he he kakva drskost, kako je bio povlašćen položaj pravoslavnih u odnosu na katolike!
Pravoslavni mitropolit iz Bosne 1760. pokušao preko turskog suda da podjarmi, potčini katoličku crkvu u Bosni!
1760. godine pravoslavni mitropolit u Bosni tražio je od turskih vlasti to jerst od turskog suda, da mu jednostavno se potčine katoličke crkve i manastiri u Bosni. Pravoslavni mitropolit je izgleda imo neki ferman tadašnjeg turskog sultana kojim mu sultan daje hrišćansko prvenstvo, naravno, viđeli smo do sada, pravoslavci su u odnosu na katolike bili žestoko povlašćeni u otomanskoj imperiji. Ostatke katoličke crkve u Bosni tada je spasio hatišerif koji je izdao Mehmed II Osvajač 300 godina prije. Potpuno prevođenje katolika u Bosni i Hercegovini te 1760. spriječio je 300 godina prije toga trenutak dobre volje Mehmeda II Osvajača, koji je bio izdao hatišerif u vrijeme kad je osvajao Bosnu, to jest povelju kojom Franjevcima dozvoljava vjerske slobode.
Turski sudija iz 1760. nije smio proiv hatišerifa najslavnijeg turskog sultana - Mehmeda II el Fatiha.
Osmanske vlasti u Bosni presuđuju u sporu između pravoslavaca i katolika (1760)
Pošto smo zrelo razmotrili [ovu] ovako tešku stvar, napokon smo preko posrednika najavili svoj dolazak ćehaji-begu [pašinom zameniku]. On je dopustio da dođemo k njemu, pa je dekan s novoizabranim fojničkim gvardijanom pošao do njega. Od njega je, među ostalim, morao čuti ove zadnje riječi:
„Ako hoćete da dobijete parnicu, najprije saspite dvadeset
kesa novca u državnu blagajnu“ (to iznosi oko dvije hiljade i šest stotina venecijanskih zlatnika). […]
Vidjeli smo, dakle, da je naša stvar bezuvjetno propasti ako ne dadnemo ovaj pretjerani iznos novca.[…]
Stoga smo se – prije suočenja s našim protivnicima na sudu – sastali s pašom i ćehajom. Obećali smo im – zbog takve i toliko potrebne obrane – dati sve ono bez čega se oni ni u kojem slučaju nisu htjeli smiriti i zaštititi
našu stvar. S druge strane, grčki su dostojanstvenici nudili tom istom paši golem iznos, zaista veći nego što je bio naš, da bi im presudio prema odredbama datim u njihovom fermanu. Budući da nismo imali
novaca, dali smo umjesto njih pismeno jamstvo državnoj riznici i potpisali se da dugujemo toliko novca. […]
Najprije je, dakle, sudac pročitao povelju protivnika i razmotrio u njoj klauzule i njezinu bit. Zatražili su zatim i naše povlastice, pa su i njih isto tako pročitali, a navlastito hatišerif s Milodraževa (blizu Fojnice), koji je fratrima dat još kad su Turci osvajali Bosnu. Zatim su sravnili i isporedili klauzule i bit dokumenata ili carskih povelja. Iza toga je [sudac] upitao metropolita – šta on zapravo traži ovom parnicom. On je odgovorio:
„Tražim od ovih fratara da me slušaju i da mi se pokoravaju u svemu što propisuju i naređuju povelje koje je dobrostivo izdao naš uzvišeni sultan i koje ste sada pročitali.“
Zatim je isti sudac upitao našu stranku:
„Šta vi navodite kao razlog da se ne pokoravate ovome što vaši protivnici od vas traže?“
– Na taj upit odgovorio je dekan:
„Ima već skoro trista godina otkako je uzvišeni sultan Mehmed-han pokorio Bosnu, a mi s Grcima nismo imali ništa zajedničkog, budući da su oni jednog a mi drugog obreda, kao što se to jasno razabire iz ovog hatišerifa i drugih isprava i povelja koje su nam uzvišeni sultani dobrohotno podijelili.“ […]
Kad je kadija to čuo, odmah je izrekao ovu presudu:
„Patrijarh i metropolit nemaju nikakva prava nad vama fratrima ili nad svetovnjacima rimokatolicima. Oni od vas ne mogu i ne smiju zahtijevati nikakva novčanog nameta, niti bilo čega drugog, jer ferman ne može biti iznad hatišerifa.“ […]
I tako se završilo ovo suđenje, s kojega je metropolit (Bog je tako htio) otišao posramljen. Nije, brate, posla kod Turaka brez jaspri [novca]!
