Daglas Adams "Autostoperski vodič kroz galaksiju"
Daleko u neistraženim zaledima jedne zabačene oblasti zapadnog spiralnog
kraka Galaksije nalazi se maleno, neugledno, žuto sunce.
Na orbiti oko njega, na rastojanju od približno devedeset sedam miliona milja,
nalazi se beznačajna plavozelena planeta ciji su stanovnici, koji su nastali od
majmuna, toliko primitivni da još smatraju digitalne rucne casovnike strašno
zgodnom idejom.
Ta planeta ima - ili, da budemo precizni, imala je - jedan problem, koji se može
ovako opisati: većina njenih stanovnika bila je uglavnom nesrećna. Kao rešenje
ovog problema predlagane su mnoge stvari, ali sve su uglavnom bile povezane s
kretanjem nekakvih malenih, zelenih komada hartije, a to je zaista čudno, jer ti
mali, zeleni komadi hartije nisu i sami bili nesrecni.
Zbog toga je problem opstajao: ljudi su uglavnom bili zlovoljni, a mnogi su se
osecali bedno, cak i oni s digitalnim casovnicima.
Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su svi napravili veliku
grešku još onda kad su sišli sa drveta. A neki su i drvece smatrali lošom zamišlju i
rekli su da uopšte nije trebalo ni napustiti okean.
Hanif Kurejši "Nešto da ti kažem"
"Od svih perverzija najčudniji je celibat: želja da se potre svaka žudnja i mrzi svaka žudnja. A ona ne dopušta da je jednom zasvagda uklonimo. Žudnja, kao i pokojnici, ili obrok koji ne prija - stalno se vraća - dok ne postane potpuno nesvarljiva. Za takve ljude užitak je vrtlog i ambis - ono što istovremeno prizivamo i čega se plašimo. Uživati znači isprljati ruke i misli i stajati ogoljen. To je strah, gadjenje, samoprezir i moralni pad. Uživati znači dobro se pomučiti, pa dosezanje užitka ne mogu podneti svi, čak možda ni većina nas."
Anatol Frans - Crveni krin
"Ljubav je kao i pobožnost, dolazi kasno. U dvadeset godina žena nije ni zaljubljena ni pobožna, sem kakve specijalne naklonosti, neke vrste urođene svetosti. Žena najčešće podleže ljubavi i strasti tek u doba kada je samoća više ne plaši. Strast je doista suva pustinja, zapaljena Tebaida. Strast je profani asketizam, isto tako težak kao i verski asketizam. Otuda su velike ljubavnice isto tako retke kao i velike pokajnice. Oni koji dobro poznaju život i svet, znaju da žene ne meću rado na svoje nežne grudi kostretnu košulju istinske ljubavi."
"- Vi dakle mislite da žena treba da se sjedini sa mužem čak i posle smrti?- Izvesno da treba. Brak je za vreme i večnost. Pa vi ne znate za istoriju dvaju mladih supruga koji su se voleli u provinciji Overnj? Umrli su skoro u isto vreme i položeni u dva groba razdvojena jednim putem. Ali je divlja ruža svake noći prebacivala svoju rascvetanu vrežu s jednog groba na drugi. Morali su sastaviti kovčege."
"Ne voliš me više. Ali, tim gore po tebe! Ja tebe volim. Nije trebalo da se daš. Ne nadaj se da ćeš se izvući. Sve si učinila da te volim, da sam ti privržen, da ne mogu živeti bez tebe. Poznali smo zajedno zadovoljstva koja se ne daju zamisliti. Ni ti se nisi odricala svoga dela. Nisam te ja na silu uzeo! Htela si. Još pre šest nedelja bila si zadovoljna. Bila si za mene sve. Ja sam bio sve za tebe. Bilo je trenutaka kada više nismo znali da li sam ja ti, ni da li si ti ja, i sad hoćeš da te najedanput ne znam više, da budeš za mene tuđinka? Tvoji poljupci, tvoj dah na mome vratu, tvoji uzvici, sve to, dakle, nije istina? Sve to ja izmišljam, je li? Pa dobro, ja se nisam izmenio. Ja sam ono što sam i bio! Nemaš ništa da mi prebaciš. Nisam te varao sa drugim ženama. Ne zbog toga da bih to sebi zapisao kao zaslugu. Nisam mogao. Kada je čovek tebe spoznao, i najlepše su mu bljutave. Nikada nisam pomislio da te varam. Zašto me ne bi više volela? Odgovori mi, odgovori... Reci da me još voliš. Reci, jer je to istina. Tereza, odmah ćeš osetiti da me voliš kao što si me nekad volela... (on polete ka njoj, vatren, raširenih ruku. Ona ga, očiju punih straha odbi sa ledenom grozom.) On razume, zaustavi se i reče: "Imaš ljubavnika!"
Ivo Andrić - Znakovi pored puta
"Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo"
"Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu''