Ja bih dostini roditelja danas oduzeo đecu.
Printable View
Ja bih dostini roditelja danas oduzeo đecu.
Meni je djetinjstvo bilo cini mi se kao iz Diznijevih filmova, u ne bas tako sretnom vremenu za odrastanje u CG. Mada sam s godinama ukapirao da su roditelji vjesto odrzavali privid idile preda mnom i sestrom, a ustvari su pucali po savovima. Mozda sam imao 17-18god kad sam ih prvi put u zivotu vidio da se svadjaju, cak sam sa ove distance siguran da je neka skroz nebitna stvar bila u pitanju. Moja tinejdzerska percepcija toga je bila dramaticna. Mislio sam to je to, raspade nam se porodica. Mislim da su radili onako kako su smatrali da je najbolje za nas, mozda pouceni nekim losim iskustvima iz svog djetinjstva.
Danas sam im neizmjerno zahvalan, ne zato sto su pokusavali da me 'zastite od zivota', nego zato sto su uspjeli da stvore uslove da se na vrijeme pripremim za zivot. Od 19. sam zivio odvojeno od njih, od 23. sam se osamostalio, sad vec nismo ni na istom kontinentu, ali nikad to nisam smatrao bjezanjem od njih. Jednostavno sam pratio svoj zivot, a oni su me u svemu podrzavali (cak i kad se nisu slagali sa mojim odlukama).
Mislim da 'realnih' porodicnih prica ima podjednako, ali u novine zavrsava pijani muz sto mlati zenu i sin kockar sto puca na oca...
Nama je uglavnom zivot sinonim za sve ono sto negira znacenje te rijeci.
Pa, jeste, ono se manje-više po forumu vidi ko (ni)je rastao u okruženju punom ljubavi, poštovanja, smijeha, radosti i veselja...Jesu li to bajke, basne, tragedije, komedije, ne znam...
Hvala mojima što su nas troje napravili iz zdrave, čiste ljubavi i pružili nam zaista sve što su mogli, a jesu dosta toga (od ljubavi, razumijevanja, poštovanja preko ostalog). Idealna đeca nijesmo - takvi smo kakvi smo, ali ih nijesmo ničim obrukali, niti postiđeli. Najbitnije im je da smo zdravi i srećni što god ta sreća podrazumijevala.
Pecaroš, meni je žao tvojih trauma, ogorčenosti, pa život zvončice i mene misliš da je bezbrižna 'tralala' priča, tj.da ti bolje od nas dvije znaš što je život, jer smo mi 'ušuškane princeze'.
Vidiš, ja mislim da vodim jedan lijep život bez puno stresa (hvala mojoj porodici i univerzumu na tome), što svima vama iskreno želim...
Ti viđi, kakav je tvoj...Roditelje da biraš ne možeš, ali na neki životni pravac možeš da utičeš.
Razumijem dozu ljubomore -tj.neke vrste zavisti, žala što ga ti nemaš, ali ne razumijem potrebu da se zdrava porodica (u kojoj, da se razumijemo, ima nesporazuma, svađa, vike, nepričanja-zahladnjelih odnosa, ali nema ljubomore, pakosti, zlih i perfidnih namjera) omalovaži i tretira kao nekompetentna za ovu temu.
Uhhh sto me nasmija forumasice.... hvala ti od srca :) CESTO ME JE SARMIRALA TVOJA NADASVE IZRAZENA DUHOVITOST, a izgleda da si u stanju da mi uljepsas dan cakkkkk i kad hoces da me izvrijedjas :) Imas moje komplimenttttte.
Pazi.....
.....kao jedinac u pet domova, podizan sam kao @princ@ na zrnu graska :) i ako se za nekog moze reci da je imao "idealno"(u skoro svakom pogledu) djetinjstvo onda sam to JA! Mislio sam da nikad o sebi necu pisati ovako, aliiiii jednostavno..... situacija je tako trazila.
Sto se tice teme, mi ovdje nijesmo pozvani da pisemo o svojem djetinjstvu i da se "zahvaljujemo ovako javno :) " svojim roditeljima, vec da ukazemo svako iz svog ugla na devijacije u nacinu vaspitanja, kao i medjusobnih odnosa na relaciji roditelji-djeca.
.....inace ne propustam nijedan tvoj komentar.....i ja sam tvoj fannnnn :D
ova tema me podsjetila na svojevremenu raspravu o ginekologu, u kojoj je jedna strana imala lose iskustvo, a druga je ubjedjivala da je to nemoguce i nije tacno, jer je njeno savrseno.
