Quote:
Sinoć sam se vratio kući posle tri. Ranije, u slavnim mlađim danima, to se često dešavalo. Tada bih se samo bacio na krevet, zaspao već u letu.
Sada, nasuo sam pićence, seo u fotelju i naglas rekao: ‚‚J….e, šta se ovo desilo?!“. Runi mi je uputio prekorni sanjivi džekraselovski pogled, ja sam mu rekao izvini brate, on se vratio hrkanju, a ja mozganju. I koliko god sam pokušavao da pronađem neki red u mislima, nije vredelo. Tornado je tutnjao u glavi, adrenalin jurcao kroz vene, na trenutak sam pomislio da sam JA zapravo igrao, da je ovo neki matrix, otkud znam…
Komentarisao sam, grubo, oko 700 Novakovih mečeva. I mislio da me kod njega više ništa ne može oduševiti, nekad i iznervirati, prosto – iznenaditi. Ali on uvek pronađe način. Kao što to uradi i na terenu. Sinoć se saplitao, padao, pridizao, nastavljao, uspeo.
Bilo je toliko prepreketina i zamketina, počevši od dečka preko puta mreže koji nije teniser nego čudo. Pa sunca koje, da, jače udara kad imaš 36 nego 20. I još toliko varijacija na temu, lavirinata gde se zemljani izgube, a ovi sa drugih planeta upotrebe nešto, ’bem li ga šta, što im pokaže put.
Ali, ipak, kad se glava ohladi, negde do kraja meseca, glavni ukus ovog gurmanluka neće biti On, nego Oni. Za ovakvu gozbu moraju biti dvojica. To što su radili Novak i Karlos, evo čujem na Olimpu traže snimak meča. Bogovi su pali na teme. A ovi zemaljski teniski Bogovi su juče prešli igricu. U prebacivanju lopte i igri umova. Bila je to škola tenisa i škola života, kako igrati i kako razmišljati kad je najteže, kad treba pokazati, ajmo na španskom, lepše je, cojones, ali ona najveća. Da je ovaj meč bio film, naslov bi bio – Predaja nije opcija.
‚‚Dečko, pa ti nikad ne odustaješ“, rekao je mu je Nole, dok je držao pehar. Pa šta onda ti radiš, vanzemaljče???
ovaj meč je bolji od 90% finala GS zadnjih godina