DR RADOJE PAJOVIC O PRVIM USTANICKIM DANIMA

DR RADOJE PAJOVIĆ O PRVIM USTANIČKIM DANIMA I JEDNOJ SKRIVENOJ STRANICI ISTORIJE

Mesina na koljenima


Pod barjakom borbe za slobodu našlo se šest hiljada gerilaca. Čim su zapucali prvi plotuni, pod oružjem se našlo 30.000 ustanika. Priprema otpora u Bijelom Polju i pojava reakcionarnih snaga
Trinaestojulski ustanak je pokazao da samo snažni i dobro organizovani politički pokreti mogu da usmjeravaju neiscrpnu narodnu energiju i da uspješno organizuju otpor agresorima. To nijesu mogli da urade državni organi, koji su nakon aprilskog sloma ostali bez države, pa se stavila u službu okupatoru. To nijesu mogle da urade ni građanske političke partije, koje su djelimično pošle u emigraciju sa kraljem i vladom, dijelom stupile su službu okupatoru, a najvećim dijelom se pasivizovale. To je mogla da uradi samo dobro organizovana ljevičarska revolucionarna partija, kao što je bila Komunistička partija Jugoslavije, jedina politička partija koja je sačuvala organizacionu strukturu u svim jugoslovenskim krajevima, bez obzira na razbijanje države ulaskom okupatora.
KPJ nije prihvatila komadanje Jugoslavije i nove kvislinške tvorevine, već je najavila nepoštednu borbu protiv okupatora i preuzela odgovornost za sudbinu jugoslovenskih naroda. Barjak oružanog ustanka i borbe za slobodu najprije je razvijen u Crnoj Gori. Pod tim barjakom našlo se šest hiljada gerilaca - dobro organizovanih članova KPJ i SKOJ-a i drugih rodoljuba. Čim su zapucali prvi ustanički plotuni, gerilcima je masovno prišao narod, tako da se za kratko vrijeme pod oružjem našlo 30.000 ustanika. Za svega nedjelju dana crnogorski ustanici su oslobodili najveći dio crnogorske teritorije, uključujući i Bijelo Polje i čitav bjelopoljski srez. Tih dana oslobođeni su Virpazar, Čevo, Rijeka Crnojevića, Petrovac, Danilovgrad, Kolašin, Andrijevica, Berane, Bijelo Polje, Őavnik, Žabljak, Goransko, Grahovo, da pomenem samo gradove i neke opštinske centre.
Neravnopravna borba
Tih dana crnogorski ustanici bacili su na koljena italijansku diviziju äMesina", izbacivši joj iz stroja pet hiljada vojnika i oficira. Trinaestojulski ustanak je srušio san fašističkih okupatora o mirnoj okupaciji Crne Gore. Dvije elitne italijanske divizije - äAlpski lovci" i äTaro" bile su otpočele pokret za istočni front, ali su primorane da odustanu od te namjere i da se usmjere protiv crnogorskih ustanika. Snaga od 150.000 do zuba naoružanih neprijateljskih vojnika, uz podršku avijacije i ratne mornarice, srušila se na Crnu Goru. Mjesec dana trajala je neravnopravna borba. Okupator je privremeno uspio da zakoči ustanak, ali slobodarske ideje je nemoguće zaustaviti. Nakon tri mjeseca novih priprema i prestrojavanja, ustanak je ponovo nastavljen svom silinom, tako da je okupator bio prinuđen da do kraja 1942. godine u Crnoj Gori angažuje osam kompletnih divizija. Ostale pojedinosti manje-više su poznate. Za ovu priliku, evo jedne vezane za Bijelo Polje.
U Trinaestojulskom ustanku Bijelo Polje je bilo sjedište mjesnog, zapravo sreskog komiteta KPJ-u i oblasnog komiteta KPJ-u za Sandžak. Ustaničko rukovodstvo predvođeno Rifatom Burdžovićem-Tršom, Nedjeljkom Merdovićem, Đorđem Stanićem, Dušanom Koraćom, Aleksandrom Lalom Vuksanovićem, Vukosavom Boškovićem, Ljubišom Miodragovićem i drugima uspjelo je da prevaziđe izrazito složene međunacionalne, međuvjerske i međuetničke odnose i brojne političke, prosvjetne, kulturene i ekonomske specifičnosti i da za kratko vrijeme uspješno pripreme i izvedu ustanak. Džinovsku ulogu u svemu tome imao je Rifat Burdžović-Tršo, revolucionarna legenda Beogradskog univerziteta, vatreni govornik, masovik, omiljen u svim nacionalnim strukturama, svakako jedna od najimpozantnijih figura revolucionarnog pokreta ne samo Sandžaka i Crne Gore, nego i Jugoslavije. Okosnicu pokreta činilo je 60 komunista, 150 skojevaca i 400 gerilaca. U ustanku formirano je nekoliko ustaničkih bataljona i četa sa oko tri hiljade boraca. Za vrlo kratko vrijeme razoružane su sve karabinjerske i žandarmerijske stanice, a na kraju i italijanski garnizon u Bijelom Polju od 180 vojnika i oficira.
Nedaće i žrtve
Okupatorska ofanziva koja je uslijedila nakon izbijanja, donijela je ogromne nevolje, ne samo u borjnim neselektivnom okupatorskim ubijanjima, internacijama i spaljenim selima. Jaki okupatorski garnizoni podstakli su pojačan rad reakcionarnih građanskih snaga, naročito među Crnogorcima i Srbima. Oni su podstakli veliko raslojavanje i diobe u narodu. Brojne nedaće i prisustvo jakih italijanskih garnizona dovelo je do stvaranja četničke organizacije Draže Mihailovića, koja je nanijela mnogo zla pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta i Muslimanima.
Usred jake četničke organizacije i djelovanja takozvane Muslimanske milicije, snage NOP-a su imale mnogo teškoća, i uspješnije su počele da napreduju tek poslije kapitulacije italijanskog okupatora. Kroz jedinice NOP i POJ prošlo je 2.660 boraca, dok je u završnim operacijama učestvovalo preko 2.000 Bjelopoljaca.
Međutim, Bijelo Polje je u Drugom svjetskom ratu pretrpjelo i velike ljudske gubitke - oko 2.500 žitelja. Samo na bojnom polju poginulo je 829 partizana, dok je 173 građanina nastradalo kao žrtva fašističkog terora. Najviše građana nastradalo je kao žrtva četničkog terora. Samo u toku dva dana, 5. i 6. januara 1943. godine, četnici su uništili 33 muslimanska sela u Bihoru, dok je preko 1.400 Muslimana ubijeno, od čega oko 1000 žena, djece i staraca, dok su u pljevaljskom kraju četnici ubili preko 1.500 Muslimana, a o Foči i Čajniču i da ne govorimo, a i to je djelo zapravo nedjeljno crnogorskih četnika.
Upornim nastojanjem političkih i državnih organa uspjelo se da se posljedice ratnih zločina saniraju.


Dragan Mitov

--------------------------------------------------------------------------------

SJEĆANjE: RADE PAVIĆEVIĆ, PRVOBORAC

Bilo je to veliko vrijeme


Odmah nakon kapitulacije bivše kraljevske vojske, u mom selu Frutku, u opštini Danilovgrad, 12 članova SKOJ-a sakupilo je nešto više od 20 pušaka, dva puškomitraljeza, po nekoliko sanduka bombi, dinamita i puščane municije, ali i jednu pisaću mašinu. Sve smo to skrivali po pećima i škripama.

