Vazi. Za sada, reci cu ti iskreno, zanimljiva mi je ali mnogo toga i ne razumem. Sacekacu ipak da je procitam do kraja, pa cu onda dati utiske.
Printable View
Vazi. Za sada, reci cu ti iskreno, zanimljiva mi je ali mnogo toga i ne razumem. Sacekacu ipak da je procitam do kraja, pa cu onda dati utiske.
Odakle sam bila vise nisam - Tiago Stankovic
Sad je zavrsih, druga polovina kada vise pise o sebi mi je bas lijepo pala. Jbg, zao mi covjeka, vidi se da je volio zivot
Preporucili su mi taj naslov, vele bas lijepo pisao covjekQuote:
Originally Posted by kaemSe
Sent from my iPhone using Tapatalk
Treće proljeće od Dragoslava Mihailovića. Što bi Šofro reka, debela preporuka. Za razliku od Zlotvora...lik koji je strijeljao svoj narod, dobrovoljac crvene armije u u pokušaju, onda, knojevac i udbaš... pokazuje nevjerovatnu inteligenciju, čak je sposoban i da voli....Mislio sam da im Mihailović dodjeljuje savijest radi priče ali nije ni to lako...ubijat na stotine ljudi, sunarodnika, zemljaka...radi čega? Radi ofarbanog cara Što je ofarbani rekao o Kad su cvetale tikve, kakva je to država bila, brkajlije su plakale kad je car umro, hiljade Njemaca, Italijana, Mađara - genocid, hiljade Srba, Hrvata, Slovenaca...koncetracioni logor, i to bi neki među nam voljeli da se vrati, prifalilo je neprijatelja, što li...
"Ево, на пример, недавно сте ви вид'ли, ту неки комад, казалишне неке тиквице, 'Kако цвате тиква', али та његова тиква, који је то писао, не цвате, јер она је, изгледа, потпуно гњила, и тако даље... где се блати наш друштвени систем, где се хоће на сваки начин да се наше друштво прикаже као друштво које не ваља, то јест он не говори да је то социјализам. Неће социјализам, него нешто друго. Знате ви шта он говори... А ко говори? Говори онај који је био на мрамору, на отоку тамо, на Голом отоку. И већина тих људи, већина... то их нема, мали број, али су врло гласни... Њих одмах обухвата пропаганда у иностранству, и пише: тај у Југославији пише... Јер, иначе, у таквом једном једнопартијском систему, како каже, југословенском, не би могао да то пише кад то не би било истина. Видите, те ствари нама сметају. Људи из наше средине пљују на нас, пљују на наше тековине, и пљују на наше жртве које смо дали, живе у нашој средини, а већ су једанпут се показали да не воле ову земљу, да нису, овај, не спадају у наше друштво, и сад већ поново се јављају. Онај исти информбировац који данас има право, овај, те ствари радити. Дакле, то је ствар комуниста. Ми не смемо сад ићи на административно предузимање мјера. Ми морамо тражити од комуниста... Па, богаму, има нас милион, милион комуниста... Па, ми морамо, одоздо треба да се те ствари... да се њега онемогући. Ја не тражим да ми сад њега, шта ја знам, хапсимо, и тако даље, него - напротив - да буде глас јавности онај који ће њих онемогућити да се баве таквим послом."
Јосип Броз Тито у Зрењанину, 25.10.1969.
Marko Aurelije samom sebi
Probah Koelja "Preljuba", ne znam što mi bi. Stigoh do šezdeset i neke stranice ali kad pročitah nešto tipa "ne biramo mi život, život bira nas" bačih gomna.
Sent from my Redmi 6 using Tapatalk
Nightfall and other stories, Isaac Asimov
Sent आत्मन:
Razmišljam se između Mobi Dika i Doktora Živaga. Pročitah Orkanske Visove prvi put u životu, ocjena 7- od 10.
Sent from my Redmi 6 using Tapatalk
Attachment 178074
Mira Furlan - Voli me vise od svega na svijetu
Poceo juce, za sada sam vrlo zadovoljan. Pamtim je kao jaku zenu i nijesam nista manje ni ocekivao. Odlicna retrospektiva jednog doba.
Pročitah skoro sve od Matea Gabora, koji je trenutni hajp, interesantna iskustva, životi, savjeti a opet nekako ništa novo sem aspekta tehnologije.
