Nacija, nacionalizam, nacionalista ...

RAZGOVOR: SVEN MENESLAND, NORVEŠKI SLAVISTA I UČESNIK NEDAVNOG SKUPA O JEZIKU U CANU GOVORI ZA "VIJESTI"

Nisam očekivao da će skupom vladati ljudi sa najekstremnijim stavovima

Autor knjiga "Norveško - srpskohrvatski rječnik", "Gramatika hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika", priređivač zbornika "Jezik i demokratija" i vođa projekta "Jezička situacija u nezavisnoj Crnoj Gori - norme i standardi", koji u Crnoj Gori realizuje Vlada Norveške. Član Norveške akademije nauka i umjetnosti, profesor Univerziteta u Oslu i jedan od cjenjenijih skandinavskih poznavalaca jezika Južnih Slovena.

Profesor Sven Menesland za "Vijesti" je govorio o nedavno završenom međunarodnom naučnom skupu u CANU (čiji su koorganizatori bili Institut za jezik i književnost "Petar II Petrović Njegoš" i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije Univerziteta u Oslu), te o novim iskustvima, koja je stekao prilikom još jednog susreta sa prepoznatljivim balkanskim jednoumljem.
- Na skupu je iznijeto mnogo vrijednih naučnih referata. Teme su obuhvatile širok spektar jezičkih pitanja. Neka izlaganja doduše nisu se ticala baš problematike iz naslova skupa, standardizacije i norme jezika u Crnoj Gori, ali su ipak bila zanimljiva i od visokog naučnog kvaliteta. Ali bilo je referata koji su imali drukčiji karakter, naime polemični i politički. Polemiku i politiku je nemoguće izbjegavati kad je u pitanju sociolingvistička situacija, što obuhvata i jezičku politiku. To je u redu. Ali na jednom naučnom skupu i ta pitanja treba da se obrade na stručan način. U manjem broju referata ton je bio više polemičan nego stručan. I to je u redu, ako bude dobra diskusija oko takvih referata. Iznenadilo me, međutim, da nije bilo više diskusije oko nekih spornih pitanja. Tu mislim prije svega na neke izjave u odbranu pamfleta Slovo o srpskom jeziku. Taj zloglasni pamflet, izdat 1998. godine, odmah je osudio Odbor za standardizaciju srpskog jezika kao sram za srpsku lingvistiku, a u slavističkom svijetu glasi kao najgori primjer jezičkog šovinizma. Sadržaj Slova je, naime, da su svi štokavci Srbi, znači većina Hrvata, svi Bošnjaci i Crnogorci. To je bio stav Vuka Karadžića, ali niko nije mislio da se takve ideje mogu pojaviti krajem 20. vijeka. Na skupu je bilo najmanje tri potpisnika Slova, među njima sam inicijator teksta, profesor Radmilo Marojević. Jedino je profesor Sven Gustavson iz Švedske oponirao, svi ostali su ćutali, što se moralo tumačiti kao da se slažu. Ako se ostali crnogorski i srpski lingvisti ne slažu, a ćute, znači da su potpuno pod dominacijom onih iz Beograda koji stoje iza Slova.
U toku drugog dana skupa ispostavilo se da je većina učesnika iz Srbije došla sa određenom namjerom. Ne da se diskutuje, već da nametnu svoj stav kao jedini. Prije svega, teško je razumjeti zašto se lingvisti iz Srbije miješaju u jezičku stvarnost u Crnoj Gori. Oni bi trebalo da rješavaju probleme u svojoj zemlji. Kad smo ih pozvali, ja sam mislio da će i oni da doprinesu konstruktivnom rješavanju pitanja književnog jezika u Crnoj Gori. Nisam znao da su skoro svi toliko ekstremni i protiv drugog mišljenja. To mi je najneprijatnije iskustvo sa konferencije, da ima ljudi koji ne žele slušati drugo mišljenje. Ne mislim na suprotstavljanje drugom mišljenju, to je pozitivno, već na to da prosto ne žele čuti nešto što nije u skladu sa njihovim sopstvenim stavovima. To je vrlo negativno i pogubno za nauku. Samo otvoren dijalog i diskusije mogu unaprijediti nauku. Neki od učesnika su otvoreno pitali zašto su uopšte pozvani ljudi drugog mišljenja. To su, dakle, ljudi koji podržavaju jednoumlje. Ja sam zamislio skup kao otvoren forum za sve, gdje će vladati dijalog i tolerantnost. Samo takav skup bi mogla podržati norveška vlada, koja se zalaže za unapređenje demokratizacije na prostorima bivše Jugoslavije. Norveška pogotovo ne može podržati stavove koji odaju mržnju i približavaju se stavovima koje povezujemo sa Radikalnom strankom.
Kako tumačite to što na skup nijesu pozvani predstavnici Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje, koji su prije tri godine na Cetinju organizovali skup pod nazivom Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, u kome ste i Vi učestvovali?
- Nisu pozvani zato što smo odlučili da na ovom skupu budu samo ljudi koji su zaposleni na fakultetima. Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje je nevladina organizacija koja nije pri nekom univerzitetu. To ne znači da takav institut ne može odigrati važnu ulogu, a okuplja i sposobne ljude. Ali ovom prilikom nismo planirali javnu tribinu o jeziku, već susret ljudi koji se bave naučnim radom na katedrama jezika. Poslije skupa je spomenuto u medijama da je skup na Akademiji bio sav protiv profesora Nikčevića. Tačno je da se jedan referat kritički osvrnuo na neke stavove u Nikčevićevoj gramatici, ali to je normalno u naučnim diskusijama, a sigurno ni sam Nikčević nema ništa protiv da se diskutuje o tome koji zvukovi zapravo predstavljaju foneme. Lično sam ukratko iznio mišljenje da ne vjerujem da će budući standardni jezik u Crnoj Gori biti jednak književnom jeziku koji je predložio profesor Nikčević, već da će se bazirati na jeziku kakav je danas u medijama, literaturi itd, što ne umanjuje istorijsku ulogu njegovu.
Kako ocjenjujete stavove iz referata prof. dr Rajke Glušice, a koji se tiču rješenja naziva službenog jezika u Crnoj Gori, potencijalnog normiranja i standardizacije?
- Na skupu su lingvisti iz Srbije napadali prof. Glušicu što je njen referat navodno politički - kao da njihovi nisu politički! Kad se govori o jezičkoj politici normalno je da se govori o politici, da se opisuju političko stanje i uslovi pod kojima se jezik normira. Po mom shvatanju prof. Glušica je dala sasvim realnu sliku sadašnje situacije. Za razliku od mnogih drugih na skupu, nije se predala željama i sanjariji. Sasvim umjesno je ukazala na potrebu da se ijekavica normira u Crnoj Gori, te da je važeći pravopis iz 1960. godine zastario. Ukazala je na negativnu tendenciju u drugim sredinama, misleći valjda na hrvatski i bosanski standard, da se napravi što više razlika među novim standardnim jezicima, nadajući se da crnogorski lingvisti ne bi napravili tu grešku, već će normirati stvarno savremeno stanje. Pri normiranju "treba se osloniti na oblike koji su opštenarodni i opšteprihvaćeni. Uzimati u obzir samo ona rješenja koja su potvrđena u širokoj upotrebi u literaturi i drugim funkcionalnim stilovima." S tim se slažem. Što se naziva jezika tiče, prof. Glušica se zalaže za naziv crnogorski. Ja se pitam, međutim, ne bi li bilo bolje imati i crnogorski i srpski u nazivu. Nije lako uvesti državni naziv, a zaboraviti na onaj znatni dio stanovništva koji naziv srpski smatraju dijelom svog nacionalnog identiteta.
Sta Crna Gora treba da učini kako bi prevazišla jezičke probleme?
- Trebalo bi napustiti stare predstave iz vremena romantizma da je jezik "duh naroda", da će nacija nestati i jezik se upropastiti ako se promijeni nešto u nazivu jezika. Jezik je ipak, bez obzira na emotivnu stranu i simboličnu ulogu, prije svega sredstvo komunikacije, te zato treba naći praktična rješenja na mnoga pitanja. Mislim da bi trebalo zaboraviti na uvođenje sasvim novog književnog izraza u Crnoj Gori, takav jezik ionako ne bi lako ušao u opštu upotrebu. Crna Gora već ima svoj standardni (književni) jezik, jezik koji se danas upotrebljava u medijima, školstvu, administraciji, literaturi itd. Taj jezik će da se crpi iz bogatih izvora narodnih govora, a pogotovo iz bogate književnosti na prostoru Crne Gore.
Kako se skandinavska iskustva mogu odraziti na jezičke procese u Crnoj Gori?
- U Skandinaviji postoje tri srodna jezika, danski, norveški i švedski, koji su međusobno razumljivi, skoro kao tri dijalekta jednog jezika. U Norveškoj je književni jezik bio danski, jer je Norveška bila u uniji sa Danskom 400 godina. U 19. vijeku jezik se zvao jedno vrijeme "dansko-norveški", dok nije prešao u "norveški". Koliko mi je poznato, Danci se nisu zbunili što su im Norvežani oteli jedan dio njihovog jezika. Pisci koji su stvarali u to vrijeme i pisali danski, a bili Norvežani po nacionalnosti, danas se smatraju danskim piscima u Danskoj i norveški u Norveškoj. Čak postoji naziv "zajednička literatura". Teško je shvatiti zašto ne bi jedan Njegoš mogao biti i crnogorski i srpski pisac. U toku 19. vijeka stvoren je jedan alternativni norveški jezik na osnovu dijalekata zapadne Norveške. Još uvijek imamo dva književna jezika, iako je taj "novi norveški" danas marginalan. Iskustvo bi bilo da je najbolje izbjegavati situaciju sa dva književna standarda koji su jako bliska. To puno košta i stvara niz problema. Inače su situacije na prostoru bivše Jugoslavije i u Skandinaviji veoma različite. Slično je, međutim, da smo i u Norveškoj imali vrlo oštrih sukoba oko jezika. Nadam se da će se jezička situacija u Crnoj Gori smiriti. Želim narodu u Crnoj Gori sve najbolje što se tiče rješavanja jezičkih pitanja. Nadam se da će se to odvijati na kulturan način, u korist svih stanovnika ove komplikovane ali meni drage zemlje.

NORMALNO JE DA SE JEZIK NORMIRA U CRNOJ GORI

- Ja, dakle, mislim da bi bilo najpametnije upotrebljavati dvojni naziv, crnogorski i/ili/odnosno srpski. Tada bi građani mogli po slobodnoj volji da zovu jezik kako im je drago, a u službenoj upotrebi bi bila oba imena.
Dalje, svaki književni jezik treba normirati, sa pravopisom, gramatikom itd. Normalno je da se u samostalnoj državi jezik normira unutar te države. Znači, književni jezik u Crnoj Gori treba normirati tamo, a ne u Beogradu ili Novom Sadu. Druga stvar je da bi to trebalo raditi uz saradnju drugih sredina. Štokavski ijekavski se normira i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, ali Crna Gora treba imati svoj standard, koji se može normirati jedino tamo gdje je crnogorska ijekavica živa, a ne na ekavskom terenu. Zato predstoji proces izgradnje odgovarajućih institucija u Crnoj Gori. Političari moraju razumjeti koliko je važno za jednu državu imati institute za izradu rječnika, udžbenika, pravopisa i drugih jezičkih pomagala. Za to moraju odvojiti dovoljno sredstava u budžetu. Jezička politika se ne sastoji samo u određivanju imena jezika.

MISLITI DA SU SVI DRUGI SRBI PODSJEĆA NA RASIZAM

- Moramo razlikovati dvije stvari. Jedno je biti Srbin i misliti da je jezik u Crnoj Gori srpski, što je sasvim legalno, a drugo je misliti da su svi drugi Srbi, što podsjeća na rasizam. Žao mi je što na skupu nije bilo više onih koji bi na savremen, stručan način obrazložili da je jezik u Crnoj Gori srpski i da tako treba da se zove. Skoro svi referati u tom smjeru su bili više emocionalni nego stručni.

NISU DOŠLI NEKI OD UMJERENIH IZ SRBIJE

- Razlog zašto je došlo do tako jednosmjernog sastava skupa leži vjerovatno djelimično u činjenici da je sastav takav na katedrama gdje se predaje maternji jezik. Od pozvanih neki se nisu odazvali, niti su došli iz Hrvatske niti je bilo Bošnjaka, a isto tako nisu došli neki od umjerenih iz Srbije. Djelimično sam i ja kriv za takav sastav, iako mi nisu bila poznata sva imena. Znao sam da među pozvanim ima ekstremista, ali nisam očekivao da će skupom vladati grupa ljudi sa najekstremnijim stavovima. Ne smatram, međutim, da je krivo vođstvo Akademije nauka, namjeravam nastaviti dobar kontakt s Akademijom, kao i sa drugim institucijama u Crnoj Gori, iako je ovaj projekt oko jezika okončan.

Vladimir VOJINOVIĆ

Quote:

---

Originally Posted by ihtus777

Bolje je on da ga definise,nego drugi......
Mir i svako dobro.

---

Ali zar nije bolje naci nekog kvalitetnijeg od njega?
Koje su to srpske nacionalne vrijednosti? Ko ih najbolje oslikava, objasnjava?

Norveški akademik, naravno, prećutkivanje rasizma i sličnih pojava shvata kao odobravanje.
No znajte da ja nisam niti ću odobravati srpskim rasistima (tako ih je nazvao norveški akademik), kojih ima hiljade i hiljade, ja sam ih i do sada kažnjavao dokumentima i izvorima iz njihove prošlosti, što im je kao što znate jako teško padalo, jer se najviše na svijetu boje istine!

Iako me i mnogi Crnogorci kritikuju što se borim protiv srpskog rasizma, jer taktika tih Crnogoraca jednostavna, kad se dobije šamar od srpskih rasista, tada treba sagnuti glavu,
ipak mi je drago što me norveški akademik podržava! :) :cool:


Evo citiram profesora:


Taj zloglasni pamflet, izdat 1998. godine, odmah je osudio Odbor za standardizaciju srpskog jezika kao sram za srpsku lingvistiku, a u slavističkom svijetu glasi kao najgori primjer jezičkog šovinizma. Sadržaj Slova je, naime, da su svi štokavci Srbi, znači većina Hrvata, svi Bošnjaci i Crnogorci. To je bio stav Vuka Karadžića, ali niko nije mislio da se takve ideje mogu pojaviti krajem 20. vijeka. Na skupu je bilo najmanje tri potpisnika Slova, među njima sam inicijator teksta, profesor Radmilo Marojević. Jedino je profesor Sven Gustavson iz Švedske oponirao, svi ostali su ćutali, što se moralo tumačiti kao da se slažu. Ako se ostali crnogorski i srpski lingvisti ne slažu, a ćute, znači da su potpuno pod dominacijom onih iz Beograda koji stoje iza Slova.


Pa dalje kaže akademik, definiše hiljade svetosavskih osoba kod nas:


- Moramo razlikovati dvije stvari. Jedno je biti Srbin i misliti da je jezik u Crnoj Gori srpski, što je sasvim legalno, a drugo je misliti da su svi drugi Srbi, što podsjeća na rasizam.

Eh kad sam video da je tu bio Marojević bile mi je otprilke jasno šta se može očekivati. Radi se o čistokrvom šovinisti. Malo o liku i delu R. Marojevića, za one koji ne znaju a i za one koji bi da se podsete. Ovo je samo jedna crtica iz tog bogatog stvaralačkog života, a primera ima bezbroj. Ovo se uklapa i u našu temu jer možemo videti gde vodi ekstremni nacionalizam.

Tekst je napisao profesor A. Ilić sa Filološkog fakulteta u Bgdu za vreme dok je Marojević bio dekan, naravno sve se događa za Miloševićeve vladavine:

Quote:

---

Naopaka reforma

Kakvo je stanje na Filoloskom fakultetu na kojem i sam radim? Dekan Filoloskog fakulteta Radmilo Marojevic, dika Srpske radikalne stranke i uzdanica Vojislava Seselja, odmah po dolasku poceo je da istice krajnje neobicne zamisli. Od cetrnaest katedara, nastalih dugom i promisljenom evolucijom, namerava da stvori pet, spajajuci bez ikakve naucne logike – zapravo protiv naucne logike – narodski receno, babe i zabe. ...
....

Ekstremisti i antisemite

Vecina prisutnih upoznata je sa ekstremistickim zamislima Radmila Marojevica i njegove militantne grupe o srpskom jeziku, koje mogu samo kompromitovati i srpsku nauku i srpsku politiku, o demokratiji i da ne govorim. Radmilo Marojevic, kako saznajemo, tim svojim militantnim saradnicima obecava mesta na Filoloskom fakultetu, a novi zakon mu omogucava da takva svoja obecanja i ostvari. Koliko je to opasno, ilustrovacu jednim sokantnim primerom. Nedavno se na Televiziji Politika u razgovoru sa profesorom Ivanom Klajnom pojavio knjizevnik Tiodor Rosic i u nedostatku znanja i argumenata pokusao da kompromituje profesora Klajna na krajnje sramotan, nedostojan nacin, paranoicno ga poredeci sa generalom Klajnom. Tako na Filoloski fakultet, medju studente humanistickih disciplina, treba da pristigne dekretom dekana covek koji se ne libi antisemitskih izjava i paranoidnih politickih, zapravo politikantskih poredjenja. Stigli smo tako u zonu ludila, u kojoj bi presudna morala biti rec psihijatra, a ne jezikoslovaca i knjizevnih naucnika...