Dan uoči ustanka naš gerilski odred (prvi u opštini) sastao se radi upoznanjava direktiva i polaganja zakletve. Zadržali smo se malo duže nego što je trebalo, jer smo morali kasnije pregaziti Zetu, kako bi na desnoj obali sačekali neprijatelja, a razdaljina je bila nekoliko kilometara. Tu se desila i prva ustanička greška, jer smo propustili kolonu Italijana, prošla je samo pet minuta prije našeg dolaska. Odred je zauzeo položaj, i tu smo ostali dva dana. Seljaci su nas primijetili, pa su počeli da se sakupljaju i priključuju pokretu otpora.
Inače, direktive za pružanje otpora okupatoru, donijete 4. jula 1941. godine, razrađene na sjednici Pokrajinskog komiteta u Stijeni Piperskoj, naša partijska i skojevska organizacija dobila je samo dva dana prije ustanka. Morali smo stoga na brzinu da formiramo dva odreda, jedan da mobilišemo sve članove organizacije, a drugi da odaberemo četiri druga - borca za prvi gerilski odred koji je trebalo da izabere tadašnja opština petrušinska kojoj smo pripadali.
Mi smo za taj odred izabrali jedinog člana KPJ Mila Radonjića, mene kao člana i sekretara SKOJ-a i još dvojicu mladića, Radomira M. Radonjića i Iliju Đ. Radonjića, koji su se sami javili.
Apel kod građana je tada bio veoma uspješan. U dogovoru sa ostalim selima sakupljeno je dosta boraca, formiran je bataljon, određeno rukovodstvo i odmah se pošlo u akciju. Naš bataljon je dobio položaj most i njegovu okolinu na Šarenoj ploči. Borba je, koliko me sjećanje služi, počela sasvim slučajno. Jedan naš borac je opalio metak, mi ostali napetih živaca - za njim. To je bilo 18. jula, kada je ustanak već bio u punom jeku. Nakon borbe odmah smo čestitali jedni drugima slobodu i okolnim seljacima, kao da je oslobođena cijela Crna Gora, a ne samo naš Danilovgrad. Ali, nezavisno od toga, bilo je to veliko vrijeme koje je potvrdilo snagu naroda Crne Gore, za koji je sloboda vazda bila svetinja.



--------------------------------------------------------------------------------

24. 10. 2004. Društvo


Posljednji intervju: („POBJEDA”, 13. JUL 2002.) - [size=6]VELjKO MILATOVIĆ, NARODNI HEROJ[/size]

Trinaestojulski ustanak je neponovljivi istorijski uzlet Crnogoraca


Tokom Trinaestojulskog ustanka nije bilo nikakvih podjela na četnike i partizane, pa zato i kažemo da se radilo o opštenarodnom ustanku. Cilj koji nas je okupljao bio je otpor fašističkoj okupaciji. Podjele su uslijedile kasnije

O Trinaestojulskom ustanku crnogorskog naroda pisao je ko je prije stigao. Mnoštvo literature, dokumenata, svjedočenja i raznovrsnih „pisanih i slikanih spomenika”, argumentacija su koja bi trebala da potvrdi da se o ovom poglavlju crnogorske istorije zna, ako ne BAŠ, a ono makar GOTOVO - sve! Ipak „Pobjeda” je zamolila narodnog heroja Veljka Milatovića da odgovori na nekoliko pitanja, a prvo je glasilo:

* Kako sa distance od šezdesetjedne godine ocjenjujete Trinaestojulski ustanak?
- Mislim da je to bio najveći uzlet Crnogoraca u istoriji, da ne kažem - neponovljiv domet ovog naroda, jer vrlo teško mogu da zamislim da bi se u budućnosti nešto tako moglo ponoviti...

* Da li je ustanak 13. jula 1941. godine mogao biti tumačen i kao početak nacionalne emancipacije Crnogoraca i državne revitalizacije Crne Gore?
- Ne. Crnogorski narod je 13. jula ustao gotovo jedinstveno protiv fašističke okupacije i u tom vremenu nije postavljao nikakve uslove niti zahtjeve, pa ni kada je u pitanju nacionalnost, niti pak državnost. Radilo se o svenarodnom antifašističkom poletu i tada je moglo biti riječi samo o oslobođenju i što oštrijem otporu njemačkom i italijanskom okupatoru.

* Ipak, nije prošlo mnogo vremena, a ustanci politički i ideološki heterogeni, formirali su neke organe koji su mogli da liče na crnogorsku vlast...
- To je nesporno. Proces oživljavanja nacionalnih i državnih tradicija Crnogoraca i stare Crne Gore otvoren je, ali tek nešto kasnije. Formiran je Glavni štab NOP-a Crne Gore, koji bi se mogao tretirati kao prva institucija nekog novog početka crnogorske državnosti. Nešto kasnije, u februaru 1942. godine, održana je Ostroška konferencija, koja je faktički označila stvaranje civilne crnogorske vlasti državnog karaktera.

* Cijelim tim procesom upravljali su komunisti, zar ne...
- Komunisti jesu bili najaktivniji, ali su u svemu tome veoma aktivno učestvovali i drugi, pa i predstavnici ondašnjih građanskih partija čije centrale su bile u Beogradu i raspale se sa kapitulacijom. Od seoskih, preko opštinskih do najviših organa, odnosno odbora. Bili su to začeci novih oblika demokratije, iako je istorijska činjenica da je većina građanskih partija u Crnoj Gori predstavljala produženu ruku sličnih stranaka iz Srbije, odnosno Beograda.
Ta saradnja nam je kasnije pomogla i u drugačijem predstavljanju pred međunarodnim savezom, koji je prvih godina otpora fašizma cijeli naš pokret smatrao čisto komunistički, a kralja Petra i izbjegličku vladu jedinim legitimnim predstavnicima bivše Jugoslavije, koja je u aprilu 1941. doživjela slom.

* Šta je u tom periodu bilo sa četnicima i njihovim pokretom?
- Tokom Trinaestojulskog ustanka nije bilo nikakvih podjela na četnike i partizane, pa zato i kažemo da se radilo o opštenarodnom ustanku. Cilj koji nas je okupljao bio je otpor fašističkoj okupaciji. Sjećam se tog vremena i pamtim da je silna odlučnost naroda da se suprotstavi Njemačkoj i Italiji bila više nego očigledna na svakom koraku, a posebno je došla do izražaja napadom Njemačke na Rusiju 22. juna. Ustanku su se priključili i oficiri i podoficiri bivše jugoslovenske vojske, koji su se poslije aprilskog sloma bili sklonili u Crnoj Gori. Bio je to, dakle, jedinstven antifašistički pokret.

* Ipak, nije se dugo čekalo da sve razlike, a posebno ideološke, dođu do punog izražaja...
- Tačno. Propaganda izbjegličke kraljevske vlade, posredstvom snaga koje su se okupljale u Srbiji oko predstavnika te vlade Draže Mihajlovića, učinila je svoje. Oficiri vojske Kraljevine Jugoslavije počeli su svoju misiju i u Crnoj Gori. Raslojavanju je doprinijelo i naše neiskustvo u takvoj vrsti propagandnog rata, zatim sklonosti zapadnih saveznika prema Vladi u izbjeglištvu, a kasnije i okupatorska odmazda vršena nad stanovništvom, koja je bila izgovor četnicima za kolaboraciju sa njemačkim i italijanskim fašistima. Poslije svega, narodni oslobodilački pokret je dobio, uz fašiste, još jednog, možda i najopasnijeg protivnika.

