...rane...

Quote:

---

Originally Posted by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^

Slazhem se...teorijski posmatrano...;)

Ali, u praxi...i posle svega shto je poljuljano...koliko god da je poljuljano...:Dako ti je neko zbilja bio prijatelj...i ako vidish da mu je zhao...vala i ako ne izusti jedno iskreno "zhao mi je"...(shto mrzim...ali eto)... Hm...JA, owdje istichem ono JA, jednostavno...oprostim...i idem dalje... Ne umijem drugachije... Sigurno ce mnogi reci da sam blesawa i ne znam shta swe ne... ali bash me briga. Ne umijem drugachije. Zowite to kako ocete... jer ipak prijatelja obichno nemash kao kishnih kapi... Uwijek se sjetish svih lijepih trenutaka provedenih zajedno...i teshkih kada su ti se nashli... i nekako...ne znam... Mozhda lupam. Oprashtajte...

Toliko.

---

Ja sam od onih sto imaju odredjeni prag do kog ne krizaju al kad prekrize sami sebe tu povratka nema,to jedino da uradim pa da sama po sebi pljujem ili da jedem ***** kad je vec takav $hit od situacije napavio/la... a to definitivno necu ....no neka dozivljeno njemu/njoj ide na obraz ...ilitiga svakom po zasluzi....

akonto citave te price,o sjecanjima na lijepe trenutke o onome sto se imalo a nije se cuvalo bas posebno kad su veze koje puknu zbog nekog razloga u pitanju ima jedna prelijepa pjesma koja kaze :

Quote:

---

Brisaćeš njen trag tuđim usnama...
Lagaćeš sebe da nije voLjeLa...
Da je biLa još jedna od mnogih...
Loša muza pjesnicima Ljubavi...
Lažna sLika tvoje prošLosti...
OgLedaLo tvoje konačnosti...

FaLiće ti...
Baš onakva kakva je biLa...
Kao vino...
SLatka & opora...
Lažna & nedodirLjiva...
Jedno kišno jutro što kLizi među tvojim prstima...
Pijesak koji se rasipa pred tvojim očima...
Još jedna spoznaja tvojih nemira...

FaLiće ti...
Modra svitanja u njenim očima...
Rasute perLe njenih osmijeha...
One duge kiše u jesenjim noćima...
i jedno dječije "čuvaj me" ...

---

Ukazano povjerenje se cuva i gaji ono je kao biljka krhko trazi paznju i posvecenost...a pojedinac koji ga trazi poslije velike brljotine vec predhodno se pokazao kao los botanicar ...sto znaci biljku vjere i iskrenosti takvom ne vrijedi dati na cuvanje....

Quote:

---

Originally Posted by vikky

Ja sam od onih sto imaju odredjeni prag do kog ne krizaju al kad prekrize sami sebe tu povratka nema,to jedino da uradim pa da sama po sebi pljujem ili da jedem ***** kad je vec takav $hit od situacije napavio/la... a to definitivno necu ....no neka dozivljeno njemu/njoj ide na obraz ...ilitiga svakom po zasluzi....

akonto citave te price,o sjecanjima na lijepe trenutke o onome sto se imalo a nije se cuvalo bas posebno kad su veze koje puknu zbog nekog razloga u pitanju ima jedna prelijepa pjesma koja kaze :



Ukazano povjerenje se cuva i gaji ono je kao biljka krhko trazi paznju i posvecenost...a pojedinac koji ga trazi poslije velike brljotine vec predhodno se pokazao kao los botanicar ...sto znaci biljku vjere i iskrenosti takvom ne vrijedi dati na cuvanje....

---

Da se razumijemo> ja ne krizham Ali isto tako ne jedem shta si wec pomenula...! samo sam kazala da to prihvatim...ne bude mi pravo..., shta wishe bolujem mjesecima... Jednostawno, prihvatim...i oprostim...jer mi potpuno ljudski grijeshiti i prashtati...i idem dalje...pa, shto ti kazhesh, swako ce nosti swoj krst... Swe se to deshawa waljda sa nekim razlogom... Samo ne treba posustajati

Josh na temu, jednom sam se nashla u situaciji kad sam sama pogrijeshila... i nikako to sebi ne mogu da oprostim... Narawno, iskreno sam se pokajala...i priznala swju greshku...