Balkanski spijuni

...Od 1968. godine, kada sam bio jedan od ucesnika studentskog pokreta, njegovog tada malobrojnog demokratsko-liberalnog krila, do 1998. godine – rec je, znaci, o trideset godina zivota – suocavao sam se sa slicnim pokusajima represije i gusenja slobodne misli. Ponekad mi se cini da sam trideset godina hodao, ali u mestu. Sa druge strane, medjutim, danas u mladoj generaciji vidim hiljade ljudi koje vise ne moze privuci sirenski zov ekstremistickih ideologija. I zbog njih moramo podici svoj glas. Ne smemo dozvoliti da mlade ljude vaspitavaju ekstremisti klasne ili rasne borbe, zagovornici nasilja, nakaradnih utopija, fasisti, antisemite i »balkanski spijuni«, Seselji i Marojevici. O tome je zapravo rec: o buducnosti mladih generacija koje ce – nadam se – ipak ziveti u svetu drugacijem od onog u kojem smo mi bili primorani da zivimo, a to je svet humanistickih i demokratsko-liberalnih vrednosti i ustanova.

---

Ceo text na http://www.yurope.com/zines/republik...198/198_23.HTM


Inače, na Filološkom fakultetu se u to vreme digla takva pobuna studenata protiv dotičnog, da mu nisu pomogli ni Šešelj, Milošević i policija zajedno. Marojević je poznat i kao čovek koji je unajmio batinaše da ga čuvaju od studenata, neke dripce, uličare i kriminalce koje je on nazvao obezbeđenjem fakulteta.
'
Kako je takav čovek uopšte dospeo u Crnu Goru i na taj skup ?!? (cenim da je rodom iz Crne Gore, pa se sam pozvao?)

Ovo je u stvari primer, taj Marojević sa svojim dripcima, primer elementarne nepogode koja je pogodilu Srbiju, i s njom i Crnu Goru.

CRNA GORO SRETNI TI CRNOGORCI


pise: mr Mihailo Terzic


Ako slijedimo Bramsa da je «Misao ono sto dolazi posle teskoca a prije akcije» za Crnu Goru 2005. godina mora biti godina masovnog misaonog podviga i mobilizacije cjelokupnog intelektualnog i duhovnog potencijala da osmisli i organizuje pripremu za konacno politicko, kulturno i ekonomsko osamostaljenje crnogorske drzave. Crna Gora je prosla kroz mnoge teskoce, na nju se danas vrse necuveni pritisci, svih vrsta, da bi joj se «dokazalo» da ona nije ono sto jeste i da bi za nju bilo »korisnije» da se nadje na politickom jelovniku, gubitnicke Velikosrpske politike, nego da bude luconosa, Casti, Pravde i Slobode kao pragmaticnih vrijednosti antropoloskih osobina Crnogoraca: Cojstva, Vitestva i Junastva.
Uoci tako vazne godine za buducnost Crne Gore i Crnogoraca, treba od srca pozeljeti i zato se uporno boriti:
Da nasi zavicaji budu u nasoj Otadzbini,
Da nasa otadzbina bude Crna Gora,
Da nasu Otadzbinu stiti samostalna crnogorska drzava,
Da se za crnogorsku drzavu bore Crnogorci - njeni gradjani svijeh vjera, Da Crnogorci njeguju visoku nacionalnu svijest i samosvijest kao vrhunsku vrijednost koja nas cini spremnim na zrtvovanje, trpljenje i vjernost ako Otadzbina - Crna Gora, bude u opasnosti.
Nacionalna svijest razdvaja drzavljanina od pripadnika nacije.
Nacionalna svijest nije samo vjera,
Nacionalna svijest nije samo istorijsko nasljedje,
Nacionalna svijest nije samo jezik,
Nacionalna svijest nije samo etnicitet,
Nacionalna svijest nije samo antropoloska posebnost Crnogoraca.
Ali nacionalna svijest jeste esencijalni sublimat svih tih vrijednosti, gledano empirijski a ne mitski, koje svakom pojedincu cine vertikalu crnogorskog entiteta i identiteta.
Nacionalna svijest je po pravilu proporcionalna ili medjuzavisna sa stvaranjem i jacanjem nacionalne drzave.
Nacionalna svijest izrasta iz proslosti, razvija se u sadasnjosti i projektuje u buducnosti jednog naroda.
Bez nacionalne svijesti nema nacionalnog entiteta i identiteta.
Bez nacionalnog entiteta i identiteta nema kosmopolitizma.
U istoriji Crne Gore nije bilo «lose kolektivne volje», nije bilo «istorijskih grehova”, zato je nacionalna svijest Crnogoraca pozitivna moralna kategorija.
Udruzena Evropa potencira nacionalnu svijest kao moralnu vrlinu, a granice cini propustljivim za robe, kapital i ljude, radi ostvarivanja veceg profita. Zabluda je vjerovati da je nacionalna samosvijest pojedinih naroda Evrope, zbog pragmaticnog evropskog udruzivanja izgubila na vaznosti.
Naprotiv ona sve vise dobija na znacaju.
Dobre namjere i univerzalne vrijednosti Crnogorske nacionalne samosvijesti ne smiju ignorisati i podcjenjivati lose namjere, prije svega Velikosrpskog projekta posrbljavanja Crne Gore. Naprotiv, na takve napade i namjere treba odgovoriti svim sredstvima i traziti saveznistvo bilo sa kim u svijetu.
Crnogorska nacionalna svijest afirmise Crnogorce ali istovremeno i Ljude, koji prije svega “sluze svojoj Naciji u Covjecanstvu i Covjecanstvu u svojoj Naciji.” Treba se cuvati Velikosrpske nacio-fasisoidne politike i prakse, personifikovane u Kostunici i Seselju, koja i dalje samoubilacki proizvodi vise Velikosrba nego Ljudi.Takva politika predstavlja kolektivno zlo koje endemski djeluje na teritoriji Crne Gore. Sustinu takve politike i prakse opterecuje “zooloska cinjenica” koja prije svega steti interesima srpskog naroda, stvarajuci mu neprijatelje od prijatelja.
Cineci ga negativno obiljezenim u svijetu.
I jos jedna teza kao doprinos misaonom procesu pred prestojecu akciju.
Velikosrpska nacional-fasisticka politika podstice i svim sredstvima pomaze i proizvodi u Crnoj Gori “gubu u torini” i “domace zlo” u liku ******** i Velikosrpskih podanika cija je nacionalna svijest dozivjela takvu moralnu eroziju da ih tudja “slana ruka” moze voditi, od tudjeg korita do korita, dok im u njega beogradski poslodavci budu ponesto sipali za polizati.
Umjesto da se sa razlogom ponose crnogorskim nacionalnim porijeklom i dostojanstvom, ovi otpadnici crnogorske nacionalne svijesti ce, cak i za saku mekinja, prodati sve sto je crnogorsko.
Njih ce jednog dana pljunuti slobodna i samostalna Crna Gora.
Zbog svega toga 2005 godina za Crnu Goru i Crnogorce znaci “biti ili nebiti”.
Nacionalno svjesni Crnogorci i lojalni gradjani Crne Gore kojima je Crna Gora jedina Otadzbina i prijatelji Crne gore u svijetu, koji poznaju visevjekovnu proslost crnogorske drzave i Crnogoraca, bice znacajna brana od suludog srbijanskog projekta Posrbljavanja Crne gore.
Ali prije svega, kao i uvijek u crnogorskoj istoriji, Crnu Goru mogu odbraniti i medjunarodno afirmisati jedino nacionalno svjesni Crnogorci: svojom spremnoscu, odlucnoscu, upornoscu i razumom.
Vjerujem da cemo u predvecerje 2006 godine moci sa velikom sigurnoscu i zadovoljstvom napisati:
Crnogorci, srecna vam samostalna drzava Crna Gora.

SOCIOANTROPOLOŠKI OGLED



Jovan Nikolaidis: Albanci, Crnogorci i Srbi


Ne postoje na Balkanu narodi koji više sliče jedni drugima, nego ovi koje pominje naslov. I nema naroda od južne Evrope do Bliskog Istoka koji bi se više jedili zbog date komparacije. Nijedan od njih neće da sliči, gajeći animoznost jedno prema drugome i drugo prema trećemu i treće prema prvome... Srbocrnogorski ideolozi ne vole Crnogorce ni Albance, kao što srpski nacionalisti ne vole Crnogorce a još manje Srbocrnogorce – Albance pogotovo, crnogorski šoveni ne vole Srbe a i na Albance se dure, a albanske militantne vođe ne vole nikog do svoju umišljenu velikoplemensku skupinu ilirsku. A toliko su SVI slični da su, pored drugoga, i radi toga postali toliki neprijatelji jedni drugima. Takođe, ako postoje narodi u Evropi koje svijet manje i površnije poznaje, onda, su to, opet, ova tri naroda.
Ovaj kraći tekst će prići samo dijelu tog kompleksnog bića srodnosti, tražeći u forsiranim razlikama sličnost, a u demagoškim nasljeđima razliku.

1. a: Srbi i Crnogorci o Albancima
Čitav protekli vijek priča o Albancima je priča o pečalbarima. Sve naše urbane sredine imale su njih kao slastičare, šegače drva i jeftinu najamnu snagu. Koja ćuti, jede hljeb i marmeladu i ima namrgođena lica. Njihov govor je iskvaren, smiješan, snishodljivi su i podmukli. Druže se samo među svojima i tada šapatom upotrebljavaju svoj maternji jezik. U gradove diljem bivše Jugoslavije dolaze samo sredovječni muškarci i starci a negdje daleko žive njihove žene i djeca, za koje oni isposnički štede. Okolina ih prihvata kao ljude treće vrste, otuda i dio samilosti i površne simpatije prema suvim, ćutljivim argatima. Zaboravlja se da su i Srbi i Crnogorci, pečalbarske nacije, takođe sklone samookupljanjima u novim sredinama, naročito na rubnim dijelovima bivših carevina Balkana.

b. Albanci o Srbima i Crnogorcima
Ako prema Crnogorcima i postoji određen stepen povjerenja, (Crnogoraca je manje, i istorijski komparativne sudbine išle su naruku podnošljivosti jednih drugima) sa Srbima su Albanci, a i Srbi sa Albancima, uvijek imali problema. Bilo je vremena, ponajviše u doba rigidnog komunizma, kad su razlike i nepovjerenja potrli strahovi od sistema kome je albanski, crnogorski i srpski nacion platio skupu cijenu, pa se od, straha većega, i suživot među njima dao organizovati. Svako iole liberalnije vrijeme, pak, otvaralo je netrpeljivost i animoznost. Istorija je puna genocidnih činova (mahom Srba nad Albancima), u kome su intermeza bila ispunjena albanskom osvetom i otporom, i sve većim represijama ovog drugog. Srbi su takve zločine pravdali albanskim primitivizmom i nezahvalnošću (kao da su im oni davali pravo na život, školovanje i nacionalno izjašnjavanje), a Albanci vremenom došli do nacionalne homogenizacije koja isključuje bilo kakvu saradnju, a da prethodno ne bude riješeno državno pitanje. Krunska sličnost ogleda se u novoj tendenciji do juče obespravljenih - posljednjih dvadeset godine biće ispunjene narastanjem velikoalbanstva, glasaće se parole: Albanci svi i svuda, Albanci u jednoj državi, jedna ideja gdje god ima Albanaca...

2. a: Srbi o Crnogorcima i Srbocrnogorcima
Nikad Srbi Crnogorce nisu smatrali narodom: ovi su oduvijek bili Srbi sa posebnim obilježjima. Svaki pokušaj Crnogoraca, naročito nakon posljednjeg gubitka države, (Podgorička skupština 1918.) da istaknu razlike a ponude sličnosti, završavala se gluvom tvrdoglavošću srpskog nacionalnog programa. Za nesreću, Srbocrnogorci (a ko su oni najbolje će potvrditi svaki ma i površan uvid u genezu srpskocrnogorskih sukoba) stajali su kao dežurna vojska da dadnu za pravo srpskom potiranju crnogorskog i crnogorskom slugarenju srpskom. A razlika između Crnogoraca i Srba - pa to je njihova najveća sličnost: umišljaju da su veći nego jesu i za sve što im se dešava – krivi su drugi. Gledajući se u ogledalu, oni ne vide sebe kakvi su, već kakvim sebe zamišljaju da jesu. Crnogorci su redom junaci, iako tako nije, a Srbi su odabrana formacija balkanskih Slovena od kojih počinje sve i završava sve. Priče o nebeskom narodu, posebnostima duhovnim i osobenim znacima rase... Na žalost: počelo je satiranjem drugih, završiće proždiranjem međuse. Tako završavaju sve igre nedovršenih. Doista, doista vam kažem: na žalost! Vremena ima napretek za sve što ne valja. Za ono što valja, ostalo je malo vremena.

Zatim:
Sva tri naroda veći dio nacionalnih energija vežu za epski diskurs, istorija robuje mitu. Njemu se vjeruje, od njega se polazi u većini masovnih pokreta od kulture do polaska u rat, na epskoj matrici vrše se vaspitavanja u porodici, školi, folklornim klubovima. Epika određuje slučajno rađanje i voljno umiranje. Od kvazinarodne pjesme do stadiona, od osnovnoškolske edukacije do religijskih panađura, epika gospodari nacionalnom voljom. Iz nje se, kao vrhunska tačka uporišta narodne energije, kao iz aladinove lampe, izvija mitološki obrazac. Tumaranje kvaziistorijskim prostorom iz koga se nacionalni program i romantičarske ideje o ujedinjenju uzdižu kao obelisci. Sva tri naroda u toj su se kolektivnoj utopiji i atropiji utapali bez otpora. Zato oni jesu narodi čiju sociologiju i kulturu karakteriše kasni feudalizam i krajnji totalitarizam. Politika im se redovito oblikovala u mitomaniju a kultura u tradicionalizam. To su narodi populizma, elitizam ne trpe, sem kao ideju narodnih vođa da ih predvode. Zato oni svaku pacifikaciju probranih pretvaraju u militarizaciju izabranih. Kapitalistički razvoj okusili su tek na rubnim dijelovima razvitka, bivajući narodi granice, na metar od ideološkog a miljama od liberalističkog. Kolektivni duh nikad se nije pretočio u individualni stav, pojedinac postoji tek kao tumač mase, ne tumač sebe sama, te su fiziognomije sva tri naroda ostale tek krokiji i karikature aljkavih društvenih uređenja, kojima rukovode vođe, epski predvodnici.

* Kao narodi granice nijedan nije uspio da svoj subjektivitet omeđi nacionalnom državom. Kazna radi koje su sve vrijeme sve ostale u okruženju zamarali nastojanjem da takvu državu stvore, kasneći više od vijeka u onome što su drugi narodi završili tokom ili malo nakon francuske buržoaske revolucije. Doista Srbi i Crnogorci su imali kneževine i kraljevine, ali je sve stalo onda kad se osjetila potreba formiranja buržoazije i temeljitog građanskog društva. Kad su u Evropi prestale potrebe za nacionalnim državama, jer je većina bila tako konstituisana, i države postale široka dvorišta građanskog svijeta bez ograđa, na raskršćima komunikacija i prožimanja, naša su tri naroda svu energiju uprli da ostvare anahrono i sprovedu dekadentno. Time su posve pogrešno (ne samo sa stanovišta ljudskih prava unutar sociosistema i perspektiva civilnog društva) pojam matična država definisali potrebom stvaranja nacionalne države, principom: svi u jednoj državi, kad im taj princip nije više mogao odobriti niko od naprednog čovječanstva... Albancima u Srbiji je, tako, matična država gotovo sve vrijeme bila Albanija, ne Srbija. Srbima iz Krajine, Like i Hercegovine ne Hrvatska ili Bosna i Hercegovina već Srbija, a Crnogorci su zaboravljali svoju domaju pred bratskom trpezom Srbije i Vojvodine. Toj zabludi nisu odoljeli albanski nacionalisti u Crnoj Gori i Makedoniji, srpski nacionalisti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, Hrvati u Bosni i Hercegovini. Muslimani-Bošnjaci poseban su problem jer ih ima u svim republikama bivše SFRJ, a znatan su rubni nacion u Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu. Tokom i nakon rata u Bosni, izgubljena je volja za suživotom i Sarajevo je postalo njihova balkanska Meka... Balkanski rašomon u budućnosti!
Takvo neznanje, uz pomoć nacionalnih ideologa od kojih je lik Slobodana Miloševića ucrtan bez premca na reljefu balkanske nesreće, proizvelo je mnoštvo ratova i nekoliko genocida. Srpska pravoslavna crkva i inteligencija-špekulanti iz Matice srpske, krivac je silnim seobama Srba iz Krajine i Bosne. Nedugo zatim, osjetili su fatalnu grešku nepoznavanja pojma matična država, koga su poistovjećivali, ne sa građanskim osjećanjem države, već teritorijalnim, religijskim i nacionalnim.