Benić, str. 187-190
LINK :arrow: http://www.cdsee.org/pdf/WorkBook1_cro.pdf
.
Zašto nijesu imali katoličkog sveštenika? Pa Turci bi ga odmah zaklali!
1610. pola Pipera, Bjelopavlića, Bratonožića, Cuca bili katolici. Katoličkog svještenika nijesu imali godinama. Pogodite zašto!
Quote:
Marin III Bici, (Bizzius, Bizzi) Marin (1570- 1624), barski nadbiskup od 1608. do 1624. godine. Potiče iz plemicke i bogate porodice, porijeklom iz Albanije. Rođen je u Rabu, gdje je do 1608.godine bio nadpop tamošnje stolne crkve, kada ga je papa Pavle V postavio za barskog nadbiskupa i administratora Budvanske biskupije. Preko Mahmut-paše, rodom iz Obrovca, dobio je sultanov ferman kojim mu je omogućen pristup Baru. U njegovo vrijeme mnogi Paštrovići su prešli u katoličanstvo. Nakon dobijanja fermana stanovao je u Baru u kući Asana Čelebije, ali mu je život bio stalno u opasnosti. Zbog nesređenih prilika u svojoj dijacezi, stolovao je u Budvi, gdje je boravio samo tri godine. Početkom 1610. krenuo u vizitaciju svoje crkvene oblasti koja se nalazila pod Turcima. Vratio se krajem godine u Budvu, da bi 1611. otputovao za Rab, a potom u Rim, gdje je ostao sve do smrti. Podnio opširan izvještaj o stanju Barske nadbiskupije, koji je kao značajan istorijski izvor više puta publikovan. U Crnoj Gori posljednji put pod naslovom:
Marin Bici, Iskušenja na putu po Crnogorskom primorju, Albaniji i Srbiji 1610, Budva, 1985.
:arrow: http://www.montenegrina.net/pages/pa...nadbiskupi.htm
Barski nadbiskup Marin Bizzi je 1610. bio u posjeti Albaniji, Srbiji, djelovima današnje Crne Gore.
Marin Bizzi je napisao izvještaj Papi o svojoj posjeti ovim balkanskim krajevima. Spis je na našem jeziku objavljen nekoliko pouta, a posljednji put 1985.
U svom spisu Bizzi na jednom mjestu kaže:
[...]Međutim je zavladalo južno vrijeme i fregata koju sam očekivao iz Budve da me prihvati nije mogla na vrijeme da stigne. Mnogo mi je bilo žao usljed velikih snjegova što nijesam mogao obići Klimente, koji su gotovo svi katolici a govore albbanski i dalmatinski jezik.
Podijeljeni su u 10 sela, tj. Klimente, Grude i Hote, Kastrate, Sobriole (Briole), sve katolike i zatim Bjelopavliće, Pipere, Bratonožiće (Dalmatince) i Cuce od kojih su polovina šizmatici, a polovina latini.