Svak ima svoje načine, rituale, samo je stvar koga će šta da "(u)radi" i da konačno prestane da bičuje sam sebe zbog prošlosti.
Hrabro je i ubiti se, i hrabro je i živjeti.
GERTRUDE BELL
QUEEN OF THE DESERT, SHAPER OF NATIONS by GEORGINA HOWELL
Sent आत्मन:
https://uploads.tapatalk-cdn.com/202...8be648456a.jpg
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ne čitamo ništa više; dosta je bilo; sve smo shvatili! Sve naJJbolje svima vama od sad/pa/do-uvijek! //1337
Sent from my iPhone using Tapatalk
Opa!
"O romanu pod nazivom "The City and Its Uncertain Walls"("Grad i njegove nesigurne zidine", u slobodnom prevodu) izdavač kaže: "Ova knjiga je uzbudljiv, 100% čist Murakamijev svet”.
Uz ovaj komentar, Asošijeted pres donosi i tizer za knjigu:
“Mora se otići u grad. Bez obzira na sve. Zatvorena “priča” se lagano pokreće, kao kad se “stari snovi” probude i razmrse u nekom skrivenom arhivu.
Izdavačka kuća Geopoetika je ekskluzivni izdavač svih Murakamijevih dela na srpskom jeziku i trenutno su u toku pregovori za dobijanje autorskih prava za ovaj najnoviji roman, koji se s velikim nestrpljenjem očekuje u celom svetu."
Geopoetika ga biće izbacuje u etar na proljeće.https://uploads.tapatalk-cdn.com/202...4df41e3644.jpg
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
četvrtak, 9. jun 2022.
Prekjuče mi se iznebuha, tj. usljed čitanja više zbirki pripovjedaka od različitih autora, i to zaredom pa i u isto vrijeme, javila misao da bih i sam mogao da napišem nešto nalik na priču. Međutim, kako nisam imao ideju o čemu bi priča govorila, obustavio sam pisanje ali ne bez rezultata. Rezultat slijedi, međutim, pravi rezultat je zaključak da je smisleno, zanimljivo i stilski prihvatljivo pisanje đavolski težak posao. Elem, evo “priče” koja je ostala i ostaće nedovršena (kafkijanska?):
“Kao i svake subote, i te, druge u maju 20.. godine, bez prethodnog dogovora, telefonskog poziva, poruke ili podsjećanja bilo koje vrste, našao sam se sa T. kako bi prošetali, zajedno ili jedan uz drugoga, par sati razgovarali ili govorili, ili ćutali, ili ćutali dok bi jedan od nas govorio, uz pretpostavku, prilično vjerovatnu, da onaj koji ćuti pažljivo sluša. Osim subote, kao obavezne vremenske odrednice mog i T.-ovog druženja, podrazumijevalo se i 19 sati a kao prostorna odrednica isključivo je dolazila u obzir bivša željeznička stanica od koje već decenijama nije ostalo ništa, nije postojalo nešto. Izuzetno ružna ruševina izuzetno ružne zgrade koja nije bila vrijedna rušenja, desetine zarđalih šina, hiljade trulih drvenih pragova…ono što je nekad bilo nešto, što je sada ništa i bez nade da opet postane nešto. Sastati se „nigdje“, „nikad“ i „s nikim“ bila je naša omiljena kvazi filozofska šala koju smo pokušavali da ispričamo jedan drugome upravo ne dogovaranjem oko vremena i mjesta sastanka. ”Šala”, jer i vrijeme i mjesto sastanka već su toliko puta bili utvrđeni i potvrđeni samim ponavljanjem.... Koliko smo samo bili svjesni svog neznanja, koliko smo samo bili ponosni na svoju gluposti, bez obzira na škole koje smo završili, knjige koje smo pročitali i opšte obrazovanje koje su nam usadili ljudi koji su čitave generacije naučili kako da razmišljaju ili, makar, šta da kažu u odgovarajućem trenutku, kako bi dokazali da nisu prosto sišli sa grana. I nas je nešto udarilo, i nas je neko gađao i pogodio, pali smo sa drveta i to pali dva puta udareni (udareni u pozitivnom smislu) u glavu, učili smo ali smo i razmišljali.
Prošlo je mnogo vremena,sada je smiješno naivna i izaziva neprijatnost naša ubijeđenost da smo bili bolji od drugih jer smo „znali da ništa ne znamo“. I onaj koji je to rekao znao je previše, i mi smo znali, ne previše, ali dosta, a čemu, zašto? Nemam pojma.
