O Crnojevicima

Sve ovo dolje sam preuzeo iz druge knjige edicije ''Istorija srpskog naroda'', koju su napisali:
Dimitrije Bogdanović, Rade Mihaljčić, Sima Ćirković, Jovanka Kalić, Desanka Kovačević - Kojić, Miloš Blagojević, Gordana Babić - Đorđević, Vojislav J. Đurić, Momčilo Spremić, Ivan Božić, Miroslav Pantić i Pavle Ivić.
Edicija je izašla 1994 u Beogradu u izdanju SKZ.

Tragedija Crnogoraca je da u Crnoj Gori o ovim podacima dolje niko ništa ne zna, da su ovi podaci dostupni u Crnoj Gori samo istoričarima. U školama se ništa (skoro ništa), od ovog dolje ne izučava.

Srpski istoričari koji su potpisali ovu knjigu, ni na jednom se mjestu ne usuđuju da stanovnike Zete ili Crne Gore nazovu Srbima !


http://www.pobjeda.cg.yu/slike/thumb-1098588042.jpg
Žabljak Crnojevića

=========================================

Dok je despot Đurađ Branković, prve godine svoje vladavine provodio u Podunavlju, đe je održao i državni sabor, nije imao snage da se podjednako brine o svojim udaljenim posjedima na jugu, naročito o onima u Zeti. Dok su Turci ratovali u Srbiji, tamo su se odmetnuli Đurađ i Lješ Đurašević. Počeli su da nose staro prezime Crnojević, a bili su spremni da se priklone Mlečanima u krajnjoj nevolji i sultanu. U tome su ih pomagale mletačke vlasti u Kotoru iako zvanična Venecija nije bila voljna da mijenja njihov položaj prema despotu. Da Crnojevići ne bi posjeli predio između ulaza u Boku Kotorsku i Budve, despot je zamolio kotorskog kneza da primi pod svoju zaštitu Lušticu i Svetomiholjsku metohiju. Ponuda je rado prihvaćena seljaci su se predavali knezu, ali >>nikako ne želeći da napuste potčinjenost gospodinu Đurđu Vukoviću<<. Tom prilikom su pod mletačkom vlašću potpali i oni Paštrovići koji su do tada bili pod vlašću Đurđa Brankovića.
Kao i njegov ujak, i novi srpski despot bio je u sukobu s gospodarem Danja, Kojom Zakarijom, preko čjih su posjeda vodili važni trgovački putevi za Srbiju. Početkom 1429 očekivao se dolazak iz Apulije Stefana Maramonte, doduše nestalnog čovjeka i avanturiste, ali potomka Balšića, koji je polagao pravo na posjede predaka. Čim je stigao vezao je za sebe Koju Zakariju i Tanuša Malog iz porodice Dukađina, ali je doveo i turske čete, koje su pljačkale po Zeti. Posjeo je mletačke zemlje i neke posjede Đurđa Brankovića, među kojima grad Drivast, mada su despotov vojvoda i vojna posada ostali u tvrđavi. Dok su Mlečani kovali planove kako da neprijatelja podijele, bili su voljni da pozovu u zajednički rat i despota Đurđa. Uspjesi Stefana Balšića Maramonte bili su kratkotrajni. Svi su ga ubrzo napustili i on se priklonio dojučerašnjem protivniku; stupio je u službu Mletačke Republike i za nju ratovao u Lombardiji i Furlaniji, dok je nije i tamo iznevjerio. Za vrijeme tih događaja turski uticaj u Zeti postajao je sve snažniji. Pljačke su se nastavile i u sljedećoj 1430. godini. Sultanove čete su izbile čak na jadransku obalu i opsjele Drač. U tim metežima su izgubili posjede Koja Zakarija i Dukađini, pa su gospodari Zete ostali srpski despot, Mlečani i Turci...
...Sultanova vojska pri osvajanju Desotovine nije stigla u Zetu, ali je na nju počeo da polaže pravo turski vazal Stefan Vukčić, čija je žena Jelena bila kći Balše III...
... Kad je stigao u Zetu Crnojevići nijesu istupali protiv despota Đurđa, ali nijesu mogli ni da se sporazumiju s njim...
...Vidjeći da je dalji boravak opasan, odlučio je da napusti Zetu, budući da je Baru i Budvi dao povlastice o samoupravnim pravima. Krijući se , 12. aprila 1441. stigao je u Dubrovnik. Tako je njegova misija u Zeti propala...
...Dok je Đurađ Branković boravio u Dubrovniku, Crnojevići su pokušavali da se s njim izmire. Međutim tek poslije Đurdjevog odlaska u Ugarsku, počela je prava borba o njegove zemlje između Stefana Vukčića i Mlečana. Bosanski vojvoda je jesen 1441. posio Gornju Zetu s Medunom, a za sebe pridobio Stefanicu Crnojevića koji je istupao u ime braće...
... Poslije rascjepa u porodici, u mletačku službu su stupila tri brata Stefanice Crnojevića. Zatim su se Veneciji predali Lastva (Petrovac) i despotov Drivast, a ubrzo je mletački knez i kapetan Skadra opsjeo Bar. Ratno stanje između vojvode i Republike potrajalo je još nekoliko mjeseci, sve dok nijesu Mlečani, u proljeće 1443, na juriš zauzeli Bar. Onda im se pokorio i Stefanica Crnojević, a njihova zastava zavijorila se od Kotora do Bojane...
... Spor Đurđa Brankovića s Mlečanima oko vraćanja zetskih posjeda bio je i dalje veoma težak. Od sredine 1447. Skenderbeg je ratovao protiv njih, na širokom području, od Drača do Bara i Ulcinja. Pod uticajem njegove borbe javljali su se mletački odmetnici u Kotoru, Baru, Budvi i drugim gradovima, pa je Republika smatrala da su njena mjesta u velikoj opasnosti. Zato je u maju 1448. riješila da onome ko ubije Skenderbega ponudi 100 dukata godišnje provizije. U takvim okolnostima despot Đurađ je smatrao da može početi oružanu borbu. Mlečani su bili voljni da se s njim nagode, ali ih je preduhitrio vojvoda Altoman, koji je sa 7000, a prema nekim izvještajima i 12 000 hiljada konjanika i pješaka, provalio u Donju Zetu i stigao u blizinu Kotora. Uz put su mu se pridružili Crnojevići, koji su mu odmah dozvolili da prođe kroz njihove oblasti. Grbaljski seljaci su mu odmah prišli i ustali protiv omrznutih kotorskih gospodara. Dok je vojvoda preuzimao Lušticu, Bogdašice i Lješeviće, izjavljivao je da neće dirati u stare mletačke posjede već će zauzeti samo ona mjesta koja su npripadala njegovom gospodaru. Kad je početkom jula 1448. stigao u okolinu Bara, seljaci su ga oduševljeno dočekali, a prišla mu je i većina Paštrovića. Pošto su se našli u teškom položaju, a nijesu željeli da ratuju protiv Srbije, Mlečani su izjavljivali da će vratiti despotu njegova mjesta, ako im naknadi troškove koje su podnijeli. U međuvremenu, neočekivano, sredinom jula 1448, barski potestat Jakov Dolfin, izdašno se služeći lukavstvom, potukao je Altomanovu vojsku, čijim je jednim dijelom komandovao Stefanica Crnojević.
Poslije bitke, Mlečani više nijesu pominjali vraćanje mjesta. Uspjeli su da 4. oktobra 1448. sklope mir sa Skenderbegom. Desot je zatim ponovo poslao vojsku, ali ni ona nije mogla ništa da postigne, iako su joj opet pomagali Crnojevići. Opustošila je okolinu Kotora i na tome se uglavnom završilo...
...Tako je, ipak vrijeme radilo za Mlečane, iako su se seljaci iz Grblja i kotorske okoline i dalje bunili. Zvanična Venecija je smatrala da može slomiti njihov otpor ako Stefanicu Crnojevića odvoji od despota i veže za sebe. To joj je i pošlo za rukom, jer je Stefanica Crnojević pristajao da se vrati u njenu službu, pod uslovom da bude postavljen za >>vrhovnog vojvodu Zete<< i da mu se na kotorskoj blagajni isplaćuje po 500 dukata godišnje. Njegovi prijedlozi su u julu 1451. prihvaćeni u Veneciji. Ali ni na tome se nije stalo. Uskoro je izbio sukob u kući Crnojevića i Stefanica je uspio da braći oduzme dio posjeda. Mlečani su mu priznali >>sve katune i cijelu teritoriju koju je uzeo od svije braće i koju ubuduće bude uzeo<<; zauzvrat su tražili da pokori Grbalj, čiji su seljaci snažno pritisli Kotor da niko nije mogao izaći iz grada. Kotorska vlastela je bila željna odmazde, ali su se i ustanici zakleli da će >>prije umrijeti nego se pokoriti<<.
Mada su pobunjenicima iz Grblja prišli i seljaci iz Svetomiholjske metohije i iz Paštrovića, sudbinu cijelog pokreta zapečatio je Stefanica Crnojević. U februaru 1452. on je s Vlasima iz kotorske okoline opustošio Grbalj, popalio i opljačkao kuće ustanika, a njihove vođe pohvatao. Tada su se feudalni gospodari svirepo osvetili. Kotorski knez je osudio na smrt 30 ljudi, koji su odmah obješeni. Njihove sinove strarije od 12 godina, i oko 200 muškaraca trajno je protjerao iz Grblja i sa kotorske teritorije. Neki ustanici su uspjeli da se dubrovačkim brodovima prebace u Apuliju. Preostalom stanovništvu Grblja povećana je osnovna dažbina po ognjištu i zabranjeno svako održavanje zborova. Tako je u krvi ugušena najveća pobuna u Grblju, upravljena protiv mletačke vlasti, ali i protiv feudalnog izrabljivanja.
Uskoro poslije propasti grbaljske bune, u Zetu je stigla despotova vojska, u kojoj je bilo i Turaka. Cijenjena je na 12 000 ljudi, a bila je pod komandom vojvode Altomana. Međutim Stefanica Crnojević, vijeran Mletačkoj Republici, od koje je dobio povelju sa zastavom Svetog Marka i vojvodsku palicu, zajedno sa snagama kotorskog kneza potukao je trupe koje su stigle na prilaze Donjoj Zeti. Već 14. septembra 1452. porazio je i drugu vojsku koju je vodio despotov šurak Toma Kantakuzin. Zatim je posjeo Gornju Zetu sve do Morače, razvijajući uz put zastavu Venecije. Poslije tog ratovanja javili su se posrednici za mir.

