Najljepsi odlomci i citati iz svjetske knjizevnosti

"Sva moja preterana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam uložio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradžbina koju sam konzumirao da bih navukao budući oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobraženje ili za unutrašnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve. Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zaključka da najuznemireniji ljudi, sa unutrašnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobičajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života; ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gde ne mogu da dišu."

Uživanja koja je imao sa mnom činiće mu se sada još privlačnija, jer sam ga bila pustila da se muči svojom žudnjom. Ponizila sam ga do skota pre no što sam klonula, pa čemu sad ovaj prekor kojim bunim samu sebe? I on je bio samo slučaj, da bih najposle opet zadovoljila tu potrebu duše koja mi se stalno vraća, da se uzvisim, da čeznem. Nisam više mogla da odolim toj želji, a ne njegovim pogledima. Nikad me neće zaboraviti. Voleće me, jer sam svirepa. U njegovoj uspomeni ne samo moje bele grudi, nego i moja nepristupačnost biće znaci savršenstva i, skoro, božanstva. Patiće, ne samo zato što neće moći da uživa sa mnom časove ludila i zanosa, nego i zato što neće znati, bez mene, čime više da zavara dušu. :afro:

Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih reči umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi stisnu se na običnu, životnu veličinu. Ali, ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu mestu gde je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju ne shvatajući što smo uopšte rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumeo.

Sloboda, slobodni um i nauka zavešće ih u takve prašume i dovesti pred takva čuda i nerješive tajne da će jedni od njih, nepokorni i svirepi, uništiti sami sebe, drugi - nepokorni, ali slabi, uništavaće jedni druge, a treći, koji ostanu, slabi i nesretni, dopuzaće do naših nogu i zavapiće: Da, vi ste bili u pravu, jedino ste vi znali njegovu tajnu i mi se vraćamo vama, spasite nas od nas samih."

"Sve što upravo proživljavaš samo je jedna od milion mogućih staza kojima putuješ. Zbog toga moraš uvijek imati na umu da je staza samo staza; ako ti osjećaji kažu da po njoj ne smiješ putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti discipliniranim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena od straha ili ambicije.

Upozoravam te. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno."

Idila je analogija prisnog spokojstva večnosti, ovde i sada. Od nje se ostvaruje koliko želim. Ako neko stupi u neku kuću, po tome kako su raspoređene stolice i sto, postelja i orman zna da li ljudi koji tu stanuju žive u idili ili poremećeno. Svakome se u očima vidi šta zna o idili, i koliko je živi. Ne živeti idilu znači nesreću. Kad neko pređe preko granice, on zna šta je u toj zemlji ostvareno od idile. Ono što čoveka dvadesetog veka toliko prestravljuje jeste pomaman nasrtaj anti-idile na red i mir, na srazmere i prisnost. Životinje se bolje sećaju idile; ne poriču svoju srodnost s anđelima; ali još više ptice, cveće i zvezde.

Idila je životni poredak čistog bivstva; svejedno je kakvo je znanje čuva, tao ili hrišćanstvo.

Čovek idile se ne sme pobrkati s onim veselim (gemutlich) bićem koje, istina, isto tako ne voli da pohita, čuva se preterane aktivnosti, ne podnosi loše raspoloženje, radije sedi, raspravlja, prijatno je, smeška se i pijucka. Ovo gemutlich biće, međutim, većinom ima stomačinu. Ono je srozalo svoje zahteve, i ne živi u idili, nego u banalnosti. Ništa ne zna o intenzivnoj geometriji orfičkog poretka koji je u muzici i duši i moralu tako čist i proziran kao u brojevima. Gemutlich je karikatura čoveka idile.

Postoje neosetljivi na idilu, svađalice i brbljivci, netaktična i nametljiva bića, koja ni za trenutak nisu u stanju da sednu i zaćute i da gledaju drugima u oči. Njihov pogled skače, glas vibrira i uvek hitaju. Ništa nije tako daleko od idile kao što je žurba.

Idila je naša praslika o bivstvu; u svakome je spremna namera da ponovo preuzme osnovno stanje. Znam za osnovno stanje, znam i da sam se u početku korumpirao. Paskal piše da onaj ko nema znanja o ovoj korupciji, on ne razume ni zašto pada kamen koji je bačen u vis. Ali znam i za to da se idila može ponovo vaspostaviti. Ljudski život se može renormalizovati. I znam da je u svakom čoveku najsnažniji instinkt ponovo uspostavljanje idile u njemu samom i u svetu.

Sretoše se noć i dan na tesnom krevetu i to ih podstače da se smešaju u jedno, pa se spojiše pod krošnjom jednog drveta koje je želelo da brzo umre a nije znalo kada će umreti. Potom se sretoše u moru koje ne prestajaše s tlapnjama što su ga opijale. Sretoše se u pesmi koju ponavljaju jedan čovek i jedna žena, pa je noć bila dubok i prozukao glas, a dan visok i milozvučan. Sretoše se oko praznih trpeza za kojima sede gladni i ćute. Sretoše se u stisnutoj šaci deteta koje još sisa, zapalog u san, sačekaše da mu se prstići na ruci opuste pa se noć izvuče prva. Za njom pođe i dan, ljut iz nekog nepoznatog razloga, i više se ne sastajahu, jer se ne mogahu usaglasiti. Noć je volela samo svoju boju i svoje zvezde i svoj mesec, a dan je voleo samo svoje sunce i nije prihvatao da se ma s kim poredi. Ali se potom složiše da ih zadivljuje neki čovek s mnogo snova. On sanja da će postati ministar unutrašnjih dela u zemlji s mnoštvom policajaca i zatvora i da će ga smesta opkoliti posrednici ljudi željnih da sačuvaju svoje živote i bogatstva, pa će mu ponuditi raznorazne darove, od grdnih svota novca i automobila i palata i imanja do žena koje se čovek ne bi usudio odbiti. On će ih, međutim, zlovoljno osmotriti i prezrivo se okrenuti od njih. Ali posrednici, koji veruju da je čovek stvoren da jede i biva jeden, ne gube nadu, već mu nude, kao nov poklon, tajnu pomoć koja ga može učiniti premijerom, što on ne odbija, već ih podstiče da požure, govoreći im da je najbolja stvar kod poklona da brzo stigne. Preuzima pare, automobile, palate, imanja i žene. Nastupa noć kojoj ne sledi dan. Noć se oholi jer je ono čemu se zadivila dokazalo da je vredno divljenja, a dan se kaje.

“ Kada vidim lijepu ženu - a uvijek je iznova gledam očaran jer u odnosu na lijepe žene ostajem uvijek i vječno ranjiv - koliko god bila lijepa i sjajna, već vidim gdje se u njoj skriva zavist, osveta i otrov. Više me ne zavode njezine čari. Nije cvijet. Koliko god bi htio. Koliko god bi ona htjela. Smješka mi se, ali znam da je tajna toga osmjeha ressentiment. Od te misli više neću morati ostarjeti. Osim nje ima još mnogo stvari zbog kojih ću morati.

Tijekom cjelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimonion štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost.

Užasavam se biti mudrac, junak ili svetac Moje su težnje daleko veće. Želim biti normalan čovjek.

Bitak ima jednu jedinu tajnu, ali to je nije duša, nego ne-duša. Duša je zbilja, postojeće, Jedno, vječno i neprolazno. Tajna je u tome kako je nepromjenjivo stvorilo promjenjivo, neprolazno prolazno, postojeća zbilja čaroliju, JEDNO DVA i kako je nastala kreacija...

"... vrijeme je najveća milost... vrijeme je produženje za probuđene dane mogućnosti, jer je duši za povratak (u Jedno) potrebno vrijeme... (jer) kada bi se neopozivo morala odlučiti ponovno bi se nejaka sunovratila u materiju..."

Radi što hoćeš. Ali ćeš uvijek znati čega si se bojao. Bojati se isto je što i umrijeti. Isto kao i propustiti. Isto kao i nikada. Nikada više. Shvati, nikada, nikada više.

***

Želio je sva pitanja ostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata... Pitanja ne riješiti, nego ih naći što više i što opasnija i, po mogućnosti, najoštrije ih postaviti. Ne zatvoriti se prema rješenjima djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti duhu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrst odgovor i tvrdnja. Nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost. Nikakvo načelo.

***

Da li služba zlih Moći koje su izvan možda korespondira s Baudleaireovim, da se u zlu nalazi sva pohota i kako ljubav uveliko sliči torturi ili kirurškom zahvatu?