Ukoliko bi došlo do razgovora, rasprave ili monologa, tema bi se obično sama nametala, i nikada to nije bila duboka, umna, tačnije, izvještačena tema, već sasvim obična tema dva sasvim obična čovjeka, svakodnevni život, posao, kuća, žene, susreti, putovanja, depresija, bolesti raznih uzroka i simptoma.
Nego, da kažem nešto o sebi i o T. Uobičajeno je da u priči postoji dio koji opisuje likove, mada nije rijedak ni pristup opisu likova tokom cijele priče. A opet, ovo nije priča - pripovijetka, više je neka vrsta zapisa, bez umjetničke vrijednosti ali ipak sa ambicijom da zainteresuje čitaoca, čovjeka koji ne zna šta trenutno da radi kako bi se zabavio. Ko je T? T. je moj bivši kolega sa fakulteta, jedini čovjek za kojeg mogu da kažem da mi je “dugogodišnji prijatelj” iako nismo prijatelji jer prijatelja u svom životu nisam imao. Možda o njemu kažem još koju riječ kasnije ali ne obećavam ništa. S druge strane sam ja, u vrijeme kada se ova priča događa, čovjek od svojih četrdeset godina, fakultetski obrazovan i sam. Dakle, dva vrlo interesantna karaktera.
T. je već godinama bio oženjen i imao dva sina i kćerku i te subote među nama se poveo razgovor o mom “samovanju” i razlozima usled kojih se nikad nisam oženio, ali pošto se samog razgovora ne sjećam od riječi do riječi, pokušaću da objasnim ono što sam tada pokušavao da objasnim T. i da ispričam ponešto iz svog života što sam tada ispričao T.”
Pola je sata nakon ponoći. Nevezano za moj umjetnički eksperiment, naišao sam na jednu zanimljivu frazu kod Sartra (“Mučnina”), koji kaže “…na površini usamljenosti..” ili tako nešto. Da li sam i ja na površini usamljenosti, jer, koliko god bio zadovoljan ovako sam, bez pravih prijatelja, bez pravog društva, uvijek osjećam potrebu za drugim ljudskim bićem, za razgovorom, pa makar to bila i razmjena pozdrava, ili komunikacija sa prodavačicom, radnikom na benzinskoj pumpi, ili, opet, sat razgovora sa S. ili sa D., ili razmjena poruka telefonom, ili komentarisanje na društvenim mrežama. Često mi i najobičniji razgovor (i sa familijom), teško pada, nije mi do priče, usta kao da su svezana a jezik iščupan, riječi čupam grlom iz nekih dubina stomaka, ali, nekad se baš od razmjene tih istih riječi oraspoložim, kao da popijem čašu vina…Čini mi se kao da sam na “površini društva”, svakako treba razlikovati druženje od obične razmjene riječi…Koliko god pokušavao da ubijedim sebe da sam zadovoljan što sam sam, usamljen, uvijek mi ostaje ta potreba za drugim ljudskim bićem, ne za razgovorom ili fizičkim kontaktom, nego jednostavno za nekim ko bi bio tu kad mi treba…ali kad mi ne treba, volio da ta osoba prosto ode do đavola. I ne želim više da pišem o sebi. Odjednom mi naumpalo da pišem priče, pa da pišem dnevnik, pa da pišem o sebi...ma, u stavri, pisaću šta mi naumpadne.
Viđeh cijelu famu oko gašenja poznatog nedeljnjika NIN pa nalećeh i na ovaj tekst Ilića na temu NIN-ove nagrade.
Da izdvojim ovaj dio iz njegovog osvrta.
"U devedesetima, pak, ta se nagrada kako-tako držala pristojno. Da bi se od 2000. naovamo sve raspalo u paramparčad. Neko bi rekao da je prvi njen dobitnik dobio zlu kob nagrade. Te 1954. za najbolji je proglašen roman Dobrice Ćosića „Koreni“. Iz konkurencije za nagradu ispala je iste godine „Prokleta avlija“ Ive Andrića. Je l da – pametnim ljudima moralo je već tada sve biti jasno."
https://pescanik.net/zavesa/
Koliko je uopšte bitno čitati neku knjigu jel pisac nagrađivan.Na ove prostore više ne sigurno odavno je tu politika uzela svoje.
Dobro,Andrić je dobio Nobela to se stalno naglašava.A jeste bio velemajstor pera.