* Sva tri naroda bili su jednakomjerno i žrtve i dželati komunističke ideologije, prihvatajući sa dosta voljnosti da im priča o opštoj pravdi zatomi potrebu za emancipovanjem. Svoj razvoj utopili su u ideologiju o opštoj sreći, a imperativ svjetskog proletarijata zamijenio je njihovu religijsku posebnost, nacionalnu nedefinisanost i društvenopolitičku kvazikonstitutivnost. Preskočili su sebe. Oligarhija se vješto poslužila tezom o bratstvu svjetskog proletarijata. I danas, ne baš slabe, pomaljaju se i kod Albanaca, i kod Crnogoraca i Srba, neokomunističke tendencije, ponajviše militantnih apetita, nalazeći podršku u narodu koji je ostao nedorečen i nedovršen, sklon manipulacijama o jednakosti u dobru i pravednosti nad zlim. Najveći dio pripadnika tih naroda najosjetljiviji su na pojam pravde, pale se na priču o kriminalu i prihvataju matricu o borbi za opšte dobro, gotovo spremni da se vrate u bezdan, kamo je već sahranjen komunizam.
Albanci, Crnogorci i Srbi, ne razvivši dovoljno civilne oblike života, od države traže opštu pravdu i oslobađanje od drugih, i u državi nalaze sve odgovore za svoju raspusnost, neambicioznost i kolektivni zanos. Malo je rastojanja od pojma narod i pojma pleme. Jer, zakon civilizovanih društava, po njima, nije stvoren da se poštuje već da se zloupotrebljava i da ih štiti, institucije sistema su tu da ih brane i hrane a ne da ih obuzdavaju i usmjeravaju. Ne shvatajući da je građanin nosilac suvereniteta a ne nacionalno biće i kolektiv.

* Nijedan nije dovoljno razvio srednju klasu, a demokratiju su prihvatali kao anarhiju. Ne računajući ono malo srpskih građanskih enklava u devetnaestom vijeku, (mahom u Vojvodini), sav prostor gdje su živjeli Albanci, Crnogorci i Srbi, ruralna je teritorija, prostor malih varoši sa malograđanstvom, seljacima, subkulturom i folklorom. U dvadesetom vijeku pristizale su, kao pohare, razne ideologije, sa krunskim komunizmom posljednjih pola vijeka, čiju je eroziju dočekao rat za ratom, svih sa svima – narodne vrijednosti su srozane, moral deformisan, obrazovanje banalizovano, rad i vrijednosti rada prezrene, ali su zato nacionalizmi sva tri naroda, dosegli satansku snagu. Izvan nacije nema ničega, do druge nacije, do treće nacije, a iz njih, kao nedonoščad, nezreli zahtjevi za formiranjem državica bez zakona i zakona bez vjere u njega. Institucionalno se konstituše da bi ga se srozalo, a populističko priziva da bi mu se ulagivalo. A baš bi srednja klasa bila regulator između željenog i stečenog. Ona se, pak, nije mogla razviti kad ni kapital (ne uzimajući u obzir njegovu motornu snagu eksploatacije), nije imao prirodni slijed od svetosti privatne svojine do nužnosti državne svojine. Zato ne postoji dovoljno razvijen osjećaj za opšte dobro, dok je veoma razvijen osjećaj za otimačinu, a javno mnijenje je tek stidljivo djevojče strogih roditelja.. Najzad, ni patriotizam nije jasan, jer je narodna sklonost hajdučiji i nehaju dopunjena naopakom ljubavlju za svoj narod, rijetko obavezom prema svojoj domovini, što patriotizam jedino i jeste.

* Najzad, ni pojam lokalne uprave nije zaživio. Živeći (dobar dio ovih naroda) na rubu civilizacije, sa grubim masovnim preseljenjima sa sela u grad i polulumpenproletarijatom koji se u gradu gura a na selu baškari, ni tamo ni ovamo posve, nije mogao osposobiti svoje kolektivno biće za duh grada kao nekleusa slobodnog samosvjesnog života pojedinca, unutar regula koji afirmišu disciplinu a sankcionišu raspojasanost.

*
I sada smo na kraju puteva koji završavaju velikom raskrsnicom. Na njoj je silno komešanje. Treba strpljenja, ne samo od međunarodnog faktora, već i od novih političkih struktura u sva tri naroda, da se raspusna energije kanališe. A ona će se usmjeriti onim pravcima koje sav civilizovan svijet već deceniju ponavlja, tjerajući razuzdanu djecu da sjednu u klupe i sriču zadatu lekciju. Demokratija, civilno društvo, ljudska prava. Zaštita većine nad manjinom i disciplina manjine pred većinom. Sloboda čovjeka u društvu uspostavljene zakonodavne vlasti, uz voljnost zajednice da je slijedi. Pravo pojedinca u harmoniji sa pravom kolektiva. Prirodno pravo i društveno pravo u simbiozi. Pravednost vlasti kao posljedica konsenzusa prema njoj zajednice kojom vlada. Respekt prema drugome, drugačijem, uslovljen izgrađenom respektu prema sebi. Svoja sloboda je zdrava ako se afirmiše slobodom drugih.
Albanci, Crnogorci i Srbi su slični narodi. Poznaju jedni druge. Treba sve učiniti da zavole jedni druge. Ako već ne mogu da žive jedni s drugima, neka bar civilizovano žive jedni pored drugih. Toj nadi novi Balkan otvara vrata.

Dobar tekst, pisan jednostavno, upotrebljiv i u obrazovne svrhe.

Piše: Aleksandar Tabaš: Crnogorci mrze sebe


NIŠTA NIJE SLUČAJNO


Zakašnjele lekcije mogu se ali i ne moraju postići. Priče o nacionalnim identitetima i suverenitetima, globalno su apsolvirane u 19. vijeku. Vjerovati danas da je dovoljno da podvikneš, digneš zastavu i upravljaš nacionalnim brodom, u novom poretku u svijetu jeste nedostatno. Uspješno ploviti u 21. vijeku moguće je, ali se moraju naučiti propuštene lekcije. Makar 200 godina Crnogorci rješavaju nacionalni, parlamentarno-demokratski, na kraju i civilizacijski posao i čini se, još su na početku.
Zašto je to tako?
Još od vremena francuske buržoaske revolucije, Crnogorci su se stalno bavili drugima. Spasavali Ruse i Amerikance. Da nije smiješno bilo bi tužno to što tako omalen narod ima takve ambicije. No, i to bi bilo OK, da su nesvršeni poslovi završeni na vrijeme. Puno je naroda koji su civilizacijski bliski Crnogorcima. Međutim, malo je sličnih, koji kao Crnogorci, mrze sebe. Većina drugih naroda, mogu da mrze druge, to i rade, ali ne mrze sebe. Primjerice, narodi bliski Crnogorcima - Srbi i Hrvati. Isto omaleni narodi.
Otkuda ta crnogorska samomržnja? Jesu li i oni ludi kao i neki drugi narodi? Crnogorci jesu ludi, ali za razliku od drugih ludih naroda, Crnogorci ne vole sebe (da li se kaže - ne vole sebe ili mrze sebe, pitajte Crnogorca Sveta Marovića). Da bi se samozavoljeli, ne pomažu opravdanja istorijskog konteksta. Omama crnogorskim pregnućima u vjetrometinama sukoba civilizacija. Sve nepravde i pravde velikog svijeta itd. Jednostavno, voliš se ili se ne voliš. Skoro da je jednako poimanju - postojiš ili ne postojiš.
Otkud tolika inferiornost i nesigurnost? Od čega toliki strah? Crnogorsko pitanje nije samo ugledanje na braću. Nije to samo pusto serbsko - da komšiji crkne krava, ni 'rvatsko tisućljetnje pitanje identiteta. To je \\\'\\\'nešto jače od oboje \\\'\\\' (uvijek me Njegoš razgali i nasmije). Nije samo u pitanju ni čuvena crnogorska pizma. Ta pizma samo je jedna od posljedica sociopsihološke borbe Crnogorca sa samim sobom. Ne pomažu vučiji dolovi, mojkovci i kajmakčalani, trinaesti julovi i antibirokratke revolucije, euroatlanske integracije, pa ni voda s Ivanovih korita. Zašto? Zato što Crnogorac ne pije vodu s Korita, nego joj pjesmu pjeva. Kao u nekim sumanutim bajkama o odrastanju - ostade dijete od četrdeset godina da ga majka još doji. Pijani su Crnogorci od sirovosti, oholosti, neznavenosti, nepismenosti, mnogih atavizama koji žive u čovjeku. Dok neki narodi te lekcije temeljno prelaze, Crnogorci toliko zaostaju, da je muka i gledati. Stalno pitanja... od tuđemilskog, crnojevićkog, petrovićevskog, jugoslovenskog, srpskog, ruskog, do danas crnogorskog...
Nijesu pomogle ni veličanstvene bitke za slobodu, ni školovanje Crnogoraca od Petrovića na ovamo. Ni emancipacija komunističkim bratstvom. I danas loše ide, parlamentarnoj Crnoj Gori dok se podiže na svoje noge. Prvenstveno ekonomski. Ali, eto, nije sve u eurima. Ima nešto i u markama. Što bi rekli danas, u brendovima. Džabe novci, ako ovce ne nose mlijeko i ne daju vunu. A čobana nema.
Šta je danas aktuelno srpsko-crnogorsko pitanje, negoli priča o tome šta treba od lekcija postići. Samosvjesnost, obrazovanje, kultura, slobodan pojedinac, njegovo veličanstvo – građanin, realna gradnja nacionalnog programa, svakojaka identitetska pitanja. Sve su to preskočene lekcije.
Zato valja mitologiju smjestiti gdje joj je mjesto. U muzej. Učiti i samo učiti. Poštovati sebe kao i druge. Umjeti komunicirati. Čuti sagovornika, a ne samo sebe. I opet učiti i samo učiti. Čuvati druge od sebe, a sebe ne poništiti. Primjeri čojstva i junaštva postoje u Crnogoraca. Kao primjeri. Ali Crnogorci misle da su primjeri - opšte stanje stvari. Naopako misle. Olako obećane brzine, olako zarađeni novci - loši su primjeri. Potrebno je vjerovati u sebe, kao i u zastave. Jadna je nacionalna samosvojnost bez individualne.
Čovjek je superiorno biće na ovoj izmučenoj planeti. Koliko god otuđeni od prirode ipak su mnogi narodi naučili da pored animalnog imaju i etičko. A etika ne počiva na žitu iz Rusije ili na podršci američke administracije. Ona se stvara u nama samima. Za nju se bori i živi svakog dana. Otuda ta mržnja prema sebi . Nezadovoljan, dezorijentisan, siromašan u svakom pogledu (mitomanija umjesto tradicije), čovjek je poput ovce među vukovima.
Dok toga ne biva, ni normalnosti ne biva. Samo će se iznova rušiti i graditi.
Imaju se Crnogorci čime ponositi. Nesumnjivo. Ali tek kada savladaju lekcije o čovjeku građaninu, hrabrom, etičnom, ekonomski nezavisnom. Tada će i ponos biti ozbiljno prihvaćen. I kod kuće i u gostima (kladim se na ovo – i kod kuće i u gostima). Iz X u X je velika kvota, zar ne, Crnogorci ?

(Autor je dobar momak i pomalo pjevač popularne muzike)

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=304353

.

Britanija uz pomoć genetskih testova utvrđuje nacionalnost

Politika

LONDON - Britanija je jedina zemlja koja koristi genetske testove da bi utvrdila koji od azilanata iz afričkih zemalja lažu o svojoj nacionalnosti, što je izazvalo kritike naučnika i organizacija za zaštitu ljudskih prava.
Granična služba Velike Britanije je u septembru sprovela pilot projekat zbog sumnji da mnogi ljudi iz afričkih zemalja koji traže azil u toj ostrvskoj državi lažu o zemljama svog porekla.
Stručnjaci, međutim, smatraju da su testovi bazirani na pogrešnim pretpostavkama da genetskim ispitivanjima može da se obezbedi "smisleni dokaz" za utvrđivanje nacionalnosti, što je, prema njihovom mišljenju, nemoguće.
Oni su uputili i peticiju premijeru Gordonu Braunu, u kojoj su tražili da taj projekat bude prekinut.
"Geni nisu svesni nacionalnih granica. Nacionalnost je pravna kategorija, i nema nikakve veze sa genetikom", smatra genetičar sa Univerziteta Lester, koji je razvio tehnike za utvrđivanje DNK-a iz otisaka prstiju.
On je objasnio da je najpre potrebno utvrditi etnička porekla prema strukturi DNK u Africi, što nikada do sada nije urađeno.
Britanske vlasti su navele da se testovi sprovode na dobrovoljnoj bazi, kao i da će azilantima biti uzimani brisevi iz usne duplje i uzorci kose ili noktiju samo u slučaju kada se tokom razgovora pojavi sumnja u njihovu nacionalnost. Dodale su da će azilanti moći da odbiju taj test.
Organizacije za zaštitu ljudskih prava s tim se, međutim, ne slažu, ističući da ukoliko azilanti ne pristanu na test, to može da ugrozi njihov zahtev ili da se na neki drugi način odrazi negativno na njih.
Vlada je odbacila kritike stručnjaka i organizacija za zaštitu ljudskih prava rečima da ti testovi mogu da obezbede vredne, iako ne pouzdane dokaze u utvrđivanju porekla azilanata.

Milenko A. PEROVIĆ: Pupak svijeta

razbijeno ogledalo - Broj 1007


Kad se rušio bivši politički sistem jedan moj kolega, već etablirano ime u sociolioškoj nauci, doživljavao je metamorfozu od „marksiste" u srpskog nacionalistu. Njegova preobrazba ni po čemu nije bila posebna. Hiljade i tisuće jugoslovenskih intelektualaca isto to su prolazili. Ogrkla „so soli" naših „naroda i narodnosti" u galopu je demonstrirala jad i bijedu svojih intelektualnih i moralnih habitusa. Divizije tzv. intelektualaca, sve samih moralnih veličina, prestrojavale su se kako vjetar duva. Valjda samo još ja pamtim kako se narečeni sociološki transformers laktao u prvi stroj radnika na „nacionalnoj stvari". U laktanju je čak uspio da se otrese svoga staroga kompromitujućeg nadimka „Marks". Mukotrpno ga je stekao još u svojim studentskim danima, dosmrđujući bogu i kolegama stalnim pozivanjem na Marksa. Navadila se tada bijaše ta modifikabilna larva da mene zabluđelog konačno opasulji u „nacionalnom smislu", jer sam baš bio zatvrdoglavio da sam Crnogorac. Pridodavao sam čak i da svoje nacionalno određenje ne smatram ni veličanstvenim ni posebno vrijednim, ali - eto - moje je! Zato ga ne mislim mijenjati za drugo, koliko god bi za mene to bilo probitačno, a insistiranje na njemu opasno u vremenu kada dolaze oni koji hoće milom ili silom da „pokrštavaju". Na vrhuncu polemike, modifikabilni mi je podviknuo štoserskim zapovjednim tonom: „Dobro, objasni ti meni kako si Crnogorac"! Hladnokrvno sam uzvratio istom mjerom: „Objasni ti meni kako si Srbin"!
Nije očekivao takvu reakciju. I nikad više na tu temu nijesmo razgovarali. „Infantilnim" uzvraćanjem bezobrazlukom na bezobrazluk razorio sam nešto što je držao kao svoje apsolutno i samorazumljivo pravo. Negdje s majčinim mlijekom, zapravo, s pseudo-kulturnim obrascem srpskog nacionalizma posisao je čvrsto uvjerenje da ima pravo, u ime jedne male balkanske polu-nacije, da sebe u svim stvarima uzima kao mjeru i višu instancu za sve male balkanske polu-nacije. Narugao sam se tom bolesno uobraženom kočoperenju koje stalno sebe doživljava kao pupak svijeta. Poslije sam iz vica javno tvrdio da po nacionalnom opredjeljenju nijesam Crnogorac, nego „Crnogorac bez daljnjih obrazloženja".
Sjetio sam se skoro svog „punog" nacionalnog određenja. Naime, iz nekih razloga, vrag će ga znati kojih, po beogradskoj štampi počeli su se opet, poslije prošlojesenjeg predaha od ljetnje histerije, pojavljivati tekstovi o standardizaciji crnogorskog jezika. Tekstovi su zlobni, glupi, patološki posprdni, zasnovani na totalnom neznanju osnovnih lingvističkih pitanja štokavskog jezičkog sistema. Prosto bazde na imperijalističku i nacionalističku „kulturološku" žuč koja se nemilice izliva po opakim Crnogorcima što su naumili da jezikom „rasrbljuju". Zamislite, molim vas, u ludosti i neznavenosti oni su se usudili, ne pitajući nikoga, da svoj jezik oficijelno imenuju po svom imenu. Šarlatani jedni, čak tvrde da je taj jezik lingvistički verifikabilan u svojim ortografskim, leksičnim i gramatičkim pravilnostima, koliko i srpski i hrvatski i bosanski (bošnjački)! Što je najgore, potpuno su indiferentni prema odlučnim zahtjevima iz Beograda da obrazlože svoje pretenciozne i neosnovane lingvističke brljotine.
No, šta ćemo s tim beogradskim imperijalnim bezobrazlukom koji je uobrazio da je, ni manje ni više, nego „pupak svijeta" i da zbog te „činjenice" svi unaokolo njemu o svemu i svačemu moraju polagati račune? Ništa! Kao i prošlog ljeta najpametnije je ignorisati tu frivolnu glupost koja dolazi od „pupka svijeta". Ignorisanje je najefikasnije. Kad neko dugo, uporno i potpuno neosnovano umišlja da je „pupak svijeta" vremenom postaje, metaforično rečeno, jedan drugi dio tijela „od svijeta".

http://www.monitor.co.me/index.php?o...07&Itemid=1941

Milorad Popović: Crnogorski nedovršeni identitet



http://www.portalanalitika.me/images...opovic-010.jpg

Kako je i zašto Crna Gora uludo potrošila vrijeme od referenduma, životareći bez državne strategije

Odnos nacije i države, u posljednjih dvjesta godina u Evropi - osim u slučaju nekoliko nedržavotvornih jezičkih i kulturnih entiteta u Španiji i Velikoj Britaniji - sudbinski je uslovljen i determinisan. Kada su u pitanju entiteti male i srednje veličine, uglavnom je nacija stvarala državu, i tek u nekoliko slučajeva - Austrija, Švajcarska ili Makedonija - država stvara naciju. U 19. vijeku nacionalni pokreti su obično nastajali na univerzitetima, prije svega na katedrama književnosti i filozofije; i sve nacije koje su u 19. vijeku imale univerzitete najkasnije su u narednom stoljeću stabilizovale identitet i državno se osamostalile.

