Plakaše mi neka đečina pod prozorom. Nisu imali odraslih da ih nadgledaju, ko zna oko čega su se pokačili pa plaču.
Dok se ja smislih da li da se petljam (kad smo mi bili mali, nikad nismo plakali, pa ni ako se desi da dobijemo po zadnjici od odraslih, te mi čudno), oni se, evo, mire.
Sve sami, i jedno i drugo.
Nove neke generacije.

