Printable View
"...Nedjeljom ideš u crkvu...prebiraš voštane svijeće tražeć baš onu koja nosi riječi do voljenih s druge strane...za ljude s ove, imaš i onako previše ružnih.. Zapališ plamičak, prekrstiš se i laganim šapatom poželiš mir paćenicima... Priznajem, tijelo mi zadrhti kad pomislim kako sam te lako mogao voljeti.. Šteta što se ne uklapam u ljepotu tvoju..."
"Znaš šta sam našao... Našao sam jedan osmijeh... Zakrpan na par mjesta, izblijedio malo na uglu.... Iskrzan...Pitao sam ga čij je, neće da kaže... sjedi u uglu i šuti.... Nudio sam mu sendvič-neće... Nudio sam mu kafu-neće... Zvao ga u šetnju-neće.. Ne jede i ne spava...izgleda da mu nedostaješ.... A ja ne znam šta da radim s njim.. ....Eno ga na balkonu, čeka kad ćeš doć... Tražio bih te ali kako nać nekog po prstenu sa bijelim zvijezdama.. Po rupici na licu... Po kosi koju ukrade vjetar čim ugrabi priliku...po srcu lomljenom bezbroj puta... Dao bih oglas,ali zvučaće čudno..a ne mogu da ništa ne činim i gledam ga kako tuguje.. Priča o tebi, brblja..davi..kao da si jedina na svijetu...mada mogu ti reć da počinjem sumnjati da jesi.. Zato prije neg mi ispere mozak ili preshne od tuge bilo bi lijepo da se javiš...ne obziri se na doba dana ipak je hitna stvar.."
"...ni najpronicljivija metafizika ne opravdava onog koji zato sto ga nema kida srce koje je njega voljelo..."
K.Lorans ("Ni ti,ni ja")
Odavno vec nisam mislio o tebi, medju nama dani i godine stoje, nikada te vise pronasao ne bi da se juce nismo vidjeli nas dvoje
Stigao sam kasno, stajao na cesti, i slucajno tebe ugledao tada.... ni slutili nismo da cemo se sresti pod svjetlima ovog bezimenog grada.
Pricas mi o svemu, hodamo polako......
"Ljubav...Najznačajniji i najmudriji deo jezika kojim svet govori i koji svi ljudi na zemlji mogu razumeti u svojim srcima,
nešto starije i od ljudi,a što ipak svaki put istom snagom izbija bilo gde kad se sretnu dva pogleda."
Coelho
"...April je, bijeli se razastrt veš...sunce me miluje...Promiču zlatna polja uz drum....Tražim dašak slobode i pramen sna.. Hiljadu stvari postoji zbog kojih se treba vratiti kući, danas mi je na umu samo gitara....taj komad drveta je dio srca mog, nosim ga u sebi ma gdje krenuo....
...Zastao sam na tren pored jezera....nekad je ovdje bio most i selo u njegovoj blizini...voda je sve prekrila kao godine što prekriše moju mladost... Da li da budem uopšte nebu zahvalan ?
Miriše mi sjećanje na tvoje poljupce...kuca na stakla prozora automobila...
U mome kraju sad su svadbe...proljeće i jesen nosi bjele haljine i vesele svatove...srce stavljaju na ispit...Teški lanci života će ih prevariti...ostaće mjesto sreće, ćutanje u dvoje...
Oluja se lagano sprema, čujem vjetar kako stiže....pokisnuće dan i veš u njemu...
Moja sudbina je nemirna kao i divlji konji što troše vrjeme na izgubljenom platou... ali ti ćeš uvijek biti u njoj....Jedno ti obećavam, nikad nećemo ćutati..."
"Kap nježnosti kotrljaš niz moja leđa...Kriješ ga požudom...uzdahom mu daješ ime...Tvoje ruke kao domovina, tvoje usne kao obećanje...U meni podižeš davno srušene gradove u kojima sam nekad živjela, i uvijek sam tu ...na istoj raskrsnici...
I uvijek ta kap nježnosti, koja klizi niz moja leđa, podsjeti me da ne moram na njima nositi cijeli svijet. Ne moram biti sjenka iza prozora, koja stidljivo posmatra svijet i čudi mu se...
Mogu biti ja..Uvijek to mogu...
Mogu usnama na tvom ramenu govoriti glasno jednu pjesmu koju sam umalo zaboravila.
Mogu u utrobi naći ono mjesto gdje se rađa i umire svaki put...
I operem lice od grimase umora, i pustim ruke da oblikuju strast prema mojoj mjeri, i dam usnama slobodu da na tvom ramenu izgovore svoju ličnu molitvu... Pustim te u sebe...kao da ti je oduvijek mjesto tu...
I osjetim te svime što umje da osjeća. I znam - tu ti je mjesto ... "
"Ne umem da pomirim
potrebu da te imam
i potrebu da me nemaš.
Ne razumem razum.
Petlja se u stvari koje ne razume.
Srcu je lakše, ludost mu je opravdanje.
Zato, valjda, stanuje kod mene."
