LjETOPIS POPA DUKLjANINA

Manastir Šin Đon je smješten u dolini rječice Kuše, koja se nekoliko stotina metara od manastira uliva u rijeku Škumbu. Udaljen je nekih desetak kilometara od Elbasana (ranije Neokrasta) na putu prema Tirani. Po starijim opisima bio je nekada u gustoj šumi u kojoj su dominirali kiparisi. Sada, u vrijeme naše posjete tom lokalitetu u avgustu 2000. god, od te šume nije ništa ostalo. Nestali su i ostaci velikog hrastovog drveta, na kom se, kako legenda kaže, Svetom Vladimiru prikazao orao sa krstom na glavi. Ostaci tog drveta su se, po kazivanju mještana, do nedavno mogli vidjeti u crkvenoj porti.
Manastir je bio okružen nevisokim zidom, od kojega danas ima ostataka samo na sjevernoj strani, gdje se nalazi još relativno dobro očuvan ulaz u manastir, zidan velikim grubo priklesanim kamenim kvaderima. Ne posjeduje dovoljno stilskih obilježja prema kojima bi se mogla utvrditi njegova starost. Ipak, po rustičnosti i načinu obrade mogao bi pripadati XIV vijeku.
Sačuvano je svega nekoliko opisa izgleda manastira i manastirske crkve u kojoj su se čuvale mošti Svetog Vladimira. Prvi opširniji osvrt na izgled manastira objavio je izvjesni inženjer P.R.K. u carigradskom listu "Stamboul" (17.IV 1891). Njegovu sadržinu je skoro doslovno prenio Stojan Novaković ("Prvi osnovi slovenske pismenosti među balkanskim Slovenima", Beograd 1893).

U prvoj polovini prošlog vijeka u Šin Đon je na poklonjenje svetitelju dolazio ogroman narod


Međutim, najautentičniji osvrt na manastir, njegovu crkvu i sekundarno ugrađene natpise Karla Topija, kao i njihove prevode, publikovao je S. M. Štedimlija, koji je posjetio Šin Đon, nakon čega je o tome objavio opširnu radnju sa više dragocjenih podataka i nekoliko, za to vrijeme, dobro snimljenih fotografija ("Tragom popa Dukljanina", Zagreb 1941. Isto i u "Alma mater croatica", 3, Zagreb 1940). Iz njegovih snimaka se može jasno vidjeti kako je spolja izgledala crkvena građevina. Zapadna fasada je bila raščlanjena glavnim portalom sa malom nastrešnicom, iznad koje su bila dva prozora i skromni zvonik "na preslicu". Na južnoj strani se takođe nalazio ulaz sa prostranom nastrešnicom, što svjedoči o masovnom okupljanju vjernika - hodočasnika koji nijesu mogli stati u unutrašnjost crkve, pa je iz tog razloga improvizovan, umjesto trijema, vanjski pokriveni prostor. Štedimlija donosi i zanimljive podatke kako je izgledala edikula u kojoj s bile smještene mošti Svetog Vladimira, koju on, kao i raniji opisivači, naziva "mauzolej". Kako taj rijetki spomenik nije sačuvan, donosimo ovdje Štedimlijin opis (isto je objavio u članku "Šin Gjon", u "Obzoru" od 24. VIII. 1938.) Tu se kaže: "Vladimirova grobnica je slična onoj koja se nalazi u sv. Naumu kod Ohrida, te s njom stoji sigurno u nekoj vezi. Izgrađena je na tri kata, od kojih prvi predstavlja četiri stubića (postament) od pola metra visine, a na njima je na četiri polukružna svoda položen pravi postament za ćivot, na kojem su izvana naslikani prizori iz svetiteljeva života prema grčkoj legendi. Na mauzoleju su sa strane prozori, zatvoreni žičanom mrežom, kroz koji se vidi ćivot i živopis na njemu. Kroz te prozorčiće ubacuju hodočasnici novac i druge dragocjenosti unutra, gdje ostaju sve dok se mauzolej ne otvori na dan sv. Jovana Vladimira (22. V po starom kalendaru). Inače vrata mauzoleja su zaključana i zapečaćena, te se otvaraju samo tog dana i to u prisutnosti nadležnog episkopa. Kao treći kat mauzoleja, na čijim su zidovima izvana freske sa pojedinim scenama iz svetiteljeva života i natpisima na grčkom jeziku, nalazi se četvorostrano kube, te njegov vrh nije od poda visočiji od tri metra".
Šteta je što Štedimlija nije dao više podataka o edikuli Svetog Vladimira. Iz opisa se ne vidi da li se radi o drvenoj ili kamenoj gradnji. Ne doznaju se, isto tako, koje su scene bile oslikane na njoj. Međutim, po opisu da se radi o čudima svetitelja prema grčkoj legendi proizilazi da taj živopis nije bio stariji od druge polovine XVII v., kada je u Veneciji štampan Akolitija sa Službom i Žitijem Svetog Vladimira na grčkom jeziku. Na to upućuje i objavljena fotografija sa scenom kako car Samuilo blagosilja brak između Vladimira i Kosare u Prespi.
Iz jednog drugog izvora doznaje se kako je izgledala ceremonija iznošenja moštiju na dan Svetog Jovana. Taj opis donosi episkop Nikolaj Velimirović u "Čitanka o svetom kralju Jovanu Vladimiru" (Beograd 1925). Tu on kaže: "Jedanput u godini ćivot se izvlači, postavlja nasred crkve pod nebo (baldahin) i otvara. Po svršetku liturgije sveštenici uzimaju ćivot i obnose ga tri put oko crkve s pojanjem. Ogromna masa naroda, koja se sleže toga dana u manastir, sleduje za ćivot držeći zapaljene sveće u rukama. Kada se tri put obnese, ćivot se postavlja pred crkvu, i narod prilazi i celiva. Pri celivanju deli se narodu pamuk iz ćivota. Poznato je da se oko Elbasana mnogo gaji pamuk. Svake godine meće se nov pamuk na mošti svetiteljeve u ćivot, koji prestoji godinu dana, pa se onda o slavi deli poklonicima. Po svršenom celivanju ćivot se zatvara, unosi u crkvu i postavlja opet na sredinu crkve. Treći dan slave pak, 24. maja, ćivot se ponovo otvara radi celivanja. Ovo se čini iz dva razloga: prvo, što slava u manastiru traje tri dana, te posetioci žele pri polasku još jedanput da celivaju svetitelja; i drugo, što je toga dana veliki sajam u Elbasanu, na koji se sabira narod iz udaljenih krajeva Albanije. Tako se daje prilika i poslovnim ljudima, koji dolaze na sajam, da vide i celivaju svetitelja".
Da se u Šin Đonu okupljao veliki broj vjernika "iz udaljenih krajeva Albanije" ukazuje i veličina potonjeg crkvenog zdanja od kojeg su danas sačuvani samo zidovi. Bila je to prostrana bazilika podužno podijeljena na tri broda. Između glavnog broda i pobočnih postavljeni su bili kameni stubovi u alternaciji sa kvadratnim pilonima od cigli. Svakako da je ovakav oblik, svojstveniji zapadnom hrišćanstvu nego pravoslavlju, izabran kako bi mogao da primi što više vjernika. Crkva je više puta proširivana. Od prvobitne Topijeve crkve primjećuju se ostaci na jednom dijelu zida do visine od otprilike 1,5 m. U fasade, posebno na južnoj, ugrađeno je više spolija iz prethodnih zdanja, među kojima ima i nekoliko reljefa sa geometrijskim i biljnim motivima. Tri natpisa koje je Štedimlija objavio izvađena su i, valjda, pohranjena u nekom lapidarijumu. Do južnih vrata sačuvana su dva pomena o obnavljanju ili opravkama crkve, jedan sa godinom 1740, a drugi je iz 1781. godine i pomenom sv. Đorđa ("Georgi").
U unutrašnjosti se vide još ostaci zidanog ikonostasa u čijim nišama su bile smještene ikone. U sve tri polukružne apside kojima se završavaju brodovi sačuvali su se ostaci fresaka. U centralnoj apsidi raspoznaje se Bogorodica tipa "širšaja nebes" ispod koje su u dva reda bili raspoređeni svetitelji. Signature su bile na grčkom jeziku. Opšti je utisak da nijesu starije od 17. vijeka. Južni dio oltarnog prostora, tamo gdje je bio smješten "mauzolej" tj. ćivot Sv. Vladimira, sada je improvizovano pokriven daskama. Tu je smješten jedan rasklimani drveni stol sa ikonom Sv. Vladimira i kutijom za priloge rijetkih posjetilaca, koji tu mogu upaliti svjeću.
Crkva je još tridesetih godina kada je posjetio Štedimlija, po njegovim riječima, bila u rđavom stanju. Poslije Drugog svjetskog rata ateistička vlast u Albaniji nije dopuštala brigu o sakralnim objektima. Crkva i manastirski objekti su bili zatvoreni. Krovna konstrukcija crkve obrušila se 1978. god. Na sreću, ćivot - zapravo drveni sanduk sa moštima svetitelja - prethodno je bio prebačen u crkvu sv. Marije u Elbasanu. Tu ih je vidio i opisao novinar Jovan Plamenac ("Pobjeda" 9. januar 1991.). Međutim, danas se ne nalaze u toj crkvi. Prenešene su, navodno, u Tiranu, što nam nije bilo moguće provjeriti.

