Ljubav je kada se samo igrate sa joptama a zaboravite na .enis:lol:..Slabiji igrači izabiraju slabije pratnere:D,jer se boje jakih.:wink:
Printable View
Ljubav je kada se samo igrate sa joptama a zaboravite na .enis:lol:..Slabiji igrači izabiraju slabije pratnere:D,jer se boje jakih.:wink:
:)
Uzalud je... Fališ. Dane preživim nekako, zatrpam se obavezama i glupostima da ne mislim, ali noći me slome! Kada se spusti mrak, kada tišina svoju notu zasvira...To je poznati recept za buđenje mojih nemira.
"Ti si mali kuto i ja oću da te usvojim!"
:couple_inlove:
Svaki slučajni ili namjerni pogled u njega izazivao je i ubrzani rad srca,u tom trenu bi zaboravila sve što je htela da kaže i zašto je u tom gradu..Njene oči bi zablistale od tečnosti koja je imala čudesnu moć,a govor ruku izazivao je kod prolaznika sumnju da razgovara sa nagluvim.:grin:ćukom..
:)
Ona i ja? Ne, nismo prijatelji. Mi smo samo stranci sa uspomenama.
"Rekli su mi, jedno je slomiti poneku grančicu, a drugo je slomiti srce. Dva srca. Sva tri srca..
Hej? Pazi šta radiš, molim te! Jer to nije tamo neki stručak zumbula, nego jedna naročita ruža, ruža negovana da bi ostala divlja. Razumeš li to? A takvim ružama se diviš izdaleka. Njih ne diraš..."
"...Kupivshi me za par osmijeha povela me je u svoju osamljenu palachu obraslu brshljanima mashte, dobro znajuci da cu iako me oslobodi neizbrisivo nositi njen zhig, da cu se ubuduce i radjati s njim, kao s neobichnim mladezhom povrh grudi.."
"Postoje beznačajna, siva, prljava i sumorna mesta, za koja nas nekim čudnim slučajem veže ljubav.Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj straćari, a neki nasip pokraj želetničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se omađijano vraćamo čitavog života.Kakvo je to prokletstvo?
S druge strane, postoje gradovi čuveni zbog svoje lepote, ali nam ne znače baš ništa, jer ih nikad nije ozarila naša ljubav, neki tajni smisao.Koračamo kroz njih zevajući od dosade.
Krivica nije do tih gradova - ona je u nama.
Zbog toga, najpametniji ljudi i ne putuju.Sede na trgu na kom su se rodili, i čekaju da svet dođe do njih."
:)
I dalje je pokušavao da joj nađe zamjenu. Ali uzalud. Nijedna ga nije znala dovoljno dobro. Nijedna nije prihvatila kada bi pogriješio. Nijednoj nije uspjelo da ga smiri na jednom mjestu dovoljno dugo. Niti jedna nije tražila opravanje za svaki njegov postupak. Činilo se zapravo da nijedna nije znala kako da ga voli.
Naša sumnja je svedočanstvo
naše nemoći,
dokaz da smo razumeli zakone sudbine
iako smo, ne jednom,
iskušavali svoj razum,
pa i onda kad smo otkrili
da molitva ne nalazi utočište,
niti naša tuga, u nesavršenstvu
patnje i nemoći da ljubav sačuvamo.
Ali, titraj duše se ne plaši
nemoći, ni prolaznog,
već veliča trenutak u kome smo spoznali
da pripadamo jedno drugom.
Moto: Kad u očima tvojim čarlija osmijeh ljubavi i pažnje, moj korak je ustreptalo sunce …
"Bila je noć, nebo puno bora kad dotaknuh grešku. Sjetih se oca, sa sto želja i pijanih kajanja. Bila je noć, kad spra me kiša a u očima tvojim presekoh sebe na dva jednaka dela. U jednom stežem grešku, u drugom svjetlost.
I Bog zna da prevari pa mu se opet klanjamo."
Jasmina Maleshevic & Vojislav Brkovic - "Rodjeni iz iste smrti"
"Tako to ide... Ostavio sam je predugo u onim Opasnim Ćutanjima, u onim tišinama u kojima je ona svoj jedini sagovornik, i u kojima se o meni definitivno ne priča ništa dobro.
