Podaci o autoru:
Pre svega, obećala je sebi da neće pisati. Dugo i uporno sišući, iz svojih je prstiju izvukla i samo sećanje na oblike slova. ...
...Nije mogla da kaže ni ''ako'', ni ''nemoj'', ni ''neka'', ni ''pođi'', ni ''stani'', ni ''sačekaj'', ni ''požuri'', nije mogla da izgovori ni reč. Mogla je samo da ih ponudi čajem od mente i majčine dušice, bez šećera, a sa mnogo limuna, leden, iz čaše koja se rosila kao njene oči. Odlazili su osveženi izlivanjem svojeg u njeno. Čuvarica tajni i ljudi. Plakala je bezglasno, natovarena tudjim slikama.
Sve do njega. Samo je on od svojih tajni napravio uvod za otkrivanje njenih. Skidač tereta.
Opis slike:
Tajne su govorile: prevara. Ona je slikala šaku u šaci. Tajne su rekle: laži. Ona je slikala usnu na usni. Bol! Ona je slikala osmehe. Mržnja! Ona je slikala mandarinsko krilo. Sumnjam! Ona je slikala pogled u pogledu. Optužujem! Naslikala je kapi krvi na škrgama letećih riba. Ljubav? Naslikala je tišinu. Beskrajnu tišinu spojenih dlanova, usana i tela. Letovala je u njegovom krilu, na njegovim rukama, mučeći se sa kičicom i bojama, nije umela da naslika ono što ne bi umela da kaže.. A rekla bi:
Volim tvoj glas, tvoje čelo, luk tvoje obrve, zagrižaj tvog zuba, miris tvoje kože, i dlan ti volim, i smeh ti volim, jezik kad zakotrlja moje ime, volim kad mi pevaš, volim kad se smeješ, volim kad se utišaš, kad grmiš na mene, sve tvoje volim, sav tvoj život istočen kao sa nevidljive pumpe u rezervoar moje duše, volim tvoje istine, tvoju nesposobnost za laži, nesiguran kad si-volim, i kad si setan, i to volim, i kad si bezrazložno veseo, i kad veruješ, i kad sumnjaš, sve to volim.
Kojom bojom da te naslikam, kojom četkicom da načinim obris?
Tvoj dah je sa linije na kojoj se horizont spojio sa tobom, a ti sa nebom. Kojom bojom? Tvoja je duša ogledalo svega što si očima video i naslutio. Kojom bojom? Srce ti je igralište. Tu je zemlja još ulegnuta od nogu igrača, plesača, ratnika. Igrali su se, dok si ti stajao sa strane i puštao da te povređuju i rane. Kojom četkicom? Misli su ti more otvoreno, i talasi na tom moru, i ajkule i morski konjici, i mesec, i sunce, i oseka i plima, sve na tom moru, i brodovi i čamci i podmornice. Kojom bojom? Kojom četkicom? Da probam olovkom ili ugljenom? Crno-belo?
Šta nisam nikad?
.......
Soba. Tvoja. Plavi polumrak. Sa glavom na tvom krilu, osluškujem ti disanje. Žmurim. Ne gledam. Ne moram da te vidim da bih znala da su mi tvoje ruke u kosi, da su mi tvoja kolena na dah daleko od usana, ne moram da vidim da si to ti. Da smo na krevetu po čijoj si polovini kuckao, govoreći mi da je moja. Da smo na krevetu na kome će debitovati sve moje želje, sve što nikad nisam. Ne moram da vidim-znam da si to ti.
...... Jer samo ti, takav kakav jesi, samo ti, takav kako postojiš, izazivaš nadnaravne prohteve i želje, strasti i tišine u meni. Ne umem da ih kažem, ne umem da ih naslikam, ništa ne umem. A nikad nisam ovako i ovoliko volela.