Upozorio je muškarce da ne ulaze u brak s cvijećem, koji zaručnik donosi nevjesti, već i sa korijenom koji je ženina neman, a koji se ne vidi a vidjet će se u braku. “

Bela Hamvaš

''Istinito ili lažno, ono što se priča o ljudima ima često toliko značaja u njihovu životu, i naročito u njihovoj sudbini, kao i ono što oni rade.''

Dogodi se tako - dva se bića susretnu...
Dogodi se da ulože i vrijeme i strpljenje u međusobno pripitomljavanje. I krajičkom oka izdaleka, i jasnim pogledom oči u oči, duše se počnu prelijevati. Poteknu i bujice riječi, bogati, sadržajni razgovori o bitnim, vječnim temama. Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obveza, znade - posvećeno prijateljskom blizinom - umnožiti poput ribica i hljebova u Kristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krhkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nađu u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića. Riječ i govor prijateljstva rosa je što plodi suho tlo ovozemnosti...

No, kako "sve ima svoje vrijeme...", pa ima i "vrijeme govorenja i vrijeme šutnje", tako i govor među srodnima dosegne puninu. Kad srca priđu dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnoštvo riječi i razgovora bilo ono što je prijatelje zbližilo. Slap riječi bio je samo povratak Izvoru, vraćanje u šutnju, koja je zadnji izraz svake riječi. I pravim prijateljima često više ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Duše su im nastanjene Riječju koja govori u šutnji, Šutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj duha...
Godinama pokušavam govorenjem izgladiti nesporazume - među susjedima, između znanaca, u braku, s rođenom djecom... Godinama čeznem za riječju koja će me do kraja izreći, koja će me do kraja primiti u se... a ona izmiče, izmiče... U ponekoj se riječi prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duše, ponekoj se čitav život nadam... A Riječ se smiješi... bliska a neizreciva, žuđena a nedokučiva, posve nama predana a nedostupnim svjetlom sakrivena... Svaki joj se dan može prići malo bliže... Postojano... S povjerenjem... ne žaleći vrijeme...
Posve blizu, vrijeme će dorasti do vječnosti...
Povjerenje do sigurnosti...
Čežnja do ispunjenja...
Riječ do Šutnje...

- Lejla, probudi se, napolju pada sneg sve u šesnaest.

Lejla mu reče:
- Onda ću nastaviti da spavam do večeri.

- Sneg koji toliko voliš pada iz sve snage.

Odgovorila je ne otvarajući oči:
- Kad ćeš naučiti da lažeš kako valja! Sneg ne pada leti!

- Dosadno mi je da sedim sam.

Lejla ga zapita:
- Zašto ti mene vidiš a ja tebe ne vidim?

- Da li bi ti radije da ti mene vidiš a da ja tebe ne vidim?

- Zašto ja čujem tvoj glas a niko drugi ga ne čuje?

- To pitanje sam čuo milion puta.

- Jesi li ti mladić ili starac?

- Mladić u cvetu mladosti prema merilima sveta iz kojeg dolazim.

- Koliko ti je godina?

- Ne znam tačno; možda hiljadu.

- Jadniče.

- I živeću još hiljadama godina.

- Zašto se lepiš uz mene? Je li ti hladno?

- Istina je u tesnom krevetu; zalepiću ti se još jače ako ne ustaneš iz kreveta.

Lejla ustade iz postelje, ode u kuhinju, skuva kafu, donese je u dnevnu sobu i sede na dvosed. Srkutala je natenane.

- Lepa si i po danu, a lepa si i po noći.

Telefon zazvoni. Lenim pokretom ruke podiže slušalicu, kad ono - jedan reditelj, javlja se da će odmah doći da joj saopšti važnu i radosnu vest.

Reditelj stiže za koji minut i a ponoaom poče pričati Lejli o svojim višemesečnim naporima (napokon krunisanim uspehom) da nađe komad kakav želi, a u kojem će ona biti glavna glumica - van konkurencije. Lejla mu reče:
- Pre nego što prihvatim ili odbijem, moraš mi reći nešto o samom komadu.

Reditelj reče:
- Pojavljuješ se u prvom činu u dugoj, crnoj haljini kakvu nose kraljice, uzdignute glave, hodaš laganim koracima, uzdignute glave i kupajući se u svetlosti crvenih reflektora, dok tvoji obožavaoci lude još više i pozdravljaju te aplauzom koji će oduzeti san svim glumicama.