Okašnjela spoznaja o identitetu: Od svih balkanskih država Crna Gora ima najdužu državnu tradiciju, ali je najkasnije dobila univerzitet, akademiju nauka i umjetnosti, dnevne novine, televiziju i nacionalnu maticu kao svojevrsni kulturni pokret. Ova činjenica presudno će uticati na okašnjeli dovršetak konstituisanja moderne nacionalne svijesti u nas. Naime, kasno stvaranje univerziteta i akademije uzrokovali su da upravo ove dvije ključne obrazovne, kulturne i naučne institucije prilikom raspada bivše Jugoslavije budu glavni nosioci ideja mračnjaštva, nacionalizma, potiranja crnogorske samosvojnosti.

S druge strane, politički proces državnog osamostaljenja nije imao kontinitet, bio je stihijan i išao je ispred opšteg nacionalnog sazrijevanja Crne Gore. Ovo najzornije pokazuju činjenice da i trinaest godina otkad su političke snage koje su u okviru dvočlane federacije zastupale veću samostalnost Crne Gore postale vladajuće, i gotovo četiri godine od proglašavanja državne nezavisnosti, još nije u potrebnoj mjeri stvoren stabilni i održivi kulturni i nacionalni identitet. Prema anketama javnog mnjenja, Srpska pravoslavna crkva, koja je posljednji istorijski recidiv Podgoričke skupštine, odnosno državnog zatiranja Crne Gore, najpopularnija je institucija u zemlji, a između dva popisa stanovništva od 1991. do 2003. u ukupnom zbiru građana broj nacionalnih Crnogoraca se smanjio za 19 posto. Ovo je, naravno, najviše uzrokovao velikosrpski nacionalizam, koji je nekad javan i brutalan, nekad mimikrijski i sofisticiran.

Izgubljeno vrijeme: Ali, vrijeme je da se zapitamo, da bismo sjutra mogli dati prave odgovore na nametnute probleme: jesmo li mogli bolje iskoristiti povoljna politička kretanja u posljednjoj deceniji? Je li dio krivice zbog sadašnjeg nezavidnog stanja i statusa Crnogorske pravoslavne crkve, Dukljanske akademije, umjetničkih strukovna udruženja, kao i potpune nepripremljenosti i nesnalaženja u procesu jezičke reforme i kodifikacije - može adresirati i na protagoniste borbre za nacionalnu emancipaciju?

Ključni razlog neuspjeha reforme instiucija i reinterpretacije identiteta prevashodno je koncepcijske prirode. Nijesu, naime, pronađeni efikasni odgovori na staru erdeljanovićevsko-cvijićevsko-belićevsku školu koja je gotovo cijelo stoljeće bila ugrađena u sve pore našeg duhovnog, kulturnog, obrazovnog i političkog života. Toj veoma strukturiranoj i sveobuhvatnoj nacionalnoj ideologiji trebalo je suprostaviti takođe cjelovitu doktrinu, kreativno osmišljenu na osnovama autentičnih tradicijskih, sociopsiholoških, etnoloških, etičkih posebnosti, koju će s ponosom i osjećajem zajedništva prihvatiti većina crnogorskih građana.

Bahatost neznanja: Međutim, neuko je i bahato, ne obazirući se na kulturno- istorijske realnosti posljednjih 150 godina, promovisan izvjesni srednjevjekovni identitet - kojega nema u narodnom pamćenju, niti u djelima Petra I, Njegoša, Bogišića, Marka Miljanova, kralja Nikole - kao osnov za novu nacionalnu ideologiju. (Ovakve mitotvoračke tlapnje više su doprinijele da skoro trećina Crnogoraca nominalno promijeni nacionalnost nego sama velikosrpska propaganda). Osmišljena i održiva nacionalna strategija nije dugoročno moguća bez referentnih i kadrovski strukturiranih ustanova, koje su sposobne stvoriti djelotvoran obrazovno- kulturni sistem. O tome kakva je bila uloga najvažnijih državnih institucija dovoljna je i površna analiza u nekoliko rečenica.

Filozofski fakultet u Nikšiću od samog zametka AB revolucije bio je glavni bastion klerikalizma i anicrnogorstva. U posljednjih deset godina, od tri najvažnija odsjeka na tom fakultetu- književnosti, filozofije i istorije - samo je program studija istorije, zahvaljujući Šerbu Rastoderu i Živku Andrijaševiću, to treba javno istaknuti, temeljito modernizovan. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, zbog promjene političkih okolnosti, više nije javni zagovornik velikosrpskih koncepcija. Međutim, odnos ove reprezentativne institucije sa milionskim budžetom prema najvažnijim aktuelnim identitetskim pitanjima je nemušt, pitijski.

Flora i fauna: Zato ćete na tribinama CANU čuti da se nadugo i naširoko razglaba o vodostaju rijeka, flori i fauni, rijetkim pticama, kompetetivnosti, itd, ali, kao od crnokruga bježe od svake rasprave o ključnim identitetskim pitanjima. Stoga se budno pazi da se ne bi u Akademiju primio neko iz humanističkih oblasti, na primjer, neki pisac ili istoričar, koji bi mogao staviti na dnevni red probleme, zbog kojih se, po definiciji, i osnivaju akademije. Zaista je frapantna činjenica da su svi značajni crnogorski pisci, osim jednog, koji će uskoro ući u desetu deceniju života, izvan te akademije. (Da je nekim slučajem Gabrijel Garsija Markes nacionalno Crnogorac onoliko koliko je Kolumbijac teško da bi prošao i prvi krug izbora u CANU).

Naravno, opšte stanje u duhovno-kulturnoj sferi bi bilo drugačije, da je vlast - koja je pobijedila na referendumu za nezavisnost - bolje shvatila važnost ovih pitanja za dugoročnu stabilnost Crne Gore. Neki naši državnici su razumjeli, kao što je to bio slučaj i sa njihovim titoističkim prijethodnicima, da je promjenom državnog statusa stavljena tačka na pitanje opstojnosti crnogorske nacije. Upravo su ovakve zablude crnogorskih komunista dovele našu državu u gubitnički i ponižavajući položaj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Luksuz izgubljenog vremena: Bio bi zaista preveliki luksuz da se opet nešto slično dogodi poslije samo dvije, ili dvije i po decenije, i da se prvom promjenom vladajuće većine u našoj zemlji vaspostavi kulturni model neke nove Republike Srpske. Dakle, umjesto da se poslije pobjede na referendumu iskoristila postojeća euforija, da se u okviru Vlade organizovao poseban sektor koji će koordinirati kulturu, prosvjetu i nauku, tako što će pored resornih ministarstava na strateškim projektima djelatno uključiti najsposobnije crnogorske stručnjake i intelektualce, danas smo svjedoci jedne posvemašnje improvizacije i voluntarizma.

U domenu prosvjete i nauke čak se i ne diskutuje o tome koliko smo daleko stvaranja nacionalne enciklopedije, istorije književnosti, istorije umjetnosti, bez kojih je nemoguće zamisliti ijednu modernu naciju. Nominalno je kodifikovan crnogorski jezik, ali još nijesu publikovani pravopis i gramatika niti je u naznaci da će biti formiran Institut za jezik i književnost. S druge strane, u ovoj opštoj nemaštini, od novca poreskih obveznika izdvaja se milionska svota za nekakve futurističke galimatijase CANU o kompetetivnosti Crne Gore u 21. stoljeću. Rimljani bi kazali: Qui potest capere, capiat (Ko može shvatiti, neka shvati).

Sopstvene greške: No, uzaludno je nabrajanje uzroka neizgrađenosti crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta, ako se ne ponude ideje o tome na koji način treba prevazići nagomilane probleme. Glavni uslov da se u tom pogledu nešto bitno promijeni je da uočimo sopstvene pogreške, prije svega organizacijske i koncepcijske naravi. Uz to, važno je napomenuti da smo izgubili nekoliko dragocjenih godina, i da danas ova pitanja postavljamo u nepovoljnijem ekonomskom, političkom i duhovnom ambijentu nego što je to bilo juče.

Naime, može se čuti i od nekih ljudi koji su bili važan dio pokreta za nezavisnost, da je u sadašnjim prilikama pitanje identiteta sekundarno, odnosno da s ovim pitanjem vlast manipulaše da bi skrenula pažnju s ozbiljnih političkih, ekonomskih i socijalnih problema. Ovakva mišljenja su nerazborita i kratkovida, jer su identitetska pitanja predpolitička, to jest , male i osporavane nacije moraju brižno i uporno graditi i čuvati svoju samobitnost, bez obzira na to jesu li aktuelne političke elite prosvećene i demokratske ili nesposobne i autoritarne; je li ekonomija prosperitetna ili je u recesiji.

Potraga za strategijom: Iluzorno je tvrditi da će se tradicionalno najuticajniji centri srpskog hegemonizma, kao što su Srpska akademija nauka i umetnosti i Srpska pravoslavna crkva, koji u velikoj mjeri utiču na javno mnjenje i političke aktere u Beogradu, odreći pretenzija prema Crnoj Gori. Stoga je ključno pitanje, je li naša politička elita izvukla potrebne pouke i da li posjedujemo kreativne potencijale da stvorimo održivu i sveobuhvatnu nacionalnu strategiju u duhovnoj i kulturno-obrazovnoj sferi.

Ukoliko odgovori ne budu ozbiljni i kompetentni, ukoliko se nastave dosadašnje improvizacije, ne treba biti previše lucidan pa predvidjeti da će se prilikom prve promjene odnosa snaga na ovdašnjoj političkoj sceni opet instalirati vladajući kulturni model iz devedesetih godina, koji više neće biti onako retorički agresivan, ali će za crnogorsku nacionalnu opstojnost biti dalekosežno pogubniji. Kulturni hegemonizam uvijek prethodi političkoj dominaciji: bez te pripreme svaka politička dominacija je osuđena na poraz - i poniženje.

http://www.portalanalitika.me/analiz...identitet.html

Nije moguće promišljati sudbinu izvan istorije

Svaka pobuna je motivisana promjenom lične sudbine ili mijenjanjem svijeta. Ja sam htio oboje. Zato mi je otkriće poezije stiglo kao izbavljenje.

Pjesnik Milorad Popović, za knjigu "Raskršća" dobio je nagradu "Miroslavljevo jevanđelje", jedno od najznačajnijih državnih priznanja koja se dodjeljuju za umjetničko stvaralaštvo. Za "Kulturu i Društvo" Popović govori o svom atipičnom pjesničkom putu.

Knjiga "Raskršća" sumira Vaše dosadašnje životno i poetsko iskustvo. Što Vas iskustvo uči, može li se kalendarski određivati zamišljena granica zrelosti, kada je riječ o poeziji?

Najveće podvige stvorio je genij mladosti, lišen iskustva prethodnika i direktnih uzora. Pjesnička zrelost je ambivalentna: sinkretizam lucidnosti i neobuzdanosti, profetske imaginacije i egzistencijalne nemoći. U trećem životnom dobu, mutatis mutandis, samo se skribomani i istinski pjesnici još zanose pisanjem stihova. Poeta vates zrelost će očitovati u adolescentskom dobu i mladalačku svježinu u starosti.

Vi ste autodidakt. Na koji način se ta činjenica reflektovala na Vaše pjesništvo?

Pjesničko iskustvo, koje je lišeno sistematskog obrazovanja, može imati mnoštvo nedostataka, prije svega u zanatskom i erudicijskom pogledu, ali i neke prednosti. Bio sam oslobođen napetosti, koja može biti kobna za mlade pjesnike, da slijedim ili oponašam lokalne književne autoritete.

Kako su nastajale Vaše početničke pjesme?

Pisao sam u samoći. Čak, kriomice, zbog straha da će obnarodovanje moje posvećenosti postati predmet javnog podsmijeha.

Zašto podsmijeha?

Zato što se neko bez formalnog obrazovanja, uz to i bokser, što je u provincijama sinonim za duhovnu i intelektualnu tupost, usudio pisati poeziju. Strijepnje nijesu bile bez osnova, jer uprskos tome što je početak moje pjesničke karijere umnogome prevazišao očekivanja, dugo je ostala sumnja ispisnika i sugrađana u suvislost, pa i samo autorstvo knjiga pjesnika-boksera. Odrastao sam u miljeu koji je tavorio između radničke sirotinje i delikvencije. Moja samozatajnost i nelagodnost u vezi javnog pjesničkog nastupa, vjerovatno se podsvijesno, očitovala i zbog toga što se u nižim socijalnim i obrazovnim staležima, u kojima su postojali ostaci stoljetnog seljačko-ratničkog mentaliteta, moderna umjetnost shvatala kao slabićstvo, malomoćnost, svojevrsni princip ženske prirode. Ipak, motivi zbog kojih sam se, u to vrijeme gotovo asketski, posvetio poeziji umnogome su nadrasli sve bizarnosti.

Što danas vidite, kada se osvrnete na pjesme svoje prve zbirke "Sa trga glodara"?

U nekim pjesmama, danas vidim, ako se tako može kazati, pretjeranu pretencioznost, pa i naivnost, u isticanju pjesničkog identiteta koji razvija svijest o sebi i svijetu: prezire svijet, ali i sudi o njegovim vrijednostima. Istina, u poeziji se naivnost može očitovati i kao darovita spontanost, kako je to i Šiler dokazivao.

U narednim knjigama pjesnički subjekat nije u tolikoj mjeri eksponiran...

Jedina socijalna i politička ideja koje me intrigirala u drugoj polovini osamdesetih bila je libertanski socijalizam, anarhizam. U pjesmama koje su tada pisanim vidljive su promjene u osnovnom osjećanju, impulsu, energiji, u odnosu na, do tada, krajnje individualizovani diskurs. Mada, u duhu ove poezije i dalje promiče apolitičnost, kao stav ili angažman, osjećaj usamljenosti i prezir prema ideološkim i malograđanskim konvencijama, kao vid pobune prema licemjerju, duhovnoj tromosti i svojevrsnom parazitizmu koji je emanirao iz različitih privilegija. U formalnom smislu metaforičke ukrase umnogome zamjenjuje i proširuje narativni diskurs. U svojevrsnim poetskim noveletama, opisuju se različiti oblici društvenog otpadništva, boemije, nastranosti, andergraunda, kao i likovi švercera, boksera, kockara, izbacivača, noćnih dama, različitih nevoljnika, ekcentrika i nevoljnika. Ipak, nije mi bila ambicija da stvaram poeziju nalik novinskom tekstu ili sociološkoj studiji, lišenu spontanog i jednostavnog doživljaja svijeta i jezgrovite, paradoksalne, kontemplacijske, lirske i metafizičke suštine pjesničkog bića. Koliko god poezija tematizuje različite bizarnosti svakodnevnice, u pozadini, u njenom dubljem semantičkom sloju, u ritmu, u tonalitetu, makar povremeno se mora osjetiti "prisutnost mističkog lakmusa".

http://www.okf-cetinje.org/cms/uploa...radpopovic.jpg

Početkom devedesetih, umjesto među anarhistima, našli ste se među crnogorskim nacionalistima...

Nije moguće promišljati vlastitu sudbinu izvan istorije. Neobična skupina od desetak profesora i pjesnika izgledala je izgubljena u vremenu i prostoru. Izvjesnu, minimalnu, podršku u javnom mnjenju imali su samo na Cetinju. Mene je upravo najviše intrigiralo to što je crnogorsko nacionalno pitanje toliko demonizovano, i što je grupa koja se zalaže za priznavanje nacionalnog subjektiviteta tako beznadežna. Da je Crnogoraca umjesto pesto hiljada bilo pet miliona, i da je, recimo eksponiranih zastupnika umjesto deset bilo hiljadu, ova problematika bi me interesovala koliko, recimo, izučavanje endemskih vrsta balkanske flore. Uz to, romantična storija o istorijskoj državi koju nema ko da brani, čije je vjekovno trajanje u neprijateljskom okruženju najmoćnijih evroazijskih imperija bilo jedinstven istorijski podvig, dodatno je podjarilo moju imaginaciju da i u ovom vremenu treba sačuvati zublju slobodnog njegoševskog logosa.

U to vrijeme nastaje "Cetinjski ljetopis". Može li se to djelo posmatrati kao osnova kasnijoj esejističkoj djelatnosti koja vrhuni u knjigama "Mali narodi i nacionalizam" i "Crnogorsko pitanje"?

U vrijeme takozvanih obnova svih južnoslovenskih nacija - shvatio sam da je nužno - ne odbaciti ili ignorisati, nego u eliotovskom smislu modernizovati pogled na tradiciju. Pokušati transponovati u leksičkom, kompozicijskom, tematskom smislu ono što korespondira sa sadašnjim ukusom i sa nešto širim izvannacionalnim receptivnim krugom. U pjesmama portretima, kralja Bodina, vladika Sava i Vasilija, Šćepana Malog, kombinovanjem istorijske građe i fikcije, pokušao sam pjesničkim sredstvima postaviti neke ideje o identitetu koje samm kasnije razvio u "Crnogorskom pitanju". Danas mi se čini da sam u tome polovično uspio.

Posljednja knjiga, "Nesigurna zemlja" označena je kao svjedočanstvo o "željeznim, nepotkopanim dimenzijama moći". Kakva je Vaša percepcija fenomena moći?

Moć je sama sebi dovoljna. Osjetljiva je samo na još višu moć. Moć i propast su dva lica iiste sudbine. Ništa se toliko beznadežno ne rasipa kao moć. Izuzev jednog intimističkog ciklusa "Nesigurna zemlja" uglavnom svjedoči o sudbinama koje je ovo nazoviistorijsko vrijeme rasapilo. Neki kritičari je smatraju, u formaalnom smislu, mojom najzrelijom i najujednačenijom knjigom. "Nesigurna zemlja" je svakako najambicioznija po tematskoj referencijalnoj širini, ali mene su, ipak, bliskije rane pjesme, bez obzira na očigledno neiskustvo. Pjesmama s tezom, svojevrsnim malim traktatima, didaktičnim parabolama, esejiziranju, čini mi se, nedostaje spontanost. Poezija je, u svakoj formi, "živa struja jezika", koja se neprestano mijenja, ali raste iz sebe same i odgovorna je sama sebi. Danas mi se čini da neke, možda najzahtjevnije pjesme u "Nesigurnoj zemlji" , nijesu dovoljno izrasle iz sebe, kolikogod su to potencirale. Vjerujem da sam sa tom knjigom iscrpio ovaj tematski krug.

Potraga za značenjem

Slutio sam da se moja budućnost neće razlikovati od mizernih sudbina većine komšija, seljaka-proletera. Nemušti adolescentski bijes, gordost, prezir prema tradicionalnim regulama i institucijama, najčešće sam iskaljivao u alkoholu i fizičkim obračunima sa uličnim desperadostima, "ticama rugalicama" i milicijom. Dešavalo se ono što Emerson ilustruje riječima "dovelo je do ključanja ono što je u meni polako vrilo". Ipak, osjećao sam da je ovakvo iskazivanje nezadovoljstva i bunta lišeno smisla i dostojanstva. Da je osuđeno na anonimnost, posvemašnji prezir i neprijateljstvo. Svaka pobuna je motivisana promjenom lične sudbine ili mijenjanjem svijeta. Ja sam htio oboje. Zato mi je otkriće poezije stiglo ako izbavljenje, bogojavljenje: kao potraga za značenjem; za razumijevanjem i artikulacijom velikih suprotnosti koje su me činile nemoćnim i ozlojeđenim; za udaljenim, i isto tako bliskim dušama i sudbinama. Taj susret, to prepoznavanje velikih djela poezije i filozofije shvatio sam kao otkrovenje jednog spasonosnog povratnog puta prema sebi samom. Demone podzemlja, da paragraziram Platona, zamijenili su demoni kojima su opsjedniti pjesnici, umjesto među polusvijetom, tražio sam u klasičnoj i modernoj poeziji.


Razgovor vodio: Vlatko Simunović, mart 2009. godine

http://www.okf-cetinje.org/OKF-Nije-...istorije_159_1

Identitet i netrpeljivost



Jedan od važnih stavova Spinozine metafizike glasi: „Omnis determinatio est negatio"! Svako određivanje je negiranje! Stav je u svom filozofskom značenju vrlo jednostavan i nije ga teško učiniti shvatljivim. Sve što je određeno ujedno je i konačno. Ono obuhvata i vlastiti konac, tj. kraj ili granicu. Da bi se nešto odredilo mora se dokučiti šta mu je red (suština) i dokle on dopire, gdje se taj red prekida, na čemu on prestaje ili biva negiran. Određenost nečega ne može postojati ni biti shvaćena bez onoga što je poništava ili negira. Sve što je određeno obuhvata i u sebi sadrži i svoje poništavanje. Naprimjer, kada određujemo šta je dan, kako god se trudili ne možemo to učiniti ako ne posegnemo i za onim što je danu direktna negacija: u pojmu dana sadržan je pojam noći. Dan se zato određuje kao odsječak vremena koji okončava nastupanjem noći. Noć je njegova granica. Bez te granice on ne bi mogao biti određen. U krajnjoj liniji, sve što postoji u svom postojanju uvijek je određeno i onim što mu je suprotno. Spinozin stav bi se mogao zgodno preokrenuti u odnosu njegovih unutrašnjih elemenata, pa da opet očuva važnu spoznaju. Svako negiranje je (i) određivanje. Kada tvrdimo da nešto nije, onda to nešto zapravo na neki način određujemo onim što nije ono, što mu ne pripada, što mu je suprotno. Ako naprimjer kažemo da sada nije noć, onda smo ovo što jeste sada (naime, dan) odredili pomoću onoga što mu je direktno suprotno. Negacijom (Nije noć!) dobili smo određenje (Sada je dan!). U svakoj negaciji sadržana je neka afirmacija.
Dragi čitaoče, ako te još nije spopala muka od ovo malo filozofije i nijesi odustao od čitanja ovoga teksta, konačno ti moram otkriti šta sam naumio da kažem. A htio sam da bacim još jedan pogled na prirodu srpsko-crnogorskih odnosa. Želju za neobičnim pogledom podstiče kontekst niza skorašnjih događaja u kojima je iz Beograda višestruko negirano sve što je crnogorsko. Zato što jeste riječ o upornom i stalnom negiranju svakoga crnogorskog identiteta, logično je onda da se malo zaviri u logiku te negacije. U toj stvari, kao što vidimo, Spinoza je dobar autoritet, a i obrtanje njegovog stava moglo bi biti vrlo instruktivno.
Većina srpskih nacionalista, da bi se potvrdili u vlastitom nacionalnom identitetu, imaju neshvatljivu potrebu da na ovaj ili onaj način apsolutno negiraju ili omalovažavaju tuđe nacionalne identitete, pa u tom smislu i po pravilu i crnogorski nacionalni identitet! Ali vraga! Već se mnogo puta pokazalo kakav je bumerang to stalno i nepromišljeno negiranje. Ko ne umije negirati kako treba dovodi sebe u opasnost da bude negiran kako ne treba! Zbog toga se stalno pada iz logike, pa zato i iz istorije! Ko negaciju ne razumije, ne poštuje, ne shvata je kao dio sebe, u opasnom je nesporazumu i sa sobom i sa svijetom.
Zato su tragikomični nesporazumi srpskih nacionalista s Crnogorcima i Crnom Gorom. Oni su uvijek negirali svaki crnogorski identitet, svojatali Crnogorce i bili spremni da plaćaju ogromnu cijenu njihove asimilacije. Dijelom iz frustracije zbog tolike cijene, dijelom zbog otpora samih Crnogoraca svojatanje se uvijek preokretalo u vlastitu negaciju. Poprimalo je poznati oblik netrpeljivosti, pa i mržnje prema Crnogorcima. Takvim stavom srpski nacionalisti stalno su afirmisali ono što negiraju. Drugim riječima, iskazivanjem netrpeljivosti i mržnje prema Crnogorcima nesvjesno su priznavali da su Crnogorci nešto drugo, da imaju svoj identitet i da je on drugačiji od njihovog identiteta!
Logika nije hladna nauka bez strasti. Naprotiv, strast zna da razgoliti logičku prirodu stvari.

Milenko A. PEROVIĆ

http://www.monitor.co.me/index.php?o...07&Itemid=1941

PRED POPIS

Piše: prof. dr Dušan Ičević: Varke i zamke etnosa


Vječiti etnos ponovo je uzmutio i uzbunio javnost u Crnoj Gori. Skupština Crne Gore je većinom glasova poslanika vladajuće Demokratske partije socijalista i opozicionih partija usvojila u novome Zakonu o popisu stanovnišva u 2011. godini da se građani izjašnjavaju o etničkoj, a ne o nacionalnoj pripadnosti, kako je bilo uobičajeno u svim dosadašnjim popisima. Rješenje je prihvaćeno iz preporuke 422 tzv. Evropske konferencije statističara, sa napomenom da podatke o etničkoj pripadnosti ne treba miješati sa podacima o državi državljanstva ili državi rođenja, pa treba izbjegavati upotrebu termina nacionalno umjesto etničko. Napominjem i ja da je u zapadnome svijetu uobičajeno izjednačavanje države i nacije, što za crnogorske prilike izgleda nije preporučljivo.
Odmah pitam: postoje li u crnogorskome građanskome društvu nacije, priznaje li se nacionalna pripadnost?
U javnosti je takva odluka izazvala uznemirenje i protivljenje. Najavljena je i žalba Ustavnome sudu Crne Gore sa predlogom ocjene ustavnosti člana 5 Zakona o popisu stanovništva.

Direktor Monstata, ustanove zadužene za sprovođenje popisa, objašnjava da je odredba uzeta zbog preporuke Ujedinjenih Nacija i veće transparentnosti. Priznaje da je etnička pripadnost malo manje razumljiva građanima, ali će im popisivači pojasniti na šta se misli. Dodaje i da između etničke i nacionalne pripadnosti nema neke razlike, pošto etnos na grčkome znači narod. Preostaje nam samo da se – grčimo! A znalci kazuju da su stari Grci govorili o ethnosu drugova/ljudi/Ahejaca/mrtvih, tijela/pčela ili ptica/muškaraca i žena/glasnika.
Od najranijih pisanih izvora, etnos se prevodi i tumači u značenjima: narod, pleme, grupa ljudi, mnogobožci, rod. Još je u svome Ljetopisu pop Dukljanin/Grgur Barski naporedo upotrebljavao pojmove gens i populus da označi narod, pleme, vojsku i rod.
Savremena mnogostruka upotreba pomenutih pojmova takođe pokazuje svu zamršenost demosa, etnosa i nacije.
Pitam ponovo: koji/kakav/čiji etnos/narod: demos, plebs, populus, puk (pučina, Njegoš)?

Zabuna je očigledna i velika. Vjerujem da ni poslanici koji su glasali za etničnost ne znaju potpuno razliku etnosa i naciona.
Najviše rasprava o naciji nastaje zbog zavezivanja za etnos. Nacija jeste i etnička zajednica, ali se ne može svesti na etnos, niti njime zatvoriti, makar koliko on bio bitan za “prepoznavanje” i samosvojnost konkretne nacije. Zna se, naime, da u svijetu postoje brojne nacije nastale u pretapanju mnoštva etničkih, rasnih, jezičkih, vjerskih itd. skupina. Samo 440 “čistih” nacija živi na svijetu.
Razvoj ljudskoga društva se predstavlja u prirodno-istorijskom slijedu roda, plemena, odnosno saveza plemena, naroda, nacije i čovječanstva. Po određenoj tipologiji, rod i pleme su postojali u vrijeme prvobitne zajednice, savez plemena na prelazu iz nje u klasno društvo, što dovodi u feudalizmu do formiranja naroda, koji opet na prelazu iz feudalizma u kapitalizam ili neposredno u socijalizam kao “nacija u mogućnosti” na višem stupnju društvene podjele rada prerasta u naciju, a ona, nacija, u zamišljenome besklasnome društvu će se stapati “u novo više jedinstvo\" bez nacionalnih oznaka, i dovesti do čovječanstva i čovjeka kao direktnoga građanina svijeta. Sve se one smatraju etničkim zajednicama, osim naravno, čovječanstva.
Etničke grupe su sastavljene od ljudi istoga ili sličnoga, mada i sasvim različitoga, porijekla, jezika, običaja, tradicije, zajedničkih kulturnih karakteristika. Etnosu se pridaje i doživljaj zajednice, smisao života, religijska pripadnost. Sociolozi svrstavaju etničke zajednice u globalne ili totalne društvene grupe, u kojima se obavlja proces svih životnih djelatnosti na datom stupnju razvitka. Svaki od oblika ljudske zajednice ima svoje osobenosti, ali razvojem poprima i raznovrsna značenja.

Za pojam naroda kao etničke kategorije bitno je da je zajednica koja je povezana zajedničkom sudbinom, zajedničkim interesima i zajedničkim istupanjima prema drugima. Može se utvrditi za narod:
a) namjesto krvne veze uspostavlja se teritorijalna povezanost,
b) on je etnička grupacija u koju prodiru i pripadnici drugih etničkih skupina, uglavnom sličnih postojećoj,
c) karakteriše ga zajednički jezik, ali zbog mnoge pretežno teritorijalne razdrobljenosti, i brojna jezička narečja; jedno vrijeme je postojala i stroga podjela na posebni jezik vladajuće aristokratije (latinski i francuski) i "prostoga puka", običnoga naroda (u srpskom narodu na crkvenoslovenski i narodni jezik),
d) kod pripadnika određenoga naroda se razvijaju zajedničke psihičke osobine i svijest o pripadnosti narodu, što olakšava konstituisanje u naciju; narod kao "nacija u mogućnosti" na višem stupnju društvene podjele rada prerasta u naciju.
U naučno-stručnoj literaturi je uobičajeno da se načini nastanka nacije/države opisuju u dva uzora: francuski i njemački tip. Najnovija iskustva burnoga nastajanja novih nacionalnih država na Balkanu pobuđuju me da ponudim trovrsni model nacije/države:
1. Nacija - politička zajednica, država-nacija (francusko iskustvo),
2. Nacija – kulturna zajednica, nacija-država (njemačko iskustvo), i
3. Nacija – etnička zajednica, nacionalna država (balkansko iskustvo).

Etnička nacija je bila pravilo u nacionalnim pokretima na Balkanu. Sklon sam da dokazujem da je e t n i č k a n a c i j a “balkanski izum”. U jugoslovenskom iskustvu je doživjela pravu primjenu. Nacionalni princip je postao osnovno mjerilo državnoga ustrojstva. Nacionalna država dovršava djelo nacionalizma.
Nacionalni imperijumi su proglasili da svi pripadnici jedne nacije žive u svojoj državi. Pošto su nacionalni programi težili da sveobuhvatno i konačno objedine sve pripadnike u jednoj nezavisnoj državi, neminovno su došli u sukob oko teritorija, pa na “svetome tlu”, istorijskim pravima, tisućljetnoj državnoj tradiciji itd. ispune “zavjetni nacionalni ideali”, zavodi čisti etnos i unitarna nacionalna država, uspostavljaju nacionalne granice u istorijskim/povijesnim/zgodovinskim granicama, koje su krojene prema nahođenju. Tamo gdje nije bilo izgleda da se prema većinskom stanovništvu dokaže pravo na određenu teritoriju, pozivalo se na ranije nastanjivanje, na “grobove predaka”, na srednjevjekovne državne tvorevine, ili su granice koje su nekada uspostavljale osmanska ili habzburška imperija proizvoljno “priznavane” za jedino opravdane i prihvatljive. Tzv. avnojevske granice su, kako je kome ustrebalo, smatrane za konačne, koje se međunarodno priznaju, ili samo za unutrašnje, administrativne međe i zamišljene linije, koje nikako ne mogu proizvesti međunarodno priznanje. Nacionalni imperijumi su, zastupajući svaki svoje apsolutno nacionalno pravo, doveli do ratova, koji su uzrokovali mnogo ljudskih žrtava, izbjeglica, materijalnih razaranja, uništavanja kulturnih spomenika i vrijednosti, i do etničkoga čišćenja sa strahotnim posljedicama.…Mržnja je zahvatila mnoštvo pripadnika svih nacionalnih skupina.
Najviše tegoba u korektnome naučnome istraživanju, pogotovu zaključivanju, nastupa onda kada se pokušava da nacija potpuno svede na etnos ili izvede iz etnosa, ili kada se obrće oko istorodnosti i sličnosti, ili potpune odvojenosti ili sraslosti. Pogotovo ako se etnička pripadnost uzme za osnovno mjerilo, ne dopire se dalje od sudbinske zavezanosti za porijeklo i prirodno-biološke, prirodno-istorijske odrednice čovjekovoga kolektivnoga života i razvoja.