Sada na našim prostorima ne samo da su se politizovali ovi što dijele nagrade nego izdavačke kuće što su se obrukale kad sam viđela da je Laguna izdala knjigu Ace Lukasa viđela sam dno.
Malo koja izdavačka kuća drži do sebe zanimaju ih samo paz lake pare a to što će narušiti svoj ugled to nikome ništa.
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
Čitam sad ovaj članak o Alenu Delonu https://www.vijesti.me/bbc/690215/al...eve-naklonosti i naumpade mi Šiler i Razbojnici koje sam čitao prije par dana (i koje treba čitati svakih par godina "minimum"). Franz kaže:
Žalost će starog uskoro otpremiti u grob, a i njoj moram Karla istrgnuti iz srca, pa otišlo s njim i pola njezina života. Imam i te kako pravo da se ljutim na prirodu, i tako mi časti, poslužit ću se tim pravom. Zašto nisam ja prvi izmilio iz majčine utrobe? Zašto nisam jedini? Zašto mi je priroda natovarila ovo breme rugobe? Baš meni? Upravo kao da je pri mom rođenju izigrala svoje najlošije karte? Zašto je baš meni dala taj laplandski nos, ta crnačka usta, te hotentotske oči? Zaista mi se čini da je od svih ljudskih vrsta sakupila ono što je najodvratnije i mene iz toga umijesila. Krv i smrt! Tko ju je ovlastio da meni uskrati ono što drugome pruža? Zar joj se itko mogao ulagivati prije no što je postojao? Zar ju je mogao uvrijediti prije no što je nastao? Zašto je postupila tako pristrano? Ne, ne, nepravedno je optužujem. Ona nam je dala na put snalažljivost, stavila nas je gole i bez ičega na obalu tog velikog oceana, svijeta - neka pliva tko umije plivati, a tko je suviše nespretan, neka potone. Ništa mi ona nije dala; što ću postati - moja je stvar. Svi imaju jednako pravo na ono najveće i na ono najmanje. Pravo se poništava pravom, nagon nagonom a sila silom. Pravo je na strani pobjednika, a granica naše snage naš je zakon. Dakako, postoje neki skupni ugovori koje su ljudi sklopili kako bi mogli upravljati krvotokom života. Časno ime! Zaista, to je vrijedan novac koji nosi lihvarske kamate onomu tko ga zna dobro uložiti. Savjest - o da, svakako, to je valjano strašilo koje tjera vrapce s trešanja. Ujedno je to i dobro napisana mjenica koju može u nuždi upotrijebiti i onaj tko je već bankrotirao. Sve su to ustanove doista vrijedne hvale, i one ti omogućuju da glupane držiš u poštovanju a puk pod papučom, kako bi mudrima bilo što udobnije. Nema šta, baš su to smiješne ustanove! Podsjećaju me na živicu kojom moji seljaci lukavo okružuju svoja polja da preko njih ne bi pretrčao zec. Sačuvaj bože, samo ne zec! A milostivi gospodin podbode svog vranca i u mekom trku projuri preko upropaštene žetve. Jadni zec! Bijedna je to uloga biti zec na ovom svijetu. Ali milostivom su gospodinu potrebni zečevi! Dakle, odvažno na posao. Tko se ničega ne plaši, jednako je moćan kao onaj koga se svi plaše. Sad su u modi kopče kojima se hlače mogu po volji sužavati ili proširivati. Mi ćemo sebi skrojiti savjest po najnovijoj fazoni kako bismo je mogli proširivati prema tome koliko se budemo gojili. Što možemo? Idite krojaču! Meni su nadugo i naširoko brbljali o takozvanoj ljubavi krvnog srodstva, toliko da bi se valjanom čeljadetu zavrtjelo u glavi. To ti je brat! Ovako se to tumači: on je izašao iz iste peći u kojoj si i ti ispečen, dakle - neka ti je svet. Pogledajte sada to zamršeno rasuđivanje, to smiješno zaključivanje: blizina tijela upućuje na harmoniju duša, ista domovina na iste osjećaje, jednaka hrana na jednake sklonosti. I dalje - to ti je otac! On ti je dao život, ti si njegovo meso i njegova krv - i zato neka ti je svet! Opet lukavo izveden zaključak? Ja bih zapitao zašto me stvorio? Nije valjda iz ljubavi prema meni, koji sam tek imao postati ja. Zar me poznavao prije nego što me stvorio? Da li je na mene mislio dok me stvarao? Da li baš mene želio kad me stvarao? Zar je znao što ću postati? To ne bih htio pretpostaviti, jer bih mu inače zamjerio što me ipak stvorio! Mogu li mu biti zahvalan što sam postao muškarac? Ne mogu, kao što ga ne bih mogao kriviti da me stvorio ženom. Mogu li priznavati ljubav koja se ne osniva na poštovanju prema mojoj ličnosti? Zar je moglo postojati poštovanje prema mojoj ličnosti, koja je tek imala nastati iz onoga čemu ona mora biti pretpostavkom? Gdje je tu onda svetinja? Zar možda u samom činu po kojem sam nastao? Kao da on nije isto što i postupak kojim životinje zadovoljavaju svoje životinjske nagone! Ili se možda ta svetinja krije u posljedici tog čina, koja je samo željezna nužnost i kojoj bi ljudi često željeli izmaći kad to ne bi moralo ići nauštrb mesa i krvi? Ili moram imati za njega dobru riječ zato što me ljubi? To je samo njegova taština, glavni grijeh svih umjetnika, koji se sami sebi dive u svom djelu, ma kako ružno ono bilo. Dakle vidite, u tome je cijela čarolija koju zastirete svetom maglom da biste iskoristili našu plašljivost. Zar da i ja dopustim da me time vode na povocu kao malo dijete? Odvažno dakle na posao! Sve ću iskorijeniti oko sebe, sve što me sprečava da budem gospodar. Moram biti gospodar da bih mogao silom zadobiti ono za što mi nedostaje privlačnosti.
Suviše dugo mi to traje. Liječnik kaže da mu ide nabolje - starački je život čitava vječnost. Sada bi preda mnom bio slobodan, ravan put da nema te žilave hrpe mesa koja mi smeta, jer mi poput ukletog psa iz podzemlja u pripovijestima o sablastima zakrčuje put do mog blaga. Ali zar se moji planovi moraju povijati pod željeznim jarmom mehanizma prirode? Zar ću dopustiti da moj poletni duh bude sputavan puževim korakom materije? Ugasiti svjetlo koje i onako još samo tinja na posljednjim kapima ulja - samo to. A ipak to, zbog ljudi, ne bih rado sâm učinio. Ne bih ga rado ubio, ali bih volio da prestane živjeti. Htio bih postupati kao mudar liječnik - samo obrnuto. Ne bih htio prirodi prepriječiti put, već bih htio pospješiti njezin tok. Kad možemo stvoriti uvjete za produženje života, zašto ga ne bismo mogli i skratiti? Filozofi i medicinari uče da se duševna raspoloženja potpuno podudaraju s pokretima tjelesnog stroja. Osjećaj boli kod kostobolje uvijek prati i nesklad mehaničkih titraja. Strasti štete životnoj snazi, a preopterećeni duh pritiskuje k zemlji svoju ljusku. I što sad? Tko bi znao smrti utrti put u palaču života, uništiti tijelo uz pomoć duha? Ha! To bi bilo originalno djelo! Tko bi to izveo? Djelo kojemu nema ravna! Razmisli, Moor! To bi bilo umijeće dostojno da ga ti otkriješ. Zar nisu ljudi pripremanje otrova podigli gotovo na stupanj znanosti i pokusima primorali prirodu da oda tajnu svojih granica, tako da sada možemo za više godina unaprijed proračunati kucaje srca i bilu reći: dovde i ne dalje. [Navodno je neka žena u Parizu pravim naučnim pokusima s otrovnim prašcima došla dotle da je mogla gotovo pouzdano unaprijed odrediti dan smrti i u daljoj budućnosti. Neka se stide naši liječnici, koje je ova žena svojim prognozama nadmašila.] Tko ne bi i ovdje okušao svoja krila? Kako da postupim da bih poremetio tu lijepu, mirnu slogu između duše i tijela? Kakvu ću vrstu osjećaja morati izabrati? Koja od njih najljuće napada cvijet života? Srdžba? Taj se proždrljivi vuk suviše brzo zasiti. Briga? Taj crv suviše polagano glođe. Tuga? Ta mi guja suviše tromo puže. Strah? Nada mu ne dâ da savlada čovjeka. Što? Zar su to svi čovjekovi krvnici? Zar se arsenal smrti tako brzo iscrpljuje? (Duboko razmišlja) Kako? Dakle? Što? Ne! Ha! (Skoči) Groza! Što nije groza kadra učiniti! Što mogu razum i religija protiv ledenog zagrljaja toga giganta? Pa ipak? Ako odoli i toj navali? Ako