Svi stanuju na brdima i štiteći se oštrim vrletima, nijesu se nikad pokoravali Turcima, kao ni Budvani, koji s njima graniče s istočne strane. Slušajući da nikada ne primaju sakramente jer nemaju sveštenika, pobrinuo sam se, ima već duže vremena, da mi se iz Rima pošalju naređenja starješina za dva redovnika Male Braće koje sam nagovorio da pođu vršiti vjersku službu, tj. fra Ljudevita Karlija (Carli), gvardijana samostana u Lješu, i fra Grgura Albanesia. Kako su mi stigla pisma bez pomentutih naređenja, oni se bez njih nijesu usudili otići, pa sam odlučio da pošaljem fra Antuna iz Šibenika, koji je tada boravio u Baru, da ih obiđe i podijeli im sakramente, a pokušao sam naći neku proviziju za sveštenike, koji budu morali doći tamo na službu, i poslao sam im jednu ispravu sadržaja, kao što niže naređeno. [...]
Spis Marina Bizzi-ja, istorijski izvor I klase, možete pročitati i preuzeti na linku. :arrow: http://www.megaupload.com/?d=I4Q7VOE7
Srednjovjekovna Srbija bila je mnoooogo bogata zemlja
Quote:
Originally Posted by
Ćipur
V. Lazarević: SUDBINA SRPSKOG BLAGA POLOŽENOG U RIZNICE DUBROVAČKE REPUBLIKE
Izgubljeno u istoriji
Dubrovačka republika bila je i rizničar i čuvar neprocjenjivog bogatstva srpske gospode, vlastele, sveštenstva i same vladarske porodice. Mnoge poklade i depoziti nikada nijesu ni podignuti. Dio srpskog blaga je sačuvan a dio je potrošen na finansiranje dubrovačke flote, ekonomskih poduhvata, trgovine. Sačuvane su mnogobrojne povelje vladara iz dinastija Vojislavljevića, Viševića i Nemanjića. I danas predstavljaju neprocjenjivo kulturno, naučno i duhovno blago srpskog naroda iako su sticajem istorijskih okolnosti ostale izvan srpske države.
Najznačajnije poklade su ostavili kralj Vladislav i Vuk Branković. Vukov poklad je izvukao njegov sin Đurađ, a poklad kralja Vladislava je ostao u Dubrovniku.
Kraljev poklad bio je smješten u pet kovčega, i po popisu iz gradskog arhiva, sadržao je: dvije platnene zavjese izvezene svilom, pamučnu zavjesu kao zaklon od sunca, 122 srebrna talira, 20 srebrnih zdjela, 14 komada zlatnog posuđa, crveno-plavu ratnu zastavu, tri ženske zlatom ukrašene košulje, deset kraljevskih haljina i osam kraljevskih znamenja. Ratna zastava kralja Vladislava, izrađena u crveno-plavoj boji, spominje se još 1867. godine i pouzdano se zna da se još uvijek nalazi u Dubrovniku.
Sudbina drugih djelova Vladislavljeve poklade nije pouzdano utvrđena, ali se neki djelovi pojavljuju u Dubrovačkom muzeju, do duše, sa legendom da pripadaju nekom drugom vladaru ili istorijskoj ličnosti.
Od bogatih poklada izdvajaju se još i srebrne mamuze Vitomira Preljubovića, zlatne minđuše i srebrni pehar Pedra Lopeza, najamnika cara Dušana, zlatno posuđe Sandalija Hrania, zlatni pojas Slavomirovića, težak čak 11 funti zlata. Poklade su ostavili i Jelena Hrebeljanović (Balšić, Hranić) - kapa ukrašena zlatom, biserima i dragim kamenjem, i sestra Vuka Brankovića Vojislava - zlatna kruna i četiri para srebrnih naušnica. Vlastela Vojislavljevića ostavila je dijademu sastavljenu od 29 srebrnih pločica. Vlastelin Ninac Čihorić je, u poklad kod Đorđića, položio dvije zlatne dijademe sa safirima, rubinima i krupnim biserom, a vojvoda Mrkša Siđevski – pojas od srebra i srebrni pehar.
Istorijski je pouzdano utvrđeno da su poklade ostavljali i kralj Uroš Prvi, kralj Dragutin, kralj Stefan Dečanski, car Dušan i despot Stefan.
