ SUDNICE
Braća po materi
Otac im je bio ugledan čovjek. Podijelio im je imanje i kuću, no ih žene pomamiše...
- Ajde, jadan, ajde! Zar ne vidiš e si više svakome dosadio. Te ti ja kao brat smetam, em Simo Petrov, a i on ti dođe brat. Oćaše ga bestragat zbog pede zemlje. Olgu Simovu si ćerao kosijerom po baštini e joj je krava uskočila u tvoje. Sa kim se nijesi svadio ni sam ne znaš. Teke da nijesmo razbraća, zna bi ja što bi činio. No mi se i ovako selo sprda.
- Molim vas, ovo je sud, a ne pazarište. Ovdje ste da raščistimo šta je čije i ko je u pravu, a ne da se svađate. To ostavite za kod kuće, a ovdje odgovarajte na pitanja - upozorava sudija Jovana, kojega brat Duka bijaše tužio za ometanje posjeda i nanošenje štete na njemu.
- Evo, vi samo pitajte, ama je sve jasno ka dan. Ja i Jovan smo braća po materi - ražestio se Duka, pa stiska kapu u rukama samo što je ne rastrgne. Po materi i ocu, na papiru, drugačije ne, e mi ne bi činio što mi čini. Eto mu i onaj orah i voće u donji zabran, a gospoštinu sa vinogradom ne dam ni za živu glavu.
- Vazda mu malo bilo! Pa to je sve pokojni otac za života podijelio. Pola kuće njemu, pola meni, pola vinograda njemu, druga polovina za mene, livade i drugi voćnjak isto tako. Čim otac umrije, njega žena pomami i prohtje mu se na više. Eto svjedoci, eto i naše žene...
- Ne miješaj njih, avetinjače, e si ti gori od svake žene. Bolje da si rašu obukao, manja bi bruka bila.
- Molim vas, kako se to ponašate? - ponovo će sudija.
- Ja više zaisto neću do đavolju jednu žvaknut. No, činite što oćete, a od onog vinograda ni čokota ne dam. Ne, pa da će krv leći.
- Otac im je bio ugledan čovjek, ka pojedan birani... priča svjedok, njihov komšija i dalji rođak. Podijelio ih je za života. No ih žene pomamiše. Svaka skube na svoju stranu, pa mu mrtvome obraz uzimaju. Po cio dan se svađaju, ćerali su se po selu sjekirama i kosijerima... Mi ih pomiri, ali oni poslije dan-dva opet. I ne znam po koji put dolaze da sud donese svoje i zbog toga vas molim činite nešto, e je selo na jade od njih.
- Ćuti, gade jedan, e ćemo te ovdje samljet usred suda. Što baljezgaš, znaš li ti e smo mi braća, no nam ne tiči mrtvoga oca i žene! Ženetino jedna! - sad obojica viču na ovog zbunjenog svjedoka... On čas pogleduje u njih, čas u sudiju, kao da ga pita što se ovo sve dešava.
- Ja sam ovu lozu evo tri godine sam rezao, kropio, plijevio... veli Duka.
- Jesi, jesi, ama i grožđe si sam brao - podiže se Jovan sa stolice.
- Sad kad želite da je sve po pola, svaku ću lozu iščupat, e ih je otac sadio, pa neka on na svoje sadi nove loze.
- To je već vaša stvar - zaključi sudija ovu neobičnu parnicu.
M. Labović
E ovo gore je stanje crnogorskog duha,
brat brata ne moze ochima vidjet, sve se materijalizovalo podijelilo i usitnilo,
petoro rodjene brace u shest razlichitih partija, niko vishe nikome ne ide u mobu, kad neko pokosi sijeno , komshije i braca mole Boga da pane kisha da mu sve iztrune, jer oni nijesu imali energije da svoje livade pokose, pa ih njegova rabota razotkriva njihovu lijenost, te su na jade od zene, koja im prigovara sa komshijom koji kosi i vodu nosi, bogomi njegova zena kupila novu rashvu, a ova moja stara samo shto nije pukla da mi guzica svitka po selu, kod ovakvoga muza koji guzicu ne dize, bez kad zamijeni kafanski sto sa kockarskim.
O nashem individualizmu i sitnicharenju kad se dijeli ochevina, za koju vecina qurcom mrdnula nije, ima primjera dosta, ovaj gore je tipichan, pogotovu kad krivicu prebachuju na supruge, i krive zene za sva zla ovoga svijeta.