U nacionalnim sredinama gdje je pretežno jedan etnos, najmanje je kolebanja u nacionalnome opredjeljivanju. U mješovitim nacionalnim sredinama mogući su modaliteti izjašnjavanja, koji spolja nijesu svakad logični po pretpostavljenome porijeklu pojedinaca. U istovjetnosti ili sličnosti religija, etnosa, načina života itd. i oni koji bi u svom osnovnom nacionu bili bez nedoumica oko nacionalnoga pripadanja, zapadaju u iskušenja kako da se nacionalno iskazuju, na srodnome ili istome etničko-nacionalnome supstratu “bira” između više nacija. U Crnoj Gori još istrajava plemenska podjela, sada se nadodaje i etnička pripadnost “po evropskim standardima”.
Etničnost upravo predodređuje prirodno iskonsko nepromjenljivo pripadanje. Etnos sam po sebi/sam za sebe zastaje na predpolitičkoj zajednici, predgrađanskome društvu i prednacionalnoj pripadnosti. Nacija je kompleksna društveno/prirodno/istorijska, ekonomska, socijalno slojevna, politička, kulturna, emotivno/psihološko/duhovna, naravno i svojevrsna etnička zajednica. Svođenjem na etnos, bitno se ograničava pravo čovjeka na puni nacionalni identitet.
Pitam, konačno, kako će popisivači umjeti da građanima “pojasne” etničku pripadnost?
Ili je možda bolje da poslanici znalci koji su glasali za etničku pripadnost budu – popisivači!

Božidar Nikolić: Crnogorski identitet

http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1293411334.jpg

Zašto se protiustavno ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ? Da li smatrate da treba zarad „mira u kući“ mijenjati nacionalne simbole (himnu, grb i zastavu) ?

Za tako „normalno“ stanje, za koje se u civilizovanom i demokratskom svijetu ne može naći analogija, odgovorni su najviši državni organi, prije svega Vlada i Skupština, a razumije se i „ustavni zaštitnik“ i reprezent Države Crne Gore. Ako neki od tih činilaca ne poštuje dostojanstvo svoje Države, demokratski usvojeni Ustav i najbolje tradicije svoje Domovine, ako se pojedinci u tim najvišim organima oglušuju o svakodnevno ponižavanje i Države i Ustava, znak je ili da ni oni ne priznaju ono što su javno podržali, ili nemaju hrabrosti da istini pogledaju u oči i shodno svojim ustavnim ovlašćenjima i obavezama, ne umiju da štite ni svoje ni državno dostojanstvo. Kao i sva akta usvojena u parlamentu odgovarajućom većinom, tako i ustavna rješenja kod nas imaju vremensku zadršku primjene. Upravo zbog te navike kod nas nepoštovanje ustavnih i zakonskih normi smatra se nažalost „normalnim“ jer čekamo da se narod „prilagodi“, da opozicija (državi) sazrene za demokratske procese, a onda dolazi do izmjene po zahtjevima manjine i opet ispočetka, ili se pak u nekim veoma značajnim institucijama države prave podzakonska akta ili vrše izbori u skladu sa potpuno protivustavnim zakonom.

Apsurd demokratije

Šta znači „ mir u kući“ kada se radi o legitimno donešenim odlukama u parlamentu, zar svaki akt treba donositi apsolutnom većinom da bi se poštovao. Mnogo veće zemlje svijeta najznačajnije odluke (odluke o službenom jeziku i sl.) donosile su čak sa 50 odsto +1 glas, pa im nije trebalo prilagođavanje manjini ni za 200 godina. Međutim, kod nas se taj „mir“ izgleda nikad neće uspostaviti, dok ne prevlada apsurd demokratije, dominacija manjine nad većinom ( bar po javnom izjašnjavanju). Šta se drugo može očekivati od građanina i žestokog političkog protivnika nezavisnosti Crne Gore – kad se u više navrata događa da čelni zvaničnici na državnim proslavama „dana oslobođenja“ nekog grada, ćutke otrpe skraćenje i potpuni izostanak protokolarno obavezne državne himne?! Što ako se ne ističu državne zastave, da se na svetkovinama ističu nacionalne zastave (druge države), a da tu nema crnogorske državne zastave ?! Svuda u svijetu nepoštovanje ili ponižavanje državnih simbola zakonski je kažnjivo, kao što je kažnjiv svaki drugi manji ili veći prekršaj. Kod nas, međutim, rigorozno se kažnjava nepropisno parkiranje automobila, a ne spaljivanje, cijepanje ili neisticanje državne zastave ili čučanje u parlamentarnim klupama dok se intonira državna himna. Razumije se, to nije samo opozicioni stav ili protokolarni prekršaj, to je i povreda Ustava i izraz drastičnog porodičnog nevaspitanja, a da paradoks bude veći, takvo ponašanje ta država nagrađuje nacionalnom penzijom. Koketiranje odgovornih organa vlasti sa prekršiocima ustavnih obaveza, u ime navodne demokratije je znak neznanja, nevaspitanja, nesigurnosti ili sadomazohističkog samoponižavanja.

Da se mladež ne truje

Što treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi? Da li je karikiranje crnogorskog jezika , koje je u posljednje vrijeme pojačano, lingvistička ili prije svega politička tema?
Najprije treba da ga uvaže medijske kuće, da ga svakodnevno praktikuju. Primjećujemo da to već čine i Pobjeda i neki TV programi. Neke institucije su, s vremena na vrijeme, to činile i prije ustavne obaveze. Da se poštuje pravopisna norma, da se verifikuje jezički izraz koji se u svakodnevnoj komunikaciji crnogorskih građana čuje, da se od naših nadobudnih „lingvistkinja“ i srpskohrvatskih jezičkih čistunaca sve to ne izruguje, da se ta kolonijalna svijest, kojoj su Crnogorci dugo ugađali, već jednom odbaci i da se njome bar naša maldež ne truje. Da, osporavanje sada već praktične upotrebe crnogorskog jezika nije lingvističko, već čisto političko, ponekad i politikansko pitanje – vid osporavanja samostalne Crne Gore, njenog duhovnog uspravljanja, pa i njene jezičke samorealizacije. Treba, dakle, što prije prilagoditi pravopisna pravila osnovnoj i srednjoj školi, ta pravila publikovati u potrebnim tiražima i besplatno podijeliti svim učenicima, studentima, institucijama i zainteresovanim građanima.


Imperijalni planovi

Zašto se, po Vama, ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva?

I to je izraz malodušnosti nadležnih državnih organa i institucija, koje se moguće povinuju nekim državnicima, političarima i parlamentarcima koalicione vlasti u Crnoj Gori. A stvari su jasne svakome ko hoće da sudi po pravu i pravdi. Ako je neko na kraju Prvog svjetskog rata okupirao i sasvim uništio Kraljevinu Crnu Goru, ako je taj neko uzurpirao i ukinuo Crnogorsku (autokefalnu) crkvu i u proteklom okupacionom periodu devastirao mnoge crnogorske crkve i manastire, a sve ih još koristi kao svoje – onda je jasno da tu nije prevashodna krivica Srpske pravoslavne crkve, koja planski sprovodi svoje imperijalne planove i, kao svaki agresor, štiti ono što je osvojila, već je za takvo stanje kriva obnovljena Država Crna Gora, odnosno njena neodlučnost da segment duhovnog života crnogorskog naroda i njegovih osnovnih ljudskih (vjeroispovijednih) prava uredi prema normama demokratske Evrope i ostalog civilizovanog svijeta. Kad će već jednom Vladini resori ostvariti preuzete obaveze: osloboditi trokonfesionalnu Rumiju od vojno-desantnog helikopterskog nasilja i ukloniti limenu „crkvicu“; kad će ukloniti sa naših brda nezakonito podignute mnoge arhitektonske replike nekadašnje lovćenske Kapelice (kao što uklanja nelegalno podignute kuće po Primorju ili u našim gradovima, pa ovih dana i na poplavljenoj Adi); kad će omogućiti da se vjernici i pristalice obnovljene Crnogorske autokefalne crkve mogu moliti u svojim crkvama, u svojim manastirima – u Cetinjskom manastiru, u Ostrogu, u crkvama i manastirima na śeveru Crne Gore i u Crnogorskom primorju, u Nikšiću i u Podgorici...?!
Kandidati smo za Evropsku uniju, pa više neće moći da se odlaže ovo pitanje, uprkos ličnim simpatijama ili antipatijama prema ovoj ili onoj crkvi.

Božidar Nikolić, Akademik DANU

http://www.pobjeda.co.me/rubrika.php?rubrika=3

Crnogorski identitet

Prof. dr Šerbo Rastoder

http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1293583554.jpg

Ne sprovode zakon ni oni koji su najpozvaniji

Da li jedini nosilac vlasništva koji je stvarao narod generacijama može pripasti isključivo kleru jedne crkve? To bi isto bilo kao kada bi npr. u privatizacijama u preduzećima akcije udijelili samo rukovodstvu, a ne i radnicima koji su stvarali dobra godinama

• Zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ?
- Pitanje treba uputiti institucijama zaduženim za sprovođenje zakona i Ustava. Ako je vaša konstatacija tačna, onda to znači da Crna Gora nije pravna država i država zakona. To što se krši od onih koji su najpozvaniji da sprovode zakon i Ustav se ne može prevoditi na „politiku“, već na zakon. Prisjećam se da u selektivnoj primjeni zakona te institucije su se pokazale vrlo efikasnim kada ga je trebalo primijeniti na neke obijesne klince u jednoj školi koji su u dječjoj zanesenosti „oskrnavili“ jedno državno obilježje.
• Da li smatrate da treba zarad „mira u kući“ mijenjati nacionalne simbole (himnu, grb i zastavu)?
- Mislim da treba uraditi sve da se pronađe konsenzus oko ovih pitanja. Ne toliko radi „mira u kući“ koliko iz potrebe da svako u Crnoj Gori državne simbole prepozna kao „svoje“ .Ja govorim o „državnim“ a ne „nacionalnim“ simbolima, jer su to dvije različite priče. Kao predsjednik jedne manjinske nacionalne zajednice i sam sam bio iznenađen otporom i nelagodom na koji nailazi priča o multietničkom skladu, uvažavanju i poštovanju različitosti u kontekstu činjenice da se na crnogorskoj zastavi nalaze vjerska obilježja i monarhistički znaci, koji ovu priču čine upitnom, pa u dobroj mjeri i manje smislenom.
• Šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi?
- Prvo treba primijeniti Ustav i zakon. Ako tako nešto ne bi bilo moguće treba onda priznati da su zakonska rješenja pogrešna, te promijeniti zakone koji regulišu ovu materiju.
• Šta smatrate da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?
- Mislim da je već pređena psihološka granica u kojoj je ovaj jezik priznat kao fakticitet i nešto što je bitan dio identiteta Crnogoraca. Sljedeći korak vidim u tome da sami Crnogorci posmatraju pitanje jezika kao „pravo“ a ne kao „politiku“. To bi onda značilo obavezu njegove upotrebe u medijima koje finansira država, u institucijam te države, u školskom sistemu koji je u nadležnosti države. Nadgornjavanja u tom smislu gube smisao ako je država sposobna da provodi ono što je u zakonima propisala.
• Da li je karikiranje crnogorskog jezika, koje je u posljednje vrijeme pojačano, lingvistička ili prije svega politička tema?
- Naravno, politička tema par exelans iz razloga što bi „pravom“ da jezik nazivaju svojim nacionalnim imenom Crnogorci osvojili još jednu bitnu odrednicu svog identiteta i tako bili na najboljem putu da ga zaokruže. To, naravno, nije u interesu onih koji osporavaju takav identitet i nastoje politizovati i vulgarizovati takva zalaganja.
• Zašto se, prema Vašem mišljenju, ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori?
- Još jedno pitanje koje treba uputiti nadležnima. Ekonomski osnov postojanja vjerskih zajednica je suštinsko pitanje njihovog bića i pozicije. Donošenjem novog zakona o vjerskim zajednicama ovo pitanje bi se problematizovalo u više segmenata. Ovo je jedini oblik vlasništva koji nije problematizovan padom komunizma. Mislim ne slučajno, jer bi se tada postavilo pitanje da li jedini nosilac vlasništva koji je stvarao narod generacijama može pripasti isključivo kleru jedne crkve. To bi isto bilo kao kada bi npr. u privatizacijama u preduzećima akcije udijelili samo rukovodstvu, a ne i radnicima koji su stvarali dobra godinama. Koliko znam, u Crnoj Gori je dugo država slovila kao titular značajnog dijela ovog vlasništva.

Prof. dr Šerbo Rastoder

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-29&id=197981

Crnogorski identitet

Branko Banjević

http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1293672929.jpg

Svako širenje svoje crkvene organizacije na drugu državu je imperijalni znak nepriznavanja te države. I crnogorski jezik je došao u poziciju da pred tuđim vještačkim normama objektivno nestane, odnosno iščili iz upotrebe

Suverenost Crne Gore izazvala je paniku kod protagonista tuđih interesa na ovom prostoru. Ti interesi su se za stotinak godina stabilizovali, prilagođavali, uključivali u nove forme, ali na kraju sve podređivali sebi. Crna Gora nije određivala i planirala svoju perspektivu jer je ukinuta kao državni i nacionalni subjekat. Antifašistička oslobodilačka borba je svijetli period našeg puta do svoje države. I odjednom potres suverenosti. Ko se bavi istorijom zna da to nije iznenadno, da se to pripremalo stotinu godina i kad su se sve snage složile, to se dogodilo. Ovo podsjećanje treba shvatiti kao pripremu za odgovor na vaše pitanje.

Osjećaju da nestaju

Svi pokušaji da se spriječi nezavisnost nijesu uspjeli. Danas su se protivnici Crne Gore, odnosno protagonisti tuđih interesa, konstituisali kao parlamentarne stranke. Kao takvi služe se svim sredstvima da kompromituju Crnu Goru i sve što je crnogorsko. Njihovi postupci se kreću ivicom krivične odgovornosti. Oni fingiraju opoziciju a ustvari su državna opstrukcija. Njihova drskost je znak njihove nemoći. I pored toga što izjednačavaju sebe i jednu konfesiju, svoje političko uvjerenje sa nacionalnom pripadnošću, što se nadaju u spoljnu pomoć, oni osjećaju da nestaju, da će ih izbori izbrisati kao parlamentarnu stranku. Oni su nedostojni pred crnogorskim državnim simbolima. Ali šteta koju nanose je u tome što se predstavljaju kao opozicija. Crnoj Gori je neophodna nacionalna opozicija kao i nacionalna pozicija. Oni su samo opstrukcija koja ne bira sredstva da skrene pažnju na sebe. To su vjerni ostaci politike haških pitomaca. Nacionalne simbole donose i mijenjaju samo crnogorski građani koji su za suverenu Crnu Goru. Naravno, utvrđenom zakonskom procedurom.
Kad me pitate o jeziku moramo se dogovoriti o čemu govorimo, o jeziku ili o jezičkim pravilima. Vaše pitanje, šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi, govori o zabuni koja se stvarala kad je riječ o jeziku. Crnogorski narodni jezik i crnogorski književni jezik gotovo su identični. To znači da pisci pišu onako kako narod govori. To je jedinstven slučaj na štokavskom, a i na širem lingvističkom prostoru.
Crnogorski jezik je vjekovima služio kao jedino sredstvo sporazumijevanja u Crnoj Gori, a stanovništvo koje se selilo prenosilo ga je i na druge teritorije. Dakle, crnogorski jezik je živi jezik, njegove norme žive u njemu i u svakoj osobi koja ga govori, a lokalne boje koje čuva govore o njegovoj starini. Njegovo bogatstvo i moć pokazala su genijalna književna djela stvorena na njemu i njime. Stvaraoci nijesu jeziku prilazili od njegovih pravila nego su ga upotrebljavali prirodno kao pješak koji ide i ne misli o pravilima kretanja. Koliko je cijenjen crnogorski jezik pogledajte samo njigu o Njegošu Isidore Sekulić.
Na drugim štokavskim teritorijama jezičko stanje je drukčije i složenije. Tamo se miješaju jezici i dijalekti i trebalo je napraviti normu, odnosno odrediti pravila po kojima će se govoriti. Uslovno rečeno, crnogorski jezik ima prirodnu normu, a ostali vještačku. Šta se dogodilo? Kako se sve kretalo unitarizaciji i jezik je trebao da se unitarizuje. I crnogorski jezik je došao u poziciju da pred tuđim vještačkim normama objektivno nestane, odnosno iščili iz upotrebe. Svi školski programi su koncipirani u tom smislu, i to stanje je opasno zaprijetilo crnogorskom identitetu. Zato je bilo hitno vještačke norme zamijeniti živim pravilima Crnogorskog jezika. Donošenje Pravopisa i Gramatike crnogorskog jezika i njihovo uvođenje u službenu upotrebu je bitni elemenat suverenosti Crne Gore. Pokušaj da se uvedu drugi jezici prema političkom opredjeljenju u službenu upotrebu nema lingvističkog opravdanja. A slobodna upotreba jezika je osobno garantovana svakome. Dakle, Crnogorski jezik se ne uvodi nego se njegova pravila ozakonjuju kao službena.