Najviše poklada u dubrovačke riznice je položeno poslije smrti cara Dušana zbog nestabilnosti gradova u unutrašnjosti srpske države.
U notarskim zapisima dubrovačkih činovnika kaže se da je blago kralja Vukašina, koje je kasnije podigao njegov sin Andrijaš, iznosilo nekoliko hiljada litara srebra. Nagli prodor Turaka i relativno brza propast srpske srednjovjekovne države uzrokovali su konfiskaciju depozita za koje je dubrovačko vijeće smatralo da nikada neće biti podignuti jer su nasljednici polagača izumrli. Neki polozi, izuzetne ljepote i vrijednosti, poklonjeni su katoličkim manastirima.
Privatne zaklade
Srpsko blago je davano na čuvanje državnim riznicama Dubrovačke republike, ali i lokalnim bankarima, plemićima i bogatašima. Čuvari srpskih dragocjenosti bili su Marin Gradić, Blaž Kabužić, Martol Sorkočević, Nikša de Baša, Tola Delafota, Rusko Tudrović, Alojz Zunjević, Damjan Đurđić i Dobruška Latinčić. Depoziti položeni kod ovih privatnih lica nepovratno su izgubljeni.
http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-10-11
Polovinom 19. vijeka u evropskoj Turskoj 260.000 katolika i 12 miliona pravoslavaca!
Akademik Branko Pavićević:
Quote:
Početkom pedesetih godina u evropskoj Turskoj živjelo je blizu 16 (15,5) miliona stanovnika, od čega je gotovo četiri petine činilo uglavnom hrišćansko (prije svega pravoslavno, dok je katoličkog življa bilo svega 260.000), a Jevreja 70.000.
Pobjeda, 02. decembar 2004.
Vojislav Šešelj je odličan primjer pravoslavčenja katolika
Kultura i društvo - Subota, 30. oktobar 2010. godine
Crnogorsko - tursko kulturološko i civilizacijsko prožimanje
Razbijanje velike predrasude
http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1288401001.jpg
Uzalud su u nekim djelovima Balkana, poslije odlaska Turaka, spaljivane džamije i razoravana islamska groblja, paljene knjige i administrativni materijal koji se odnosio na domaće stanovništvo. Time je uništavana i sopstvena istorija
Odmah da kažem da je kao neposredan povod za ovaj tekst poslužio naučni skup posvećen odnosima crnogorske dinastije Crnojevića sa Turskom, ili preciznije Osmanskim carstvom, na kome je, između ostalog, napravljena i promocija najnovijeg broja časopisa Forum, glasila „o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka/ Muslimana u Crnoj Gori“. Najnovije specijalno izdanje pomenutog časopisa donijelo je izlaganja sa okruglog stola „O crnogorsko - turskom kulturološkom i ukupnom civilizacijskom prožimanju“, održanom 16. maja ove godine, uz učešće domaćih izlagača i respektabilnog broja naučnika iz Republike Turske.
Ideološka pretjerivanja
Tema dovoljno zanimljiva i inspirativna ne samo za Crnu Goru, nego i znatno više za stanovnike Srbije, Makedonije, Kosova i Bosne i Hercegovine, naroda i oblasti koje su gotovo pet vjekova živjele u Osmanskoj imperiji. Okrugli sto „O crnogorsko-turskom kulturološkom i civilizacijskom prožimanju“, odnosno časopis Forum, koji je u svom specijalnom broju objavio gotovo sva tada pročitana izlaganja, predstavlja, na domaćoj kulturnoj i naučnoj sceni, pionirski pokušaj razbijanja jedne goleme domaće predrasude, vezane za široko rasprostranjeno uvjerenje da je period Osmanske vladavine na našim prostorima predstavljao odsustvo svake kulture i pismenosti, da je riječ o periodu tabula raza, odnosno samo o „ropstvu naših naroda pod Turcima“, uz hotimična i ideološki intonirana pretjerivanja o navodnoj rigidnosti osmanske vlasti na Balkanu.