odoli? Oh, onda mi ti, čemeru, dođi u pomoć, i ti, kajanje, ti paklena Eumenido, ti podmukla zmijo koja prežvakavaš svoju hranu i ponovo jedeš vlastiti izmet; vječiti razarači i vječiti stvaraoci svojeg otrova! I ti, samooptuživanje, koje urličući pustošiš vlastiti dom i ranjavaš vlastitu majku! I vi mi blagotvorne gracije, dođite u pomoć, ti, nasmiješena prošlosti, i ti, cvjetna budućnosti s prepunim rogom obilja! Prikazujte mu nebeske radosti u svom ogledalu onda kad, brzonoge, već izmaknu njegovim željnim rukama! Tako ću, nižući navalu za navalom, udarac za udarcem, napadati taj lomni život dok na kraju te čete furija napokon ne naiđe - očaj! Pobjeda! Plan je gotov, težak i vješto skovan kao malo koji, pouzdan i siguran, (posprdno) jer prosektorov nož neće naći ni traga kakvoj rani ili razornu otrovu.
The log from the Sea of Cortez
John Steinbeck
"Virtuelna produkcija" by Danijela Radulović
https://uploads.tapatalk-cdn.com/202...2b50bc851f.jpg
Sent from my iPhone using Tapatalk
Mol Flanders, V. Defo, prosto je nevjerojatno kako se Tinsel Taunov MGM po*rao u knjigu:
In the late 17th century, a black gentleman, Hibble, takes custody of a girl, Flora, who is being physically mistreated by abusive nuns at a London orphanage. The two set off on a journey to the American colonies where Flora will be raised by her guardian, Mrs Allworthy. As they set out, Hibble begins to read to Flora the memoirs of her mother, Moll Flanders.
In a flashback, Moll Flanders' story unfolds. After bearing her in a prison cell, Moll's own mother was hanged for theft. Moll grows up in a church orphanage. When a priest sexually assaults her, she stabs him with a knitting needle and is in turn whipped.
.....
One of Defoe’s notable contributions to 18th century ideas of female empowerment rests on the notion of women as agents of their own wealth.
Nisam gledao taj film niti ću ali eto jedan primjer anti hrišćanske propagande direkt iz najhrišćanskije države na svijetu.
Elem, osnažena žena u vidu prostitutke, kradljivice, preljubnice i majke koja ostavlja đecu čim se rode...vrlo mudro. Svo vrijeme dotična - Mol daje savjete ostalim ženama kako da ne dopadnu njene sudbine, vrlo poučna knjiga, ali izobličeno tumačenje Holivuda vjerovatno će se bolje primit kod naroda.
Sent from my Redmi 6 using Tapatalk
Pokušavao sam Uliks da pročitam nekoliko puta ali uvijek sam odustajao, onda mi je odjednom pala naum ideja - prvo treba pročitat Portret umjetnika u m. a zatim nastavit sa Uliksom...Evo viđećemo jesam li na pravom putu. Nego, Portret umjetnika u mladosti, knjiga stara preko sto godina, opisuje svakidašnje momente u crnogorskom društvu. Jedni su teški vjernici, drugi smatraju da nije potreban "posrednik" između Boga i ljudi pa samim tim ni crkve ni manastiri ni hramovi, treći su antiteisti koji mrze crkvu i sveštenike, četvrti klasični ateisti a ima i ljudi koji povremeno idu u crkvu, mole se i vjeruju bez predstave. Pa kaže:
—I’ll pay your dues, father, when you cease turning the house of God into a polling-booth.
—A nice answer, said Dante, for any man calling himself a catholic to give to his priest.
—They have only themselves to blame, said Mr Dedalus suavely. If they took a fool’s advice they would confine their attention to religion.
—It is religion, Dante said. They are doing their duty in warning the people.
—We go to the house of God, Mr Casey said, in all humility to pray to our Maker and not to hear election addresses.
—It is religion, Dante said again. They are right. They must direct their flocks.
—And preach politics from the altar, is it? asked Mr Dedalus.
—Certainly, said Dante. It is a question of public morality. A priest would not be a priest if he did not tell his flock what is right and what is wrong.