Sushtina je da je najgire tome koji grijeshi samom sa sobom...poslije...

A Jesenjin rece - Ugaseno niko ne zapali...
Ili kako smo nekad pisali u spomenarima - Sjecanje na ljubav nije uvijek ljubav. Ali sjecanje na bol ostaje uvijek samo bol.
JA ne zaboravljam. Ali umijem da oprostim. Tako da me zapravo uvijek boli..

Srce moje ima samo ulaze, i ko jednom udje u njega tu zauvjek ostaje. Ma sta uradio volim ga kao sto sam ga zavolio onoga treana kad je usao u njega.
A na suprotnu stranu ne mogu uticati niti zelim to je nesto sto svako osjeca na svoj nacin i prema svojoj sposobnoscu da voli i bude voljen. Rane i povrede zarastaju ostane po neki oziljak koji vremenom prestane da boli.

Quote:

---

Originally Posted by Artemis

Razlog sto mi je palo na pamet da postavim ovu temu jeste sto mi se trenutno vrte neka pitanja na koje nikako da dobijem odgovor:

Zasto oni koji uspiju nekom napraviti rane,u dovoljno velikoj mjeri bolne,ocekuju od tog istog razumijevanje,ono razumijevanje koje kaze "nista sve je to ok,bicemo isto kao da se nista nije dogodilo..."
Zasto im je teze da priznaju da se nisu ponijeli dobro a mnogo lakse naci ma sta bilo samo da je razlog da okrive tog nekog da je sebican u tom nerazumijevanju...
Da li je moguce ikad vise nekom takvom biti makar prijatelj?

---

Pitanje je kakve su rane i da li su uopšte? Da li su npr. neispunjena očekivanja rane? Najčešće od nas neko nešto očekuje što mi niti moramo niti trebamo da napravimo, pa ako to ne ispunimo onda se osjećaju povrijeđenim i ranjenim.
Šta priznati u takvim slučajevima i kakvo je uopšte razumijevanje moguće? Jer, taj neko nam stalno namjeće krivicu da smo ga povrijedili zato što nismo ispunili očekivanja. S druge strane, obično isti ljudi, neće da se dogovore ni oko čega, i kada se to od njih traži, onda se takođe osjećaju povrijeđenim, jer im se navodno uzima sloboda. U početku prihvate poneki dogovor, ali ga samo očekuju od nas, ali ne i od sebe, i neprestana kršenja opravdavaju svim i svačim.
Uobičajene povrede su laganja, manipulacije, iskorišćavanja i slične stvari koje se masovno dešavaju, a koje su toliko uobičajene da ih malo ko i primjećuje.
Prijateljstvo je najviši stepen odnosa među ljudima. Prijateljstvo je praktična ljubav. Taj odnos mora biti uzajaman, potpuno iskren i otvoren, inače ga nema. Samo u prijateljstvu nema povreda, odnosno, ako se i dese ne padaju teško, jer nisu proizvod namjere ili nebrige, već viših sila.

Quote:

---

Originally Posted by zoran07

Srce moje ima samo ulaze, i ko jednom udje u njega tu zauvjek ostaje. Ma sta uradio volim ga kao sto sam ga zavolio onoga treana kad je usao u njega.
A na suprotnu stranu ne mogu uticati niti zelim to je nesto sto svako osjeca na svoj nacin i prema svojoj sposobnoscu da voli i bude voljen. Rane i povrede zarastaju ostane po neki oziljak koji vremenom prestane da boli.

---

...upravo tako @Zoki !!!!(if I may call you so?:D)

Ja se slazem sa vikky, kad se predje jedna granica, povratka nema. Nema toga izvinjenja, ili toga kajanja koje moze izbrisati neke postupke...