Sta je to savršeno iskustvo kod ginekologa?
Sent from my CLT-L29 using Tapatalk
nista, prelistajte topic, da ne pisem ono sto sam cula svojim usima, jer ce vam bit ogavnije.
rekla bih da vise razumijevanja i ljubavi danas imaju bas oni koji to nisu imali.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Auh, tek sad vidim da je ovo preraslo u zasebnu temu :D
Pa evo da budem specifičniji. Daleko od toga da sam ja u tim odnosima bio cvjećka ali u životu nisam išao protiv roditelja ma kako neke njihove odluke bile "nepravedne". Nepravedne u smislu da su bile u periodu kad sam bio neformirani balavac ili kasnije kad sam se već formirao kao ličnost. I dan danas oca poštujem bez obzira na neke totalno nelogične stvari koje pokušava da mi nametne.
Dakle, iškolovali su me, dali su mi kartu za koliko toliko lakše sjutra u odnosu šta su oni imali. Ja do kraja života neću moći da učinim dovoljno da bi im to na neki način vratio.
Dalje, nije ih život mazio ali sudeći iz priča iz mladosti, koje sam opet na kašičicu slušao, padre je dosta šansi u životu propustio - šansi koje bi mu u mnogome olakšali život. Mada živio je u vremenu kad mu je to i moglo biti. E sad, pominjem ovo zato što pokušava da mene ubijedi da je zapravo isto vrijeme kao prije 40 godina, nego samo ja nisam dovoljno pametan i fejlujem u životu. Mislim, apsurdno je koliko i zvuči. Da se ne lažemo, život u današnjoj CG nije ni malo lak ako se nisi rođen u srebrnoj kolijevci ili se preko noći nisi obogatio preko kakve ilegalne stvari. Ja do sada nisam imao ni jednu pravu šansu (poredeći se sa onim kakve je imao otac). Radim, snalazim se i ne mogu reći da sam zadovoljan jer uvijek može bolje, međutim tako je kako je.
Dok sa druge strane majka je osoba koja mi je uvijek podršku davala, bez ikakvih uslova. E sad malo bi zašli i u psihologiju ali da kažem da imam potpuno normalan odnos sa njom, bez edipovskog kompleksa, ona mi je kao najbolji prijatelj. Naravno da u svemu tome imaju stvari koje ne dijelim ni sa kim pa ni sa njom.
Radim, odvojen sam, koristim svaku priliku da odem do njih. Uvijek ako nešto treba, tu sam i biću tu, jer to je najmanje što mogu da uradim.
A opet sa druge strane, i dan danas padre čak i preko nekih manjih usluga pokušava da me iskontroliše - tipa pomoći ću ti ali će biti kako ja hoću. E to je ta granica preko koje više nemam živaca da se upuštam u takve igrice.
E sad ispade da je majka svih problema ekonomski status, međutim, imam bliže rođake koji su među imućnijim familijama u CG, pa opet imaju mnogo gore porodične relacije, čak i poredeći ih sa pojedinim koje su ispisane na ovom topiku.
PS. Fala Tigrovom oku, kul si sagovornik.
hm....bajke...kapiram naravno da ima roditelja koji su bolesni sadisti koji ne smiju da pisnu van svoje kuće pa na đeci liječe frustracije. Ima i roditelja incestoidnih....ima ih koje zabolje za đecu samo ih prave i ulica ih podiže.... I naravno da razumijem da takav roditelj ne može biti voljen niti poštovan...
Moj se post ili kritika prije odnosila na one koji imaju korektne roditelje sa nekom "greškom" ali ne praštaju i ne tolerišu i ne poštuju
A znamo da ima mnogo ljudi koji imaju loš odnos sa roditeljima i kad ih pitaš što, veli "teški su". Neko ko se trudio (možda ne baš uspješno, da se razumijemo) ali se trudio, bio tu kad ga trebas, nekad i pogriješio, nekad se i ogriješio ali ništa nije uradio da svom djetetu naudi nego iz neznanja, nerazumijevanja, nekakve generacijske distance...svoje ograničenosti, neznanja...pojma nemam. Neka se djeca stide roditelja....ožene se ili udaju za nekoga iz "više" klase pa odjednom su njegovi seljaci...pa je bolje ne pričat sa njima...nekad partneru ne odgovara tvoj roditelj pa onaj koji je "prilagodjivog" karaktera, lako riješi problem...ima svega i ne vidim zasto bi neko ko je recimo imao roditelja koji je nasilnik, sadista ili manijak našao neko nerazumijevanje u mom postu...pišem da je porodiica svetinja i utočište, ako je normalna i to je to, ni manje ni više.