(Kraj)

Quote:

---

Originally Posted by G R A D

XXXVIII

Poslije ovoga sakupili su se narodi, i poruče Dobroslavu i njegovim sinovima da dođu i preuzmu kraljevstvo i zemlju svojih predaka. On dođe sa pet svojih sinova, koji su već bili postali mladići i vješti borci, i preuze kraljevstvo, pa poče ratovati protiv Grka i zadobije zemlju sve do Toplice. Tada grčki car, ljutit, pozva jednog od svojih vojskovođa po imenu Armenopola, i naredi mu da ode i savlada kralja Dobroslava i njegove sinove. Ovaj pošto je sakupio veliku vojsku konjanika i pješaka stigne do ravnice Zete.....

---

FRA ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ (Brist, 1704. - Zaostrog, 1760.)

KRALJ DOBROSLAV

PISMA OD KRALJA DOBROSLAVA

Još zorica ne zabijelila,
Dobroslava majka dozivala:
»Dobroslave, drago dite moje,
nu poslušaj nauk majke tvoje,

Ovo ima mnogo godinica,
otkad su ti babu pogubili,
Dragimira, zaručnika moga,
u Kotoru, gradu bijelomu.

Kad je čuo cesar Bazilijo,
da je tebi babo poginuo,
silenu je vojsku sakupio
i kraljevstvo tvoje ugrabio.

Ja sam tebe, sinko, odgojila,
odgojila tugom i čemerom,
krijući te po gori zelenoj,
da te ne bi Grci umorili.

A sad mi je tužba dodijala
od mojega jadnoga naroda,
da ne može globe podnositi,
ni harače Grkom pripraviti.

Uzmi, sinko, orjanske haljine
i na ruku prsten od zlamenja,
na komu je alem-kamen dragi,
na kamenu ime babe tvoga.

Ter otiđi od grada do grada,
ili koga sritneš ili stigneš,
ali starca ol' deliju mlada
od slavnoga roda i plemena,

pozdravljaj ga, drago dite moje,
i pokazuj prsten od zlamenja
Dragimira, starca, babe tvoga,
na komu je alem-kamen dragi.

Tko god bude roda slovinskoga,
svak će tebe, sinko, zagrliti
i za svoga kralja pozdraviti:
al' se pazi grčkih vitezova.«

Dobroslav je majku poslušao,
na se meće orjanske haljine
i na ruku prsten od zlamenja
Dragimira, starca, babe svoga,

pak otiđe od grada do grada,
ili koga srita ili stiza
slovinskoga roda i plemena,
kazuje mu kraljevo zlamenje.

Ali njemu dobra srića biše,
slovinski ga narod nasliđaše,
po gradovim Grke isikoše
i za kralja njega okruniše.

Veseli se malo i veliko,
ali neće Sava kaluđere,
veće njima tiho govoraše:
»A jadno vam to veselje vaše!

Kad začuje cesar Bazilijo,
kogano smo doskora dvorili,
da je njemu vojska isičena,
Dobroslavu kruna povraćena,

sakupit će Grke i Latine,
udarit će Grci od istoka,
a Latini od sunca zapada,
i to će se zgodit iznenada.

Pogubit će kralja Dobroslava,
osvojit će države slovinske,
žive će nas na mihe derati
i nemilom smrću umoriti.«

Vele njemu slovinska gospoda,
»Muč', ne luduj, Sava kaluđere!
Da bi došle iz gorice vile,
naperile svoje ljute strile,

sve aždaje od zemle arapske
i svi zmaji od svita Afrike,
ne bi nami mogli odoliti,
ni protiva nami bojak biti.