Čime i zbog čega je pomenuti skup mogao intrigirati i natjerati na razmišljanje domaću intelektualnu javnost? Riječ je o jednoj velikoj predrasudi Crnogoraca, Srba, Makedonaca, pa nerijetko i Muslimana /Bošnjaka na prostorima ex Jugoslavije: pod ideološkim novovremenim uticajima, školskim programima i ukupnoj intelektualnoj klimi na području četiri današnje države, računajući još i Kosovo, odavno se cementiralo uvjerenje da skoro pet vjekova opstajanja Osmanskog carstva na Balkanu nije ostavilo nikakve tragove kulture i kreativnosti, nikakav kulturni ili prosvjetni sadržaj, pa ni elementarne pojmove kulture i pismenosti. Za taj viševjekovni period, posebno u školskim udžbenicima, ustalio se kliše po kome je riječ samo o „ropstvu naših naroda pod Turcima“. Kao da je skoro pet vjekova namjerno i nasilno brisano iz narodnog pamćenja, pa dobrim dijelom i iz domorodačke istorije kulture i civilizacije.
Raduje što ovo specijalno izdanje Foruma uspijeva, bar donekle, da razbije odomaćeni stereotip o turskoj vladavini kao samo svojevrsnom varvarstvu. Da ne govorimo o tome da se ozbiljna istorija naroda na pomenutom prostoru ne može zamisliti bez osmanskih izvora, da se njihova građa ne odnosi samo na istoriju, nego i kulturu, antropologiju, mentalitet, istoriju školstva, pa ne malim dijelom i na karakterne osobine i navike naših ljudi pet vjekova izloženih gravitaciji prije svega, orijentalnog kulturnog kruga.
Kulturna sinteza Balkana
Zanimljivo je, i svakako netačno, da se pojmovi kulture, kulturne baštine, čak civilizacije u najširem smislu, u svijesti domaćeg stanovništva uvijek vezuju samo za Zapad, i tom relacijom mjeri ukupni kulturni domet jednog naroda. Crna Gora u tom smislu predstavlja možda najplodniju kulturnu sintezu na Balkanu. Njen je jedan dio stoljećima živio u zapadnom kulturnom ozračju i državnoj cjelini, drugi u podlovćenskom arealu bivao najčešće bukvalno slobodan, a veliki dio današnje crnogorske teritorije, od početka šesnaestog vijeka pa sve do 1912. godine, bio u sastavu osmanske imperije. Zbog toga Crna Gora može, možda jedina na Balkanu, da punih ustiju tvrdi da njena kultura predstavlja sintezu dva velika kulturna kruga: Zapada i Orijenta. Uticaja Orijenta, primjera radi, nije, razumljivo, bio lišen ni slobodni dio Crne Gore iako mu je taj dio osmanske teritorije najčešće činio ratno okruženje. Čak i Njegoš, najveći ideološki protivnik Islama i islamizacije, kad govori o Stambolu upotrebljava mnoštvo orijentalnih pojmova da bi izrazio njegovu ljepotu. Kad god se kralj Nikola dohvati u svom djelu ljubavno - erotskog sadržaja, ne može da ne upotrebljava izraze i sintagme orijentalnog porijekla. Ne zaboravimo da je sevdalinka, orijentalnog izvorišta i karaktera, a na domaćem jeziku, dugo vremena predstavljala najrasprostranjeniju crnogorsku gradsku pjesmu.
U sili uprošćavanja i predrasuda, tako prisutnim i u crnogorskoj javnosti, kulturni i drugi uticaji Osmanskog carstva vezuju se samo za etničke Turke iako je bila riječ o imperiji na tri kontinenta koja je u sebe usisavala čitave narode, dozvoljavajući pojedincima da, prema pokazanim sposobnostima, dostižu i najviše državne i vojne položaje. To je važilo i za naš islamizirani živalj. Naši islamizirani Sloveni u ruždijama i medresama izučavali su ne samo turski jezik, nego i persijski i arapsku gramatiku, čime su dolazili u dodir sa drevnim istočnjačkim mudrostima i civilizacijskim vrijednostima.