* Kako ste, kao veoma mlad čovjek, doživjeli sve to što se događalo uoči, u toku i poslije Trinaestojulskog ustanka?
- Već početkom 1940. godine, sa nepunih osamnaest godina, bio sam član partije i svima nama, posebno ljudima u Komunističkoj partiji i SKOJ-u, bilo je još tada jasno da je rat protiv sila osovine neminovan. Svjesni toga mi smo se i pripremili za taj trenutak. Naročito intenzivne pripreme uslijedile su poslije aprilskog sloma i ulaska okupatora na teritoriju Jugoslavije. Jedino se Komunistička partija sačuvala kao partija. Mreža organizacije je bila jako široka i svako je imao jasno određene zadatke. Ja nijesam tada pripadao rukovodstvu, pa nijesam ni bio upućen u sve pojedinosti, ali znam da je Trinaestojulski ustanak veoma opsežno i temeljito pripreman.
Uostalom, evo i primjera: u Nikšiću je u našoj organizaciji jedan oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije, prezivao se Bulajić, obučavao na desetine mladića rukovanju oružjem i nekim ratnim vještinama. Takve obuke bilo je i u drugim krajevima Crne Gore.

* Šta ste Vi u tom periodu radili?
- Bio sam u partijskoj tehnici, a koliko je ona bila značajna u predratnom dobu za cijelu organizaciju, a kasnije i pokret, neka posvjedoči i činjenica da smo morali biti u najdubljoj ilegali. Živjeli smo pod posebnim režimom života i rada i nijesmo, ni pod kojim uslovima, smjeli ulaziti u bilo kakve situacije koje bi nas mogle dovesti u poziciju da budemo otkriveni. Čak ni po cijenu života. U pripremama za ustanak organizovao sam akcije nabavljanja oružja iz Nikšića.

* Zar Vam na ruku nije išlo i raspoloženje naroda?
- Svakako. Pogotovo poslije napada Njemačke na SSSR. Sjećam se, neposredno poslije toga, bio je pazarni dan i na pazaru sam se sreo sa sinom jednog popa, koji mi je rekao: „Ajde da krenemo više na okupatore”. Moglo bi se reći da je tako mislila ogromna većina naroda.
No, unutar naše partije, a kasnije i cijelog pokreta, postojale su neke stvari koje su morale biti malo podalje od očiju javnosti. Sticaj okolnosti je nametao, posebno komunistima, znatnu dozu opreza, pa i samožrtvovanja kao posljedice života i rada u ilegali.

* Možda je rukovodstvo crnogorskih komunista još tada naslućivalo buduće raslojavanje na ovim prostorima?
- Već sam rekao: četnički pokret je konstituisan kasnije. Na primjer, ja sam prvi put bio suočen sa četnicima u Gornjem Polju, kod Nikšića, gdje su njihovi kuriri dolazili iz Srbije. Tada mi je bilo jasno da se radi o organizaciji koja je na suprotnim pozicijama od onih koje je zauzeo narodnooslobodilački pokret.

* Cijela generacija trinaestojulskih prvaka, a kasnije prvaka narodnooslobodilačkih pokreta i Komunističke partije, izašla je iz rata trijumfalno i - došlo na vlast, i u Crnoj Gori i u Jugoslaviji...
- Taj prelaz nije bio baš tako trijumfalan, jer su i tokom rata organi vojne i civilne vlasti funkcionisali neprekidno. Pomenuo sam već Glavni štab, narodnooslobodilačke odbore na svim nivoima, kasnije slijede antifašistička vijeća, napokon - Skupština i Vlada Crne Gore.
Poslije rata, u jednopartijskom sistemu, bilo je kako je bilo. I pored svih grešaka, lutanja i problema na koje je nailazila, mislim da generacija koja je pobjednički okončala jedan antifašistički rat može biti sasvim opasna na većinu svojih djela.
Potcrtavam: ne na sve, nego na većinu svojih djela.



--------------------------------------------------------------------------------


Crna Gora


* Prokomentarišite prilike u Crnoj Gori... - To je za mene veoma teško, s obzirom da se cijela moja analiza crnogorskih prilika temelji na onome što pročitam u novinama ili pogledam na televiziji. Ipak, jasno je da je politika nadmoćna, a ekonomska i socijalna situacija teška, da političke stranke i njihove oligarhije nemaju saglasje ni oko elementarnih stvari. Podjele su izražene u svim društvenim slojevima... * Šta mislite o Beogradskom sporazumu? - Ja pokušavam da nekim stvarima u Crnoj Gori ne prilazim emotivno, mada je emocije veoma teško u potpunosti eliminisati, pogotovo kada je u pitanju budućnost ove države. Ima u tom dokumentu dosta toga što je sasvim prihvatljivo, ali se plašim, a na strah me nagone i neka prethodna iskustva, da bi se u daljem procesu po nešto moglo i „iskriviti”. Uostalom, i ovih dana, u toku koncipiranja buduće ustavne povelje, mnogo je neusaglašenih stavova, mnogo je dilema, nerazumijevanja. Zato i kažem, odnos prema Sporazumu mora biti krajnje racionalizovan, jer je za Crnu Goru od životne važnosti da svaka njegova tačka bude dosljedno ispoštovana. * U dijelu javnosti se tvrdi da je Sporazum i definitivno propuštena šansa za punu obnovu crnogorske državnosti... - Znate, imam jednog prijatelja, inače mog saborca, koji mi je, poslije potpisivanja Sporazuma rezignirano rekao: „Ma, Crnogorci su izdali i kralja Nikolu, i Tita, i Rankovića, i...” Ima ljudi koji i tako razmišljaju, pa mi nije teško da prihvatim i pretpostavku da tako razmišlja i dio javnosti. Ali, Crnogorci su ono što su i onakvi su kakvi jesu. Lijepe želje i plemenite namjere pojedinaca ili grupa ljudi ne mogu ih promijeniti ni za godinu, ni za tri. Zato insistiram: treba biti realan i racionalan i dobro izvagati - šta se, kada i pod kojim okolnostima može učiniti za dobrobit ovog naroda i države. Svaki ishitreni potez koji se temelji isključivo na emocijama mogao bi da nas uvede u zonu još dubljih i oštrijih podjela od kojih nebi imali koristi ni narod ni država.



--------------------------------------------------------------------------------


Idolopoklonstvo


* Kako komentarišete činjenicu da se jedan značajan dio ratnih veterana, prekaljenih komunista i internacionalista, devedesetih godina priklonio nacional-šovinističkoj politici koja je naprosto razorila SFRJ? - Teško je to komentarisati, jer ja ne znam, a mislim ni vi, da li je to bio, kako rekoste, značajan ili manje značajan dio ljudi. Ne znam da li znate, ali ja znam, da je mnogim od tih ljudi, koji su bili članovi nekih foruma, manipulisano, jer su forumi saopštavali stavove koji nijesu bili stavovi i tih ljudi. Zato u svemu tome moramo biti oprezni. * Ipak, ne možete poreći brojne primjere idolopoklonstva nekih, čak i Vaših ratnih drugova... - I ne poričem. Samo upozoravam: nikada se ni jedna država u svijetu nije raspala bez katastrofalnih posljedica po svijest, savjest i moral njenih građana. Raspadom Jugoslavije, raspalo se i ekonomsko i socijalno tkivo, a sa njim i sve ostalo. Zato, treba imati u vidu neka ljudska posrtanja. * Čak i kada Vas lično napadaju, kao prije neku godinu - sve sekcije svih crnogorskih brigada... - Ma, kakve sekcije. Napali su me pojedinci i zloupotrijebili većinu članova tih sekcija, odnosno nekih mojih ratnih drugova. Ja sam, inače, otpisao kako dolikuje i više se nijesu javljali. * Zar doista poričete značajnu ulogu dijela boraca u veličanju lika i djela Slobodana Miloševića? - Naravno, ne poričem. Ali, ljudi su lomljivi, krhki pa još kada se suoče sa haosom koji nosi raspad države u kojoj su rođeni, za koju su se borili, pojedinci počinju da traže zaštitu, a zaštitu vam može pružiti samo onaj ko posjeduje moć. Tako je bilo i sa ljudima iz redova boraca, dok je Slobodan Milošević posjedovao stvarnu ili prividnu moć. Danas je drugačije i sa njima i sa njim...



Radomir Tomić


--------------------------------------------------------------------------------

Radivoje Brajović:
POVODOM GODIŠNjICE SMRTI VELjKA MILATOVIĆA

Sjećanje na Veljka


Veljka sam upoznao poslije mog dolaska iz Beograda na rad u Crnu Goru, maja 1967. godine. Imenovan sam tada za republičkog sekretara za rad, zdravstvo i socijalnu zaštitu. Veljko je bio predsjednik Skupštine Crne Gore što je tada bila najviša funkcija u državnim organima Republike. Prvih mjeseci na mom novom poslu pozvao me Veljko i predložio da idemo zajedno u posjetu Rožajama i Plavu. To je za mene bio prvi boravak u tim opštinama. Posjeta je trajala dva ili tri dana jer smo, uz razgovore sa opštinskim rukovodstvom, posjetili takoreći sva preduzeća, zadrugu u Gusinju i domove zdravlja u obje opštine. Otkrivao sam nove prelijepe krajeve Crne Gore, upoznavao ljude i probleme sa kojima se oni nose u svojim sredinama. Počeo sam tada da otkrivam i bliže upoznajem osobitu i bogatu ličnost Veljka Milatovića. U susretima sa ljudima i razgovorima koje smo vodili bio je krajnje jednostavan. Škrt na riječima, nije propuštao ništa od onoga što je bitno. Ljudi su ga primali sa velikim poštovanjem i uvjerenjem da će ono što kaže Veljko i da uradi. Isturao je mene da prije njega nešto kažem o pitanjima koja su pokrenuli domaćini, a posebno o onome što je iz moje oblasti rada. Meni kao čovjeku od 32 godine, bez praktičnih iskustava u radu državnih organa, boravak sa Veljkom ostao je u upečatljivom sjećanju i pomogao mi je da kasnije sa većom sigurnošću i što jednostavnije sarađujem sa ljudima i institucijama. Kada je Crna Gora trebala da predloži kandidata za predsjednika Socijalističkog saveza Jugoslavije, što je tada bila jedna od najznačajnijih političkih funkcija u zemlji, predložen je i izabran Veljko, premda je sam kazao da bi radije ostao na radu u Crnoj Gori. Poslije Beograda Veljko se vratio u Titograd, gdje je izabran za prvog predsjednika Predsjedništva Crne Gore. Mjesec ili dva poslije iznenadne smrti Budislava Šoškića, predsjednika Skupštine i jednog od najumnijih ljudi u rukovodstvu Crne Gore, Veljko me pozvao na razgovor. Rekao mi je da su na užem rukovodstvu Republike dogovorili da me predlože za predsjednika Skupštine. Odgovorio sam da sam relativno mlad za tako odgovornu funkciju i da bi bilo bolje da izaberu nekog iskusnijeg, tim prije što u Skupštini i izvan nje, ima sposobnih i u dobrim godinama nosilaca Partizanske spomenice. Odgovorio je da moja generacija postepeno treba da preuzima i najodgovornije poslove i da rukovodstva treba da se podmlađuju. Po Ustavu Crne Gore predsjednik Skupštine po položaju bio je član Predsjedništva Republike, da bi se bolje ostvarivala saradnja između tih organa. Zbog složenosti i značaja procesa obnove poslije zemljotresa, kao zajedničko tijelo Republike i najviše stradalih opština, obrazovan je Republički savjet za obnovu čiji su članovi bili i svi najodgovorniji funkcioneri Republike, pa i Veljko. Predsjednik Savjeta po položaju bio je predsjednik Skupštine Crne Gore. Tako sam u periodu od 1979. do 1982, kroz zajednički rad u Predsjedništvu i Savjetu za obnovu imao priliku da izbliza upoznam ljudske i radne kvalitete Veljka Milatovića. Veljko je znalački i sa velikim autoritetom vodio rad Predsjedništva. Usmjeravao je Predsjedništvo na pitanja od opšte političkog i strateškog značaja i posebno na pitanja iz oblasti odbrane i bezbjednosti, jer je za te oblasti, po Ustavu, Predsjedništvo bilo neposredno odgovorno. Izbjegavao je da okreće Predsjedništvo ka konkretnim pitanjima privrede i društvenih djelatnosti i da se tako nepotrebno preklapa sa Vladom. To je bilo veoma korisno za rad i jednog i drugog organa. Poseban senzibilitet Veljko je pokazao za strateška pitanja iz oblasti kulture i informisanja. Punu pažnju poklanjao je i položaju stvaralačke inteligencije, pa i prema onim pojedincima čiji su pogledi bili nesaglasni, a nekad i suprotni stavovima dnevne politike. Imao je istančan osjećaj za nacionalno pitanje. Na svaki pokušaj ugrožavanja nacionalnog identiteta Crnogoraca, njihove države i kulture, reagovao je odlučno, znalački i pravovremeno. Jednako tako branio je prava drugih naroda i narodnosti koje su živjele u Crnoj Gori. Možda je više i prije od nas drugih, osjetio opasnost od buđenja velikosrpskog nacionalizma, iako smo, bar u užem rukovodstvu, bili jedinstveni da se Jugoslavija može razvijati i opstajati kao zajednička savezna država, samo na istinskoj ravnopravnosti njenih naroda i narodnosti i njihovih republika i pokrajina. Imao je izraženu sposobnost da razvija zdrave ljudske odnose i pozitivnu demokratsku atmosferu u radu Predsjedništva. Granice demokratije pomjerao je i iznad onoga što je predviđalo tadašnji sistem. U svim prilikama brižljivo je čuvao dostojanstvo Crne Gore kao države, dobrovoljno udružene u SFRJ. Veoma je brzo uočavao opasnost od unitarizma i pokušaja, da se pod izgovorom jačanja jedinstva Jugoslavije, krnje prava republika. Uočavao je i moguću opasnost od povezivanja unitarizma i nacionalizma najbrojnije nacije u Jugoslaviji. Na takve pokušaje, ma koliko oni bili skriveni i rafinirani, Veljko je blagovremeno upozoravao. Govorio je sporo, nikad dugo, trudeći se da ne izgovori nijednu suvišnu riječ. Kada mu je trebalo vremena da razmisli i nađe riječ kojom će najbolje izraziti misao, umjesto pauze, koristio se uzrečicom „kako bih kazao”. Smisao onoga što je govorio bio je uvijek jasan, sažet i mudar. Imao je izvanrednu sposobnost da procijeni ljude i njihove vrijednosti. Svaki oblik ulizništva bio mu je tuđ do gađenja. Takvih se klonio koliko je god mogao. Kod saradnika je podsticao inicijativu i argumentovanu borbu mišljenja. Drugačije mišljenje od sopstvenog nikada nije vidio kao osporavanje njegove ličnosti. Trudio se da prilikom zaključivanja jednako uvaži svaki dobar i koristan prijedlog. I kada je dolazilo do ozbiljnijih razlika u mišljenju Veljko je to znao, bez surevnjivosti i ljudski da rješava. Dobar je primjer tome i razlika između nas dvojice oko uloge Predsjedništva u procesu usaglašavanja stavova republika i pokrajina tokom dosta dugog trajanja rada na pripremi Zakona o obezbjeđenju sredstava za obnovu područja stradalog u katastrofalnom zemljotresu 1979. godine. U sistemu kakav smo imali, sve značajne odluke u Skupštini Jugoslavije donošene su uz saglasnost svih republika i pokrajina. Skupštine republika i pokrajina su utvrđivale osnovne stavove koji su usaglašavani preko njihovih delegacija u Saveznoj Skupštini. Spor je nastao u tome ko daje obavezne instrukcije Delegaciji o pitanjima koja iskrsnu između sjednica Skupštine Republike, budući da su one održavane jednom mjesečno ili dvomjesečno, a proces usaglašavanja tekao je kontinuirano. Tražio je da o tome razgovaramo i došao je kod mene u Skupštinu. Veljko je inače veoma uvažavao instituciju Skupštine koja je u sistemu jedinstva vlasti bila organ iz kojeg izviru i druge dvije grane vlasti i izvršna i sudska. Smatrao je da Predsjedništvo Republike, u okviru ustavne nadležnosti predstavljanja Republike, treba da daje obavezne instrukcije delegaciji Skupštine. Uvjeravao sam ga da se funkcija predstavljanja odnosi na druga pitanja, a da po Ustavu ovlašćenja Skupštine u procesu usaglašavanja, između njenih sjednica, nosi njena delegacija u Skupštini SFRJ. Da Predsjedništvo može u tom periodu davati mišljenja i predloge, ali ne i obavezne stavove, jer bi inače preuzimalo nadležnosti Skupštine. Naša rasprava u četiri oka bila je žustra i burna. Razišli smo se u ljutnji, bez dogovora. Veljka sam veoma poštovao kao predsjednika Predsjedništva, kao prvoborca i Narodnog heroja i kao prilično starijeg od mene, a iznad svega kao veliku ljudsku ličnost. Bilo bi mi veoma žao ako bi razlika u mišljenjima otežala našu saradnju i poremetila lične odnose. Ništa od toga. Za dan ili dva nazvao me povodom neke druge stvari, kao da između nas nije bilo nikakve konfliktne rasprave. Delegacija Skupštine nastavila je da vrši svoja ustavna ovlašćenja, a mišljenje Predsjedništva sa sjednica kojima su prisustvovali predstavnici delegacije pružila su veliku pomoć samoj delegaciji i Skupštini u cjelini.