U drugoj polovini XIV i tokom XV vijeka odigrale su se na području Zete duboke demografske i društvene promjene. Zapaža se jačanje katuna, malih družina, zajednica slobodnih ljudi međusobno povezanih srodstvom. Na čelu katuna nalazio se starješina iz porodice koja se istakla bogatstvom i ratnim ugledom. Zbog toga katuni nose ime starješina. Katunska organizacija se učvršćuje prilivom vlaških stočarskih grupa iz Huma, kao i postepenim spuštanjem Arbanasa u zetsku i skadarsku ravnicu. Pored predanja o tome svjedoče i mnoga imena mjesta (toponimi) vlaškog porijekla. U skadarskom kraju javljaju se prezimena Vlašići i slično.
Zbog prirode svog osnovnog zanimanja-stočarenja, vlaške grupe su se širile i na župska sela, zahvatajući prilično prostrane teritorije. Ti su procesi doveli do rasprostiranja katuna različitog tipa i množenja sitne ratničke vlastele.
Jedno od pet sela Svetomiholjske metohije, Bogdašići, u brdu iznad Kotora, birali su sami zapovjednika svoje vojne družine (kapetana u latinskim izvorima). On je predsjedavao zboru seljaka na kojem se raspravljalo o svim pitanjima koja su se ticala cijele zajednice.
Paštrovići su takođe imali samoupravu i u aktu iz 1423. godine, kojim su priznali mletačku vlast, izričito se kaže da su na svom skupu donijeli ovu odluku.
U Zabojani i predjelima oko Bara i Ulcinja pominje se nekoliko manjih ili većih ratničkih družina koje povremeno stupaju u Mletačku službu (dvije grupe Mrkojevića, Gradojevići, Poprati ili Tronsi) To isto se kaže i za družine arbanaških ratnika u skadarskom kraju. Samoupravna prava Crnogorskih i Zetskih katuna poštovao je i Stefanica Crnojević, koji je 1455. na pregovore s Mlečanima na Vranjinu stigao sa čitavim zetskim zborom, što znači s predstavnicima 51 katuna Gornje Zete.
Pojedine porodice koje su činile jezgro katuna vremenom su jačale slabile ili propadale te su se naporedo s tim stari katuni cijepali i granali. Isto tako mnogi samostalni katuni u drugoj polovini XV vijeka stapali su se s jačim katunima i doprinosili stvaranju širih zajednica, pod vođstvom najistaknutijeg starješine (kneza ili vojvode). Te, kako su ih Turci nazivali nahije nosile su ime katuna koji je to okupljanje ostvario.
Istovremeno ove proširene zajednice obrazuju svoju teritoriju, obuhvatajući nekadašnje župe. Upravo stapanjem Vlaških i sedelačkih elemenata na određenoj teritoriji u jednu cjelinu, stvarali su se povoljniji uslovi za njihov privredni razvoj i dalji opstanak...