Kamoli će cesar Bazilijo
i njegovi Grci vitezovi!
I prija su s nami bojak bili,
al' nas nisu nigda pridobili,

nego jednom, i to na privari.
Al' evo ti viru zadajemo,
da nas više neće privariti,
sve ćemo ih pod mač okrenuti...

Istom oni tako besideći,
viknu vila s visokih planina
ter dozivlje kralja Dobroslava:
»Zle ti pisme, a gori ti tanci!

Eto na te Grci od istoka,
prid njima je cesar Bazilijo,
a Latini od sunca zapada,
prid njima je rimski đenerale.

Da ti znadeš, kralju Dobroslave,
što govori cesar Bazilijo:
da će ti se umećati glavom
nasrid bila grada Carigrada!«

Dobroslave vili odgovara
ter se s njome lipo prigovara:
»Kad bi, vilo, na pasiju bilo,
ne bi bilo u gori vukova!

Što se hvali cesar Bazilijo,
da će mi se umećati glavom
usrid bila grada Carigrada,
to se može lasno dogoditi.

Al' mu reci, bila vilo moja,
da i moja umi sići ćorda.
Ako ga je rodila Grkinja,
a mene je Slovinka gospoja.«

Vila njemu tiho odgovara,
Dobroslava iz gorice kara:
»ZIa ti hvala, a gore uzdanje,
nuder kupi vojsku na sve strane!

Jer bi prija zvizde pribrojio
nego vojsku cara Bazilija.
Koliko je polje Drinopolje,
svega su ga Grci pritisnuli:

konj do konja, junak do junaka,
a barjaci kano i oblaci.
Ne čekaj ga nasrid polja ravna,
već ga čekaj u gori zelenoj.«

Dobroslav je vilu poslušao,
silenu je vojsku sakupio,
pak otiđe u goru zelenu
ter zasida drume po gorici.

U gori je Grke dočekao,
iz busije na nje udario:
Dobroslavu srića priskočila,
njegova je vojska zadobila.

K Carigradu Grke potiraše,
sikoše ih nediljicu dana:
sam uteče cesar Bazilijo,
sam uteče, vesela mu majka!

Onda bilo, sad se spominjalo,
a mi, družbo, zdravo i veselo!

BRANISLAV BOROZAN O „KRALjEVSTVU SLOVENA” U MATICI CRNOGORSKOJ

Nestaju naše svetinje



Muzeolog i istoričar umjetnosti mr Branislav Borozan održao je u Matici crnogorskoj predavanje o tačnosti pripovijedanja u devetom poglavlju djela „Kraljevstvo Slovena” u svijetlu materijalnih nalaza i istraživanja koje je sproveo.
Analizirajući mapu geografskih pojmova koji se pominju u devetom poglavlju Kraljevstva Slovena i tvrdnje Barskog prezbitera da su starosjedioci-hrišćani pred pridošlicama-paganima, izbjegli na mjesta pogodnija za opstanak, te da nove gradove „građahu kako mogahu“, Borozan izvodi zaključak da su Kotor, Bar, Duklja, Martinićka gradina, nastajali na temeljima onoga ono što je stvarao antički svijet. Osvrnuo se i na podjelu zemalja u vrijeme knjaza Svetopoleka, koja je u literaturi o Kraljevstvu Slovena najčešće osporavana, izvodeći, na temelju kulturnih spomenika građenih u devetom vijeku, dokaz i prisustvu hrišćana na prostoru označenom terminima Donja i Gornja Dalmacija Hrvatska i tendencijama obnove antičke tradicije.
- Kulture nastale na tom području zone su kulture kontinuiteta sa antičkom tradicijom. Kulture zaleđa i teritorije u devetom poglavlju Kraljevstva Slovena označene terminom Srbija, kulture su diskontinuiteta u odnosu na antičku tradiciju. Bosna će prve spomenike svog poimanja hrišćanstva imati u 12. vijeku. Srbija, isto tako, osim crkve svetog Petra i Pavla u Rasu o kojoj Barski prezbviter egzaktno govori kako je nastala – konstatovao je Borozan.
Kako je rekao, nije učinjeno ono što je trebalo davno učiniti.
- Sadržaj teksta što nam ga je ostavio vrli predak, Barski prezbiter, treba razmotriti u svijetlu materijalnih nalaza i arheoloških istraživanja. Nikada nijesu sprovedena, niti postoji ideja o tome. Negira se egzistencija dukljanske arhiepiskopije, ličnosti kralja Svetopeleka. Na osnovu istraživanja devetog poglavlja Kraljevstva Slovena koja sam sproveo tokom posljednjih trideset pet godina, to je jedina istorijska istina napisana o hrvatskom, srpskom, crnogorskom i bosanskom narodu u vrijeme kada je tekst pisan, a to je deveti vijek. Zbog svoje važnosti za etnogenezu „Kraljevstvo Slovena“ ima jedinstvenu vrijednost. Sve što Barski prezbiter piše, vidljivo je u svijetlu materijalnih arheoloških nalaza – tvrdi Borozan.