Veljko se posebno trudio da i kroz Republički Savjet za obnovu, kojemu sam ja bio predsjednik da puni lični doprinos procesu obnove stradalog područja od zemljotresa. Povodom utvrđivanja Predloga zakona o obezbjeđivanju sredstava za stradalo područje u Crnoj Gori, s proljeća 1980. godine, jedne subote predveče, dobio sam od Veljka po kuriru pismo. U pismu me obavještava da podnosi ostavku na dužnost predsjednika Predsjedništva, zbog toga što misli da Predlogom zakona nije predviđen potreban obim sredstava za obnovu. Istovremeno traži da se njegova ostavka stavi na dnevni red prve naredne sjednice Skupštine. Našao sam se na muci. Pokušao sam odmah da se povežemo telefonom. No, on je poslije upućivanja pisma otišao za Herceg Novi, a onda na selo gdje se nijesmo mogli povezati. Povezao sam se sa Vojom Srzentićem, predsjednikom Centralnog Komiteta SK, Veselinom Đuranovićem predsjednikom savezne vlade, koji je za vikend došao u Titograd i sa Momčilom Cemovićem, predsjednikom republičke vlade. Ne sjećam se sigurno da li sam se povezao sa još jednim ili dvojicom visokih funkcionera iz Crne Gore. Dogovorio sam se sa njima da u ponedjeljak, kad se i Veljko vrati, razgovaramo o njegovoj ostavci. U razgovoru smo pokušali da ga uvjerimo da je prihvatljiv iznos sredstava kojima se pokrivaju dvije trećine ukupnih nastalih šteta, da su štete ogromne i da taj iznos nije lako obezbijediti ni jednoj republici ni pokrajini, pa da zato ne bi trebalo da insistira na ostavci. Veljko se na kraju složio da odustane od ostavke. Koliko je to u činio zbog naših argumenata, a koliko zato što je kao stari komunista smatrao da je dužan da prihvati stav većine, samo je on znao. Dogovorili smo se da ostavka ostane među nama nekolicinom. To je, koliko znam, poštovano od svih. No mislim da je sada vrijeme da se to kaže, jer i taj čin govori o velikoj brizi koju je Veljko pokazivao za obnovu područja stradalog od zemljotresa. Nešto kasnije kada je trebalo da se bira novi savezni sekretar (ministar) za unutrašnje poslove Jugoslavije došao je Lazar Koliševski, član Predsjedništva SFRJ, da razgovara sa užim rukovostvom Republike o kandidatu za tu funkciju. Koliševski je na početku kazao da postoji neformalna inicijativa da se izabere Stane Dolanc, ali da većina u predsjedništvu SFRJ nije tome sklona i da bi željeli kandidata iz Crne Gore. Tada je, na moje veliko iznenađenje, Veljko predložio mene. Pretpostavljam da se o tome prethodno dogovarao sa Koliševskim. Ne znam da li još sa nekim, ali meni ni na koji način to nije nagovijestio. Odmah sam reagovao da nijesam siguran da bih mogao uspješno da radim taj posao i da moje lične osobine ne odgovaraju nekim zahtjevima toga mjesta. Mislio sam, u stvari, da nijesam spreman da radim i ono što ne bih mogao i javno da branim, iako to nijesam tim riječima kazao, da ne bih povrijedio eventualne druge kandidate. Dodao sam da je Dolanc sposoban i iskusan čovjek. Na to je Koliševski odgovorio da je to tačno, ali da je sklon improvizacijama i privilegijama. Kada sam zamolio da se o mojoj kandidaturi dalje ne razgovara, jer ne mogu da je prihvatim, nije se dalje insistiralo na predlogu. Tada iz Crne Gore nije dat nikakav drugi predlog i onda je i zabran Stane Dolanc. Veljko je, vjerujem, želio da bude lojalan i kooperativan sa predsjedništvom SFRJ i posebno sa Koliševskim koji mu je bio i veliki lični prijatelj. Istovremeno, mislim da ga nije iznenadilo moje odbijanje. Siguran sam da je dobro razumio i moje razloge, naročito onaj koji nijesam do kraja objasnio, ali ga je on svakako dobro naslutio. Kada mu je maja 1982. godine isticao četvorogodišnji mandat na mjestu predsjednika Predsjedništva SRCG na užem rukovodstvu je predloženo da Veljko ide na dužnost člana predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. U tom razgovoru Veljko je napomenuo da nije siguran da će čitav mandat ostati na tom mjestu, zbog godina a možda i drugih razloga. Kasnije, u godinama produbljivanja krize u Jugoslaviji i nemoći da se dođe do dubljih reformi koje bi omogućile da se postupno izlazi iz krize i kada je procijenio da njegov dalji angažman u predsjedništvu SKJ ne može stvari promijeniti na bolje, Veljko se povukao sa tog mjesta, vratio se u Herceg Novi i otišao u penziju. Uspon Miloševića i njegove politike oslanjanja na sve razuzdanije velikosrspki nacionalizam, od samog početka je doživljavao kao smrtnu opasnost za Jugoslaviju, za Crnu Goru i uopšte za vrijednosti kojima je posvetio svoj život. Pokušavao je na to da upozori, ne bi li se zaustavio put u katastrofu. Hrabro je, a javno kad mu se zato pružila prilika, saopštavao svoje mišljenje, budio savjest i podsticao na otpor građana Crne Gore vladajućem zlu. Rascjep u DPS 1997. godine vidio je kao šansu za jačanje snaga koje će braniti interes Crne Gore. Kada je to javno kazao, obrušili su se na njega preko tzv. sekcija crnogorskih ratnih brigada iz Beograda udruženi anonimusi, ljudi nedokazani u ratu i miru. Veljko im je odgovorio antologijskim autorskim tekstom u „Pobjedi” pod naslovom „Najezda svinjskih mušica”. Uz ono što je glavni sadržaj tog odgovora, Veljko ih pita „koliko su pojedinačno uzev, lično ubili i zarobili Njemaca”. Ujedno ih obavještava kada je i gdje on sam jednovremeno zarobio dvojicu Njemaca i predao ih komandi, a dva parabeluma zadržao kao ratni plijen. Na ovaj detalj podsjećam zato što je to jedini put tokom skoro četiri decenije poznanstva sa Veljkom da čujem od njega, ili pročitam u njegovom tekstu, nešto o ličnim ratnim zaslugama. To je bilo netipično za jednog Crnogorca iako je Veljko po svemu bio zasita veliki Crnogorac. Posljednjih petnaestak godina viđali smo se na nekim skupovima, a češće privatno, naročito prilikom Veljkovih dolazaka u Titograd odnosno u Podgoricu. U privatnim susretima, u opuštenoj atmosferi kakvu je Veljko znao da stvara, mogle su se upoznati i neke manje poznate strane njegove ličnosti. Iz njegovog najčešće strogog i pomalo namćorastog lica, bila je u stvri ličnost puna topline i plemenitosti. Iz Veljka su tada znale da izviru i prave slave vrcavog humora, dosjetki i prisjećanja, sve protkano blagom ironijom i naročito samoironijom. Jednom, prije pet-šest godina, kada je sa Olgom Perović, bio na ručku kod nas, toliko je pljenio humorom da su se moja supruga i djeca pitali je li to onaj isti Veljko kojeg su često sretali prije petnaest ili dvadeset godina ispred stambene zgrade u kojoj smo stanovali, a u kojoj je i Veljko koristio službeni smještaj u malom jendosobnom stanu, kada im je uvijek izgledao ozbiljan, strog i namrgođen. Prilikom posljednjeg susreta sa Veljkom, kada smo ga posjetili Blagoje Grahovac i ja u Herceg Novom, za vrijeme ručka na koje je bio i Veljo Jauković, iako narušenog zdravlja i prilično otežanog govora, Veljko je koncentrisano i dosta detaljno govorio o dvije izuzetno značajne epizode iz svoga života. Jedna je bila vezana za to kroz kakvu je sve golgotu prolazio plaćajući cijenu za svojevremeno slobodoumno uređivanje „Pobjede”, a druga za lični razgovor sa Titom, povodom sukoba jednog broja starijih i veoma zaslužnih crnogorskih kadrova, sa mlađim i modernijim tadašnjim rukovodstvom Crne Gore. Nadam se da će o tome pisati, ako to Veljko nije sam učinio, neko drugi ko je možda pravio i bilješke poslije razgovora o tome. I te dvije epizode govore da je Veljko uvijek bio spreman preuzeti na sebe rizik i platiti cijenu za svoje poglede i svoj rad. Ali nikada nije bio spreman odstupiti od visokih etičkih principa koji su bili oslonac i vodilja kroz život i borbu.