Opasno stanje

Kada je okupirana i ukinuta crnogorska država ukinuta je i crnogorska autokefalna pravoslavna crkva. Zaposjednuti su svi njeni vjerski objekti i ostala dobra, a otuđene su i mnogobrojne kulturne vrijednosti.
Jugoslovenski i crnogorski oslobodilački parlamenti poništili su sve odluke kraljevine Jugoslavije, odnosno SHS. Kako je ostalo praktično nerestituisano vjersko pravo Crnogorskog naroda? To sam svojevremeno pitao jednog od rukovodilaca toga vremena. On mi je sa žalošću odgovorio da su mislili da je to nevažno jer će crkva odumrijeti. Ja mu vjerujem. Ali je tu bilo i okolnosti u koje ja ne bih ovom prilikom mogao da ulazim. To stanje je opasno tolerisati jer ono ugrožava suverenost. Vi znate da se crkvena organizacija pravoslavne crkve poklapa sa državnim granicama. Vjera je opšta a crkvena jurisdikcija su državne granice. Svako širenje svoje crkvene organizacije na drugu državu je imperijalni znak nepriznavanja te države. Pravo na likvidaciju crnogorske suverenosti zasniva se na nelegitimnom prisustvu tuđe crkvene organizacije u Crnoj Gori. No, baba snila što bi rada bila. Crna Gora će naći normalan način da se liši i tog okupacionog relikta.

Branko Banjević

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-30&id=198059

Crnogorski identitet

Novak Adžić

http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1294103112.jpg

Zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ?

Nepoštovanje državnih simbola nije normalna, već patološka društvena pojava. To je potvrda nepoštovanja države u kojoj se živi i njenog ustavno-pravnog poretka, državnog uređenja. Preciznije, akt usmjeren protiv države. To je podložno krivično-pravnoj odgovornosti i sankciji. Nijedna moderna demokratska država ne dopušta takvo nešto. Zakoni države su obavezni za sve njene građane. Ko ih krši - to, kao deliktuozno-kriminalni akt, podliježe odgovornosti i sankciji. Meni je ta pojava neprihvatljiva. Mržnja prema domovini i želja da se ruši vlastita država ne spada u domen ljudskih prava i sloboda, već predstavlja kršenje svih moralnih i zakonskih normi i kodifikovanih principa međunarodnog prava. Kroz postojeće državne simbole Crne Gore izražen je demokratski konstituisani, crnogorski nacionalni identitet i istorijski državno-pravni kontinuitet i subjektivitet Crne Gore. Crnogorska država i nacija se iskazuju preko tih simbola sa kojima se identifikuju i koji ih reprezentuju prema spoljnjem svijetu. Savremeni britanski teoretičar nacije sociolog i istoričar prof. emeritus dr Entoni D. Smit u djelu „Nacionalni identitet“, 1991. piše: „Korišćenje simbola - zastava, moneta, himni, uniformi, spomenika i ceremonija - podsjeća pripadnike nacija na njihovo nasljeđe i kulturno srodstvo, a njihovo osjećanje zajedničkog identiteta i pripadništva jača ih i uznosi“. Slijedeći argumente teoretičara nacije Smita, može se reći da su pripadnici crnogorske nacije upravo te navedene atribute posebnosti imali kroz svoju istoriju i imaju ih i danas, baštineći ih kao svoje nasljeđe. Osjećanje povezanosti sa domovinom ili pripadništvo domovini bitan su konstitutivni element u postanku, razvoju i trajanju etnosa i nacije. Taj faktor ističe i Antoni D. Smit u svom djelu „Nacionalni identitet“. Crnogorci, koji istorijski i savremeno imaju kolektivno vlastito ime, što je jedan od ključnih elemenata iskaza nacionalne posebnosti, posjeduju i manifestuju, istorijski i danas, povezanost i pripadnost svojoj domovini - Crnoj Gori. Entoni Smit piše: „Ta privrženost datoj zemlji i povezanost s njom jeste ono što je važno za etničku identifikaciju. Dotična zemlja je teritorija đe mi spadamo. Ona je često i sveta zemlja, zemlja naših praotaca, naših zakonodavaca, naših kraljeva i mudraca, pjesnika i svještenika, što je čini našom domovinom. Mi pripadano njoj koliko i ona pripada nama“. Crnogorci su vjekovima bili vezani za svoju zemlju i državu, koju su stvorili, branili i čuvali, pripadali njoj u domovinskom značenju. Živjeli su u njoj, osjećajući se slobodnim ljudima, kojima je najviša dužnost bila da služe i budu vjerni svojoj državi. Crnogorska nacija je nastala na osnovu viševjekovne oslobodilačke borbe crnogorskog naroda na osnovu njegovih istorijskih, državnih, pravnih, teritorijalnih, kulturnih, tradicijskih, običajnih, uopšte duhovnih, ekonomskih, jezičkih, vjerskih i drugih specifičnosti i posebnosti. Crnogorski narod je svoje vlastito kolektivno ime dobio po nazivu države koju je formirao, odnosno po geografskom prostoru na kojemu je nastanjen. Crnogorci su bili nacija i u bivšoj Jugoslaviji od 1945. do 1991. I Antoni D. Smit u djelu „Nacionalni identitet“ na strani 229. bivšu SFRJ naziva „federacijom nacija“, a kao „nacije zasebne istorije“ navodi Slovence, Hrvate, Srbe, Makedonce, Crnogorce. Đuzepe Macini je pisao: „Nema nacije bez ujedinjenja, nema ujedinjenja bez nezavisnosti, ni nezavisnosti bez slobode“. Ako je nacija „zajednica sudbine i zajednica karaktera“, kako je definiše austromarksista socijaldemokratske orijentacije Oto Bauer, ili ako je „nacija kulturna i duhovna tvorevina“, kako je shvata Hegel, Crnogorci su u punom smislu samosvojna nacija. Crnogorcima su državni i nacionalni simboli iskaz kontinuiteta vlastitog trajanja i postojanja. Država i nacija svojim simbolima pokazuje svoj identitet. To je svuda na svijetu pravilo. I sve države na svijetu, svuda i uvijek, čuvaju od poruge i skrnavljenja svoje simbole, brane ih i poštuju jer oni čine iskaz njenog postojanja i funkcionisanja. Kad u Crnoj Gori velikosrpski šovinisti ne poštuju državne simbole, to je akt hajdučije, destrukcije, kršenja Ustava i zakona. A država mora da štiti svoj ustavno-pravni sistem.

Da li smatrate da treba zarad „mira u kući“ mijenjati nacionalne simbole (himnu, grb i zastavu)?

Ne, naravno. Državni simboli su identitetski iskaz postojanja, a ne predmet trgovačkog prometa. Postojeći državni simboli su demokratska slika građanske i evropske Crne Gore. Postojeći državni simboli dobili su svoju punu unutrašnju i međunarodnu institucionalnu afirmaciju. Devijantne pojave u Crnoj Gori u pogledu njihovog nepoštovanja su prisutne, ali one ne mogu postići željeni efekat. To su patološke pojave koje će svakim danom sve više društveno odumirati i biti marginalizovane. Ali, i pored toga, Crna Gora je odlučna da brani svoje državne simbole. I mislim da je to završena priča vezana za njihovu promjenu. Svaka eventualna promjena zastave, grba ili himne bila bi ne samo uvreda Crne Gore, nego po nju samu porazna. Ne vjerujem da se to može dogoditi u našoj stabilnoj demokratskoj državi.

Šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi?

Primijeniti Ustav bez ikakvog tumačenja, jer je on potpuno jasan. Crnogorski jezik je službeni jezik i on poprima svakim danom sve više Ustavom i zakonom propisano institucionalno značenje. Ne samo u prosvjetnim i naučnim institucijama i državnoj administraciji, već i u širim društvenim slojevima. Crnogorski jezik je bitno određenje države Crne Gore i nacionalnog identiteta Crnogoraca. Iskren da budem, Ministarstvo prosvjete i nauke očigledno zna da radi svoj posao. Tu su već postignuti značajni rezultati, ali treba u tom smislu nastaviti i dovesti taj proces do kraja kada je u pitanju upotreba crnogorskog jezika u prosvjetnim institucijama u Crnoj Gori. Već je dosta učinjeno, ali naravno, ne treba stati, već pojačati ritam.

Šta smatrate da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?

Mislim da sam Vam u prethodnom odgovoru rekao esenciju. Crnogorski jezik, već kodifikovanog gramatičko-pravopisnog značenja, primijeniti ne samo deklarativno u školskim programima, već i u prosvjetnoj praksi. I naravno, vršiti redovan inspekcijski nadzor u školskim ustanovama i ispitivati da li se zakonska rješenja i odluke nadležnih organa sprovode u djelo. To je vrlo bitno. Mislim da je tu Ministarstvo prosvjete na pravom putu. Naravno, važna je dinamika, redosljed poteza.

Da li je karikiranje crnogorskog jezika koje je u posljednje vrijeme pojačano lingvistička ili prije svega politička tema?

Crnogorski jezik je živ jezik i dobio je pravni i institucionalni okvir. Crnogorski narodni i književni jezik čine jednu cjelinu. Crnogorcima treba omogućiti da pišu onako kako govore i kako su naslijedili od svojih predaka, naravno, uz znanstvenu i stručnu standardizaciju. Crnogorski jezik ima svoje istorijske, kulturološke, socio-lingvističke specifičnosti, posebnosti, koje treba uvažiti. Kakav je bio i što je crnogorski jezik to je davno objasnio, pored ostalih, i Ljubomir Nenadović. Crnogorski jezik nalazimo kod Svetog Petra Cetinjskog, kod Njegoša, knjaza Danila, vojvode Mirka, kod Marka Miljanova, kralja Nikole, Stjepana Mitrova Ljubiše. O crnogorskom jeziku piše i Vijala de Somijer i mađarski slavista dr Bajza Jozef. Crnogorski jezik traje i živi vjekovima kod Crnogoraca i on je napokon dobio ustavni i zakonski atribut i nominaciju svog realnog postojanja. Ne vidim da ozbiljni ljudi i institucije prave karikaturu od njega. To sve, i kad bi se htjelo, nije moguće, osim da to bude incident ili efemerna devijacija.

Zašto se po Vama ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori?

Pitanje je društveno-političkog karaktera. Postoje neki objektivni limiti, ali na sceni su i dalje konformizan, konzervacija statusa quo, oportunizam, razne predrasude i nedovoljna snaga volje, odlučnosti, kao i nedostatak definisane strategije. Po tom pitanju političke trgovine ne bi trebalo biti. Vjerske slobode i pravo njihovog javnog ispovijedanja moraju se poštovati. I pitanje vlasništva ili korišćenja crkvene imovine ne može se gurati pod tepih. To zahtijeva rješenje. Crnogorska crkva je dio identiteta crnogorskog naroda i istorijski je imala državotvorno značenje. Crnogorska nacija je višestoljetna socio-povijesna kategorija, a u njenom profilisanju značajnu ulogu imala je oslobodilačka uloga Crnogorske pravoslavne crkve. CPC je bila slobodarska institucija koja je promovisala, pored ostalog, i nacionalni identitet Crnogoraca. Hegel je pisao: „Narodna religija koja proizvodi i podržava velika osjećanja ide ruku pod ruku sa slobodom“. Crnogorska narodna religija je išla ne samo ruku pod rukom sa slobodom crnogorske nacije, nego je promovisala i afirmisala njen dignitet i opstojnost stoljećima. Srpska pravoslavna crkva, koja je uvezena 1918. godine u Crnu Goru, nije pravi vlasnik nad sakralnim pravoslavnim objektima, crkvama i manastirima. Ona je već decenijama nesavjestan, nezakonit i viciozan držalac, a ne svojinski titular. Ona je uzurpator, a ne vlasnik.

Novak Adžić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-04&id=198244

Crnogorski identitet

Veselin Vukotić

http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1294190799.jpg

Nerješavanje identitetskih pitanja postaje platforma za stvaranje sadašnje kvazi-elite i sveopšteg nihilizma. To svakodnevno podstiče podjele koje vode sužavanju svijesti. Neodlučnost uvijek ima teže posljedice od odlučnih akcija. Koliko je tek „u onom vremenu“ nosila rizika odluka o uvođenju DEM-EURO- ne samo političkih i ekonomskih, već i vojnih i bezbjednosnih

Mislim da je to politička igra i (ne)svjesna trgovina. Ona omogućuje da se i u drugim oblastima ne poštuje zakon. Tako dolazi do politizacije prava. Odnosno da se zakon primjenjuje od slučaja do slučaja, uz veliku diskrecionu moć koju sebi daju pojedinci u tumačenju primjene zakona. Ne možete tražiti da se „uvede“ pravna država, a da se ne poštuje Zakon o nacionalnim simbolima.
Prema tome, to je rušenje pravnog sistema u Crnoj Gori, a od ljudi iz parlamenta, bez obzira da li krše zakon ili ne primjenjuju sankcije za kršenje zakona. Čak mi je tolerisanje kršenja zakona prekršaj teži od samog kršenja zakona.

Lažni kompromisi

Ponašanje „zarad mira u kući“ uvijek rezultira, prije ili kasnije, većim nemirom u kući. Lažni kompromisi o fundamentalnim principima organizacije društva vode ka opasnosti njegove dezintegracije, do podjela.
Da bi se nešto u Ustavu mijenjalo - prvo treba da se Ustav primijeni, pa tek da se traži promjena. Kao nekada u vojsci: izvrši komandu pa se onda žali... Inače, i ja imam neslaganja sa Ustavom Crne Gore u ekonomsko-političkom dijelu, za koji smatram da je ograničenje našeg razvoja u eri globalizacije. Ipak, ne pomišljam da bojkotujem njegovu primjenu, npr. u dijelu plaćanja poreza tolikoj administraciji, za koju smatram da je višestruko bespotrebna, niti sam krenuo u osnivanje partije za neplaćanje poreza! Naravno, to bi bilo odmah sankcionisano, jer bi direktno ugrožavalo prihode zakonodavaca i ustavotvorca!
Nisam ekspert za jezik niti za stručnu raspravu u ovoj oblasti. Više iznosim svoje mišljenje iz ugla moje struke. Kada je jezik u pitanju, mislim da treba da budemo realni i praktični, a polazeći od toga da je službeni jezik u Crnoj Gori crnogorski i da tu više nema rasprave. Biti realan znači priznati da je to jezik kojim govori par stotina hiljada ljudi. Tu je i globalizacija koja je prijetnja za mnoge male jezike. Biti praktičan znači da se naš jezik treba razvijati kroz učenje, npr. engleskog. Iskustvo Finske je u tom pogledu poučno. Zvuči čudno, zar ne? Jezik ne smije da nas zatvara i odvaja od drugih, da bude smetnja otvaranju društva. Jezik se upravo razvija kroz trenje različitih kultura, a kroz to trenje je dostupan i drugim kulturama. Jezik je način izražavanja misli. Ako nema misli – nema ni jezika, odnosno on se svodi na svakodnevne provincijalizme. A upravo misao se razvija, između ostalog, i kroz dobro znanje stranih jezika. Odnosno, kroz mogućnost upoznavanja sa literaturom, književnošću i stvaralaštvom na drugim jezicima... Njegoš je „u onom vremenu“ znao više stranih jezika od nekih današnjih književnika i eksperata koji mu se posprduju.

Sačuvati jezik

Tako se pojačava kreativnost naše misli, znanja i stvaralaštva, obogaćuje literatura, a kroz sve to i naš jezik. Ne može se jezik ni očuvati a kamoli razvijati sa skeč-književnošću i kvazi-ekspertnošću. Moramo napisati knjige, romane, pjesme, stručne rasprave na crnogorskom koje će se prevoditi na strane jezike, ukoliko mislimo da svoj jezik sačuvamo... Riječju, ja mislim da jezik mogu sačuvati i razvijati stvaraoci u različitim oblastima, a ne političari i pomodari. Sve dok jezik zavisi od političara - on je veoma u opasnosti!
Crkva? Nijesam ni u kakvom saznanju u praktičnoj ravni problema. Vjerovatno taj vjersko-politički prilaz rađa sadašnju situaciju. Problem se, principijelno, treba rješavati na nekom usvojenom koncetu. Znam da su koncept Božje zemlje (zemlje kao vlasništvo Boga i crkve kao vlasnikovog agenta), razvili Sumeri 6.000 godina prije Hrista, da ga je Makijaveli rušeći Augustinovu „Božju državu“ (ustav srednjeg vijeka) modifikovao (veća uloga kralja), dok ju je Francuska revolucija rušeći monarhiju prevela u vlasništvo naroda.
To što je na teritoriji Crne Gore po logici ovog koncepta pripada narodu u Crnoj Gori. Interese naroda štiti parlament... Zaista nemam dilemu da to pripada narodu Crne Gore, a odluka parlamenta je ko će koristiti tu imovinu... Svaki drugi koncept bi nas odveo na traženje rješenja slijedeći logiku pravnog tretmana stranog investitora, što u ovoj oblasti ipak nije primjereno.