Generalno, mislim da danas ljudi zamjeraju mnogo što šta, i ajde sto zamjeraju, nego ne praštaju.
Naravno, ne sporim da moj karakter neke stvari toleriše nečiji drugi ne može...ima nas raznih, nema tu što...ne bih ni ja mnoge stvari tolerisala
Autoritet (najpoželjniji je očev) je neophodan. Bez njega je formiranje "ciljanog karaktera" đeteta, prepušteno kao list na vjetru. Ali i sprovođenje tog autoriteta mora imati jasnu granicu, dokle roditelj "smije" da ide, a ODAKLE se nailazi na vrlo klizav teren đe se vrlo lako gube konci iz ruku. U pitanju je MUDROST samog roditelja u procjeni mentalnog sklopa svojeg "đeteta".
"BLEFFF", je vrlo moćna i po efikasnosti NEZAMJENJIVA stvar u raznoraznim aspektima naših života.
KO UMIJE NJEMU DVIJE :D
Upravo, međutim često je tanka nit između zdravog autoriteta i ispravljanja ličnih životnih grešaka i nametanja sopstvenih ambicija đetetu.
Mislim da je ovo mozda jedan od najboljih postova na temu u zadnje vrijeme. Generacija nasih roditelja je odradjivala posao najbolje sto su znali, s obzrom da su ljudi odrastali u 90im i 00im, koje su bile katastrofalne u svakom smislu, mislim da su dobar posao uradili.
https://www.cdm.me/svijet/region/raz...de-i-grijanja/
i onda ih neko pita kako ne poštuju roditelje...
toliko ih je razvod raznio da su ostavili djecu i sa drugima napravili novu.
Daj jedan razlog zbog čega je porodica svetinja .Trebaš poštovati roditelje zbog toga što su te napravili tj. zbog nečega što 90% ljudi na planeti može da uradi i najčešće uradi neplanirano, da ne kažem neželjeno
PS.
Primjetićeš da pišem o poštovanju ,a ne o ljubavi.
može ali i ne mora
Ракун изгледа није имао срећно дјетињство... :(
e bas ne vjerujem da je ovo napisao covjek.
Ovakve izjave će za 20 godina biti potpuno normalne...
Crna Goro, ludacima ostavljena...
Navedi Tašo šta je to nenormalno u mojem postu
Rakun je imao dobro djetinjstvo za vrijeme u kom se to djetinjstvo odvijalo
a vi ostali koji se zblažnjavate nad mojim riječima navedite jedan razlog zbog kojeg bi neko ko je napravio dijete po automatizmu zasluživao poštovanje od tod djeteta
Ponavljam POŠTOVANJE SE ZASLUŽUJE. Svako na planeti može da napravi dijete.Ako su te podigli da si sposoban da od 20 godina budeš samostalan i ako nisu pokušavali da ti kontrolišu život onda kapa dolje
I ponavljam rečenicu koju izgleda niko ne pročita
Pričam o poštovanju, a ne o ljubavi
Svako je genetski uslovljen da voli svoje roditelje, što ne mora da znači da treba da ih poštuje zato što uradili nešto što svako na planeti može da uradi
Kako si lud tako bolan :)
Sent from my SM-G965F using Tapatalk
Poštuješ ih jer su bili tvoj tranzitni prolaz do materijalizacije u ovom fizičkom svijetu. Iako ti je "teško" da u to povjeruješ - ti si to želio. A oni su bili dovoljno otvoreni za tvoju želju. Sad što to fizički, kako ti opisuješ, djeluje pomalo smiješno, ne mijenja stvar.
Ajde pošto si dopunio - da dopunom i ja.
Kažeš poštovanje se zaslužuje - a šta ćemo sa činjenicom da, takođe, tvoje odnosno dječije (ne)poštovanje nije toliko važno za roditeljsku stabilnost?
Takođe, to što je svima nešto dato, ne znači da postoji još xxx Rakuna na planeti Zemlji - nego od tih i takvih roditelja, jedan jedinstveno unikatan rakunčić.