Jevrem Brkovic: ANTINEKROLOG VELJKU MILATOVICU


Bio sam dijete, Titov pionir, bez crvene marame, jos ih nije bilo, kada je s Jovom Kapom, Sarom Brajovicem, Kostom Vrbicom... cistio Crnu Goru od zaostalih cetnika, zvanih skripari, ili djikani. Cistili su Crnu Goru, i ocistili je, i od druge crnogorske nesrece, iako se ta dva skriparska ostatka ni po cemu ne mogu izjednacavati. Ni on ih, cuo sam, a kasnije se i argumentovano uvjerio, nije izjednacavao. O cetnickim ostacima, o skriparima i djikanima, nikada nije govorio kao o kontrarevolucionarnoj bagri ili bandi, sto je bilo uobicajeno imenovanje za takvu vrstu ratnih gubitnika. Medjutim, prezivjeli skripari i djikani, a mnogi su prezivjeli i njemu zahvaljujuci, a tek njihovo skriparsko i djikansko potomstvo, kada je ponovo doslo njihovo vrijeme, pocev od 1990. godine pa nadalje, javno su ga blatili i optuzivali za sve crnogorsko u Crnoj Gori! Cinili su to u Pobjedi, ciji je on nekada bio glavni urednik. Bio je i ostao najhrabriji glavni urednik, i to iz vremena kada je bilo tesko biti hrabar novinar, a jos teze hrabar urednik!
Cistio je Crnu Goru i od samo nekoliko velikih crnogorskih tragicara, medju kojima je jedan bio i ostao istorijska licnost, moralna gromada kroz vremena kada je Crna Gora posrtala, obezlicavala samu sebe, tonula iz poraza u poraz, a sve to zahvaljujuci samo Crnogorcima. O toj licnosti, cije je zamisljeno hvatanje morao da nadgleda, govorio je casnije i s vise postovanja nego sto je govorio sin te licnosti, s visim oficirskim cinom nego sto je imao Veljko Milatovic. Da Starcu, noc ili dan prije, nijesu raskapislili bombe i djavolisali udarnu iglu masinke, a to su morali uraditi neki Starcevi bliznji, u onom kucistu, odakle je nadgledano Starcevo hvatanje ili pogibija (hvatanje je imalo izvjesnu prednost), ne bi prezivio niko. Medju usmrcenima bi se nasao i ovaj zaista hrabri covjek o kojem pisem ovo stivo, nastojeci da ne bude nekrolog, vec licno vidjenje jednog pisca i prijatelja, zapravo neka vrsta antinekrologa. Vremenskom retrospektivom Starceve smrti borhesovski se dolazi do cudnih cinjenica: Svi vazniji, a njih su trojica, koji su bili uz Starcevu smrt, u daljem su hodu kroz crnogorsku povijest postali sljedbenici Starceve magistralne ideje – Samostalne Crne Gore!
Kako je ovaj pisac u nevoljama cesto bivao, Veljko Milatovic mu je, kad god je mogao, pomagao. I ne samo piscu ovoga teksta nego i mnogima, pa i onima koji su poslije i protiv njega pisali, mada i kao cetnici veoma netalentovani. Jedna je takva pozmirepa hulja, sto je svoj neboracki reumatizam lijecila u borackom ljecilistu Igalo, predlagala da se Veljku Milatovicu uzme sva imovina, da se prinudno iseli iz Herceg Novog, da mu se i Orden heroja oduzme i dodijeli Slobodanu Milosevicu – Pobjeda je sve to revnosno objavljivala! Optuzivali su ga i za mnoga niksicka kadrovska rjesenja: nema kvalitetnijeg niksickog intelektualca toga doba, kojemu Veljko Milatovic nije bio oslonac – od opstinske kadrovske liste do lista Federalne jedinice i Federacije. Posjecivao je dobre poljoprivrednike, djacke predstave u seoskim skolama, planinske olimpijade, borbe ovnova, bikova i pijetlova. Znao je da omrkne u Piperima, a osvane u Rovcima. Nije volio guslarske pjevanije, ali to guslarima, dok su mu gusle na dar predavali, nikada nije rekao. Rado je dolazio na Pivske veceri poezije: pratili su ga Kosta Radovic i najpoznatiji mjesni pjevaci borbenih partizanskih pjesama. Kosta Radovic je tada pjevao partizanske pjesme! Sa istim zarom kao sto danas pjeva cetnicke!
Kada je Crnoj Gori bilo tesko, a najteze joj je ipak bilo 1948. godine, neke su Crnogorce, poznate Titove partizane, slali iz Federacije u Federalnu jedinicu Crnu Goru da tamo srede stvari. Jedan od samo nekoliko onih koji su iz Federacije u Federalnu jedinicu po spec. zadatku slati bio je i Veljko Milatovic. Neki iz Federacije su revnosno izvrsavali svaki zadatak i odanost Partiji zavodeci red u Federalnoj jedinici: lomili preko koljena ljudske kicme, sudbine i zivote, hapsili, degradirali, ponizavali, optuzivali, smjenjivali, a bilo je i ubijanja ratnih drugova, cak i njihove djece. Dok je tih godina covjek iz Federacije, to jest Federalne UDBE, u niksickom srezu bio Veljko Milatovic, progoniteljskog bezumlja i ideoloskog necovjestva bilo je mnogo manje nego u drugim djelovima Federalne jedinice. Kada je on povucen u Federaciju, ne vise u UDBU vec u diplomatiju, dosli su drugi i drugaciji te je i u niksickom srezu intenzitet zla dostigao nivo kakav je bio u ostalim djelovima Federalne jedinice. Taj nivo je bio ispod nivoa svakog ljudskog dostojanstva, a o covjecnosti se ne moze ni govoriti.