- Crna boja slaže se dobro s tvojom belom puti i čini te još divnijom.

Reditelj nastavi:
- U drugom činu nosićeš zelenu haljinu koja otkriva samo mali deo rvojih čari i doneće ti optužbe da si cicija prema gledaocima.

- Zelena boja je lepa i slaže ti se s tom crnom kosom.

Reditelj dodade:
- A u trećem činu odevena si u kupaći kostim manji od šake i hodaš bosa po morskom žalu. U dvorani neće biti ni jednog jedinog oženjenog čoveka koji neće pljunuti na svoju ženu i razvesti se od nje, kajući se što je veći deo veka proveo hraneći se otpacima.

- I ja ću se sigurno onesvestiti kad te ugledam u kupaćem kostimu.

Ispraćajući reditelja, Lejla mu na vratima reče:
- Komad mi se sviđa, prihvatam ulogu.

Reditelj je potapša po ramenu i reče:
- Javiću ti telefonom kad budu trebalo da počnu probe.

Lejla pokuša da telefonira nekim prijateljicama, ali nijednu ne nađe i pade u depresiju.

- Bože moj, i tuga i radost ti pristaju tako da onaj ko te gleda prosto ne zna šta je od toga dvoga poželjnije!

Lejla ga zapita:
- Šta misliš o ovom komadu?

- Nisi ni pitala reditelja kakva je tema.

Lejla reče:
- Šta sad mogu - zaboravio je da govori o tome.

- Nisi ga pitala ni kako se komad zove.

Lejla odvrati:
- A zar postoji drama bez naslova? Komad svakako ima neko ime, nije logično da se komad daje bez imena.

- Nisi ga pitala ni za svoj honorar.

Lejla reče:
- Nezgodno je da mu govorim o materijalnoj strani dok on meni priča o umetničkim aspektima.

- Kad te ugledam u kupaćem kostimu moraću ti se izviniti ako zaboravim kakvo nas drugarstvo vezuje i počnem ti se udvarati na nepristojan način.

Lejla se nasmeja, svi ljudi poumiraše, a ona im dođe na sahranu odevena u kupaći kostim manji od dlana.

Svaka revolucija ispari i iza sebe ostavi samo šljam nove birokratije.

Ko god zadrži sposobnost da vidi ljepotu nikada neće ostariti.

Prvi znak početka razumijevanja je želja za umiranjem.

Čovjek od akcije prisiljen da uđe u stanje razmišljanja je cijelo vrijeme nesretan sve dok ne pobjegne od toga.

Don Kihotova nesreća nije njegova imaginacija, nego Sančo Pansa.

Sve dok imaš hranu u svojim ustima riješio si sva trenutna pitanja.

Stepenice koje nisu istrošene koracima su sa njihove tačke gledišta samo nešto dosadno napravljeno od drveta.

Vjerovati u progres ne znači da je bilo kakav progres do sada ostvaren.

Atlasu se dozvoljava mišljenje da ima slobodu da, ukoliko želi, može pustiti Zemlju i otići. Međutim, to mišljenje je sve što mu je zaista dozvoljeno.

Knjiga mora biti poput sjekire za smrznuta mora unutar nas samih.

Počni sa onim što je ispravno, umjesto sa onim što je prihvatljivo.

Zlo je sve ono što skreće pažnju.

Princip koji me vodi je da se u krivnju nikada ne smije sumnjati.

Imam pravi osjećaj samoga sebe jedino kada sam nepodnošljivo nesretan.

Često je sigurnije biti u okovima nego biti slobodan.

Vrijedni ljudi ne pričaju prije nego što nešto urade.

Moj strah je moja srž i vjerovatno moj najbolji dio.

Mirovanje je početak svih poroka, kruna svih vrlina.

Jedna od prednosti vođenja dnevnika je da postaješ svjestan sa uvjerljivom jasnoćom promjena od kojih konstantno patiš.

Svi mi imamo krila, ali ona nam nisu ni od kakve koristi. Kada bismo ih mogli počupati, to bismo i uradili.

Ako bih postojao vječno, kako ću postojati sutra?

