Na svjetski dan pjesnika (21.marta) rođen je on. [emoji3590]
https://youtu.be/AjxeZb9dRp8?si=6nM2j1hxeJUqigQx
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
Printable View
Na svjetski dan pjesnika (21.marta) rođen je on. [emoji3590]
https://youtu.be/AjxeZb9dRp8?si=6nM2j1hxeJUqigQx
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
Zažmuri se, na jedno oko.
Zaviri se, u sebe u svaki ugao.
Pogleda se, da nema eksera, da nema lopova.
Da nema kukavičijih jaja
Zažmuri se i na drugo oko.
Čučne se, pa se skoči.
Skoči se, visoko, visoko, visoko…
Do na vrh, samoga sebe.
A odatle se padne, svom težinom.
Danima se pada, duboko, duboko, duboko…
Na dno svoga ponora
Ko se ne razbije u paramparčad,
Ko ostane čitav i čitav ustane.
Taj igra…
Deca kad se vole
ljube se stojeći
po kapijama noći
dok prolaznici ukazuju prstom na njih.
Ali decu kad se vole
Baš briga
da l' ih ko vidi
jer tu su samo njihove senke
treperave u noći
koje izazivaju kod prolaznika
bes,
prezir,
smeh
i zavist.
Deca kad se vole
nisu ovde ni za koga.
Tada su dalje odavde
nego što je noć,
i mnogo dalje
nego što je dan.
Ona su
u zaslepljujućoj svetlosti
prve ljubavi.
1
Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje
Od moga čipkastoga tkiva
Moje krpice od tačkaste nade
Od žežene želje od sarenih pogleda
Od kože s moga lica
Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kažem
2
Slušaj ti čudo
Skini tu maramu belu
Znamo se
S tobom se od malih nogu
Iz istog čanka srkalo
U istoj postelji spavalo
S tobom zlooki nožu
Po krivom svetu hodalo
S tobom gujo pod košuljom
Čuješ ti pretvorniče
Skini tu maramu belu
Šta da se lažemo
3
Neću te uprtiti na krkače
Neću te odneti kud mi kažeš
Neću ni zlatom potkovan
Ni u kola vetra na tri točka upregnut
Ni duginom uzdom zauzdan
Nemoj da me kupuješ
Neću ni s nogama u džepu
Ni udenut u iglu ni vezan u čvor
Ni sveden na običan prut
Nemoj da me plašiš
Neću ni pečen ni prepečen
Ni presan posoljen
Neću ni u snu
Nemoj da se zavaravaš
Ništa ne pali neću
4
Napolje iz moga zazidanog beskraja
Iz zvezdanog kola oko moga srca
Iz moga zalogaja sunca
Napolje iz smešnog mora moje krvi
Iz moje plime iz moje oseke
Napolje iz mog ćutanja na suvom
Napolje rekao sam napolje
Napolje iz moje žive provalije
Iz golog očinskog stabla u meni
Napolje dokle ću vikati napolje
Napolje iz moje glave što se rasprskava
Napolje samo napolje
5
Tebi dođu lutke
A ja ih u krvi svojoj kupam
U krpice svoje kože odevam
Ljuljaške im od svoje kose pravim
Kolica od svojih pršljenova
Krilatice od svojih obrva
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba
Da love da vreme ubijaju
Kakva mi je pa to igra
6
Koren ti i krv i krunu
I sve u životu
Žedne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju
I svaku svaku stopu
U tri kotla namćor vode
U tri peći znamen vatre
U tri jame bez imena i bez mleka
Hladan ti dah do grla
Do kamena pod levom sisom
Do ptice britve u tom kamenu
U tutu tutinu u leglo praznine
U gladne makaze početka i početka
U nebesku matericu znam li je ja
7
Šta je s mojim krpicama
Nećeš da ih vratiš nećeš
Spaliću ti ja obrve
Nećeš mi dovek biti nevidljiva
Pomešaću ti dan i noć u glavi
Lupićeš ti čelom o moja vratanca
Podrezaću ti raspevane nokte
Da mi ne crtaš školice po mozgu
Napujdaću ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika
Videćeš ti šta ću da ti radim
Seme ti i sok i sjaj
I tamu i tačku na kraju mog života
I sve na svetu
8
I ti hoćeš da se volimo
Možeš da me praviš od moga pepela
Od krša moga grohota
Od moje preostale dosade
Možeš lepotice
Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava
Da mi grliš noć u praznoj košulji
Da mi ljubiš odjek