Umem da budem detinjasta, vesela, tužna i plačna. Umem da se ućutim, da pobegnem, umem da se izgubim u knjigama, umem da se utopim u muzici, umem da se posvađam, ako išta znam, znam da istrpim bol, umem da razumem, naučila sam da vičem. Samo ne umem tebe tebi da naslikam, sebe da tebi naslikam, kako si me otvorio, kako si me oslobodio, kako si prebrisao sve što je bilo i učinio da hoću ponovo. Radujem ti se, a ne znam kojom bojom da naslikam svoju radost.
Nisam nikad. A sve sa tobom želim.
Kad bi mi Bog ponudio da izaberem, ja bih izabrala da mi podari moć da naslikam tebe tebi i drugima. Očima kojima te ja vidim. Zatvorenim očima. Ne treba mi da gledam da bih znala da si to ti. Jer..
Vekovima sam tragala za tvojim smehom, glasom, dahom, dodirom, rečima. Vekovima, za tobom, tvojom dušom, tvojim mislima. Postoji li još jedan isti ti koji me za čas izvuče iz brige i tuge, ima li još jedan isti ti koji može da ne prihvati, ali ume da razume; je l' rođen negde jedan kao ti koji rasprostire pred mene svoje sreće, svoje ludosti, svoje nedoumice, svoje sumnje, greške, tuge, jedan isti ti koji kaže: ''neću kako drugi hoće, neću kako ti hoćeš, hoću ja da budem ja''; jedan isti ti koji me tera da mislim na sebe, jedan isti ti koji je sam, jedan isti ti koga postaju svesni tek kad im odeš; negde, neko, isti ti, koji bi dozvolio, kao ti što si, da mu promenim ime, da maštam o njegovoj deci u svojoj utrobi, da ćuti dok mu poveravam svoje najmračnije tajne, jedan, neki, isti ti, da mi kaže:''promeni me, reci mi gde ne valjam, kaži mi šta ti kod mene smeta''; jedan, kao ti, negde, koji me pušta da mu šapućem šta želim, susretne mi moje želje, hvatajući ih u letu, doda im svoj dah, i vrati mi ih, tako da me sve zaboli, a to se zove čežnja za njim? Ima li, pitam te, postoji li na svetu, jedan takav, isti kao ti, tako jasan, tako otvoren, tako iskren i tako pošten, ogledalo, morska voda, čisto nebo, čvrst i kad se ruši, u slabosti jak, jedan koji mi kaže: ''ne pokoravaj se, budi to što jesi, daj da vidim ko si''; jedan, ti?
Moj Bogomdani. Moj Nezamenljivi.
Kad te pogledaju, vide koliko si visok, procene koliko si težak, kakve su ti boje oči, šta si odenuo, kako mirišeš, čuju ti glas, vide ti osmeh. I ništa ne znaju o tebi. Ja te ne vidim, a znam: satkan si od neba u sebi, od vode, od traganja, satkan si od slobode. Kao lopatom sneg, tako si od sebe razbacao sopstvene strahove. Jedino čega se još plašiš je da ti nećeš biti ti, ono što jesi. Još si vitez, u sjajnom oklopu, mačem braniš svoj otpor sivilu, besmislenom šarenilu, lagarijama, izgovorima-zaklonima podignutim da bi se opravdalo delo, sečeš, sebe sečeš kad si sa drugima, da njima bude jasno ko si ti u odnosu na njih. Sa ivice planine uzlećeš kao orao i klikćeš: Istino! Spontanosti! Nesputanosti! Ne čuju te, ne naslućuju da ne treba da ti se pravdaju, samo da budu to što jesu, kakvi god da jesu.
Tvoj pejzaž nije lenja livada pod letnjom pripekom. Ni vetrom uzvitlana prašina na nekom usamljenom seoskom drumu. Ni avionska pista, ni ničim zatalasana površina okeana, niti voćnjak težak od ploda, niti beskrajni tutanj automobila nekom beogradskom ulicom. Tvoj pejzaž nije karneval, ni šarenilo lokalnog vašara, niti ustajale kafane u koje zalaze samo provereni pijanci, koji nemaju gde drugo. A može da bude.