Zorane,Moodo jako lijepo...Mislim da se vi zapravo pozivate na onu potrebu zvanom ljudska kad ljudima koji kroz zivot postaju dio nasih lijepih i nama bar vrijednih emocija,treba prastati...Pa pitam vas sad,ko smo mi to da prastamo?Zasto bih se igrali Boga i davali sebi za pravo da imamo ista da prastamo...Ja nemam.Kao sto i vi nemate,niti bilo ko od nas,nista cudno niste rekli time...Ali imamo svi mi u sjecanju iste periode koje smo morali sami prezivjeti,i ono srce koje vi pominjete,bilo moje bilo svih nas ono ima potpuno pravo da te izvjesne periode ne zaboravi...I to je ljudski...To je postovanje prema prezivljenom...
Jeste li se pitali mozda za granicu vasih gledanja kroz prste?
Ne zaboravite da ne govorim o sitnicama vec o krupnoj stvari.Ako je neko uspio u tolikoj mjeri da bude dio vas,u tri put vecoj mjeri je u stanju da vasa osjecanja unizi...I da ne brine...Vi cete...A pored toga vi jos trebate nagaziti i na sve te osjecaje kroz koje cete da prodjete,samo vi,i biti i dalje jednako isti prema tom nekom.Kao da nista nije bilo...Gazi me moj najdrazi prijatelju pa da posle tebe i ja samog sebe gazim opet zbog tebe-gdje je tu prijateljstvo,gdje je tu ljubav?!...
Koliko to treba covjek da se spusti nisko i koliko da takne samo dno tako sto sebe i unizena sopstvena osjecanja treba da zanemari zbog nekog ko se nije ni osvrnuo na njih kad je trebalo?!


Zao mi je.Ja ne mogu da funkcionisem tako.Gledam pred sobom kad su takve stvari u pitanju,u sjutra...Idem dalje,u zivot koji nudi mnoga druga iskustva...Sjecanja svakako blijede,zaborav cini vremenom svoje,pa i bol se mijenja nekim novim bolima...Tamo sam gdje je vrijedno biti,tamo gdje me neko doista treba,cijeni,postuje i voli...I tamo gdje mi je neko doista prijatelj...
Nista mi vise nije potrebno...

Ljudski je prastati ali isto tako ljudski je ne ici ispod svog dostojanstva.A danas ocigledno ljudi kad padnu i kaljaju se dozvole sebi i da se ukaljaju valjanjem.Nisam od te ekipe niti cu ikad biti.Zato se grozim danasnje situacije i danasnjeg morala.
Klasican primjer danasnje mlade gospodjice ilitiga tek poavetale tinejdzerke upicane se i setuckaju po gradu i jednom tako s drugaricama sjedim na klupu u hercegovacku i nailazi grupa nazvacu ih djevojcica - jer to i jesu sminka i odjeca ne cini covjeka.I pricaju an sav glas i jedna ceka momka koliko zakljucih iz sve te price. I rastane se od ovih ostalih i ceka na cosak kod gurmana.Ajd sve bit bilo ok da je stvarno cekala momka,no taj momak uspostavi se ni manje ni vise nego jedan stariji covjek-kojega eto znam iz vidjenja(ozenjen,otac dvoje djece) dodje on kolima pokupi je i dakle posla ona s 'momkom'... I sta sad gledano iz ugla zokija i moodo kad ovome zena sazna da okolo seta mladu djevojcicu ona bi trebala da mu oprosti i sve to precuti jer ono nekad davno u njeno srce on je zasao kao njena ljubav zaradio taj djelic srca i zbog toga mu svaku budalastinu treba oprastati?
Ili eto ajd ne daj boze tebi se zadesi moodo da imas momka s kojim izlazis i racunas veza ne moze biti nego takva funkcionisete ok i eto ti ocekujes da ce stvari mozda otici i na veci stepen a ustvari citavo vrijeme doticni zaboravlja da ti kaze da se pored tebe vidja i khm khmm s jos jednom ili dvije djevojke...ajd iskreno odgovori bili mu oprostila?