Dukljanski knjaz sahranjen u Martinićima

Na teritoriji Crne Gore mnoštvo je sakralnih spomenika iz dukljanskog perioda. O njima se ne piše, istraživani su sporadično i nasumično. Mr Branislav Borozan vjeruje da je pronašao grad i crkvu u kojoj je knjaz Svetoplek sahranjen.
- Grad je Gradina Martinićka koje može identifikovati sa jednim od „velikih naseljenih gradova” u sklaviniji Duklji, koju pominje Konstantin Porfirogenit u 35. glavi svoga djela „De administrando imperio”. Crkva je trobrodna bazilika na Martinićkoj gradini koja je adaptacija neke starije, kasnoantičke bazilike. Trebalo bi to istražiti. Sve što je nekada iskopano nestaje pred našim očima. A nestaju naše svetinja - smatra Borozan.



http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...3-18&id=181563

Željko MILOVIĆ: BARSKE NEVOLJE SA POPOM DUKLjANINOM

Zaboravljeni temelji

Nivo đačke neobavještenosti o Ljetopisu popa Dukljanina je gotovo zaprepašćujući, slažu se prosvjetni radnici, ali ističu da krivce treba tražiti na svim nivoima, od porodice do državne politike. Ni obavezno gradivo iz srpskog jezika i književnosti, kako se ovaj predmet zvanično zove u tri barske srednjoškolske ustanove, ne daje značajnije informacije o najvažnijem spisu crnogorskog srednjevjekovlja.

OD VATIKANA DO BEOGRADA:
Ljetopis popa Dukljanina, Sclavorum Regnum Grgura Barskog ili Barski rodoslov, kako su ga nazivali u viševjekovnoj povjesnici, djelo je koje se bavi genealogijom ranih južnoslovenskih dinastija. Sve do XVI vijeka, ova se hronika pominjala bez navoda o autoru, a prvi je Dubrovčanin Tuberon Crijević tada anonimnog pisca nazvao – Dukljaninom. Pitanje autorstva, mjesta i datovanja djela konačno je, reklo bi se, riješio prije desetak godina dr Eduard Peričić dokazavši da je autor Sclavorum regnuma Grgur Grizoghono, nadbiskup barski, a da je najverovatnije pisan u skriptoriju Ratačke opatije, jednog od centara kulture južnojadranskog pomorja. Sudeći po uvodu, tekst je bio prvobitno napisan na slovenskom jeziku, pa ga je autor preveo na latinski. Nažalost, od originala nije ništa sačuvano, a dva rukopisa najstarijih latinskih prepisa čuvaju se u Vatikanu i Beogradu.
Osam vjekova kasnije, visokopatriotski sentimenti koji su ponukali autora da se lati pera kao da nemaju valjani odraz u ogledalu urbanog odrastanja nove generacije. Sa Ljetopisom se mladi Barani sreću, kao i većina crnogorskih srednjoškolaca, u prvom razredu. Izučava se samo dva časa, bez izdvajanja iz mora srednjevjekovne književnosti.
"Ljetopis se proučava, prije svega, kao kulturno-istorijski spomenik, a kao literarni tekst obrađuje se dio legende o Vladimiru i Kosari" - ističe Radinka Ćinćur, profesor srpskog jezika u barskoj Gimnaziji. Dodaje da se o djelu razgovara u okviru dva časa, "jedan posvećen prilikama u kojima je nastao, a jedan za samu legendu".
Profesorka Ćinćur kaže da postoji mogućnost da profesori dopune gradivo zadato programom, te da je dozvoljeno 10 odsto odstupanja koje se može iskoristiti po volji predavača. "Realnost je", ističe ona, "da gotovo nema nikoga ko bi tih 10 odsto utrošio na srednjevjekovnu književnost, jer đake to jednostavno ne interesuje".