Nesreća matorog momka

Izgleda tako strašno ostati mator momak, kao star čovjek i uz tegobno čuvanje dostojanstva moliti za prijem kad želiš da provedeš veče s ljudima, biti bilestan i iz ugla svoje postelje nedeljama gledati praznu sobu, uvijek se opraštati pred kućnom kapijom, nikad ne hitati uza stepenice zajedno sa svojom ženom, u sobi imati samo pobočna vrata, koja vode u tuđe stanove, večeru nositi kući u jednoj ruci, biti prinuđen da se diviš tuđoj djeci, ne smijući da neprestano ponavljaš: „Ja nemam djece“ oblikovati svoj izgled i ponašanje prema jednom ili dvojici matorih momaka iz mladićkih uspomena.
Tako će to biti, samo što ćeš i u stvarnosti, i danas i kasnije, sam stajati tu, s tijelom i stvarnom glavom, pa dakle i čelom, da bi se lupao šakom o njega.

Drveće

Jer mi smo kao stabla drveća u snijegu. Ona prividno stoje na površini snijega, i reklo bi se da se mogu pomjeriti kad ih čovjek lako udari. Ne, to nije moguće, jer ona su čvrsto povezana sa tlom. Ali gle, čak i to je samo prividno.

Haljine

Kad vidim haljine sa mnogim naborima, pervazima i našivcima, haljine koje lijepo padaju preko lijepog tijela, ja često pomišljam da one neće dugo ostati ovako očuvane, nego da će dobiti bore, koje se neće više moći ispraviti glačanjem, da će upiti prašinu, koja će se nagomilati u porubima i neće se više moći odstraniti, i da niko neće želeti da se načini tako jadnim i smiješnim da iz dana u dan ujutru oblači a uveče svlači jednu istu skupocjenu haljinu.
Pa ipak, ja viđam djevojke koje su bez sumnje lijepe i na kojima se vide mnogi dražesni mišići i članci i zategnuta koža i obilje tananih vlasi, a koje se ipak iz dana u dan pojavljuju u toj jednoj jedinoj prirodnoj odjeći nalik na masku, i koje stalno stavljaju isto lice u iste šake i održavaju ga u svom ogledalu.
Samo ponekad, kad se kasno uveče vrate sa nekog veselja, ono im se u ogledalu učini istrošeno, nateklo, prašnjavo, učini im se da su ga već svi vidjeli i da ga jedva još mogu nositi.

Želja da postaneš Indijanac

Kad bi samo mogao postati Indijanac, za tren oka spreman, i kad bi na konju koji juri, iskošen u vazduhu, neprestano osjećao kratak drhtaj nad uzdrhtalim tlom, sve dok ne ostaviš mamuze, jer nema mamuza, sve dok ne odbaciš uzde, jer nema uzda, i dok predeo pred sobom ne počeneš da samo još nazireš kao pokošenu livadu, već bez konjskog vrata i konjske glave.

Odluke

Uzdići se nad bijednim stanjem, to mora biti lako čak i kad se energija nasilu ulažeu to. Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razdrmaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osjećaju, burno ću pozdravljati A., ukoliko on sada naiđe, ljubazno ću trpjeti B. U svojoj sobi, a sve što bude rekao C. Upijaću u sebe dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.
Ali čak i ako tako bude, ipak će sa svakom greškom, koja ne može izostati, nastati zastoj u cjelini, i u onome što je lagano i u onome što je teško, i ja ću biti prinuđen da se vrtim u krugu.
Stoga ipak kao najbolji savjet ostaje: primati sve onako kako je, ponašati se kao teška masa,
Pa makar se sam osjećao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nešto namami na pogrešan korak, posmatrati druge životinjskim pogledom, ne osjećati kajanje, ukratko, sopstvenom rukom pritiskati ono što je od života ostalo kao avet, to jest, još umnožavati poslednji grobi mir i ne znati više za postojanje ičega drugoga osim njega.
Karakterističan pokret takvog stanja jeste prelaženje malog prsta preko obrva. :D