razumijem curu koja je znala da je takva situacija i nije imala nista protiv toga ali stvarno ne razumijem onu koja nije znala i bila ubjedjena da ima savrsenu vezu u kojoj su samo on i ona i jos da kaze pokunjena i skenjana ali ja njega volim - poslije svega sto joj je priredio.... neka voli ona njega slobodno ali jbm mu sunce dje je samopostovanje u svoj toj prici? dje je dostojanstvo? Sta joj vrijedi sto ona njega voli kad on nju samo iskosriscava za par trenutaka uzivanja?
Ima tako situacija i situacija i danas su one sve ucestalije jer pod 1. nisu imali kucno vaspitanje 2. pratili su trendove koje je diktirala ulica i ljudi koji odavno nemaju dostojanstva i samopostovanja i vuku se po blatu pa za sobom gledaju jos vise drugih da povuku .... 3. ovi pod 2 navedeni poslije te iste koriste kao izgovor - pa svi to rade...ne upirite prstom samo u mene i tako dalje u beskraj koliko god ocete razloga zasto je u interesu nekome da nesto nenormalno bude normalno....
Nisam dio te price niti cu ikad biti i nikad necu shvatiti takvo nesto... zaboga miloga nije zalud nastao pojam povuci crtu u nekoj prici nekom poznastvu nekom prijateljstvu ... sve ima svoje granice...samo ih nema osoba koja se odavno zavukla svojim ponasanjem ispod tih granica.

Quote:

---

Originally Posted by vikky

Nisam dio te price niti cu ikad biti i nikad necu shvatiti takvo nesto... zaboga miloga nije zalud nastao pojam povuci crtu u nekoj prici nekom poznastvu nekom prijateljstvu ... sve ima svoje granice...samo ih nema osoba koja se odavno zavukla svojim ponasanjem ispod tih granica.

---

Svako ima pravo da svoje granice postavlja kako mu odgovara. Neko će postaviti više granica, neko će postaviti strožije granice, a a neko manje. Što manje granica to je prostor slobode veći, a time i životni sadržaji. Koja je donja granica ispod koje ne smije da se ide i zbog čega? Po meni, to je nasilje, jer se time uništava život, a time i sloboda. ... Uglavnom, tvoje granice su tvoje i uživaj u njima, a isto tako pusti druge da uživaju u svojima.

Quote:

---

Originally Posted by Artemis

Zorane,Moodo jako lijepo...Mislim da se vi zapravo pozivate na onu potrebu zvanom ljudska kad ljudima koji kroz zivot postaju dio nasih lijepih i nama bar vrijednih emocija,treba prastati...Pa pitam vas sad,ko smo mi to da prastamo?Zasto bih se igrali Boga i davali sebi za pravo da imamo ista da prastamo...Ja nemam.....

---

Quote:

---

Originally Posted by vikky

Ljudski je prastati ali isto tako ljudski je ne ici ispod svog dostojanstva.A danas ocigledno ljudi kad padnu i kaljaju se dozvole sebi i da se ukaljaju valjanjem...

---

Ja ne znam u chemu je problem...zbilja ne kontam... Jednostawno je wrlo... Ja tako funkcionishem,...ne kapiram shta je tu nejasno???... Daleko sam od toga da se igram Boga, a josh dalje od owoga "da nemam dostajanswo" niti pragowe tolerancije. Naprotiw...

Nisam znala da... to shto prashtam nekom i nastawljam swojim putem znachi da nemam dostajanstwa i da se igram Boga??? :rolleyes: Wec sam rekla...aj sam takwa...a taj neko ko je pogrijeshio ce sam sa sobom ostati ...pa ce se pogledati u ogledalu...itd

Hhaahaha... Ne zamjerite mi shto...ali i dalje cu ostati pri tome.