SVETI SAVA PROTIV POPA DUKLJANINA:
U barskoj Gimnaziji, ali i u Ekonomskoj školi u ovom gradu, predaje i Vesna Pavićević - Bošković. Ona objašnjava da u skraćenom programu za Ekonomsku školu uopšte nema Ljetopisa popa Dukljanina: "Logično bi bilo da to bude prvo djelo koje ćemo izučavati u okviru srednjevjekovne književnosti, jer je prvo, i jer je naše. Međutim, djelo kojim otvaramo niz predavanja je Žitije Svetog Simeona koje je napisao Sava Nemanjić", kaže ona.
Profesorka Pavićević - Bošković potencira nelogičnosti koje se nalaze u Čitanci za prvi razred srednje škole, koju potpisuju Zagorka i Slobodan Kalezić.
"U programu je ime nastavne jedinice: Zećanin iz Krajine - Žitije kralja Vladimira, uostalom tako stoji i u čitanci. Ni na jednom mjestu se ne pominje Pop Dukljanin, a o konkretnim podacima o mjestu nastanka ili državi čijeg vladara opisuje nema ni govora. To znači da profesor može, ako hoće, da potpuno zaobiđe ime 'Pop Dukljanin'. Pitala sam neke koleginice što su one radile, a odgovor je bio da se nijesu udubljivale, već postupale po programu".
U predgovoru čitanke koji je potpisao Đorđe Trifunović figuriraju tendenciozne opservacije. Objašnjavajući kako će "za sedam vekova trajanja stare srpske književnosti na srpskoslovenskom pisati gramatici i kraljevi, dijaci i sužnji...", pisac navodi da je "prvo umetničko delo na srpskoslovenskom jeziku sastavljeno još dvadesetih godina XI veka. Neki nepoznati Zećanin napisao je "Žitije kneza Vladimira". Na žalost, ni ovaj nam spis nije poznat na izvornom slovenskom jeziku, već u latinskom prevodu. Time se granica najstarijih srpskih pisanih spomenika primiče kraju XII veka".
"To je danas škakljiva tema, ali mislim da društvo, a samim tim ni škole, ne uočavaju značaj Ljetopisa za mlađe populacije" - kategorična je Pavićević - Bošković, precizirajući da je "srednjevjekovna književnost suvoparna i daleka sadašnjim generacijama". Po njenom mišljenju, prosto je nevjerovatno što mlade ljude ne interesuje činjenica da je prva knjiga u Južnih Slovena napisana na kilometar, dva od mjesta njihovog stanovanja: "To je naprosto tako. Kod nas je poremećen sistem vrijednosti i ne treba se ničemu čuditi", veli.
U srednjoj Poljoprivrednoj školi, slika je donekle drugačije, barem po riječima profesorke Valentine Radonjić. "Mi u prvom razredu izučavamo tri časa Ljetopis Popa Dukljanina, i to segment Žitija kralja Vladimira", ističe, objašnjavajući da je "do profesora kako će ova kompleksna materija biti predočena đacima. Ako se ostane na suvom obrađivanju gradiva iz čitanke, nema puno svrhe. Naravno, dječake više interesuje borbeni, a djevojčice ljubavni segment priče. ".
Kako kaže, ona gradivo proširuje dopunskom literaturom, uz nastojanje da objasni istorijske prilike, ali i geografsku situiranost mjesta koja su poprište najvažnijih djelova ovog spisa. "Paradoksalna, ali ujedno i poražavajuća činjenica, je da oni u srednju školu dolaze sa potpunim manjkom predznanja o ovoj materiji. Nivo opšte, porodične kulture, je postao zaprepašćujuće loš. Čak ni na pitanje da li znaju čiji je spomenik na centralnom barskom trgu, nemam pravih odgovora", iskrena je prof. Radonjić.