Jedna, opet, velika zabluda, decenijama njegovana u domaćoj javnosti, izuzimajući rijetke istoričare koji su imali dodira sa turskim, odnosno osmanskim izvorima, odnosi se na navodni primitivni i slabo organizovani karakter osmanske vlasti, ne samo na Balkanu. Ni govora! Ako se samo, u specijalnom broju Foruma, pažljivo pročita rad „Nahija Limski Nikšići“, gošće iz Turske Hatice Oruc, stiče se nedvosmislen utisak o efikasnoj organizaciji osmanske vlasti na našim prostorima. Kakva pedanterija, kako precizno administrativno uređeno carstvo? Riječ je o popisima stanovništva i domaćinstava, pored ostalog, još iz 1516. godine, dakle s početka 16. vijeka kada je osmanska vlast tek započinjala svoj vjekovni boravak na Balkanu. I danas kad se u nekim djelovima Crne Gore, pominju zemljišne knjige, turske tapije, ko ima sreću da ih je sačuvao, predstavljaju neoboriv i do kraja nesporni podatak o zemljišnom vlasništvu. Zanimljivo je da je 90 odsto sela u pomenutoj nahiji „Limski Nikšići“ svoje nazive iz 16. vijeka zadržalo i danas.
Tabula raza
Uzalud su u nekim djelovima Balkana, poslije odlaska Turaka, spaljivane džamije i razarana islamska groblja, paljene knjige i administrativni materijal koji se odnosio na domaće stanovništvo. Time je uništavana i sopstvena istorija, pa nije čudo što se pomenuti petovjekovni period doživljava u domaćoj javnosti kao „tabula raza“. Nijedan narod u Evropi nema, bar po školskim udžbenicima, petovjekovnu pauzu u vlastitom razvoju, kao što je to karakteristika nekoliko balkanskih entiteta i današnjih država.
Najveći dio tekstova u pomenutom broju Foruma čita se sa izuzetnom pažnjom. Kad je riječ o kulturi i prosvjeti u Crnoj Gori u osmanskom vremenu, posebno treba istaći u Forumu objavljen prilog domaće arabistkinje dr Dragane Kujović, koja pored ostalog, dužom istraživačkom aktivnošću, nastoji ispuniti prilično neobjašnjivu prazninu u domaćoj nauci.
Gotovo pet vjekova osmanskog gospodarenja na Balkanu nije, naravno, malo vrijeme. Da ne govorimo o drugim oblastima, valja samo pomenuti ogroman broj turcizama, odnosno arabizama ili persizama koji su nam ne samo ostali u jeziku nego i preživjeli do mjere da se, čak ni u krugu posvećenih lingvista, odavno ne identifikuje njihovo orijentalno porijeklo. Ko je sve u osmanskom vremenu gradio ne samo vjerske objekte, nego i čitave gradove, trgove, sahat kule, fortifikacijska uporišta? Ko je omogućio Amfilohiju da na podgoričkoj turskoj tvrđavi iz XVI vijeka svake godine moli kao tobože nad nemanjićkim nasljeđem?
Njegovan kult viteštva
Crna Gora, zaista, nema razloga za inferiornost prema osmanskoj vladavini na Balkanu. Tim prije, što je sa Turcima, iako etničkih Turaka ovdje gotovo i nije bilo, vjekovima ratovala, što su se Crnogorci zaista viteški umjeli ponijeti poslije dobijene bitke prema islamiziranoj nejači koju su, uz oružanu pratnju, uvijek odvodili do turske teritorije. Ni govora o silovanju ili sličnim zločinima, jer je kult viteštva njegovan, ali i nesebično priznavano i neprijateljsko tursko viteštvo. Neki genocidni događaji, tipa zločina u Šahovićima, odigrali su se poslije nestanka crnogorske države 1918. godine.
Rajko Cerović
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...0-30&id=194032