Sad su standbene zgrade u nadleznost stanara, treba da se stanari udruze da odrzavaju ulaz, stepenice, krov , podrum, oluke i fasadu, bash me zanima kako ce se CRNOGORCI i GRADJANI Crne Gore organizovat,
oce li svako chistit ispred svojih vrati, a mokrenje po navici u ulazu ili ispred komshiskih vrata.
Ko prezivi taj civilizaciski izazov, mozda sa zajednichkom satelitskom antenom prichace unucima , kako su izabrali predsjednika kucne zajednice i usvajali kucni nered, i koja je partija pobijedila u njihovom ulazu.
RESURSI
Ovih gladnih, sankcionisanih devedesetih godina, narod se rado prisjeća onih zlatnih, turističkih, kada je na Cetinju znalo da se dnevno „obrne“ i po sedamdeset autobusa, od kojih je barem četrdeset bilo iz Dubrovnika.
Sad na Cetinju nema niđe nikoga, ali to ne smeta da se pominju mogućnosti koje su sada, zbog skidanja embarga, postale mnogo izvjes-nije. O tome se uglavnom priča po kafanama kojih ima kijamet po cijelom Cetinju, od kojih su one u staroj varoši „naslovljene“ latinicom i na stra-nim jezicima, dok su u novoj varoši „naslovljene“ ćirilicom a uglavnom su iz domaće geografije.
Ovoga ljeta (96.) sjedio sam kod Mura (čini mi se ?) u nekom dosta kvalifikovanom društvu, u kome se razgovor okrenu na turističke mo-gućnosti sa neizbježnim pominjanjem broja noćenja, procenata i ostalih tantara. Ovo sa brojem noćenja, slušam evo više od tridest godina, pa mi je zbog toga naš turizam došao kao nekakva nepregledna međunarodna spavaonica, nešto poput velikog bioskopa đe se plati ulaznica da bi čoek mogao da prespava i nešto lijepo) odsnijeva, dok mu turistički radnici do-đu nešto poput blagajnika, redara, čistačice, razvodnika... i obaveznih nadrkanih vartrogasaca...
Slušao sam bez velikog zanimanja, sjećajući se Pariza, Bretanje, Provanse i turističkih „mogućnosti“ koje sam imao prilike da tamo doži-vim. U mojim, još uvijek jarkim sjećanjima, najmanje su iskrsavala ta stalno pominjana - noćenja... Na kraju se i ja umiješah u priču, računaju-ći da, iako bez neke kvalifikacije, ipak mogu da nešto rečem, barem na osnovu ličnih iskustava i doživljaja po bijelome svijetu.
- Ma, - rekoh - nema od tijeh vašijeh noćenja velike fajde..., sve dok turizam ne bude ka´ u Francuskoj, jer dok vi ovdje računate na hiljade (praznijeh) noćenja, Francuzi računaju (i naplaćuju!!!) hiljade - j.e.b.a.č.i.n.a !!!
Stvarno, kad se sjetim onih vremena u Parizu, kad sam radio na ćošku ulice St. Denis i jedne male, poprečne, kojoj se imena ne mogu više sjetiti, ali to nije toliko važno... Bilo je to onih šezdeseth godina, kada je De Gol donio ili htio da donese dekret da se qurve sklone sa trotoara, barem na najvažnijim turističkim destinacijama, isprva u Parizu a kasnije i drugdje. Tada su se Francuzi sprdali na račun prijedloga da i qurve plaćaju porez, izmišljajući priče o kojekakvim brojačima i taksimetrima... odnosno, metko- ili yebimetrima. Sjećam se i jedne njihove pjesmice koja glasi:
J’aime les artilleurs de ma grande mere (Volim tobdžije moje babe
qui tiraient un coup chaque quart d’heure... što opaljivahu po metak svaki kvarat od ure...)
Dakle, u toj uličici, u jednoj od uskih nakrivljenih kućica sa tri sprata od po jedne sobe i stepeništa, „radile“ su tri mlade qurve, izvanredne ljepotice, koje su stajale u uskom ulaznom hodniku, iza staklenih vrata, stručno obasjane reflektorima, tako da su bile još privlačnije nego što bi bile u uličnoj vrevi. Jednog petka, odmah poslije podne pade mi na pamet da bih mogao da ispitam koliko će zaraditi samo jedna soba u toj ruševini od kuće, jer sam morao da ostanem duže u birou kako bih završio neke planove. Već ranije sam se raspitivao koliko košta soba i rekoše mi 17,5 FF + cca 15% servis, dakle 20 FF. Kad sam rekao da bih rado tu stanovao, jer radim preko puta, ismijaše me i pitaše odakle ja uopšte dolazim. Postiđen, nijesam postavljao dalja pitanja, a i nije bilo potrebe...