Citav zivot Veljka Milatovica protekao je u odlascima iz Crne Gore i vracanjima Crnoj Gori. Na kraju joj se vratio kao covjek koji je podnio ostavku na jednu od najvisih politickih funkcija u Federaciji, sto je tada bila hrabrost ravna najvecim ratnim hrabrostima! Prije toga je godinama bio vodeca politicka i drzavna licnost u Crnoj Gori. Dok je boravio u njoj drzavna i politicka moc bila je tamo gdje je on bio. Ne snagom vlasti i funkcije, vec snagom licnosti. Ljudi su mu vjerovali! Ostavio je snazan pecat na Crnu Goru toga vremena, a zasto ne reci: Na Crnu Goru Veljkovog vremena! Ozivljavao je institucije nauke i kulture, pridonio osnivanju CANU i Leksikografskog zavoda, koji je ukinut i sto su mu Veselin Djuranovic i Veljko Milatovic bili politicki oci. Bolje bi bilo da je onaj prvi projekat dozivio sudbinu Leksikografskog zavoda Crne Gore! Utemeljio je neke drzavne forme, kojih se Crna Gora prije njega lecala i uspjesno ih izbjegavala u korist Federacije. Nenametljivo i bez rezolucija praktikovao je istinsku brigu o stvaraocima: danasnjeg najpoznatijeg veljecetnika medju srpskim piscima u Crnoj Gori, tadasnjeg darovitog pjesnika Ranka Jovovica, vise puta je zaposljavao dok ga konacno nije udomio kao sluzbenika Izvrsnog vijeca Crne Gore; crnogorskog pjesnika Janka Vujisica iz Prekobrdja je, na sto jada, preselio u Podgoricu, natjerao administraciju da mu dodijeli bivsi stan glumaca Dragice i Petra Tomasa u ulici Mirka Vesovica; Mirasa je Martinovica, gotovo na silu, postavio za prvog covjeka Radija Herceg Novi; Vita Nikolica je, uz izvjesno ubjedjivanje glavnog urednika, kojeg je u Pobjedu takodje on doveo, zaposlio u toj novinskoj kuci. Vito mu je, prije toga, svoju knjigu Sunce, hladno mi je, poklonio s posvetom “Veljko, hladno mi je”. Kada sam s Veljkom Radovicem, Rajkom Cerovicem, Belim Rabrenovicem, Petrom Cetkovicem i Mikijem Gligorovicem pokrenuo OVDJE, prvi privatni mjesecnik u Jugoslaviji, Veljko me je prije pojave prvog broja pozvao u kabinet i doslovno mi kazao: “Radite kako mislite da je najbolje, jedan takav list treba Crnoj Gori. Sjutra ce vam moja sluzba na ziro racun prebaciti 800 hiljada dinara. Bolje da vama dam te pare, no da priredjujem kakav prijem koji bi toliko kostao.” Kada su me smjenjivali bio je protiv, ali vec nije bio u Crnoj Gori. Opet je bio Federacijski! Bilo je u Crnoj Gori i onih sto su slavili kada Veljko ode u Federaciju, a i u Federaciji je bilo kadrovika sto su rado prihvatali da Milatovic ide u svoju Federalnu jedinicu, gdje se on najbolje i osjecao. Bio je poznat kao covjek – ratnik, koji je kao drzavnik znao da brine o svojim ratnim drugovima, kao niko od ratnika prije njega. Mnogi su htjeli da budu njegovi savjetnici. Kada su se namnozili, medju prijateljima je znao da kaze: “Sudeci po broju savjetnika, ja sam najgluplji Crnogorac”. Republicka kadrovska komisija je trazila covjeka za sefa kabineta Veljka Milatovica: kandidata je bilo dosta, medju njima i jedan pisac, poznat donekle i kao politicar nedavno vracen iz Federacije. U Kadrovskoj komisiji se znalo da su taj pisac i Veljko prijatelji i normalno – izbor je pao na pisca. Kada su Veljku donijeli prijedlog da se i on s njim formalno slozi, uzeo je papir i pocijepao ga. Kadrovike je zacudio takav gest predsjednika Predsjednistva Crne Gore. Pogledao ih je i sasvim mirno kazao: “Ne dozvoljavam da mi pisac bude caus pred vratima.” Tog je trenutka Veljko vise cijenio pisca nego pisac samog sebe. Pisac nije znao da u tim relacijama razmislja. Na zalost. Kada je autor ovog antinekrologa imao ozbiljnu bolest u porodici, Veljko nam je poslao znacajnu novcanu pomoc.
Kada je postao predsjednik Predsjednistva Crne Gore Veljko Milatovic je naredio da se svi prislusni uredjaji iz moga stana demontiraju. O tome postoji i pismeni dokumenat. Cim je Veljko otisao ponovo u Federaciju, prislusni su uredjaji, samo nesto savrseniji, ponovo usli u moj stan. Pred izlazak prvog broja nezavisnog dnevnika Vijesti, mjesec je oktobar 1997. godine, (jos sam emigrant) Ljubisa Mitrovic i Zeljko Ivanovic su posjetili Veljka Milatovica u Herceg Novom, upoznali ga s projektom i ostali u razgovoru do zore. S Veljkom Milatovicem se moglo pricati, prepirati, svadjati, cak i ostro preporijeciti, a da vam to nikada ne bi spomenuo, niti uzeo u obzir kao kakvu otezavajucu okolnost u odnosima s njim. Te je noci Veljko Milatovic, uz mnogo zanimljivih sjecanja i cinjenica o jednom crnogorskom vremenu, Ljubisi Mitrovicu i Zeljku Ivanovicu kazao: “U Crnoj Gori jednog vremena prisluskivan je, ozvucavan i pracen samo Jevrem Brkovic.” Na srecu, ova dvojica znacajnih crnogorskih novinara su u najboljim godinama, sasvim dobrog zdravlja i memorije, tako da ce to Veljkovo kazivanje jednom, vjerovatno, biti i objavljeno.