Prof. dr Veselin Vukotić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-05&id=198317

Sreten Perović: Crnogorski identitet

http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1294275515.jpg

Nemoć države da se takne u osinje gnijezdo


Građani koji ne poštuju demokratskom procedurom usvojene simbole svoje države (ne moraju ih voljeti!) ne mogu se legitimisati ni kao borci za demokratiju, kamoli kao sljedbenici evropskih demokratskih pravila ličnog i društvenog ponašanja. Tolerisanje takvih nedoličnosti ima jasne negativne reperkusije

• Zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ?
- U Crnoj Gori kao da nekome odgovara da se građani „navikavaju na ekcesne“ situacije koje se inače u najvećem broju zemalja označavaju kao svetogrđe, siledžijstvo, primitivizam, porodično nevaspitanje, a u ex-YU arealu – i kao kancerozno nasljeđe iz nedavnih genocidnih ratova. Poslanici koji u Parlamentu śede dok se svira državna himna, kao i oni naši gadonačelnici koji za praznike ne ističu državne zastave i ne dozvoljavaju intoniranje državne himne – u suštini su slični onom građaninu koji je prije više godina u Podgorici cijepao zastavu SAD i pokušao da je unizi svojim nepočinstvom. Nije, naravno, dostojanstvo zastave USA, kao ni crnogorske državne zastave i himne – takvim postupcima uniženo i uprljano. Ali je, ipak, to nedostojno ponašanje loša preporuka ne samo za njegove aktere, već i za Državu. Zašto se taj naci-primitivizam još uvijek toleriše – na to moraju da odgovore nadležni državni organi. Građani koji ne poštuju demokratskom procedurom usvojene simbole svoje Države (ne moraju ih voljeti!) ne mogu se legitimisati ni kao borci za demokratiju, kamoli kao sljedbenici evropskih demokratskih pravila ličnog i društvenog ponašanja. Tolerisanje takvih nedoličnosti ima jasne negativne reperkusije. Npr. dok sportisti drugih zemalja, ne samo velikih (multietničkih!), kad se intonira himna njihove države drže desnu ruku na srcu, što od naših sportista ne čini niko, a ni od naših političara (osim Predśednika Parlamenta), a neki od njih čak i skreću pogled da ne vide uspon svoje zastave. Nastavi li se ovako, biće i onih koji će zatvarati i uši, da ne čuju ni tonove svoje državne himne.

Đeca će brže usvajati

• Šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi?
- Ne „šta“ nego što, jer mi nijesmo štakavci nego štokavci! A i to nam je decenijama servirano kao navodno pravopisno pravilo, kao navodno nužna razlika između upitnog „šta“ i odnosnog „što“. „Šta“ se, po navici (po Pravopisu Matice srpske) javlja i u govoru nekih privrženika crnogorskoga jezika, čak i kad nije u pitanju upitna rečenica! Da bi se izbjegle takve i slične zabune, potrebno je što prije uraditi priručnik nalik na „Rečnik jezičkih nedoumica“ Ivana Klajna (BG 1981), ali ovoga puta – za crnogorski jezik. Naravno, ne samo za pravilniju primjenu dvije novousvojene foneme, inače odavno poznate dijalektološkim katalozima novoštokavskog sistema. Kako je i Njegošev jezik u sebistici tretiran kao dijalekatski (uz njegova Sabrana djela objavljen je obimni jednotomni semantički rječnik!) nije nikakvo čudo što se i neki naši današnji „jezikoslovci“ ne mire sa usvojenom normom crnogorskog jezika. Ali, privići će se i oni, kao što su se privikavali na više puta mijenjane pravopise srpskohrvatskoga ili hrvatskosrskoga jezika. Đeca će crnogorske pravopisne norme brže usvajati, pa i riječi u kojima se nalaze pomenute dvije foneme, između ostalog i zato što se u mnogim našim porodicama u svakodnevnom govoru čuje: „śever“, „śekira“, „iżelica“, „śeme“, „śutra“, „śedi! “, „Miśa“, „Źaga“, „Veśo“ i slično.
• Šta smatrate da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?
- Što učiniti...? Da se strogo vodi računa da vaspitačice u vrtićima govore ijekavski, da ne „ispravljaju“ đecu ako govore kako im se u porodici govore (osim u padežnim oblicima), da u osnovoškolskim udžbenicima budu brojno nadmoćni tekstovi (prozni i poetski) ijekavskog izgovora, a ne obrnuto (kakav je sad slučaj), da u srednjim i srednjim stručnim školama pretežno proučavaju bogatu crnogorsku narodnu književnost i djela crnogorskih pisaca – u kojima je je izvorni jezik bogatstvo koje se ne može poricati. U tom pogledu, priređivači (autori) udžbenika jezika i književnosti treba obavezno da koriste i prezentiraju najveće vrijednosti edicije „L u č a“ - 80-tomne antologije crnogorske književnosti od najstarijih vremena do kraja XX vijeka.

Urgentni zadatak

• Da li je karikiranje crnogorskog jezika, koje je u posljednje vrijeme pojačano, lingvistička ili prije svega politička tema?
- Svako karikiranje (osim karikatura kao likovnog roda) izraz je neozbiljnosti, inferiornosti, pizme, pa i ličnog neuvažavanja osoba koje se služe tim oblikom komunikacije. Razumije se da je „karikiranje crnogorskog jezika“, prije svega – politička djelatnost. Čudi me kako su neke naše uvažene dame, znalci književnosti i srpskohrvatskog (ne i srpskog) jezika dozvolili da se njihov prosvjetno-pedagoški ugled zloupotrebljava upravo zbog stavova koji se graniče sa karikiranjem problema usvojene jezičke politike. Jezik je živa materija, fluidna onoliko koliko je frekventna sredina u kojoj živi. A danas je globalna kulturna politika sačuvati osobenost jezika koji ima samo nekoliko desetina govornika (balkarski, čerkeski, nogajski, abazinski...) ili čak samo nekoliko govornika (rutuljski, agulski, cahurski, karaimski). A na crnogorskom jeziku nastala su književna djela univerzalne estetske i etičke vrijednosti. Navedimo samo: Poslanice Petra Prvog, „Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“, i druga Njegoševa djela.
• Zašto se, po Vama, ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori?
- U svim poratnim decenijama, crnogorsko političko i državno rukovodstvo, i ono jednopartijsko i ovo višepartijsko, nije smatralo urgentnim zadatkom ispavljanje zločina prema Crnogorskoj crkvi, jer je svako ispovijedanje vjere, osim „komunizma“ i „samoupravnog socijalizma“ – smatrano zaglupljivanjem naroda. To što takav stav nije dominantan ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, ni u Makedoniji, a donekle – ni u Srbiji, ni u Bosni i Hercegovini – za Crnu Goru i njeno rukovodstvo nije mnogo značilo. Jednostavno, crnogorski partijski rukovodioci su zadugo prihvatali „ujediniteljske“ odluke tzv. Podgoričke skupštine i sva (prećutkivana) zla koje je ona donijela - kao progresivan i istorijski neminovan čin. Težeći da se domiciliraju u Beogradu (najčešće na Dedinju), što se u principu i događalo, njima nije smetala potpuna dominacija Srpske pravoslavne crkve, koja je od 1919. stvarno, a od 1921. i formalno prisvojila sve hramove u Crnoj Gori, sprovodeći drastično posrbljavanje Crnogoraca, što i danas čini.

Političke provokacije

Tako su odluke tzv. Podgoričke skupštine postale sastavni dio „ideologije“ crnogorskog partijskog rukovodstva, dijelom i iz nemoći i „neisplativosti“ da se dira u to osinje gnijezdo. I ta državna nemoć, uprkos svim objavljenim dokumentima u posljednje dvije decenije, uporno se nastavlja. A to dovodi do sadašnjeg, krajnje antiustavnog stanja, koje se eklatantno iskazuje ne samo u okupaciji crnogorskih crkava i manastira, u nezakonitom upisu u „vlasništvo“ beogradske Patrijaršije, mitropolita Amfilohija ili drugih subjekata Srpske svetosavske crkve, što znači da dobar dio crnogorske državne teritorije nije pod jurisdikcijom Crnogorske Države. To kao da nadležne državne organe uopšte ne tangira, pa nemaju volje ili snage ni da vlastite odluke sprovedu u djelo. Tako se i danas na vrhu Rumije „gordi“ limena crkvica, ratnim helikopterima „spuštena sa neba“ - kao „dar Božji“ Srpskoj svetosavskoj crkvi.
Zašto se takvo stanje toleriše? Ja ne mislim da je to izraz nemoći Države. Kad bi htjeli, nadležni državni organi mogli bi brzo ukloniti to što se naziva limenim hramom na vrhu Rumije. Ako je nekom, izvan političke provokacije, ipak stalo do te limene instalacije, ona može biti premještena na neko drugo mjesto, uz zakonske dozvole kojima podliježu svi građevinski objekti, pa i ilegalne „crkvice“ po crnogorskim brdima. Vlast, međutim, taktizira, a to taktiziranje bitno ugrožava osnovna multikonfesionalna građanska prava i crnogorski ustavni poredak! Tako je teret „naivnosti“ i indolencije komunista i „samoupravnih socijalista“, ne samo u ovom pogledu, pao na leđa današnjih crnogorskih državnika i resornih organa, ali oni još nijesu smogli snage da taj problem razriješe u duhu opšteusvojenih univerzalnih ljudskih prava.

„Babološka“ svijest

• Da li smatrate da treba zarad „mira u kući“ mijenjati nacionalne simbole (himnu, grb i zastavu)?
- Ne treba mijenjati simbole sa kojima smo primljeni u OUN, koji su izrasli iz naše tradicije. Treba se, međutim, truditi da se promijeni „babološka“ svijest dijela naših građana, koja opterećuje međuljudske i društvene odnose. Tzv. mir u kući ne vrijedi zasnivati na povlađivanju primitivizmu, antipatriotizmu, anarhizmu i kolonijalnoj odanosti imperijalnim ambicijama bilo kojeg „bliskog“ ili „udaljenog“ naroda ! Takav „mir u kući“ vrće se kao bumerang.


Sreten Perović, akademik DANU

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-06&id=198376

Crnogorski identitet
Mladen Lompar

http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1294362313.jpg

Lagodna mržnja u milionskim apanažama

Crkveno pitanje je najteži problem crnogorske vlasti, koja se skoro deceniju ne usuđuje da ukloni Amfilohijevu lastrenu crkvu sa svetilišta kakav je bio vrh Rumije prije desanta vojnom avijacijom
Piše

Zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ?
To nije normalno niđe, i ova je država jedinstvena - plaća i njeguje svoje neprijatelje. Njihova lagodna mržnja traje u milionskim apanažama, u „kompetitivnosti“, finansiranju novina i TV centara. Ne bi im ljepše bilo ni u njihovom imaginarnom. carstvu. Barjače tuđim zastavama i pjevaju himne, ali ne iz nekakve ljubavi; to rade iz mržnje prema zemlji koja ih je iznjihala.
Da li smatrate da treba zarad „mira u kući“ mijenjati nacionalne simbole (himnu, grb i zastavu)?
Simboli današnje Crne Gore ukorijenjeni su u milenijumskoj tradiciji, u njenoj istoriji i savremenosti. Tako su definisani i oblikovani da sublimiraju i prošlost i današnjost, različite vjerske i narodne tekovine ovog prostora. Oni su smisao ljepote za koju smo se proslavili i kao borci i kao stvaraoci. Već žive u našoj svijesti i od Ist Rivera i Malage do Vemblija, prepoznatljivi su znak jedinstvene Crne Gore. Pošto je tradicija poštovanje naslijeđenih vrijednosti, nema nikakvog razloga da je čupamo iz bića jedinstvene Crne Gore da bi je nadomjestili tuđim znacima - himnama, grbovima i zastavama. Koji je to „mir u kući“ đe bi dvije trećine naroda moralo da voli simbole koji nijesu njihovi?

Njihova nemoć
Šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi?
Isto što i sa simbolima. Crnogorski jezik je prirodno standardizovan, i lako ga je prihvatiti. Međutim, u medijima, i pisanim i elektronskim, još uvijek postoji inercija ili neki iracionalni otpor. Užasni pritisak velikosrpskih nacionalista, i već poslovična bojažljivost našeg državnog aparata ostavljaju utisak nedorečenosti u njihovim odlukama. Ovaj jezik sa 32 glasa nije mrtvorođenče i brzo će pokazati svoju snagu. Već na sljedećem popisu, ako do tada ne bude očigledno.
Šta smatrate da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?
Možda praviti više emisija kakav je serijal Radija Antena M pod nazivom „Crnogorski bez predrasuda“, koja se redovno prezentira i na portalu Analitika. Tako osmišljene emisije, utemeljene na praksi modernih medija, jače su od nesistematičnog nasrtanja na biće crnogorskog jezika. Bilo je, drugim povodom, naravno, strašnijih udara, koordiniranih iz specijalnih štabova, ali bez sistematičnosti. Mislim da je naša prednost to što se oni bore protiv crnogorskog, a ne za zaštitu srpskog jezika, kako vole da kažu.
Da li je karikiranje crnogorskog jezika koje je u posljednje vrijeme pojačano lingvistička ili prije svega politička tema?
Karikiranje, u konkretnom slučaju, je čista nemoć; kad gođ gube, oni se tješe vicevima. Mnogo je primjera njihove očajničke duhovitosti i trajanja u teškoj auri nemoći. Kod osnivanja crnogorskog PEN Centra danima su se utrkivali u bolesnim „duhovitostima“, karikirali naša imena, stručni i moralni autoritet, prije svih akademika Pavla Mijovića, da bi, na kraju, kad je naša asocijacija postala dio Internacionalnog PEN Centra, pali u teški zasluženi muk. I što se dešava dalje? Neki od njih kruže okolo, kao mačka oko vruće kaše - htjeli bi da postani njegovi članovi.

Kakav apsurd
Zašto se po Vama ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori?
Zbog teškog sprovođenja državne pravde nad svojim objektima. Nema nikakve logike da se nepokretni spomenički fond i dragocjenosti u njihovim riznicama nalaze u vlasništvu strane države. Najdrastičniji primjer su sakralni objekti kojima gazduje Srpska pravoslavna crkva. Ubira sredstva od vjernika (neđe su to ogromne sume) adaptira i prilagođava ih svojim potrebama, bez kontrole nadležnog Zavoda za zaštitu spomenika itd. Tamo nemaju pristupa crnogorski svještenici, a u Cetinjski manastir decenijama nijesu dobrodošli deklarisani pripadnici CPC, niti im može biti bogougodno u objektu odakle su devedesetih godina prošloga vijeka liferovane fotografije pripadnika srpskih paravojnih formacija koji sa njegovih prozora prate svetkovinu badnje večeri. Iz tog svetog mjesta, žarišta crnogorske duhovnosti i državnosti, danas se sipa mržnja na crnogorski narod, vjernike i svještenstvo CPC, koji moraju svoj badnjak ložiti po trgovima i građanskim kultnim mjestima.
Crkveno pitanje je najteži problem crnogorske vlasti, koja se skoro deceniju ne usuđuje da ukloni Amfilohijevu lastrenu crkvu sa svetilišta kakav je bio vrh Rumije prije desanta vojnom avijacijom.
Možda bi u našem slučaju trebalo finansijski jačati svoju crkvu i postepeno joj vraćati njene objekte, a prije svega uticati da i svještenstvo CPC vrši svoje obrede u okupiranim svetinjama, prije svih u Cetinjskom manastiru. Koliko gođ to bilo bolno, jednom se mora uraditi.
S druge strane, blago u manastirskim riznicama je nedostupno istraživačima i autorima manifestacija crnogorske kulture. Svojevremeno je (ako dobro pamtim, 1988. godine za izložu „Blago iz crnogorskih crkava i manastira“, planiranu za jedam muzejski prostor u Zagrebu) zahtjev za prezentaciju eksponata iz Cetinjskog manastira moralo da se čeka odobrenje od Beogradske patrijaršije. Autori, naravno nijesu pristali na takav apsurd. Sumnjam da bi se i danas ista izložba iz istih razloga mogla realizovati.

Mladen Lompar, pjesnik

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-07&id=198432

Malo o nacionalizmu od Kiša.


Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma


Ovdje je cijeli tekst, toplo (kako to cudno zvuci) preporucujem da se procita.
http://javniservis.me/2010/11/28/dan...-nacionalizmu/

Nacionalizam je najzadnja ideologija,kako je rekao engleski mudrac Samuel Johnson : Nacionalizam je utociste za lopove i nitkove !
Na Balkanu i posebice u ex JU ne postoji nacionalizam nego etnocentrizam na vjerskoj osnovi,koristi se vjerski fanatizam masa za zaludivanje istih tih masa ili mozemo ga nazvati kriza identiteta ili opsjednutost identitetom.
U Europi baza svega je etnos i kada etnos stvori drzavu to je nacija i zaista u svim stranim dokumentima za potvrdu o drzavljanstvu te pitaju nacionaliti,nacionalite ,nacionalita, a iskaz na popisu stanovnistva je osobna stvar pojedinaca i to je etnicka pripadnost.
Sve je stvar svijesti.