G.T
Totalno su mi isprekidane misli. Primjecujem dok pisem da ti pisem recenicama koje koristim u svojim djelima. Recenice koje koristim kada mi se misli nalaze u nekoj drugoj, knjizevnoj, dimenziji. Nadam se da te ne bune. Volim ih kad su kratke. Jasne. Kad se prebacuju s jednog na drugi dogadjaj, koji cak na prvu ruku djeluju nepovezano, a zapravo su cvrsto povezani. Vidis, takva je ova knjiga. I to me cesto izludjuje. Radnja se stalno seli tu i tamo. I recenice su kratke i jasne. Duge samo ako je neki opis u pitanju....
Emocije. Takve treba da budu. Kratke i jasne. Duge samo ako opisuju.
Ovim si opravdala nick. Dozvoljena si.Quote:
Originally Posted by Artemis
Hvala Lepo.
We don't see things as they are, we see them as we are.
:)
Rođena je bila za najlepše sitnice ovog sveta. Večito je imala običaj da posmatra zalaske sunca. Raduje se kiši i neumorno broji pahuljice upletene u njenu kosu. Znala je da se smeje od srca, i kako da ugreje moje. Bila je moja inspiracija i tračak nade da sreća još postoji. Šteta što nisam znao kako da je sačuvam.
''Shvatio je da mu je ona ne samo bliska,
već da sada ne zna gde prestaje ona, a počinje on''
Ana Karenjina, Lav Tolstoj
:)
"A bila je baš onakva kakvu sam je zamišljao. Često bahata i bezobrazna. Bila je vrlo detinjasta i često se smejala iako nije baš bila srećna. Zaljubio sam se u njene oči, njen pogled, u njen osmeh. Iskreno se smejala, znaš? Nije želela da odraste, volela me, al' to nije pokazivala, verovatno nije znala kako. Želeo sam je, želeo sam je pokraj sebe, al' pustio sam je… Otišla je."
"U teoriji fizike navodi se to da specifični zvuci povećavaju rad srca.
Za mene…taj specifičan zvuk je uvjek bio zvuk tvog smijeha…"
("My name is Khan")
...Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju;
tako počinje
povijest naših srca.
To je igra
davanja i odricanja,
otkrivanja i ponovnog sakrivanja,
nešto osmjeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka,tek slatka besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
jednostavna je kao pjesma...
************
Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa
i da ti oči očima ćutim
kao da ću te izgubiti
sad,
ovog časa.
***********
...Čega se ono ja navodono najviše plašim? Visine? Eh, kakva bi šala bila otplesati valcer na rubu strmog krova i verati se kao sjenka Petra Pana po klimavim štangama soliterskih balkona samo kada bi znao da je to put do nje..
:)
Šta najviše voliš kod nje?
Iznervirao me je isprva tim degeneričnim pitanjem. Kako tako može letimično da me pita o njoj? On ne zna da se najjednostavnije stvari ne mogu objasniti. Razmišljao sam dugo. Utonuo sam u misli, toliko sam postao odsutan da je na trenutak pomislio da neću da odgovorim. Al’ ja stvarno kod nje sve volim. Volim njen glas. Volim način na koji imitira Duška Dugouška, volim je kada se ljuti. Posebno kada se ljuti. Volim njenu izraženu gestikulaciju i onu uvrnutu naviku da crta po rukama kada joj je dosadno. Način na koji priča, izraz lica posle pročitane neke patetične rečenice koja je razneži.. Ali..
-Njen osmeh.
-Zašto?
Opet, taj hladan ton. Toliko smiren, kao da je na to najprostije odgovoriti. Zašto? Zato što u meni probudi sve najbolje. Eto zato. Ali, on je jedan sitničar koji traži objašnjenje i koji za sve mora da pronađe razlog.
-Je l’ te čini srećnom?
-Čini me.
Čini me i više nego srećnim. Čini me najzadovoljnijim čovekom u univerzumu. Posebno ako je namenjen meni. Samo meni.
-Ona zaista ima najlepši osmeh na svetu. Očaravajuć je. Nekada sam znao da budem razlog za taj osmeh. Sada sam razlog za namršetno lice i izbegavanje.
Nabacili su mi dane uvelog cvijeća bez pitanja želim li ih... Imam li ikakvo pravo pobuniti se!?
Navučem masku heroja crne duše i zakoračim jutrom u isplanirani dan... Osuđen na okvir trunem iznutra...
Sve moje galaksije ostaviću ti kao epitaf da te utješe u hladnoj samoći...
Iskapaću zadnju kap krvi u oči tvoje ne bi li shvatla da sam riješio ostati tvoj i poslije nestanka svjetla... Zatvaram vrata vjere svoje na tren jer čemu čekati išta osim tebe...čemu željeti išta osim tebe...
- Spavaš ?
- Naravno, prebiram zvijezde...još ih dostavljaju na moju adresu ...
- I po ovoj mećavi ?
- Jedna od rijetkih prednosti grada je da sve, u bilo koje vrijeme, isporučuju na vrata....
- Ružno kašlješ...i nost ti je crven !
- Zimske radosti... toliko sam oduševljen predupalom pluća da razmišljam da se odselim u Sibir..Što da čovjek ne uživa čitave godine ovako ako može?
- Znaš...primjetila sam da kazaljke guraš u drugu stranu...
- Hronični nedostatak vremena....Hiljadu stvari otpočnem, um mi je kao dokona žena... stalno nešto mudrujem...
- To mi izgleda kao prst na obaraču u ruskom ruletu...
- I meni, šta ćeš... ne umijem drugačije,a sve je i onako spalo na mene... Izgleda da ni trešnje neće procvasti ove godine...šta ću ti onda donijeti u
postelju ?
- To je stvarno problem...navikao si me ...
- Jeste, navikao sam te...Možda procvjetaju u Marseju... mogli bi na koji dan tamo... već dugo tražim razlog da odem do Francuske... Ispraćati ćemo
brodove kao drage prijatelje i gledati sunce kako umire u plavom moru...
- Lijepo zvuči... Misliš da ćemo otići ?
- Ne znam ali zar treba veći razlog od trešanja ?
- Ne..
- Eto, dogovorili smo se...Spremi aparat da se fotkaš ....Sitniš za cigane i trešnje su tvoje i ove godine...
- Daješ riječ ?
- Dajem riječ !
Allah vam želi olakšati - a čovjek je stvoren kao nejako biće.
I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade.
A Allah sve čuje i sve vidi.
Znao sam nekad kako se mjeri vrijeme... Počeo bih ga mjeriti negdje oko bunara komšije Dragana, pa do prozora moje bivše drage... ( Koliko li biješe, stotinu koraka ?)
... Imao sam tada mašinu na paru, odvajala je sve zle magije od naših očiju, pravila suncokrete od njih... ( Bestraga trebao sam sve zle tetke zapaliti, crne mačke podaviti...) Jedno jutro je samo prestala raditi..
Znao sam i kuće graditi... Postavio bih kamen, zamislio lađu s njenim imenom i kuća sa jedrima bi polako sebi pravila mjesto u ovom svijetu... U nju sam stavio planinu, izgubljenu istinu....Svu neželjenu djecu....
Februar mi puca u glavu....lomi kosti....
Svašta sam znao... Gdje su neobrane džanarike, naborane podsuknje..ukradene kapi kiše... Da si me pitao gdje je razdvojeno more i to bih ti pokazao...Sve i svašta sam znao osim da nju sačuvam...osim nju da usrećim...Život ima čudan smisao za humor, bratko moj..
'Vino budi i razgaljuje strasti koje vrebaju u umu,baš kao što firnajs budi usnule boje i vraća im prirodni sjaj. Moji kvaliteti su u moje pređašnje trezvene sate bili tako zaleđeni i zaključani u mom ubogom telesnom sklopu da sam postao zaprepašćen spoznajom koliko vrlina pronalazim u sebi u ovom blaženom stanju pijanstva..'
Moja draga Baronice, ja sam običan težak upregnut u sjenu života.... Pod mojim suncem ne cvate ništa do koprive... ostavljeno polje sam... Sutra je moje danas, moje juče...
Razbio sam ogledalo i napravio od njega zvijezde... Jednom će se dokazati da sve je bila cjelina... Osjećam da su obećanja koja sam dao Bogu urezana u obraz moj...
Moja draga Baronice, vrata su uvijek za me bila zatvorena u Vašem stanu... vino se pilo tamo... i ljubilo se....Nove godine su bile prostrte satenom, nigdje u njima ni djelića kaldrme mojih snova...nigdje tragedije... Smješan sam sam sebi, tragikomičan...
Dočekao sam neki dan jutro na paprati posutom krovu zakošene kravate...Dobra vremena teških lekcija da alkohol zahtjeva umjerenost, kao i sve u životu...Mahao sam otpalom granom na mjesec i izazvao ga na dvoboj... sitnice su prevagnule u njegovu korist...
Draga Baronice, pratio sam Vas često u bašti kafea... beznačajno ste palili cigaretu za cigaretom tražeći smisao u okusu expresa.... Ne ponosim se tim jer znam da sam Vas na neki način krao tada... Ipak, žrtva Vaša nema veličinu.. Okrećete dan u svoju korist i u svakoj ulici imate tajni prolaz do mog srca...
Iskoristili ste me, o da... Iskoristili ste me da hranite sujetu... da produžite mladost i ne želim sjećati se samozadovoljna pogleda Vašeg... Mislio sam da ste ljubazni...
Ležim obliven krvlju svojom, glave položene na otrovnu zemlju umjesto na Vaše krilo, jer vidite, sitnice su kako rekoh prevagnule i mjesec je pobjedio... nije mi žao...žao mi je što ne odbranih čast Vašu... i Vi i ja znamo da je laž da volite drugog.. da se iskradate njemu kad sunce usne.... Vidite na šta su sve spremni... Pokvaren je ovaj svijet i bolje mi je bez njega, a Vama bez mene....