Franc Kafka

Ja nisam postao prvi, pa čak ni drugi, a deseti ne želim da budem. Nekad sam hteo da budem najbolji. Ljudi, Bog, ja sam - sve me je ubeđivalo u to da sam - poseban. A sada mi je svejedno. Dosadno. Želeo sam ono što mi nije polazilo za rukom, a ono što jeste bilo mi je nezanimljivo. Umorio sam se. Ti ćeš reći: rano je, još uvek se ne može suditi, treba još da se trudiš. Odgovaram ti na to: naprotiv! Treba da žurim, pošto kasnije neću stići.....ko zna, možda je i ljubav - varka, ista takva kao što je i sam život?.....Kako mi je žao sebe, kako mi je žao tebe. Kako te volim, kako volim sebe i sve druge. Ali život - to je neprijatelj - to je nekakav klozet, to je - podvala. Neka ide do vraga! Dobro je bar da imam kome u tom životu da kažem 'zbogom', i 'hvala', i 'oprosti' zbog toga što sam bio na smetnji...
N. Berberova

U trenucima kada mehanički izgovara reči molitve, dok su joj prsti na rukama sklopljeni, ona izvan okvira svoje svesti veruje u boga. To je osećaj koji je prodro do srži njenih kostiju, nešto što logika i osećanja ne mogu odagnati iz njih. Nešto što ni mržnja ni gnev ne mogu izbrisati.
Samo, to nije njihov bog. To je moj bog. To je nešto što sam stekla žrtvujući sopstveni život, tek pošto mi je meso iskomadano, koža odrana, krv isisana, nokti iščupani, a moje vreme, nade i uspomene oteti od mene. To nije bog koji ima lik i oblik. Ne nosi belu odoru, niti ima dugu bradu. Taj bog ne poseduje ni dogmu, ni sveto pismo, ni norme. Ako nema nagrade, nema ni kazne. Ništa ne dobijaš, i ništa ne gubiš. Ako nema raja u koji ćeš se uzdići, nema ni pakla u koji ćeš sići. I kada je vruće, i kada je hladno, bog je jednostavno tu.

Da li mislimo ‘ljubav’ kada kažemo ‘ljubav’?

Svi smo mi rođeni ludi; neki čak i ostanu takvi.

Moje greške su moj život.

Pronaći formu koja odgovara masama, e to je zadatak umjetnika.

Najveći posao čovjeka sastoji se u tome da zna šta sve mora da uradi da bi bio čovjek.

Pjesnici su osjećanje, a filozofi razum čovječanstva.

Mi smo na zemlji, i nema lijeka za to.

Čini mi se da je svaka riječ nepotrebna mrlja na tišini ništavila.

Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine.

Ako me ti ne voliš – ja neću biti voljen; ali ako ja tebe ne volim – ja ne znam kako se voli.

Isaac Asimov: „Kraj vječnosti“: Čvrsto stegni koprivu i ona će postati prut kojim ćeš tući svoje neprijatelje.

Velikodušnost je davati više nego što možeš, a ponos uzimati manje nego što ti treba.

Poštedite me mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne saginje pred djecom.

Život bez slobode je poput tijela bez duha.

Sumnjičavost je bol koji je previše usamljen da bi znao da mu je vjera sestra bliznakinja.

Ljepota je vječnost koja zuri u sebe u ogledalu.

Naučio sam tišinu od brbljivaca, toleranciju od netolerantnih, dobrotu od loših; i čudno, nisam zahvalan tim učiteljima.

Vjera je oaza u srcu u koju nikad neće stići karavan mišljenja.

Prastanje me je oslobodilo. Ako se stalno prisecate starih rana, time dajete moc i mogucnost onome ko vas je povredio, ali ako mu oprostite time presecate svaku vezu s njim. Tada on vise ne moze imati nikakve veze sa vama. Nemojte misliti da je prastanje neka usluga ljudima kojima ste oprostili, vec to ucinite sebe radi.

Ja sam, recimo, oprostio onoj deci koja su mi se nekada rugala i zadirkivala me. Nisam im oprostio zato sto sam hteo da ih oslobodim krivice. To sam ucinio samo da bih sebe oslobodio gneva i odbojnosti. Volim sebe, pa sam zeleo da budem slobodniji.

Oprostiti sebi vazno je isto koliko i oprostiti drugima... Ja sam gresio i vi ste. Lose smo postupali prema ljudima . Nismo bili pravedni prema njima. Pravili smo zbrku. Treba se osvrnuti i priznati da smo pogresili, izviniti se onima koje smo povredili i obecati da cemo se u budncnosti bolje ophoditi, za tim oprostiti sebi i krenuti dalje.

S takvim stavom moze se lepo ziveti.