...Druga pukotina u pojasu hrišćanskih zemalja pojavljuje se krajem 1464. ili početkom 1465. u kotorskom zaleđu. Pošto je umro Stefan (Stefanica) Crnojević, koji je kao vojvoda vjerno služio Veneciju, i u vrijeme borbi poslije osvajanja Bosne planirao da Turcima preotme tvrđavu Medun, njegov nasljednik Ivan Crnojević okrenuo se protiv Venecije prvenstveno zbog neprijateljskog stava svojih podanika prema kotorskoj vlasteli. U rano proljeće 1465. Ivan je krenuo na Kotor i digao protiv mletačke vlasti seljake iz Grblja, sitnu vlastelu i druge podanike iz kotorskog distrikta. Uz Ivana Crnojevića stali su i Paštrovići, među kojima su Venecijanske pristalice izgubile svaki uticaj. Ivanovi ljudi su zauzeli Budvu i držali je kratko vrijeme. Zarobili su mletačkog kastelana grada Bara i pustili ga tek uz veliki otkup. Kotorani su se osjetili ozbiljno ugroženi. Pojačana im je vojna posada, u pomoć su poslate galije i preduzete su diplomatske akcije da bi se obezbijedila podrška okolne gospode. Mletačke vlasti su zabranile svaki dodir svojih podanika sa ljudima vojvode Ivana Crnojevića, čiju su glavu ucijenile sa 10 000 dukata. Iako je sukob Ivana Crnojevića i mletačkih vlasti u njegovom susjedstvu ostao lokalno ograničen i postepeno jenjavao, ipak je donio velike neprilike Veneciji koja se nalazila u ratu protiv Turske . U svakom se trenutku u zaleđu zetskih gradova moglo stvoriti poprište mnogo težih borbi protiv sultanove vojske. Do toga međutim nije došlo. Sultan je u više mahova nudio Veneciji sklapanje mira, a i Ivan Crnojević je već od proljeća 1466. nastojao da posredstvom hercega Stefana postigne pomirenje sa Venecijom i da se vrati u njenu sluzbu.

Poslije svih borbi i političkih obrta Mlečani su zagospodarili obalskim predjelom izmedju Skadra u sjevernoj Albaniji i Kotora. Ti krajevi su dopunjavali posjede u Dalmaciji i služili, zajedno s Dračem, kao uporišta u borbi protiv Turaka. Međutim sistem protivturske odbrane, kako zbog unutrašnjih slabosti tako i zbog jakog osmanlijskog pritiska, doživio je slom i omogućio da se između Republike i Porte, bezmalo poslije šesnaestogodišnjeg ratovanja (1463-1479), sklopi mir. Tom prilikom su Mlečani, začudo, pokazali diplomatsku zbunjenost i, bez dovoljno podataka o stanju u Skadru, donijeli brzopletu odluku o njegovoj predaji. Sve to međutim ne znači da se sistem mogao održati.
Narod se zlopatio. Močvarni predjeli na prilazima Skadru bili su izdašna legla komaraca koji su prenosili malariju. Bolovali su i umirali ne samo seljaci nego i Mletački ratnici, pa i njihovi najviši zapovjednici. A dalje prema sjeverozapadu u krajevima pod vlašću Ivana Crnojevića, ljudi su bolovali i stradali od crijevnih oboljenja dobrim dijelom prouzrokovanih lošom ishranom. Velike epidemije uvijek zapamćene kao >>kuga<<, satirale su većinu neotpornog stanovništva, tako da su živi jedva stizali da sahrane mrtve.
Okolina Skadra bila je rodna, kao što je i rijeka Bojana obilovala ribom. Ali pod nadzorom vrhovnih gospodara - mletačkih upravljača - u velikim količinama se izvozilo žito, proso, vino i dimljene ukljeve. Seljaci su raspolagali zalihama, ali su turski naleti bili česti još dok nije bilo rata, a pogotovu za vrijeme rata protiv Mlečana. Ostajali su bez usjeva, a nekada i bez krova nad glavom. Sklanjajući se među tvrde gradske zidine, seljaci su domove i sela prepuštali pljačkašima, koji su godinama i decenijama harali, stvarajući na taj način povoljne uslove za potonje napade redovne osmanlijske vojske.
Opasnost su povećavali Dukađini, arbanaška vlastela, koji su okrenuli leđa Đerđu Kastriotu Skenderbegu i prišla Turcima, a zatim su stanje pogoršavali njihovi međusobni sukobi. Prihodi iz tih krajeva nijesu stizali da podmire mletačke potrebe. Trebalo je opravljati tvrđave, izdržavati najamnike i sopstvenu administraciju; trebalo je nagrađivati okolne velmože za odanost i pomoć. Sinjorija je svake godine morala slati hiljade dukata. Obaveze su porasle kada je početkom 1468. umro Skenderbeg, a Mlečani posjeli Kroju. Republika je trošila snage i nije bila u stanju da ih nadknadi. Od 750 galija koliko ih je bilo u početku rata do 1469. je ostalo samo 250. Mnoga mjesta su zapustjela. Kada se izuzmu borci u Draču je 1470 bilo samo 24 duše. Seljaci su napuštali sela i ostavljali Mlečanima da pronalaze nove žitelje, koje su mogli privući samo olakšicama u dažbinama. Ratari koji se nijesu raseljavali uzimali su tuđu, prvenstveno crkvenu zemlju. Zavladao je duh nasilja i otimačine.
Pronijari su i inače obmanjivali mletačke upravnike. Prijavljivali su manji broj porodica kako za njih ne bi morali plaćati cio iznos >>opštinskih nameta<< i kako bi uskraćivali dažbine. Oni su, na kraju, uspjeli da skadarskoj blagajni nametnu svoj sistem. Davali su zajmove mletačkim službenicima, i umjesto predaje dažbina, poravnavali su s njima račune, tako da u skadarsku blagajnu nije stizao nikakav novac niti u tvrđavu žito i vino. Mletački Senat se uporno zalagao za poštovanje svojih naređenja ali je skadarska blagajna ostajala prazna.
Mlečani su od početka nastojali da za sebe vežu ljude oslobađajući ih ličnih dažbina. Tokom vremena broj ljudi je rastao. Uz prilično beznačajnu zakupninu ustupili su im zemljišta s pravom nasljeđivanja. Mletačka vijeća nijesu uspjela da stanu na put takvom >>otuđivanju<<. Kako sistem pronijara i seoskih glavara nije obezbjeđivao one prihode koji su u prvo vrijeme ostvarivani, smatralo se da će biti najkorisnije ako se pređe na zakup. Pa ni za pronijare se više nijesu tražili dobri borci i neustrašivi ratnici, već ljudi koji su jamčili da ce na svom području obezbijediti mletačkoj >>opštini<< ubiranje prihoda. Pretvarali su se u ubirače dažbina. Teške posljedice od otuđivanja zemljišta slutile su se već 1441. pa je Veliko vijeće naredilo da Senat za takvu odluku okupi bar 100 članova i da se ona donese glasovima tri četvrtine prisutnih. Kad te mjere nijesu postigle željeni cilj, Mlečani su onda ta pitanja predali u nadležnost Vijeća desetorice. Vjerovalo se da će to vijeće, koga se svako pribojavao i čiji je rad bio obavijen nepovrijedivom tajnovitošću, nametnuti ljudima poštovanje mletačkih odluka. Ono je 1456. zabranilo svako otuđivanje opštinskih dobara i naredilo da se ponište svi izbori pronijara koji su u posljednje vrijeme obavljeni. >>Davanje u zakup na javnoj licitaciji<< postalo je od tog vremena uobičajena pojava. Stroge odluke Vijeća desetorice nijesu obuzdale tamošnje upravnike. Ustupali su oni zemlju uz toliko nisku zakupninu >>tako da se ona može smatrati poklonjenom<<, a ne datom u zakup. A kad su upravnici počeli da vraćaju zemlju ustupljenu poslije 1456. mnoštvo ljudi je doputovalo u Mletke i čekalo da pred Vijećem desetorice objasni svoja prava. Na kraju je 1462. Vijeće došlo do zaključka da gubi vrijeme baveći se poslovima za koje nije osnovano, pa je vratilo nadležnost osnovnim vijećima.
Sve te pojave su satirale domaći živalj i mletačku upravu dovodile u bezizlazan položaj. Kada se uzmu u obzir neočekivani požari u gradovima i nepredvidlivi zemljotresi slika opšteg stanja postaje još crnja i zloslutnija. Ništa nije bilo bolje ni u zaleđu mletačkih primorskih posjeda, pogotovu ne u onima koji su vladali Crnojevići. Gotovo desetak godina prije velikog turskog napada, većim dijelom zaleđa zagospodario je Ivan Crnojević, koga je otac Stefanica veoma volio, tako da je pristao na sve zahtjeve Mlečana;
da bi izdejstvovao oslobađanje sina, dozvolio je da se svirepo uguši grbaljska buna. Iako sa oklijevanjem, herceg Stefan Vukčić ga je krajem oktobra 1452. poslao u Mletke, a Mlečani su potrošili 120 dukata na njegovo odijevanje prije nego što su ga poslali ocu. Kada je početkom 1465. uzeo vlast u većem dijelu Gornje Zete, Ivan Crnojević je, sa sjedištem u Žabljaku, Mlečanima stvarao neprilike. Istupio je protiv njih zbog svojih sukoba sa Kotoranima. Na njegovu stranu su stali Grbljani, Paštrovići i mnogi seljaci nekadašnje Svetomiholjske Metohije. Visoka ucjena koju je Republika raspisala za Ivanovu glavu ostala je bez odjeka. Pristalice Crnojevića žestoko su se razračunavale s malobrojnim mletačkim privrženicima. Mlečane su uznemiravali i događaji u Hercegovini. Koliko im nije bio po volji plan ugarskog kralja Matije Korvina, doduše neostvaren, da sa sto hiljada ratnika krene u pomoć Hercegu, toliko ih je obespokojilo tursko osvajanje kontinentalnog dijela hercegove zemlje. Poslije toga su turske snage stigle u Vrsinje, Lug, Banjane i Riđane. Hercegu je ostao samo uzan primorski pojas s gradovima Novim i Risnom. Kada je Herceg Stefan umro i pošto ga je naslijedio sin Vlatko (1466), Mlečani su morali da se sukobe i s Napuljskim kraljom, koji se zanosio mišlju da posjedne hercegove gradove. Poslije svih tih događaja, Ivan je molio Mlečane da ga prime u službu. To je predlagao i Skenderbeg, pa je Republika prihvatila Ivana. On je postao kao što mu je i otac bio mletački vojvoda s platom na kotorskoj blagajni.
Međutim i kotorski i mletački napori da vrate u pokornost pobunjene Grbljane i Paštroviće nijesu urodili plodom. Uzalud su mletačka vijeća poručivala providuru Đozafatu Barbaro da se obrati za pomoć Ivanu Crnojeviću i hercegu Vlatku. U kotorsku blagajnu nijesu stizali nikakvi prihodi od dažbina, a vjerovalo se da bi to jedino mogao postići zetski gospodar >> jer ih samo njegov duh vodi<<. Ne vidi se kako je spor tekao ali mu je ishod poznat. U svom zavještanju iz 1499. Ivanov sin Đurađ kaže da su Mlečani morali da Ivanu Crnojeviću predaju na upravu Grbalj, Paštroviće i Crmnicu s tim da im obezbijedi ubiranje prihoda. Za tu uslugu udvostručena mu je plata na kotorskoj blagajni. Sporazum je sklopljen 1469. ili 1470. god...
...Sumnja Mlečana u vjernost Ivana Crnojevića je oživjela 1471. kad se ovaj, poslije turskog pritiska na zemlje oko mletačkog posjeda, sporazumio sa sultanom. Herceg Vlatko je morao priznati njegovu vlast i godinu dana ranije. No Ivanu je bilo najteže, jer je boreći se sa oskudicom, morao da se obaveže na harač od 700 dukata godišnje. Obojici je laknulo kada su 1472. uspjeli da se odvoje od sultana. Ali su zato Ugri koji su raspolagali malom posadom u dolini Neretve, tražili da uspostave odnose sa oba oblasna gospodara ne vezujući sebi ruke nekim čvršćim obavezama. Međutim te su veze blijeđele pa su se i Herceg Vlatko i Ivan Crnojević oslonili 1473. na Mlečane i istovremeno uspostavili srdačne odnose s napuljskim kraljem. No obojica su bila riješena da se suprostave Turcima, koji su već bili posjeli istočni dio Gornje Zete, s lijeve strane Morače i rijeke Zete. Ivan Crnojević je prestao sultanu da plaća harač pa je javljao u Skadar o sultanovim namjerama da obnovi Podgoricu i Baleč i da iz njih povede borbu protiv mletačkih posjeda i njega Ivana Crnojevića. Ovaj je obećavao da Republici isplati sumu koju je davao Turcima na ime harača ako mu Mlečani pomognu da zagospodari čitavom Gornjom Zetom. Oni su dali saglasnost da se pod njihovu vlast stave i Hoti, a da se njihov starješina postavi za plaćenog vojvodu. Ništa se nije moglo ostvariti, jer je snažna turska vojska s proljeća 1474 pritisla Skadar.
Rumelijski beglerbeg Sulejman je počeo opsadu sa oko 8000 ljudi. Knez i providur Antonio Loredan je odbio prvi napad. U Mlecima nijesu bili svjesni opasnosti, ali su ih svakodnevne vijesti otrijeznile. Sinjorija se obratila Italijanskim vladarima upozoravajući ih da će Turci, poslije uspjeha u tom kraju, početi da se prebacuju u Italiju. Senat je sve raspoložive brodove sa strijelcima poslao prema Bojani i svojim upravnicima na području sve do Krfa naredio da priteknu u pomoć. Od evropskih vladara se tražilo ujedinjavanje snaga radi zajedničke odbrane. Opasnost je iz dana u dan rasla, jer je turska vojska prema mletačkim obavještenjima, već u julu raspolagala sa 50 000 ratnika opsadnim spravama i metalnim topovima. Kako se u Mlecima nije znalo đe bi se moglo bezbjedno pristati uz obalu, novi providur Leonard Boldu je stupio u vezu sa Ivanom Crnojevićem. Preko Kotora je brdskim putevima prebacivao ljude i građu od koje bi se, kad stigne u Žabljak, izgradile fuste i iznenadili Turci na Skadarskom jezeru. Ivan Crnojević je preko svog čovjeka obrazlagao sinjoriji Sulejmanove namjere i obećavao da neće šteđeti ni sopstvenu glavu samo da bi pomogao Skadru. Smatrajući da će baciti na bojište oko 8 000 ratnika, Mlečani su slali Ivanu dukate i tkaninu. Tokom čitavog ljeta Ivan je pod mletačkom zastavom učestvovao u ratnim dejstvima.
Mletačko brodovlje je uspjelo da s borcima uplovi u Bojanu mada su se neke turske snage nalazile u Zabojani. Opsada je trajala gotovo četiri mjeseca. Po broju ljudstva bačenog na bojište sa obje strane, po snazi brodovlja koje je uplovilo u Bojanu i po veličini žrtava, borba za Skadar je premašila sve ranije sukobe na zetskom području. U trenutku turskog napada u Skadru se, prema obavještenjima Dubrovčana, nalazilio 1300 boraca. Mada su im se kasnije priključili stratioti iz Grčke kao i posade svih brodova, mletačke snage ni u jednom trenutku nijesu premašile 25000 ljudi, kako su Mlečani izvještavali svoje saveznike. Ako je tačan jedan zbirni izvještaj, u vodama oko Skadra našlo se 34 veća broda i oko 100 barki. Ivan Crnojević je gospodario skadarskim jezerom uz pomoć tri fuste i 15 manjih brodova. To je bilo veoma značajno, jer velika mletačka flota nije mogla da se probija dalje od Svetog Srđa , Turci su jurišali na skadarske zidine, rušili ih i vikali: >>Na Rim ! Na Rim !<< Skadrani su noću opravljali zidine i izdržavali vatrenu opsadu, koja je trajala više od mjesec dana.
Ivan Crnojević se pripremao da preko jezera napadne Turke. Ljudi su tada uz velike napore prebacivali trideset brodova preko brda i iz Bara. Obaviješteni o Ivanovim namjerama, Turci su poslali protiv njega 12 000 ratnika. On ih je odbio ali mu nije pošlo za rukom da se približi opsjednutom gradu. Pokušaj da se borcima u Skadru doturi pomoć nije uspio, što je obeshrabrilo Ivana Crnojevića. Molio je Mlečane da mu ustupe neku tvrđavu đe bi se sklonio s porodicom ako bi Turci osvojili Skadar i pokorili njegovu zemlju. Međutim stanje na bojištu se iznenada izmijenilo. Turci su posljednji juriš na grad izvršili 19. jula, smatrajući da su snage protivnika na izdisaju. Skadrani su ih prinudili na povlačenje, a onda su izletjeli iz grada i počeli da gone bjegunce. Turci su, izgleda, izgubili oko 2000 boraca. Satiralo ih je nezravo podneblje. Na kraju su rasturili topove i povukli se 8. avgusta 1474. godine.
Mletačka pobjeda je imala velikog odjeka. Skadar je predstavljen kao štit hrišćanstva. Mletačka vijeća su preduzela korake da se obnovi Skadar i da se zbrinu izbjeglice. Mir s Turcima se nije mogao postići, jer je Porta tražila od Republike da se odrekne ostrva Lemnosa, Maine (na Peloponezu) i Kroje u Albaniji.

Turski neuspjeh pod Skadrom i u krajevima oko Skdarskog jezera bio je za Ivana Crnojevića zamračen gubitkom sjevernih oblasti. Kad su Turci pristupili obnovi Podgorice, zauzeli su najveći dio Bjelopavlića, zatim Gornju i Donju Moraču i Rovce. Postoji predanje da je Crnojevićev čovjek vojvoda Raslav Bubin, čiji su sinovi rodonačelnici više bratstava na području plemena Bjelopavlića, ustupio zemlju Turcima, pa je zato Ivan krenuo s vojskom na njega. Kako je stanovnistvo Hercegovine potčinjeno sandžakbegu u Foči, tražilo od Hercega Vlatka da preduzme nešto za njegovo oslobođenje, Ivan Crnojević mu je ponudio pomoć misleći o potiskivanju Turaka iz svojih nekadašnjih krajeva. Poslao mu je oko 3000 ljudi i zajedno sa hercegovim snagama ušao u njegove oblasti. Svi su Vlatka oduševljeno dočekivali , tako da je ovaj imao utisak kako će lako obnoviti vlast u čitavoj Hercegovini. Međutim, između dva saveznika, reklo bi se neočekivano, izbio je oštar sukob. Ivan je s vojskom napustio Vlatka tvrdeći, prema Vlatkovim izjavama u Mlecima, kako mu je prijetila opasnost da ga Vlatko zarobi. Sve se to odigravalo u prvoj polovini 1476. godine.

