"Nemoj me pitati: ''Zašto baš ja? Šta je u meni posebno?'' Nemaš ti ničeg posebnog, ničeg što bih umeo sebi da objasnim. Međutim, u tome i jeste tajna života..."
Printable View
"Nemoj me pitati: ''Zašto baš ja? Šta je u meni posebno?'' Nemaš ti ničeg posebnog, ničeg što bih umeo sebi da objasnim. Međutim, u tome i jeste tajna života..."
"Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima.
Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati.
Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišce koje po ivicama polako počinje da truli.
Jer sve na tebe liči!
Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica..."
čujem čak i planine
način na koji se smeju
plavim padinama
a dole u vodi
ribe plaču
i sva je voda
njihove suze.
slušam vodu
u propijenim noćima
i tuga toliko raste
da je čujem u budilniku
postaje ručka na komodi
postaje papir na podu
postaje kašika za cipele
kartica od perionice
postaje
dim cigarete
koji se penje kapelom tamnih vijuga...
to malo znači
sasvim mala ljubav nije tako loša
ili sasvim mali život
ono što se meri
je čekanje na zidove
rođen sam za ovo
rođen sam da lovim ruže niz avenije mrtvih.
Čarls B.
:)
"Ponovo smo se ljubili, osetio sam suze na koži... Njena crna kosa bila je razbacana oko mene, kao zastava smrti...''
:)
Ona me je jednom izmislila ovakvog i više ne umem ništa drugo da budem, sve druge će morati samo da se naviknu.
PROLJEĆE ŽIVOTA
Gle, budiš se opet u proljeće rano
a svud oko tebe razno cvijeće cvijeta
a u tebi želja, sve da omirišeš,
pa letiš ko pčela, od cvijeta do cvijeta
Srkala si nektar, mirisala miris,
al odjednom sumnja, sklopi tvoja krila.
Nebi'l bilo bolje, da si miris dragi
ili nektar slatki, s jednog cvijeta pila ?
Ne žuriš li možda, previše kroz život
pa te život dušo, ne može ni stići
a možda te negdje, čekala toplina,
a zbog žurbe svoje, ne možeš joj prići ?
I jesen već stiže, kad plodovi zriju
a hoće li cvijet tvoj, slatki plod donijeti,
il' će vjetar hladni, i mrazevi rani
hladnoćom svojom, latice mu spaliti.
V. M.
:)
"I šta kažeš, bilo ti ''poteško''?
Čujem da si hodao po kafanama, noćima, ispijao neka jeftina pića i odavao se još jeftinijim ženama. Čula sam i da si spominjao moje ime i dodavao mu neke strašne pridjeve.
Šta kažeš, bila sam ti najgora? Nisu mi bila bitna tvoja osjećanja? Loše stari, loše, nema šta.
Negdje si ti pogriješio u toj svojoj računici. Neke uloge si zamjenio.
Dobra sam ja tebi bila. Šta dobra, stari, nikad bolju nećeš imati, pa taman da živiš još tri života. Duboko u sebi, dobro ti znaš, dobra će ti sreća trebati da u jednom životu dva puta naletiš na ženu koja će da te voli kad te nema,kad te niko ne voli, kad se ni sam ne voliš, kad je ostaviš, uništiš, rastrgaš na komade, zaboraviš. Ja sam ti, stari moj, sahranila sažaljenje. Nemoj očekivati ništa od mene. Hajde ti u kafanu, tamo si siguran.
Šta kažeš, poteško ti je bilo? Meni je srce stalo.
Vidjećeš, i tako može da se živi. "
...Osudio sam je na ljubav sa mnom,
bez prigovora i šanse za pomilovanje..
Osim, možda, poneki poljubac u vrat, tu i tamo
Bila je baš onakva kakvu sam oduvijek htio..
...pametna budala
Pametna za druge stvari, budala da izabere mene..
:)
Penjes se na stikle, stavljas sminku, lazni osmeh, pustas dugu kosu niz ledja. Sve samo da te primete, a ti.
Ti sama nisi primetila mene koji sam te primetio u obicnoj crvenoj majici, belim patikama i zaraznim smehom nakon sto ti neko isprica vic. Ti glumis da si neka druga a meni se svidjas bas ti, ono kad si ti.
kakav nam je ovaj Leo romanticar, nemam rep da dam svako malo :)
:)
Sa njom sam proveo najlepše dane života. Sa njom sam upoznao novog sebe. Učila me nekim novim navikama. Volio sam ih. Zasmejavala me svojim glupostima, blesavim rečima i pokretima. Zajedno smo koračali ulicama posutim zrelim lišćem, i smejali se. Smejali se tako ludo, histerično, budalasto, kao da niko više ne postoji. A nije ni postojao. Baš u tim trenucima sa njom, zaista niko nije postojao.