Pozdravljam

Kad pocne prica o dostojanstvu i ponosu - tu odmah odustajem od dalje polemike na bilo koju temu... Ako bismo bili iskreni, pa rekli koliko puta smo zaista presli preko nekih principa i onog "nikad vise s njim/njom" - ogromna bi to cifra bila. I gdje su uopste ti krajnji pragovi tolerancije i cime ih mjerite? U ljubavi su oni sami po sebi ogromni i maju stalnu tendenciju da se sire - pa sto vise volite lakse budete povrijedjeni sa jedne strane, a jos lake oprastate s druge strane. I sve iz jednog jedinog razloga - dajete ljubavi sansu. Pa ako se ispostavi da ne mozete da zaboravite, prigovarate ili se opet svadjate oko iste stvari/situacije - onda naravno nema dalje. Ljudski je pokusati... a realno je da u tome ne uspijemo :(

Svako od nas unutar sebe ima neku nevidljivu liniju tolerancije za krupne stvari, za koju, tek kad je neko pređe znamo gdje su bile granice. Nakon toga, možemo da ostanemo dostojni sebi i odšetamo u suprotnom pravcu ili pak da se pravimo neki veliki ljudi i praštaoci i tu vezu na silu guramo iz nedelje u nedelju a kao krst iznad glave nam stoji učinjeno djelo. Izbori su jednostavni, sve zavisi od nas samih.

Quote:

---

Originally Posted by InDiJaNkA

Kad pocne prica o dostojanstvu i ponosu - tu odmah odustajem od dalje polemike na bilo koju temu... Ako bismo bili iskreni, pa rekli koliko puta smo zaista presli preko nekih principa i onog "nikad vise s njim/njom" - ogromna bi to cifra bila. I gdje su uopste ti krajnji pragovi tolerancije i cime ih mjerite? U ljubavi su oni sami po sebi ogromni i maju stalnu tendenciju da se sire - pa sto vise volite lakse budete povrijedjeni sa jedne strane, a jos lake oprastate s druge strane. I sve iz jednog jedinog razloga - dajete ljubavi sansu. Pa ako se ispostavi da ne mozete da zaboravite, prigovarate ili se opet svadjate oko iste stvari/situacije - onda naravno nema dalje. Ljudski je pokusati... a realno je da u tome ne uspijemo :(

---

Uprawo Indy! Premda mislim da se owaj topic nije iskljuchiwo odnosio na weze...ljubawne, mislim...nego na swe wrste weza...od prijateljskih do...ne znam kakwih. Swe u swemu, podrzhawam.

Quote:

---

Originally Posted by Mojsije

Svako od nas unutar sebe ima neku nevidljivu liniju tolerancije za krupne stvari, za koju, tek kad je neko pređe znamo gdje su bile granice. Nakon toga, možemo da ostanemo dostojni sebi i odšetamo u suprotnom pravcu ili pak da se pravimo neki veliki ljudi i praštaoci i tu vezu na silu guramo iz nedelje u nedelju a kao krst iznad glave nam stoji učinjeno djelo. Izbori su jednostavni, sve zavisi od nas samih.

---

Potpisujem prvi dio.... E sad kad je owaj drugi -podwucheni dio-u pitanju...tu mogu reci da...Nishta ne ostane na tome shto je bilo-isto poslije necheg"krupnog"... jednostawno se po dIfOltu swe mijenja... Ali pitanje je kako se odnosimo prema tome uchinjenom..mislim...kako Podnosimo to shto nam je neko neshto GRDNO naprawio, t.j. kako neko KRIZHA a neko OPRASHTA i u oba sluchaja se nastawlja dalje, pretpostawljam... Ili sam ja pogreshno swe skontala?

Quote:

---

Originally Posted by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^

Uprawo Indy! Premda mislim da se owaj topic nije iskljuchiwo odnosio na weze...ljubawne, mislim...nego na swe wrste weza...od prijateljskih do...ne znam kakwih. Swe u swemu, podrzhawam.



Potpisujem prvi dio.... E sad kad je owaj drugi -podwucheni dio-u pitanju...tu mogu reci da...Nishta ne ostane na tome shto je bilo-isto poslije necheg"krupnog"... jednostawno se po dIfOltu swe mijenja... Ali pitanje je kako se odnosimo prema tome uchinjenom..mislim...kako Podnosimo to shto nam je neko neshto GRDNO naprawio, t.j. kako neko KRIZHA a neko OPRASHTA i u oba sluchaja se nastawlja dalje, pretpostawljam... Ili sam ja pogreshno swe skontala?