U medjuvremenu se dogodilo dosta toga: Veljko je postao ugledni penzioner sa stalnim mjestom boravka u Herceg Novom. Dosla su ona strasna prevratnicka vremena, cijeg sikaniranja, pljuvanja i prozivanja ni on nije bio postedjen. Ja sam morao emigrirati: iz Zagreba sam mu slao moje knjige, naravno s posvetama. Jednom sam od njega, i to u onim neprohodnim ratnim vremenima, i pismo dobio. Vracajuci se 26. februara 1999. godine iz emigracije, sa Debelog brijega sam izjavio da dolazim u najcrnogorskiju Crnu Goru! Sjutradan sam od Veljka Milatovica dobio telegram: “Dobro dosao Jevreme u najcrnogorskiju Crnu Goru”. Srijetali smo se uglavnom na svecanostima Fondacije Svetog Petra Cetinjskog. Rado je citao Crnogorski knjizevni list i rado mi, nekoliko puta, zamjerio na ostrini i “dosljednosti u neprastanju”. Naravno da nijesam prihvatio takvo njegovo misljenje, ali jesam casu crnog vina iz njegove ruke. Veljko je bio, dok je bio, otmjeni vindzija. Volio je ljude koji mu se suprotstavljaju. Mnoge je politicke kicme u Crnoj Gori Veljko Milatovic naucio da se usprave i suprotstave. Koliko je samo ljudi iz politickog i umjetnickog svijeta uzeo u zastitu. Svim svojim bicem je, cak i kod Josipa Broza, stao uz oklevetanog Veselina Djuranovica, Buda Soskica i Tora Culafica. Oklevetao ih je jedan karijeristicki paranoicar iz Federacije, misleci da su oni krivi sto nije postao ambasador. Veljko Milatovic je bio i ostao hrabar covjek. Mnogo se ratnih heroja mirnodopski transformisalo u kukavice, podlace, pa i hulje. A tek koliko ih je odnedavno, to jest od poplave velikosrpskog talasa i cetnistva, prijeslo na stranu onih protiv kojih su vodili jedan uspjesan rat i zato dobili herojstvo! Neka vrate herojstvo, orden i ostalo, a zadrze cetnistvo i kokardu! Veljko Milatovic je bio Crnogorac, kojeg ne treba traziti medju herojima za svaku upotrebu. Znam za pouzdano svjedocenje iz rata: Sava Kovacevic je jednom prilikom, u njegovoj poznatoj komandantskoj naglosti, u trenutku ostrijeg dijaloga, krenuo na mladog Milatovica, cetnog komandira. Veljko se izmakao, potegao pusku i svom omiljenom komandantu prilicno ostro rekao: “Lakse, Sava, i ova moja probija!”
I na kraju: uz Veljka Milatovica ne bih mogao zamisliti drugaciju zenu od Hajke, a ni uz Hajku drugacijeg muza.

Podgorica,
24. X 2004.

27. septembra 1901.

U Cerovici - Stijena Piperska rođen je Ivan Milutinović, revolucionar, jedan od najpoznatijih crnogorskih boraca NOR-a. Član rukovodstva KPJ postao je 1938. godine, a zbog revolucionarnih aktivnosti gotovo deceniju bio je u zatvorima. Bio je jedan od glavnih organizatora ustanka, Ostroške skupštine i Skupštine na Tjentištu 1942. godine, član Vrhovnog štaba i Politbiroa CK KPJ i jedan od organizatora narodne vlasti AVNOJ-a. Poginuo je 1944. nadomak oslobođenog Beograda. Proglašen je za narodnog heroja NOR-a i narodnog heroja Albanije.

19. oktobra 2004.

U Herceg Novom umro Veljko Milatović, narodni heroj, političar i državnik.
Rođen je u Nikšiću 1921. gdje je završio gimnaziju a Tehnički fakultet studirao je u Beogradu.
Bio je jedan od organizatora 13-julskog ustanka u rodnom Nikšiću, a u ratu je obavljao odgovorne dužnosti.
Poslije oslobođenja dugo je obavljao više političkih i državničkih funkcija u CG i Jugoslaviji.
Obavljao je i dužnost direktora i glavnog i odgovornog urednika Pobjede, bio je osnivač i prvi urednik Omladinskog pokreta.
Zalagao se za samoosvješćivanje i samobitnost CG, za osnivanje crnogorskog univerziteta, dnevnih novina, državne TV...
Od 1982-84. g. bio je član Predsjedništva CKSK Jugoslavije, kada je iznenada podnio ostavku, povukao se iz politike i otišao u penziju.

I jednome i drugome kapu dolje i pozdrav pesnicom na čelo.

A Veljku i ruku na srce.

Bez namjere da se ideološki brkam po njihovim biografijama, ili izigravam kakvog apologetu drugačijih vremena i likova, veliki ljudi koje prebrzo zaboravljamo.

Buvac lijepo rečeno.

PISMA UREDNIKU

Borci da se ujedine i organizuju


Borcima NOR-a 1941-1945, svim poštovaocima NOR-a i Drugog svjetskog rata, ljudima dobre volje države Crne Gore
Dvije obale jednog izvorišta, to nepresušno vrelo, napaja junačke grudi crnogorskih naraštaja.
Mnogi su datumi u istorijskim ratovima Crne Gore značajni, čak i presudni i zaslužuju dužno poštovanje.
13. jul 1941. pripada crnogorskom narodu, njime je iskazan otpor. U njega su utkane sve istorijske, etičke vrijednosti: sloboda, dostojanstvo, junaštvo i nepokornost.
Trinaesti jul objedinjuje vrijednosti crnogorskih ratova i svih događaja.
Julski ustanak ne može se uporediti ni sa pravnim, administrativnim aktom, ili drugim događajem, jer je bio jedinstven u porobljenoj Evropi. Digla se i kuka i motika, i staro i mlado. Samo je etrećina ustanika imala oružje.
Boračka organizacija isključivo je stvarala Crnu Goru i njenu državnost. U promjenama 90-ih godina prošlog vijeka komunisti su izdali borce, stavili van zakona, oduzeli sva prava zakonom zajemčena.
Borcima je uzeta imovina, beneficije, itd. A suprotno tome, dali su sva prava ratnicima iz 1991. godine. Koja su pripadala borcima NOR-a.
Borce NOR-a počeli su da blate lideri kolaboracije, crkveni velikodostojnici, na šta DPS nije reagovao. Izuzetno skromna boračka organizacija NOR-a Crne Gore na sve to je ostala uzdržana. Reagovala je samo na konfiskovanu imovinu – Dom ratnih vojnih invalida u Podgorici, Boračko-invalidsko odmaralište u Igalu i odmaralište 4. jul u Petrovcu. Kroz zakonsku regulativu tražili su oduzetu imovinu i dobili kod redovnog suda, ali ona do sada nije vraćena.

Podjele koju su stvorili borci između sebe idu stranački, nijesu poštovali patnje, život boraca, njihova prava, već se drže stranaka kao pijan plota.
U obije opcije iskazana je staračkai intelektualna istrošenost, vjerovatno u dobroj namjeri, ali ne dovoljno stručno da postave poziciju boračke organizacije Crne Gore koja joj pripada i koja je sasvim jasna. Sa podjelama ne može dalje, oduzeta imovina treba da se vrati, organizacija obnovi kao isključivo crnogorska. Zato se moramo založiti za jedinstvo boračke organizacije Crne Gore. Borci mogu da glasaju koga god hoće, to je njihovo pravo, a organizacija da poštuje isključivo institucije sistema.
Da li je dr Milo Marković za Jugoslaviju, drug Čabarkapa iz Bijelog Polja za jedinstvo u okruženju, bivši Titov ministar Andrija Nikolić za Crnu Goru, to je njihova lična stvar. To je potrošeno. Ostavimo za nama mane, promašaje i pouke. Nema više Saveza boraca i Jugoslavije. Oslobodimo se tereta i bremena, čuvanja spomenika, ostavimo to na počivalo prošlosti. Krenimo u susret jedinstvu svih boraca Crne Gore, poštovalaca, pratilaca Trinaestojulskog ustanka. Da jubilarna 2011. godina bude u cjelosti poštovana organizacija boraca Crne Gore, obnovimo jedinstvo zajednički preko mosta na rijeci, na izvoru.
Jubilej 70 godina proslavimo savremenim tokom daljeg kretanja i rada boračke organizacije. Obnovimo demokratsko jedinstvo organizacije, kao važan činilac za Crnu Goru, o Crnoj Gori, uz Crnu Goru. Po nalogu istorije stvorena je država Crna Gora, a borci su dio te istorije.


Dušan Davidović, Podgorica