Ona, ja, mi. Sa njenim otiscima na sebi, svaku noć odlazio sam u krevet, i laganim pokretima prstiju prelazio preko svakog njenog dodira i smešio se sam svojoj ludosti. I nestrpljivo čekao jutro, da opet mislim o njoj. Ma svaki trenutak je mali, i nedovoljan sa njom u mislima. Tako sam sebično i jako volio svaki njen pogled, svaki treptaj očima, svaki prstić volio sam pojedinačno. Nosić, usne, dodire. Navike, izgovor, nju cijelu. Danas, danas, je nemam. Ona je sada zaboravila sve, i na drugom mestu traži našu prošlost. Neće je naći. Neće, ne može. Može pronaći boljeg ili goreg. Istog, nikada.
:)
Poljubila me u vrat i upitala: Da li znaš da čitaš poljupce?
Poljupci su kao ljubavna pisma. Mogu se pročitati, a mogu se baciti nepročitani.
Poljubac može da znači zdravo! Ili laku noć, zbogom ili dobro jutro!
On znači do viđenja, nosi izdaju i smrt, ili bolest, govori dobro došli, seti me se, ili srećan put!
Poljubac je zalog sreće, sećanje, laž, obećanje,ili dug sa kamatom.
Vesnik radosti ili nesreće. Kroz poljubac jedno naše telo odlazi u naše drugo telo…
Tada sam rekao da sam njeno pismo na mom vratu pročitao
"...Oduvek sam ja bila ta koja odlazi. Ispraćali su me bez pozdrava i uživala sam dok sam ih ostavljala, poklanjajući im jedino lažnu nadu da ću se nekad vratiti. Znala sam istinu. Kada odem ja se nikad ne vraćam, i do tada niko nije učinio da se osećam kao da želim da ostanem. Da je zapravo tu moje mesto, tu u jednom toplom zagrljaju. Samo jednom sam poželela da ostanem i baš tada to je bilo nemoguće. Nikada neću zaboraviti teške korake dok sam odlazila, kako sam silno želela da se vratim, ali kroz misli su mi prošla lica svih onih koji su ostajali i osvrnula sam se kako bi videla njegovo lice. Nisam ga mogla zamisliti sa molećivim pogledom kako gleda zamnom čekajući da se predomislim. Nije me razočarao. Jedino sto sam videla bila su njegova leđa koja mi je toliko puta okrenuo, i njegov ponosni hod koji sam tako volela. Sada nije išao prema meni, već je bežao od mene. Poželela sam vrištati, ali samo sam nastavila dalje. Od tada više ne stajem. Zamalo me ubila spoznaja da postoji neko sličan meni, neko ko odlazi, neko koga ne mogu ostaviti ukopanog u mestu, iza sebe dok odlazim. On je bio takav, ali nije mu uspelo da ode od mene. Ja ipak odlazim malo bolje. "
-Nikad se ne zna kada ćeš i od koga čuti onu pravu reč koju si dugo i uzaludno tražio, a ona je bila na nečijim tuđim usnama.
"...Ta njena otimanja me pomalo umaraju.Negde sam pogrešio,bojim se?Njoj je lakše ugoditi nego je ukrotiti..I tako.Pokušao sam na one načine koji se obično nazivaju "lepim"..Znaš već?Strpljenjem..Poverenjem..Tolerancijom..Ostal a mi je još tvrdoglavost,ništa više..Pa da vidimo..."
:)
I onda shvatiš da, bez obzira koliko vremena prođe, ostane ona jedna osoba u tebi. Godinama je zaboravljaš i pamtiš, noćima pozivaš taj dobro poznati broj pa prekidaš, dolazi u sjećanje kad ne želiš. I shvatiš da se osjećaji mijenjaju, uspomene blijede, ljudi odlaze, ali srce nikada ne zaboravlja.
"Pogledao ju je nežno, brižno, u tom pogledu više nije bilo onog bezobrazluka koji ju je proganjao kroz snove, ali odjednom je bila sretna što ga ima barem ovakvog…
Samo, jadno li je prijateljstvo kad ostane kao sitan kusur krupne novčanice ljubavi…"
..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?...
Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje...
Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu...
Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti...
Da...
A more ume nemilosrdno da se primiri...
Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog...
Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene...
I, ma šta da se desi...
U meni će zauvek ostati ona so...
Ma ne... Nikad ja nju nisam ni volio,
mislim da je čak nisam ni poznavao..
osim što sam jako dobro znao sve njene navike,
čudne riječi koje koristi i svaki milimetar njenog savršenog tijela.
Ma ne, nikad ja nju nisam volio.
Čak ni sanjao o njoj.
Pa da, sa njom je svaki moj san postao stvarnost..
A to što ja nju nisam volio...
o tome se da pričati, još kako..
"Voleću te kao sebe. Ili ne, nekako je malo, voleću te više. Voleću te kao potrebu koju sam sam sebi stvorio, čuvaću te kao talisman protiv svih životnih uroka, poput divljaka,
stajaćeš oko mene kao zid, iznad mene kao krov, oko mene kao toplina."
M.Selimović
"... Ma ne...Nikad ja nju nisam ni volio, mislim da je čak nisam ni poznavao, osim što sam jako dobro znao sve njene navike, čudne riječi koje koristi i svaki milimetar njenog savršenog tijela... Ljubav nisam smio spomenuti, bojao sam se da će reći kako je već sretna ali s nekim drugim.To bi me dotuklo! " Samo sto sam ja non stop pominjao ljubav!..."