---

Ako s nekim ostaneš do kraja života uprkos nečemu krupnom ne znači da su mu oprostio, ima ljudi koji će tako proživjeti svoj život. Ne znam što je praštanje za neka velika ružna djela, teško da se to uopšte može i objasniti, možda to uopšte i ne postoji... sve se onda mijenja.. i mi i taj drugi i ta veza, tako da ne znam što može proizići iz 'praštanja'.

Quote:

---

Originally Posted by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^

Ja ne znam u chemu je problem...zbilja ne kontam... Jednostawno je wrlo... Ja tako funkcionishem,...ne kapiram shta je tu nejasno???... Daleko sam od toga da se igram Boga, a josh dalje od owoga "da nemam dostajanswo" niti pragowe tolerancije. Naprotiw...

Nisam znala da... to shto prashtam nekom i nastawljam swojim putem znachi da nemam dostajanstwa i da se igram Boga??? :rolleyes: Wec sam rekla...aj sam takwa...a taj neko ko je pogrijeshio ce sam sa sobom ostati ...pa ce se pogledati u ogledalu...itd

Hhaahaha... Ne zamjerite mi shto...ali i dalje cu ostati pri tome.

Pozdravljam

---

Stvar je mozda u tome sto pises nesto sa cime nisi nista novo rekla.Htjela si svojim predhodnim postovima u sustini da kazes da mi koji imamo neku vrstu tog dostojanstva ili prag tolerancije nismo sposobni da prastamo te izvjesne rane,a ja ti kazem da mi svi,znaci i ti i ja i Marko i Janko nemamo sta ni da prastamo,nismo Bogovi niti sudije,al je potpuno deseta stvar kad hoces,kako ti kazes,da prastas a NASTAVLJAS da gledas istim ocima tog nekog...Sad si rekla da prastas i nastavljas svojim putem dok u tvojim predhodnim postovima podrzavas ostale a govoris zapravo o tome kako si u stanju da posto mjesecima bolujes predjes preko krupnih stvari i jednako nastavljas da nekog gledas,volis,razumijes i budes mu prijatelj.Brkas nesto...Budi samo malo jasnija kad pises nesto,kako se ne bi posle cudila u cemu je problem...

Licno,sto se mene tice,nista ne zamjeram a i ne vidim sto je smijesno,samo me interesovalo koliki je prag necije tolerancije i gdje je granica kad sa nekim ko ti nije u sustini prijatelj mozes da nastavis to nazovi druzenje...Al posto si sad stavila do znanja da prastas i ides dalje to cu uzeti za dovoljan odgovor...;)


To je to...Pozdrav i tebi.

Quote:

---

Originally Posted by Mojsije

Svako od nas unutar sebe ima neku nevidljivu liniju tolerancije za krupne stvari, za koju, tek kad je neko pređe znamo gdje su bile granice. Nakon toga, možemo da ostanemo dostojni sebi i odšetamo u suprotnom pravcu ili pak da se pravimo neki veliki ljudi i praštaoci i tu vezu na silu guramo iz nedelje u nedelju a kao krst iznad glave nam stoji učinjeno djelo. Izbori su jednostavni, sve zavisi od nas samih.

---

Pravi odabir rijeci...:)

"Lako je u životu izabrati između dobra i zla. Pravi izbor je odabrati između dva veća dobra i dva manja zla."