Ogorčenje Ivana Crnojevića bilo je veliko, jer je on, kako po svemu izgleda, tada oplijenio Onogošt i okolinu. Turski defter iz 1477. objašnjava da je svih 12 sela opustošeno poslije Crnojevićevog napada. Ljudi su tek počeli da se vraćaju i da ih naseljavaju. Dobija se utisak da je nad Onogoštom prohujala oluja kratko vrijeme prije sastavljanja popisa. Mjesta u Hercegovini, koja je Vlatko vratio, hitala su da se opravdaju pred Turcima, tako da je on bio prinuđen na povlačenje, jer su ga Turci gonili do Novskih zidina. Vlatko je Ivana ocrnio pred Mlečanima i zahtijevao da ga oni spriječe u samovoljnim postupcima. Ivan je, naprotiv, nudio pomirenje, za koje su se zalagali i sami Mlečani. Turci su međutim nastojali da iskoriste sukob i ostvare svoje zamisli. Mehmed II je pozivao Vlatka da posalje svoje predstavnike na Portu i obećavao da će mu vratiti jedan dio Hercegovine, a ovaj se nadao da će mu tamo biti od koristi brat Ahmed, čiji je uticaj stalno jačao. Herceg je o svemu obaviještavao kotorskog kneza kako ne bi postao sumnjiv Mlečanima.

Razgovori na Porti su otkrili prave turske ciljeve. Sultanu je bilo najvažnije da satre Ivana Crnojevića kao glavnog protivnika. Trebalo je da to učini sam Vlatko uz pomoć Turaka, jer, ako on ne obavi posao govorili su da će turske trupe posjesti Ivanovu oblast i prodrijeti do mora. O vraćanju jednog dijela Hercegovine nije bilo ni govora. Po povratku poslanika Herceg je objašnjavao Mlečićima da će učiniti samo ono što oni predlože, moleći ujedno da ga pomognu u odnosu sa Ivanom Crnojevićem. Javljao je o raspoloženju na Porti da se s Republikom sklopi mir i o poruci Ahmedovoj: >>Uzeću na sebe da ih izmirim sa Sultanom, jer znam da su dobri prijatelji moga brata Hercega<<. Mlečani su znali da su svi slični pokušaji ostajali uzaludni, ali ni ovaj nijesu odbijali. Ironično su poručivali Hercegu da se raduju njegovom dobru i lijepim nadama da će mu se vratiti dio zemalja, ali su se oštro suprostavljali da se ma što preduzima protiv Ivana Crnojevića. Jer, ako Turci satru Ivana, ubrzo će doći na red i on sam - Herceg Vlatko. Iako se Hercegovi poslanici nijesu slagali s Mletačkim stavom o mirenju dva protivnika, ipak su svom vlastelinu povjerili tu misiju. Zbog toka događaja on tu misiju nije stigao da obavi.
U >>Cetinjskom ljetopisu<< sačuvao se hrisovulj Ivana Crnojevića o granici između Crne Gore i Hercegovine. Njen datum 1471. god nikako nije mogao da se uklopi u tok istorijskog zbivanja, pa su ga istraživači pomakli u 1481. god, vjerovatno po povratku Ivana Crnojevića iz izgnanstva u Crnu Goru. Bilo da je dokument autentičan ili ne, granica je tačno navedena; išla je do tromeđe između Hercegovine, Bjelopavlića i Pješivaca >>međom Vuka manitoga<<, zidom koji se do danas sačuvao, a zatim između Pješivaca i Bjelopavlića. Bjelopavlići su pripadali turskoj Hercegovini dok kasnije (pre 1485) nijesu pripojeni skadarskom sandžaku.