I tu smo gde smo...
Svi znaju za slučaj dva tvrdoglava jarca od kojih ni jedan nije hteo da se skloni sa brvna, ali postoji i verzija sa dva tvrdoglava jarca koji su se nadureno okrenuli, i otišli svaki na svoju stranu.
Ma, uzalud...
Uz život se ne prilaže uputstvo za upotrebu, i svako to odradi kako već ume, zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se neko obradovao.
Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre, ili kasnije... Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi mesto na kojem će pristati...
Da, razmišljao sam puno o Vremenu, o našem dželatu, ali ne o vremenu koje prolazi (ili kroz koje prolazimo), nego o Vremenu koje nas seje po svojoj njivi, nemarno, kao premoreni ratar detelinu iz starog filcanog šešira.
Mogao sam se sasvim lako roditi u Ulan Batoru, hiljadu tristo sedme? Na Kordiljerima, narednog proleća. Ili na istoj ovoj obali, ali trideset vekova ranije!
Planetom tumaraju Zagubljeni, pogrešno iznikli, očajno tragajući za onima koji bi im tako lako mogli biti dragi i bliski, i zaista više ne znam šta je gore?
Promašiti tog Nekog Svog za hiljadu godina i hiljadu kilometara, ili za par decenija i tričavih stotinjak kilometara..."
“Kada volite nekoga
vaše trepavice idu gore pa dole
i mnogo zvijezda izlazi iz vas.” :)
/ kako djeca definišu ljubav /
"Nikada ti ne bih priznala da nas pišem.
Ispričaj mi priču, pretvaraj se da je stvarna i tvoja. Potraži iznova moj stakleni pogled u svijetu duboko skrivenom u sebi, u svoj svojoj raskoši neprikrivene, opipljive Tame i u njemu – Ženu, očaranu tobom....
...Ulovljenim trenucima s obilježjima prošlosti kojoj danas pripadamo, a nekoć smo ih tako brižno skupljali želeći zajedno ostarjeti. Grabila sam tvoje dlanove smještajući pod njih toplinu kože. Snova bih se odrekla samo jednu noć. Prazna želim snivati. Slijepa se buditi. Nekako se kao lutka pokrpati, sastaviti razum i osjećaje kojima još uvijek punim kosti rebrene. Šuplji mišić, prokletom sudbinom rasječen.
Pitam se kako u meni opstaješ udobno smješten i nakon ugasle zime, ocvalog proljeća i đavoljeg ljeta – mojom krvi opijen, mesom hranjen ? Traješ. Nikako da ishlapiš sa slika. Pokupiš svoje rublje koje sam s tebe u naletu strasti bezbroj puta grubo skidala, kožu ti ljubila. I onu košulju što iz kuta sobe vreba, u kojoj ponekad odlazim u noć zaogrnuta boli...
Nikada ti ne bih priznala da nas pišem. "
:)
' ... a onda te sretnem. Sasvim slucajno, nikako namerno moj pogled je uperen u tebe. Vidim, gledas me. Dok prolazim pored tebe, na centimetarsku udaljenost telo mi podrhtava. Osmehnula si mi se. U meni sve trepti. Ponovo, ispocetka, shvatam: Potrebna mi je. ISPOCETKA. '
:)
Imao sam jednu smeđokosu, koju sam uvijek zvao mojom, iako to nikada nije bila. Bila je tuđa, dovraga, a uvijek je bila više moja nego njegova. Luda smeđokosa, plavih očiju, jedina žena koja me natjerala da patim. Nikada joj nisam rekao da je volim, ne zato što je nisam volio, nego zato što sam znao da će te dvije riječi pokvariti sve. Bezobrazna, uvijek se durila, glumila da je ravnodušna, nepopravljiva, sposobna da voli i mrzi u isto vrijeme. Naučila me da nije sve u životu biti kreten i ženskaroš, da srce možeš dati samo jednoj ženi i nikada biti nezadovoljan zbog toga. Znala me zavesti, ona sama, kao deset drugih. Znala me izludjeti, naljutiti, kao niko nikada. Osposobila me da zavolim, baš nju. Ali zauvijek onesposobila da volim ijednu drugu onako jako, onako ludo, nezrelo, bahato, ali svejedno vjerno... Zauvijek.