Prva dva pitanja imam u malom prstu, nazalost :D Teza iz drugog pitanja je opcija za onog koji je povrijedio, kojoj chini mi se ljudi sve chesce pribjegavaju, da nadju ili izmisle neku sitnu gresku, glupost onog drugog kako bi oprvdali svoje postupke. Cak i kad izmisle, poslije odredjenog vremena su zapravo ubijedjeni da to nije plod njihove bolesne mashte nego da je zaista tako. To je najgora moguca opcija. Cak i ocekivanje oprostaja je bolje nego opravdavati sebe kroz trazenje nedostataka onog drugog subjekta ukljucenog u pricu. Mada ne opravdavam ni ocekivanje da sve moze biti gumicom izbrisano, jer i da se pokusa, uvijek visi u vazduhu i pitanje je chasa kad ce se ta omcha obaviti oko jednog ili drugog vrata.

Da li je moguce ikad vise nekom takvom biti makar prijatelj? Nikad, bar kad sam ja u pitanju. Ni u jednoj od dvije varijante. osoba koja je povrijedjena gubi povjerenje u onog drugog, psihicki se odvaja od njega, a onda i fizicka bliskost (u smislu ispijanja kafe, telefoniranja i sl; da ne govorim o dr tjelesnim kontaktima), postaje bezrazlozna i nepozeljna.

Quote:

---

Originally Posted by Mojsije

Svako od nas unutar sebe ima neku nevidljivu liniju tolerancije za krupne stvari, za koju, tek kad je neko pređe znamo gdje su bile granice. Nakon toga, možemo da ostanemo dostojni sebi i odšetamo u suprotnom pravcu ili pak da se pravimo neki veliki ljudi i praštaoci i tu vezu na silu guramo iz nedelje u nedelju a kao krst iznad glave nam stoji učinjeno djelo. Izbori su jednostavni, sve zavisi od nas samih.

---

ne znam je li ti se desilo neshto slichno...ali..interesuje me kad bi neko preshao taj prag tolerancije koji ti imash,a ti u sebi pomislio kako bi u datoj situaciji isto odreagovao...kako bi se ponashao...ovo vazi i za sve koje zele da odgovore na pitanje....


dalje,
zashto mislish da je guranje veze(bilo ljubavna ili prijateljska) na silu ako jedna strana oprosti drugoj....zato shto nishta vishe nije isto? ili zato shto je mukotrpan proces vracanja na "isto" ili bilo chemu shto bi bar priblizno "isto" bilo....

Prihvatit čovjeka/ženu sa svim njihovim vrlinama i manama, upoznati ga/je i sebe do tančina, procijeniti za šta je sposoban/bna (ili ocijeniti ono što je već urađeno) i procijeniti šta možemo da volimo, šta da prihvatimo, a šta da podnesemo. Ako je ukupan zbir svega toga nama nepodnosšljiv, vrijeme je da se krene dalje.

Pod uslovom da nam je do nekoga stalo. Ako je odnos od početka vještački ili zasnovan na nekim drugim parametrima, onda nije ni bitno.

Ono sto sam naucio: sve one maglovite kategorije tipa - samopostovanje, ponos, cuvanje sebe, pravljenje dobre racunice na kraju... jesu iskljucivo samo dobar izgovor da se pobjegne od sopstvenog haosa kada nam se jedno ruzicasto nebo sruchi na glavu. I odbrambeni mehanizmi od sebe samih... I, sto me najvise plasi - efikasno sredstvo da se nesto lijepo u nama ubije.
Sa ovih mojih veselih 25 godinica, previse cesto dodjem u situaciju da pozelim da se vratim na neke raskrsnice, kazem neke rijeci koje sam nekom uskratio, podijelim neki osmijeh koji je ostao nedorecen... I to postaje sve cesce. I sve manje ostavljam prostora za neke buduce osmijehe... Jer, previse toga lijepog, sto se zivjelo, za sta se borilo, sto se sanjalo u dvoje, sto je kicma dva zivota... se na kraju raspline, i izblijedi... Da ne ostavi ni nagovjestaj nove nade, za sebe.
Otprilike, takva sam osoba da sve ono sto mi se desava smatram iskljucivo svojom krivicom. Kako mogu da okrivim osobu sa kojom sam dijelio nesto sto me u zivotu najvise ucinilo covjekom...? Poslednja stvar koju zelim osobi koja mi najvise znaci na svijetu - je osjecaj krivice...
Dobri ljudi odlaze... A mi lomimo sami sebe. Uvijek prije ostajem na onom istom mjestu, i ne izaberem ni jedan novi smjer na novoj raskrsnici, i na groblju uspomena zasadim neko cvijece, valjda iz zelje da se ono sto je ostalo 2 metra ispod zemlje u nama ne povampiri... Samo me uzasno plasi to sto je tog cvijeca sve manje, sve lakse ga kidaju vjetrovi odustajanja; nekada je bilo vjesnik proljeca, a sada poslednji inat jednog umiruceg oktobra... Kroz previse ulica ovog grada se koraca sa maglom u ocima. Rane...? Hell yeah. Damn proud of them...