Mlečani su očekivali nov Turski napad na svoje gradove u sjeveroj Albaniji. U međuvremenu su popravljali zidine i nabavljali zalihe hrane, a u Skadar su slali nove najamnike u želji da ih u svakom trenutku bude oko osam stotina. Ivan Crnojević je, vjerovatno u to vrijeme dizao Riječki grad u Obodu i uzeo ga za svoje novo sjedište. Turci su tada dosta užurbano izgrađivali Podgoricu. Odatle je Ivanu Crnojeviću prijetila nova opasnost i on je od mletačkog senata tražio pješake, jednu bombardu i sredstva za osvajanje Meduna. Strahujući da ne oslabe odbranu Skadra, Mlečani su mu savjetovali da odloži poduhvat. Poznavajući dobro namjere Mehmeda II, Ivan Crnojević je zamolio Dubrovčane da mu pošalju majstora da izgradi jedan top i ovi su to učinjeli. Sultan je doista 1477. preduzeo pohod da bi zauzaeo Kroju i Skadar i pokorio zetskog gospodara. Mlečani su se našli u teškom polozaju. Nije se moglo pomišljati na savez hrišćanskih vladara za borbu protiv Turaka, a nije postojala ni nada da će neki gospodar iz Male Azije priteći u pomoć, kao što je to ranije činio Uzun Hasan. Pored toga sredstva Republike su bila sve oskudnija. Kad je sultan nudio mir, Mlečani nijesu htjeli da žrtvuju moćne saveznike i postavljali su zahtjeve čije bi izvršenje vodilo računa o njihovoj >>časti<<. Do mira nije dolazilo. U izmijenjenim uslovima, sultan nije pristajao na mir dok se ne bi ispunili svi njegovi uslovi. U ratu je uvijek nastojao da postigne i više od toga.

Opsada Kroje je trajala godinu dana. Mlečani su htjeli da opsjednutom gradu doture pomoć, i u tome su na kraju uspjeli, da bi već sjutradan počeli da bježe pred Turcima. Ovi su zarobili veliki broj boraca i mnoge vojne zapovjednike. Druga turska vojska je napadala područje Ivana Crnojevića iz obnovljene Podgorice. Zetski gospodar je, uz pomoć mletačkih snaga iz Primorja, odolijevao napadima. Krajem 1477. ili u januaru 1478. Turci su nanjeli Ivanu težak poraz. Mlečani su molili papu da pomogne to >>pribježište dobrih hrišćana<<. Sami su mu poslali nešto hrane. Ipak je položaj Ivana Crnojevića bio izuzetno težak, jer je pored turskih napada morao računati i na stalna neprijateljstva hercega Vlatka. Mletačke nade da će sukobi između Ivana Crnojevića i Turaka odvratiti opasnost od Skadra bile su nestvarne. I kao što je obično u to vrijeme bivalo skadarski knez i providur Antonio da Leze je znao da mnogi Skadrani održavaju veze s Turcima, i javo su izjavljivali da bi trebalo predati grad Turcima.

Prvi turski odredi primakli su se Skadru početkom maja 1478. godine. Zatim su velike snage doveli Rumelijski beglerbeg Sulejman i anadolski beglerbeg Mustafa. Početkom jula im se pridružio i sultan Mehmed II. Mnogi seljaci iz okoline već su se bili sklonili u Skadar. Iz grada su žene i đeca upućeni u bebjednija mjesta, mnogi u Mletke. Barani su napustili grad. Turci su bombardovali Skadar i jurišali na njega. Imali su velike gubitke, ali nijesu osvojili grad. Mletačko brodovlje nije uplovilo u Bojanu jer su se tamo bili vec učvrstili Turci koji su podigli dva utvrđenja, pa čak i most preko rijeke. Uz pomoć Dubrovčana ljudi Ivana Crnojevića su krstarili jezerom i noću napadali turske šatore. Ivanov sin je u svom zavještanju iz 1499. naveo kako je njegov otac >>cara protiv sebe razjarivao i hranu mu otimao<<. Kad nije mogao da zauzme Skadar, sultan je krajem avgusta 1478. naredio beglerbegovima da pođu u osvajanje okolnih gradova, koji su već bili opustjeli. Sulejman je čamcima preko jezera krenuo na Žabljak, đe je zatekao nekog Ivanovog rođaka s malim brojem ljudi koji nijesu ni pomišljali da se suprostave. Sultan je nastavio staru politiku vezivanja ljudi za sebe. Dok su se ranije pravoslavni kaluđeri često sporili s Mlečanima, sultan je onima iz Svetog Nikole Vranjinskog priznao posjede i jamčio im bezbijednost. Anadolski beglerbeg Mustafa je lako zauzeo Drivast, a zatim napusteni Lješ. Na Drimu je zarobio dvije mletačke galije, a njihovih dvjesta mornara doveo pod zidine Skadra i naredio da se, pred očima branilaca grada sasjeku. zatim je sultan napustio bojište i poveo većinu vojske, a pod gradom ostavio oko osam hiljada ljudi. Mlečani su se uljuljkivali nadom da će turski neuspjeh pod Skadrom navesti sultana da pristane na mir.