:)
Ona je sada negde u tom gradu. Izgubljena luta ulicama trazeci nekoga da je voli. A ja sam ovde,daleko od nje, izgubljen trazim nju ali je ne pronalazim u nijednoj.
"Od mojih prvih djačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam voleo izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vreme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, voleo sam žene, čeznuo za njima i izbegavao ih. Sada, kad počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja večita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobeći trom i bez sećanja.
Tako je oduvek bilo sa svim onim za čim sam žudeo: tek kada bih osetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želeo sam da budem sam, kao što sam želeo slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žedj, drugačija, uvek drugačija. Kad se samo setim kako sam kao mlad poštovao brak i decu, toliko da sam se jedva usudjivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i decu, moju dragu decu koju sam nežno voleo – a šta mi je od svega ostalo! I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vreme sam želeo da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž!
To isto mi se sada dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nežne grudi, i s čudjenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan je, sladak i zreo, nema šta da mu zamerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvek daje izvesnu moć nad ljudima. Oni osećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i osećanja koja su promenljiva ali snažna, osećaju moju čežnju, vatrenu i neukrotivu, koja me uvek vodi ka nečem novom. Taj impuls i ta žedj pomažu mi da prodjem kroz sva kraljevstva realnog sveta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i da, izgarajući i nadvisujući ih, pobegnem u bezimeno i nepoznato.
Bilo je kasno kada sam se te prolećne noći popeo na brdo i vratio kući; kiša je tiho pevušila u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smedjokosa žena dok smo se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila poslednji poljubac pred svojom seoskom kućom, videh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i zvezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni Uran, nisam video, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog bednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvek tu i uvek me privlači i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom."
Rekao joj je: "Svi imaju nekog na koga su slabi, a ja imam nekog zbog koga sam jak. "
Я вас любил: любовь еще, быть может
В душе моей угасла не совсем;
Но пусть она вас больше не тревожит;
Я не хочу печалить вас ничем.
Я вас любил безмолвно, безнадежно,
То робостью, то ревностью томим;
Я вас любил так искренно, так нежно,
Как дай вам бог любимой быть другим.
:)
Vidi je prijatelju. Ti nemaš pojma koliko te je ona voljela, šta je sve radila da ti budeš srećan sa drugima. Koliko noći je preplakala a onda glumila da je sve u redu. A ti ništa nisi znao, bio si slijep, zaslijepljen drugima, nisi shvatio da te je jedino ona voljela. Sad je pogledaj, smije se, nije joj bilo lako, ali, poslije toliko vremena pomirila se sa tim da je nikada nećeš primijetiti. Ona je ostala potpuno ista, ranjena mnogo puta. Sada otvori oči.. Gubiš je, a kad čovjek gubi tek onda shvati..
"Svaka velika ljubav ima onaj jedan bitan datum, onu jednu bitnu pjesmu, ono magično mjesto i onu jednu osobu uz koju ste tog datuma, uz tu pjesmu, u tim rukama bili najsretnija osoba na svijetu. Sjetite se tog datuma uz tu pjesmu, te velike ljubavi. Sklopite oči, udahnite duboko, oprostite im opet sve loše i dobre dane, pa onda otvorite oči i nasmiješite se životu koji vas čeka. Jer velike ljubavi zaslužuju da ih se sjetite samo zato što su bile velike. Jer velike ljubavi i služe tome da vam otmu uzdah kad ih se sjetite."
Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, vec
bi se pretvorile u vetar. Kad bi potoci ovako
umeli da vole, kao ja, vec bi postali okeani.
Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, vec
bi postali beskonacnost. Kad bi vreme ovako
umelo da voli, kao ja, vec bi se pretvorili u
vecnost.
Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, vec
davno bi bila zvezda.
Antic