Quote:

---

Originally Posted by getaway blues

previse cesto dodjem u situaciju da pozelim da se vratim na neke raskrsnice, kazem neke rijeci koje sam nekom uskratio, podijelim neki osmijeh koji je ostao nedorecen...

---

Neka cudna svjeza nostalgija,neki duboki zal za tako lijepim trenucima i nevjericom da je to uspjelo da se raspline i da sve vise blijedi...Postujem to kod ljudi i razumijem...:)

Quote:

---

Originally Posted by getaway blues

...takva sam osoba da sve ono sto mi se desava smatram iskljucivo svojom krivicom. Kako mogu da okrivim osobu sa kojom sam dijelio nesto sto me u zivotu najvise ucinilo covjekom...?

---

Moj alter ego... :) Ni ti,ni ja...Svi mi,ako smo ljudi...Mozemo radije da krivimo sebe.Mozda je upravo ta krivica u nama ono sa cime ne mozemo da budemo vise isti jer kad postajemo svjesni nje onda se zalazemo da nam se vise ne dogodi,posebno ne na istom mjestu...

Quote:

---

Originally Posted by getaway blues

Uvijek prije ostajem na onom istom mjestu, i ne izaberem ni jedan novi smjer na novoj raskrsnici, i na groblju uspomena zasadim neko cvijece, valjda iz zelje da se ono sto je ostalo 2 metra ispod zemlje u nama ne povampiri...

---

To ja zovem period oprastanja od istog...I jos tad osjecamo i vidimo da zivot sjutra mora da nam udijeli drugi put,da necemo tapkati vjecno u mjestu,samo sto tome tad dobro i osjetljivo srce prkosi,ne zelivsi da zna za druge puteve...Bude mu negdje duboko zao prolaznosti i jedne velike istine da tokom zivota srijecemo mnoge ljude koji nadju put do nasih najkrhkih emocija a sjutra sve to jedan dah vjetra oduva kao kad mi duhnemo radosno u onaj pahuljasti cvijet maslacka i onda nam peteljka onako bezivotna vise ne sluzi nicemu...:)

GB...Kad pomislis koliko jos lijepih trenutaka,ljepsih od vec prozivljenih,negdje ceka da ti se dogode prije ili kasnije poci ces im veselo u susret...Taj zivi optimizam je melem za nase rane...;)

Da li vam se ikad desilo da ste pored svih svojih najboljih namjera uspjeli nekog da iznevjerite...povrijedite...U dovoljnoj mjeri da nema povratka,niti gumice za brisanje..
Da li vam je tad uspjelo bar da kazete sebi:"to je to,sad moram da platim cijenu i da se nosim sa time da me ne zeli vise u svojoj blizini,ni da me vidi ni da me cuje,s razlogom..."


Da upoznala sam jedog lika....koji mi u pocetku nije nista znacio poigrala sam se sa njim misleci da ce uvjek biti tu...da ce zauvijek trecati zamnom....ali shvatila sam koliko mi znaci tek kada sam ga izgubila...shvatila sam da bukvalno nemogu bez njega...a on je smrtno uvredjen vise ne zeli da razgovara samnom kraj zauvek.....i sto ja vise idem prema njemu on mi uzmice...i dalje mislim na njega ali sto vrijeme prolazi sve je lakse.....

I ne treba da razgovara više s tobom nakon takvog bitch stava.