Naslikaću te svojim mislima, koristeći sve obrise i boje. Nasred kokpita, poređaću ti sve knjige koje si čitao. Usred bonace posadiću jablan, jasen, i hrast. Da možeš da legneš, i zagnjuriš se u miris ženske kose na ruci. Nacrtaću sve naše heroje. I slovenstvo. Bojama plavim, rubin-crvenim i zlatnim. Pustiću vetar sa planine na kojoj samuješ, a taj vetar će pevati onako kako ti voliš, da zaigraš kako ti umeš, i zapevaš do suze. Naslikaću sve kafane i sve tvoje prijatelje u njima. Jedan san koji te raduje i jedan koji te muči. Naslikaću sve usne koje si ljubio. Svako tvoje pijanstvo. Svako otrežnjenje. Naslikaću ''Ne razumem reči 'volim te'.'' Na sred mirnog polja, sručiću gomilu misli koje ti dolaze niotkuda, a puštaš ih da traju, okrećeš ih, zagledaš sa svih strana. Svilu tvog dodira. Nit prepuštanja. Staze odlaska i dolaska. Kad sumnjaš i kad verujes. Nalikacu tvoje molitve.
Naslikaću orla-ti si. I burnu vodu-ti si. I olujno nebo-ti si. Pomešaću scene borbe sa motivima mira. Ta će slika mirisati. Na limun, na vazduh posle kiše, na nesanice, na biblioteke, na musaku, keks tortu, na ratove, na narode, na ženska tela, na reku, na rakove, na krastavac i lubenicu, na lavove i lavice, mirisaće na sve aerodrome sa kojih si uzleteo, na koje si sleteo, na tvoju uniformu, na tvoje snove, mirisaće na pesme koje si pevao, na dim cigarete, bilo koje, od petnaest.. Na šume mirisaće, na sabore, bozu, klaker i liciderska srca. Na orače. Na kosače. ... Mirisaće na cimet sa sutlijaša. Na Vranje. ...
Naslikaću tvoj osećaj, nebeski osećaj za druge, i znaće, jasno će videti koliko si različit, poseban, svoj i drugačiji. Ako je samoća, tvoja je, ni na jednu ne liči. Ako je radost, tvoja je, ni nalik na druge radosti. Ako je tuga, beskraj je, drugačiji od svih drugih tuga. Ako je kolo, samo ćeš ga ti igrati tako. Ako je knjiga, niko je neće čitati kao ti. Ako je san, nema snova nalik tvom. Ako je dete, otac si koji gleda očima deteta, i nema sličnog roditeljskog davanja, ni mnogo očeva nalik tebi. Ako je žena, jedina je. Niko se ne udvara kao ti. Ako je vera, ni jedna druga vera nije tvojoj slična. Daješ se, ne dajući da te od sebe oduzimaju. Ima li na svetu neko ko je kao ti?
Ti si mir sa snagom orkana. U koraku ti vekovi odjekuju. Neko je u tebe stavio sve što se može sačuvati. Namršti se, nasmeši se – raduješ me. Pomiluj me, zagrmi na me – raduješ me. Baš volim što na svetu nema istih kao što si ti.
Nek se slika zove septembar. Neka malo, sasvim malo, miriše na Đurđevdan i đurđevak. Samo si ti isti kao ti.
Podaci o autoru:
Alergična je na penicilin, maline, šumske jagode, perje, crno vino, kad cvetaju lipe, na prašinu i deterdžente, na med. Za svaku alergiju našli su joj lek. Ne podnosi bespotrebne laži, ni velike ni male, jako sunce, vrelu vodu. Oseća izvesnu jaku netrpeljivost prema politici, političarima, televizijskim vestima, španskim serijama, reklamama i tabloidima. Da ima psa, sve bi joj rane polizao. Dok pije ledeni čaj od mente i majčine dušice, bez šećera, a sa limunom. Ćuteći, jer joj je za vreme letnje oluje, nezapamćene u krajoliku, munja na jeziku spržila reči.
Važna napomena:
Slika je privatno vlasništvo. Izložena je u očima autora. Ne podleže analizi, kritici, cenzuri. Ne može se otkupiti. "