.................
—Sons of bitches! cried Mr Dedalus. When he was down they turned on him to betray him and rend him like rats in a sewer. Lowlived dogs! And they look it! By Christ, they look it!
—They behaved rightly, cried Dante. They obeyed their bishops and their priests. Honour to them!
......................
Mr Dedalus, still crooning and swaying his head, began to sing in a grunting nasal tone:
O, come all you Roman catholics
That never went to mass.
..................................
Dante broke in angrily:
—If we are a priestridden race we ought to be proud of it! They are the apple of God’s eye. Touch them not, says Christ, for they are the apple of My eye.(KNJIGA PROROKA ZAHARIJE 2:8 : Jer ovako veli Gospod nad vojskama: Za slavom posla me k narodima, koji vas oplijeniše; jer ko tiče u vas, tiče u zjenicu oka Njegova.)
—And can we not love our country then? asked Mr Casey. Are we not to follow the man that was born to lead us?
....................................
—God and religion before everything! Dante cried. God and religion before the world.
Mr Casey raised his clenched fist and brought it down on the table with a crash.
—Very well then, he shouted hoarsely, if it comes to that, no God for Ireland!
—No God for Ireland! he cried. We have had too much God in Ireland. Away with God!
—Blasphemer! Devil! screamed Dante, starting to her feet and almost spitting in his face.
..................................
Mr Casey, freeing his arms from his holders, suddenly bowed his head on his hands with a sob of pain.
—Poor Parnell! he cried loudly. My dead king!
(Parnel, Stjuart Čarls (1846-1891), vođa Irske parlamentarne partije; poslanik u britanskom parlamentu ...Bio je riješen da sjedini sve snage u parlamentu i van njega kojima je bio cilj nezavisnost Irske. Postao veoma popularan kad su ga vlasti zatvorile. ... Zvali su ga "nekrunisanim kraljem Irske". Kad je Gledston (Vilijam Juart Gledston - ušao u Parlament kao torijevac 1832. Bio je veliki pobornik slobodne trgovine. Na Gledstonove nazore je umnogome uticalo njegovo divljenje Pilovom ekonomskom liberalizmu. Predložio je niz budžeta koji su snizili carine i smanjili troškove vlade....Tokom prvog premijerskog mandata, Gledston je sproveo značajne reforme, među kojima su odvajanje Irske protestantske crkve od države 1869, tajno glasanje na izborima i reforme pravnog statuta sindikata, zakonodavstva i obrazovanja. Gledston je tvrdio da je zaslužan za ukidanje nepravednih zakona i omogućavanje ličnog napretka svakog pojedinca.) kada je dakle Gledston pobijedio na izborima, Parnel je smatrao da je za Irce "bolje da pobjeđuju zakonskim parlamentarnim putem nego da se otvoreno bore". Zbog lošeg zdravlja i neaktivnosti kasnije izgubio svoj ogromni uticaj; u londonskom Tajmsu su se tada pojavili članci pod naslovom "Parnelizam i kriminal", u kojima je Parnel optužen da je odgovoran za širenje kriminala u Irskoj... Ali je njegova karijera bila upropašćena kad je kapetan O'Ši podnio tužbu za razvod od svoje žene navodeći da je ona u nedozvoljenim odnosima sa Parnelom. Sada se i katolička crkva okrenula protiv Parnela. 26. juna 1891. Parnel se oženio Katarinom (Kiti) O'Ši, a 27. septembra 1891. umro je od zapaljenja pluća u Brajtonu u Engleskoj.)
Ekipo gdje skidate audio knjige?
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ja sam na spotify naišla na neki izbor (nije prevelik) koji plaćam 5€ mjesečno,ali i mene isto zanima za veći izbor ko ima da šibne linkove.Quote:
Originally Posted by Majx
Preko ovih na slici sam uzela jednu određenu što mi je trebala dobro je odrađen audio.
https://uploads.tapatalk-cdn.com/202...805cbc3de7.jpg
Kakve ljenčuge ono ka što slušate a ne čitate trenutno.Zezam se ali što se mene tiče koja je toliko knjiga pročitala dajem punu podršku za audio verzije.
Ka Džordž Kostanca. :)
Nekako je ljepše čitat pa se vratiš, pa ponovo pročitaš, pa zapišeš i podvučeš. Posebno ako nije naški jezik.
Sent from my Redmi 6 using Tapatalk