U Bibliji je receno da zanjemo ono sto smo posejali. Ako ste ogorceni, besni, puni samosazaljenja i niste nimalo spremni da prastate, sta mislite kuda ce vas do odvesti? Kakvo vam zadovoljstvo moze doneti takav zivot. Odbacite sva mracna i pesimisticka raspolozenja, ispunite se optimizmom i budite zahvalni, aktivni, puni saosecanja i prastanja.

Ja sam iskusio takvu promenu zivotnih stavova i mogu vam reci da mi je to promenilo zivot i uznelo me do visina o kojima nisam ni sanjao. To se moze desiti i vama.

Neki ljudi umesto da preuzmu odgovrnost, radije krive sve druge za ono sto ima se dogadja. Ako vam zivot dodeli pogresnu kartu i poremeti planove, mozete za to kriviti svemir, svoje roditelje ili bezobrazno dete koje vam je u trecem razredu osnovne skole ukralo sendvic. Sve to vam nece nimalo pomoci. Jedini nacin je da zavladate preokretima i promenjenim okolnostima i sledite svoju stazu. :encouragement:

"Muževi veoma lepih žena pripadaju kriminalnoj klasi... Vi se nećete nikada više udati, ledi Narboro. Bili ste suviše srećni. Kada se žena ponovo udaje, razlog je što je mrzela prvog muža. Kada se muškarac ponovo ženi, razlog je što je obožavao prvu ženu. Žene kušaju sreću, muškarci svoju izlažu opasnosti... Žene nas vole zbog naših mana. Ako ih imamo dovoljno, sve će nam oprostiti, čak i intelekt koji posedujemo."

"...budi blagoslovena za onaj jedan trenutak blazenstva i srece koji si dala drugom srcu, usamljenom i zahvalnom! Boze moj! Citav minut blazenstva! Pa zar je to malo, makar i za ceo zivot coveciji?..."

Dostojevski - Bele noci

"Uticati na nekog znači predati mu sopstvenu dušu. On ne misli svoje prirodne misli, niti gori prirodnim strastima. Njegove vrline nisu stvarne za njega. Njegovi grehovi, ako grehovi postoje, pozajmljeni su. On postaje eho nečije tuđe muzike, glumac uloge koja nije napisana za njega. Cilj života je samorazvoj. Ostvariti savršeno sopstvenu prirodu – to je razlog našeg postojanja... Strah od društva, koje je osnov morala, strah od Boga, koji je tajna religije – to su dve stvari koje vladaju nama."

http://3.bp.blogspot.com/-HIQ6eVYVz4...jan_grej.f.jpg

http://tapatalk.imageshack.com/v2/15...0c9ef60d9e.jpg

Sent from my GSXR1000 @ 299

Muka me da kucam no ovako čitajte, kako treba kraj romana da zasuzi :icon_cry:
http://www.dodaj.rs/f/27/iW/2YNAY9rU/wp000555cr.jpg

Nisam imao pustolovina. Dogodile su mi se neke neprilike, zgode, ispadi, kako vam drago. Ali ne pustolovine. To nije pitanje reci, pocinjem da shvatam. Postojalo je nesto do cega mi je stalo vise nego do svega ostalog- a da to nisam dobro shvatio. To nije bila ljubav, ne, Boze, ni slava, ni bogatstvo. Bilo je to...Najzad, zamisljao sam da u izvesnim trenucima moj zivot moze steci retku i dragocenu vrednost. Nisu bile potrebne izuzetne okolnosti: trazio sam samo malo tacnosti .U mom sadasnjem zivotu nema niceg izuzetno blistavog: ali, s vremena na vreme, na primer, kad bi u kafanama svirala muzika, vracao sam se unazad i govorio sebi: nekad, u Londonu, u Meknesu, u Tokiju, upoznao sam divne trenutke, doziveo sam pustolovine. Upravo to mi se sad oduzima. Upravo sam odjednom saznao, bez vidljivog povoda, da sam deset godina lagao sebe. Pustolovine su u knjigama. I prirodno, sve sto se u knjigama prica moze se odista dogoditi, ali ne na isti nacin. Meni je tako mnogo stalo upravo do tog nacina na koji se nesto dogadja.

Bogatstvo čoveka meri se onim za čim ne žudi.

My life is my message.

You must be the change you wish to see in the world.