KAKO DJELUJE CENZURA:
Anketa koju je za sopstvene potrebe sproveo Radio Bar o obavještenosti učenika barske Gimnazije o kulturno-istorijskim znamenitostima zavičaja, potvrdila je poražavajuću sliku. Na pitanje - "Da li znate koja je najstarija knjiga Južnih Slovena?", od stotinu ispitanika odabranih metodom slučajnog uzorka, samo 16 je reklo da je u pitanju Ljetopis popa Dukljanina. Dvadesetoro smatra da je to bio Oktoih, a ostali odgovori bili su Biblija (9), Miroslavovo jevanđelje (5), Vukov rječnik i Gorski vijenac (po dva), te Zakonik Cara Dušana. Odgovor "ne znam" dalo je 45 odsto ispitanih.
Zanimljiva je činjenica da, od šesnaestoro koji su ispravno odgovorili na pitanje, samo njih sedam zna da je Ljetopis napisan na teritoriji barske opštine, a bilo je i onih koji su Oktoih, pa čak i Gorski vijenac smještali u grad pod Rumijom.
O važnosti koju su Barani i njihove dosadašnje opštinske vlasti pridavali najstarijem literarnom djelu dovoljno govori i činjenica da je imenom Popa Dukljanina nazvana upadljivo najmanja ulica u gradu, a da je Goran Pejović Gula, frontmen dugovječne barske pop grupe Katapult, svoj izvorni stih u kome se pominje “ugao ulice Popa Dukljanina...” u prigodnom CD izdanju publikovanom povodom 10 godina kontinuirane karijere, promijenio u “ugao ulice starog pjesnika”.

“LjETOPIS POPA DUKLjANINA” U IZVORNOM OBLIKU

http://www.durmitorcg.com/pictures/articles/cggrb.jpg

Crna Gora - Matica Crnogorska i Nacionalna zajednica Crogoraca Hrvatske publikovale su „Ljetopis popa Dukljanina”, najstariju crnogorsku knjigu nastalu polovinom 12. vijeka, u njenom izvornom obliku. Originalni rukopis u latinskom prevodu samog autora (kasniji prepis) danas se nalazi u Vatikanu. Prvo reprint izdanje vatikanskog rukopisa „Praesbiteri Diocleatis Regnum Slvorum” (odnos teksta je 1:1) pripadali su Branko Banjević, Marko Špadijer i Danka Barović.Podsjećanja radi, smanjeno fototipsko izdanje rukopia objavljeno je u biblioteci „Luča”, a djelo je do sada prevedeno nekolik puta. „Ljetopis popa Dukljanina” svojom sadržinom inspirisao je i brojne pisce, naše i strane, da motivi iz ovoga djela nađu mjesta u njihovom stvaralaštvu. Privlačio je pažnju brojnih naučnika i proučavaoca našeg srednjevjekovlja, pa je o njemu napisano na stotine radova i rasprava, i ponuđeno mnogo tumačenja, ali i nikada nije publikovan u izvornom obliku. Poduhvatom Matice crnogorske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske vatikanski rukopis jednog od najstarijih spisa sveukupne slovenske književnosti dostupan je širem krugu čitalaca. U ovom djelu, čiji je autor anonimni katolički sveštenik iz Bara, kroz priču o vladarima pripovjeda o vremenima od dolaska Slovena na Balkan do vremena u kome je „Ljetopis” nastao. „Ljetopis” sadrži ljubavni roman, posvećen kralju Vladimiru i njegovoj ženi Kosari, koji po poetskoj i psihološkoj karakterizaciji likova ni malo ne zaostaje za viteškom književnošću, nastalom nekoliko vjekova kasnije.„Ljetopis popa Dukljanina” je, u stvari hronika koja se bavi genealogijom dukljanskih vladara, kao i vladara susjednih država Hrvatske, Raške, Makedonije, Bosne... Podijeljen je na nekoliko djelova, koji čine zasebne cjeline: Knjižica o Gotima (Libellus Gothorum); Konstantinova legenda (prerađena Panonska legenda o životu Svetog Konstantina); Slovenska knjiga (Methodius), o pokrštenju Dukljana i uređenju crkve; Travunijski ljetopis; Žitije Svetog Vladimira (Priča o Vladimiru u Kosari) i Istorije Duklje. Autor je pokušao da napravi pregled vladarskih porodica i dinastija u vremenu od više od dva vijeka 10. vijeka pa sve do njegovih dana...Reprint izdanje vatikanskog rukopisa ovog djela štampano je u studiju „Savićević” u Zagrebu u tiražu od 500 primjeraka

Željko Milović: Pop Dukljanin ponovo među Baranima

Neđeljnik "Monitor", 21. septembar 2007.

http://1.bp.blogspot.com/_O_xQIvgNsc...embar_2007.jpg

Željko Milović i Suljo Mustafić: SCLAVORUM REGNUM - LjETOPIS POPA DUKLjANINA

http://3.bp.blogspot.com/_O_xQIvgNsc...3_jun_2002.jpg