Pa ti ne umeš da se voliš
9
Beži čudo
I tragovi nam se ujedaju
Ujedaju za nama u prašini
Nismo mi jedno za drugo
Stamen hladan kroz tebe gledan
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj
Ništa nema od igre
Kud smo krpice pomešali
Vrati mi ih šta ćeš s njima
Uludo ti na ramenima blede
Vrati mi ih u nigdinu svoju beži
Beži čudo od čuda
Gde su ti oči
I ovamo je čudo
10
Crn ti jezik crno podne crna nada
Sve ti crno samo jeza moja bela
Moj ti kurjak pod grlo
Oluja ti postelja
Strava moje uzglavlje
Široko ti nepočin-polje
Plameni ti zalogaji a vostani zubi
Pa ti žvaći izelice
Koliko ti drago žvaći
Nem ti vetar nema voda nemo cveće
Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno
Moj ti jastreb na srce
Manje te u majke groze
11
Izbrisao sam ti lice sa svoga lica
Zderao ti senku sa svoje senke
Izravnao bregove u tebi
Ravnice ti u bregove pretvorio
Zavadio ti godišnja doba
Odbio sve strane sveta od tebe
Savio svoj životni put oko tebe
Svoj neprohodni svoj nemogući
Pa ti sad gledaj da me sretneš
12
Dosta rečitoga smilja dosta slatkih trica
Ništa neću da čujem ništa da znam
Dosta dosta svega
Reći ću poslednje dosta
Napuniću usta zemljom
Stisnucu zube
Da presečem ispilobanjo
Da presečem jednom za svagda
Staću onakav kakav sam
Bez korena bez grane bez krune
Staću oslonjen na sebe
Na svoje čvoruge
Biću glogov kolac u tebi
Jedino što u tebi mogu biti
U tebi kvariigro u tebi bezveznice
Ne povratila se
13
Ne šali se čudo
Sakrilo si nož pod maramu
Prekoračilo crtu podmetnulo nogu
Pokvarilo si igru
Nebo da mi se prevrne
Sunce da mi glavu razbije
Krpice da mi se rasture
Ne šali se čudo s čudom
Vrati mi moje krpice
Ja ću tebi tvoje
Promise me now...
Promise me always
That even as they strike you down with
myriad hatred and violence,
Even as they dismember and destroy you,
That no man can ever be your enemy.
The only thing worth anything is love;
Unconditional, invincible, limitless love.
One day when you face this world
Unburdened by the tyranny of
Fear and hate and greed
Your fellow men will behold you.
Across a thousand cycles of
Living and dying in full bloom,
Your joy will become eternal.
No sun or moon that ever rises
Will ever see it fade.
Za mladih dana, jutrom bejah veseo;
Naveče plakah; sada, kad stariji sam,
Započinjem sumnjajući svoj dan,
Al' svet i vedar njegov mi je kraj.
О, тебе се врло ретко сетим
И твоја ме судбина не дражи,
Ал' понекад сновима полетим,
Па ми душа сусрет с тобом тражи.
Твој црвени дом као да ме мами;
Црвени дом преко мутне воде,
Али знам да у горкој осами
Не смем таћи сунце ти слободе
Не дај да се са мојих усана
Чују речи које љубав моле,
Ни да будем стихом очарана –
Жудње вечне док ме песме боле
Ал' будућност молим тајно често
Када ноћ се сећањем заплави,
Наслутим нам и сусрета место –
Сусрет већи нег сви заборави.
Uzalud poete i poezija ako je ne razumiješ, no osjetiš duboko u duši.
Za mene je to:
https://youtu.be/g46mdiqDcy4?si=6bxZQp2nICELY9yZ
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig'o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme propadanja.
Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.
Zakovana petvekovna zvona bune,
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesismo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.
Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše,
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.
Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.
Mesto svetle istorije i grobova,
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
Mesto svetle istorije i grobova.
Ostala nam još prašina na hartiji,
K'o jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.
Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji, koji sišu k'o pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.
Pomrčina pritisnula naše dane,
ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al' kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.
Ne nađoh ovu pjesmu Vojislava Ilića na internetu, ili se nisam dovoljno potrudio, opis najvažnije demokratske institucije, kako tad tako i sad..vazda bilo i biće vjerovatno.
https://uploads.tapatalk-cdn.com/202...80e901e6cd.jpg
Sent from my 2409BRN2CY using Tapatalk
Let my heart here be written
Let the soul read it
Let the scriptures sing
There is no distance
In this world of souls
There is no separation
In this very moment
Sometimes I watch the others,
So comfortable in their skins
Of whatever form they've chosen,
Or miraculously been blessed with,
And remain a passive observer
Of the beauty before me.
I view their spirit animal forms,
Alongside the incarnations of gods,
and goddesses, and other holy beings,
Dance across their human flesh.
When viewed closely I can see
The smallest units of infinity
Struggling to expand, sometimes succeeding,
Other times dying and quickly vanishing,
To be suddenly replaced by elements
Of others, or the world around them.
They are cloaked in visions
My words can't comprehend,
Which I have heard some call yugen.
Other times I find myself
Wanting to join in with the excitement;
I flit between the disguises that
I have made for myself, in
An effort to seamlessly fit in
Unzipping one skin as discreetly as possible,
and hastily pulling on the next
As I rush from group to group,
Hoping nobody sees who lies within.
I have no concept of my own beauty.
Mirrors do nothing to help, being
designed to only reflect a physical presence.
I suppose that- to a piece of glass-
An eyebrow is just an eyebrow,
And lips are just lips.
If you could see beneath the reflections
Of your own selves I had tried to create,
I am afraid of what you might see
The bitterness that lies beneath.
My multiple façades sometimes breaks free,
And slowly breaks whoever is before me,
Causing mouths to form wide O's of horror,
Or else silences them completely.
This skin I inhabit is not my home-
I appreciate it's gloriousness and accept,
As I do in others, the meanest emotions it conceals,
And treat it as I would any other. I
Wish it no harm, and would be loath
To abandon it on some distant kerb
Like an unloved pet.
My Celtic forefathers had a word to describe this;
"Hiraeth"- a longing for a home that never was,
Or a place one can only recall in distant
Memories; unrecountable to those who
Never knew of its existence to begin with.
Maybe the skins I wear are part
Of my journey home; pupating like
A moth who longs to search for the light,
Yet lacking the wings to do so.
Perhaps they are only walls of my
Own devising, covering the window
To my own soul, that writhes inside
Like some contorted navel.
All I know is that the parts of you
I have stolen, or borrowed, or bought,
Or acquired through other means
Are the closest to home I have ever been,
Enabling me, in those brief moments,
To view the homes you keep within yourselves,
Until you reach out and touch me,
Causing me to run away, tail between legs,
Before my true self can be seen.
Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.
Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije –
A tebe tu nije,
Ni mene.
Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!
Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!
Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu!
Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela –
Da udišem miris cvijeća!
Il’ ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!
https://youtu.be/HZbLBA0YIYA?si=L-zPnOXFz2q_xJzW
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
Mru ruže... Ja čujem ljeta zadnje ropce
U pokrovu hladnu svela lišća žuta...
Idem. Noć jesenja za mnom uzastopce
Korača maglama dugim ogrnuta...
Nijedne zvijezde ne vidim na visu,
Samo oblakova razderane krpe.
No svjetiljke moje pogašene nisu,
One iz mog bola svoju snagu crpe.
Kô sjajna, kao purpur zore,
Meni moje rane svijetle i gore,
I u magli trepte nebesnim treptanjem.
I u daljna polja gdje spomeni stoje
Stižem, i pri sjaju bola duše svoje
Srpovima zlatnim zlatno klasje žanjem.
Pitajte AI čija je, zanimljivih odgovora ima...
Poezija je takva da između njega i Majakovskog ne postoje granice.
https://www.youtube.com/watch?v=mVIXU0x9ocI
[emoji3590]
https://youtu.be/4GCj6P-_hWw?si=OOHeTvhG-Fz9e5uF
Sent from my SM-S23 using Tapatalk