Namjestih se da pratim jednu od njih, svaki put udarajući tipku računske mašine kad bi preuzimalala mušterije koje bi, da se nijesu stidljivo motale naokolo, sigurno mogle napraviti red „pristojne“ dužine. Ostao sam skoro do ponoći, a gužva je tek trebala da počne jer su se u blizini nalazile poznate hale (Les halles danas Centre Pomoidou) koje su snabdijevale Pariz, a u kojima je posao počinjao tek kasno uveče, no već tada, na mojoj mašini je bilo registrovano skoro 30 (i slovima trideset) mušterija.
Zapanjih se sumom od 600 FF koju je do tog momenta već bila zaradila sobica na trecem spratu, pitajući se ko je vlasnik koji može da toliko zaradi, ne ulažući, inače, skoro ništa. Te pare su i danas solidne, ali su tada bile barem deset puta veće (moja plata tada: cca 2000 FF). U to vrijeme, soba u elitnom hotelu „LUTETIA“, sa svim svojim uslugama, koštala je nešto oko 300 FF dnevno, te je lako razumjeti moje čuđenje.
Krenuo sam u potragu da saznam ko je vlasnik tog zlatnog rudnika, raspitujući se i to najprije u bistrou na ćošku, jer mi je bilo nelagodno da tražim portira, kojega skoro nikad nije bilo u loži, već su cure radile sve što je trebalo, a toga nije bilo mnogo. Kad sam se počeo raspitivati, posluga me isprvo začuđeno, a onda podozrivo gledala, dok neko ne pozva patrona koji hitro dođe i bez okolišenja reče da gledam svoja posla, jer u tim stvarima , mnogo znati - uopšte nije zdravo...
Njegov savjet sam smjesta poslušao i odgovor počeo tražiti pogle-dom i razumom, slažući nova saznanja kao kakav mozaik. Nije dugo tre-balo da shvatim, da u borbi za tako visoki interes niko, osim same države, nije imao ni najmanju šansu. Sjetih se De Gola i pomislih na naivne Francuze koji nijesu ni htjeli, a ni mogli, da povjeruju da je moguće oporezovati qurve. No, ja sam tada sazrijevao u rasnog gastarbajtera, koji je došao na najveće ostrvo arhipelaga gastarbajterske domovine, zvane rad, odnosno novac. Zapravo sam tada i saznao, da se svakoj moćnoj i sređenoj državi, od svih ostalih, najbolje isplati tehnologija - POROKA!!!
- M -
-------------------------------------------------------------------Quote:
Originally Posted by metuzalem
Imam cast da postovanom obcinstvu iznesem ocevidan dokaz da ova apoteka nikako nije jalova izmisljotina jednog frustriranog matufa, vec napredna institucija postmoderne.
Dakle, kad sam otprilike pola godine nakon ovoga pokajanja na Cepurcima, ponovo dosao na sljedece, htjedoh nekoj rodbini da pokazem ovu gorepomenutu firmu- LA BUONA VIDA - te se nakon izjave saucesca zaputismo ulicom koja je od groblja vodila ka gradu, ali od ove slavne firme ne nadjosmo ni traga...
Mozda sam neskroman ali sebi uzimam za pravo da je nestanak ovog znacajnog imena jedne ugostiteljske radnje, nesumnjiva zasluga ove moje butige i dejstva njene izuzetne - duhovne farmakologije.
Nemojte zaboraviti koliko je vazna njena opsta anamneza u pogledu sveopste bolijesti na ovome forumu - gluposti, od koje je teze jedino kad je neko jos i ponosan na nju (glupost!).
- M -
jos je tu Met... bar je bila prije mjesec dana
----------------------------------------------------------------------Quote:
Originally Posted by zippy
Au, je li moguce!?
Ada dobro se sjecam da smo ulicu pretrazili uzduz i poprijeko i ne shvatam da smo je mogli previdjeti, nako ako su tu ojadjelu firmu ponovo natakarili...
No nista, ponovicemo terapiju, pa dako se uspostavi kakvo blagotvorno dejstvo i makne ta ocevidna glupost od koje i zubi trnu...
Hvala na upozorenju!
- M -
tacno izmedju 2 pogrebne usluge, malo uvucheno... mozda su makli reklamu ali znam da je kafana tu
Zippy!
Dobro sto si se ponovo javila sa ovom ohrabrujucom informacijom, jer to znaci da su je makli da narodu ne bode oci a mozda im treba iz poslovnih razloga (registracija!).
U svakom slucaju se moze uzeti kao izvjestan znak da nasa terapija ipak djeluje...
- M -