Skadarski knez i providur Antonio da Leze, je poslao u Mletke dosta netačan izvještaj. Prema njemu, stanje ljudstva i zaliha hrane i oružja bilo je izuzetno teško, jer je sve potrošeno. Takvom izvještaju je doprinijela slika same opsade i turskih zvijerstava. U skladu sa shvatanjem da je dalja borba beznadežna, mnoge mletačke odluke, donijete krajem 1478, govore o tome da se već pomišljalo da središte nove odbrambene zone bude Kotor, zatim da se u Budvu, Bar i Ulcinj pošalju novi borci, žito i oružje. Po svemu se osjećalo da su Mlečani žrtvovali Skadar. Oni su doista ušli u nove pregovore sa sultanom. Glavni pregovarač bio je na kraju istaknuti Mletački kancelar Zuan Dario, koji je imao ovlašćenje da Turcima ustupi Skadar pod uslovom da vojnici i građani, koji to žele, prethodno napuste grad. On je već 25. januara 1479 ugovorio sa sultanom mir. Pored Skadra on se u ime Mlečana odrekao nekih mjesta na Levantu i obavezao na danak za slobodu trgovine (10000 dukata) i na plaćanje ratne odštete (100 000 dukata). Antonio da Leze je predao Skadar Turcima u martu 1479. godine. Najamnici i građani koji su preživjeli opsadu sklonili su se u Bar i u Ulcinj, a mnogi kasnije u Mletačku oblast. Skadarskog kneza i providura su dočekali u Mlecima s počastima. A kad se saznalo za njegova bezakonja i netačne izvještaje, osudili su ga na godinu dana zatvora i trajno lišavanje svih zvanja.
Ono sto je učinjeno nije se moglo mijenjati, pa su Mlečani nastojali da svojim postupcima ničim ne izazovu Turke, posebno za vrijeme dugih pregovora o primjeni ugovora, u kome je bilo dosta nejasnih mjesta koja su dovodila do suprotnih mišljenja. Najprije je Sinjorija negodovala što su iz ugovora izostala dvojica sitnih oblasnih gospodara koji su sarađivali sa Mlečanima. To su bili Ivan Crnojević i gospodar Santa Maure Leonardo II Toko. Kad je Ivan Crnojević izgubio Žabljak, zadržao je posjede s desne strane Morače. Mlečani su mu stavljali u izgled da će ponovo vratiti Žabljak, a sem toga se pripremala velika flota malih brodova koji bi se prebacili u Skadarsko jezero i nastavili borbu. Bilo je to u vrijeme kada se u Mlecima nije znalo kakav će biti ishod pregovora koje je poveo Zuan Dario. Kad je ugovor sklopljen Turci nijesu htjeli da u Ivanu Crnojeviću, vide mletačkog službenika već oblasnog gospodara, jer se on samostalno sporazumijevao sa sultanom i pristajao da plaća harač. Dok Skadar nijesu uzeli u svoje ruke, Turci nijesu postavljali pitanje svog >>haračara<<. A kad su dobili grad vojnici iz Podgorice su krenuli protiv Ivana Crnojevića i, poslije teških okršaja, uspjeli da ga potisnu iz Zete. Mlečani se za njega nijesu zalagali, i on je napustio zemlju da bi se sklonio neđe u Italiji. Turci su posjeli sve krajeve oko mletačkih granica i doveli svog vojvodu nadomak Kotora. Izgleda da je narod radije prihvatio Tursku nego mletačku vlast. Crmničani i Mrkojevići su pozivali Turke. Grbljani, Paštrovići, i seljaci iz okoline Budve su ubjeđivali turske pregovarače da im i oni pripadaju, jer su već duže vrijeme priznavali vlast Ivana Crnojevića. Znali su da će Turci poštovati njihove vjerske tradicije i prava na zemlju. Kotorski svjedoci su dokazivali kotorska prava na Grbalj i Paštroviće i njihovo privremeno ustupanje objašnjavali su spremnošću Crnojevića da tamo u ime Kotora ubira dažbine. Dodavali su da je riječ o starim odmetnicima koji i sada misle samo o tome da Ivanu Crnojeviću omoguće povratak u stari kraj. Emini su djelimično shvatili čitavu igru, naročito kada im je Zuan Dario ponudio 300 dukata. Neposredno pred smrt u aprilu 1481. Mehmed II je >>iz čiste ljubavi i prijateljstva<< priznao Mlečanima pravo na Grbalj i Paštroviće. Postavljalo se takođe pitanje skadarskog distrikta. Mlečani su poslije predaje grada tvrdili da mu se granica nalazi na Bojani. Tačno je da su nekad granice Barskog i Ulcinjskog distrikta izlazile na Bojanu, ali su Mlečani u svoje vrijeme usresredili vlast u Skadru pripojivši mu velike djelove barskog i ulcinjskog područja. Ta dva grada su se sporila oko međusobnih granca. Na kraju pregovora Turci su priznali Republici znatno suženi distrikt Budve, Bara i Ulcinja. Tursko-Mletačka granica je utvrđena u brdima između mora i Skadarskog jezera.
Za vrijeme Mehmeda II neposredna opasnost je zaprijetila i Italiji. Njegove snage su iznenada prešle Jadransko more i 1480. zauzele na prepad Otranto. Ni pojava Turaka nije mogla da otkloni unutrašnje sukobe razrivene Italije. A napuljski kralj Ferante nije ništa preduzimao za života Mehmeda II. Sultan je umro u 49. godini života, 3. maja 1481. vjerovatno otrovan, a da Mlečani, odnosno njihovi ljudi u tome nijesu imali nikakvog udjela. Nasledio ga je sin Bajazit, koga je otac neposredno pred smrt pokušavao da liši prava na osmanski prijesto. Bajazit II je vladao do 1512, kada ga je nasljednik Selim prinudio da se odrekne prijestola godinu dana prije no što će umrijeti (1513). Tek za vrijeme Bajazita II, napuljski kralj Ferante je u septembru 1481. uspio da potisne Turke. Istovremeno je preduzeo mjere da pomogne ugroženom hercegovom nasledniku Vlatku, koji je od 1474. bio oženjen Margaritom de Marcano, unukom starog napuljskog kralja Alfonsa.
Dok su poslije smrti Mehmeda II međusobice potresale Osmanlijsko carstvo, iz Bosne su Vlatku upućivani pozivi da dođe i da oslobodi porobljenu zemlju. A njega je ponovo ponijela nada da bi nekim odlučnim prodorom mogao popraviti svoj položaj. U proljeće 1481. Vlatko je provalio u Bosnu, ali sopstvenim snagama nije mogao da ugrozi položaj Turaka. Daut-paša ga je u junu 1481. potukao i Vlatko je sa ostatkom vojske morao da se skloni u Novi i da se tamo utvrdi. Ugarski kralj Matija je želio da mu pomogne, ali je vojsku umjesto u Hercegovinu poslao u Srbiju. Onda je u Hercegov grad Novi, na ulazu u Boku Kotorsku, poslao u pomoć odred svojih vojnika. U to vrijeme su se pred Novskom lukom pojavila i dva napuljska broda. Ali, sve je bilo kasno.
Neposredno poslije druge opsade Skadra, u septembru ili oktobru 1478, Vlatko je nudio Mlečanima Novi i Risan u zamjenu za neko mjesto u koje bi mogao da se skloni. Već tada je sultan od njega zahtijevao da mu se predaju ostaci hercegove zemlje. Senat je dao svoj načelni pristanak, pogotovu što su Kotorani nastojali da sticanjem hercegovih posjeda zaokruže gradski distrikt. Međutim, sve je palo u vodu kada je Zuan Dario sklopio mir s Turcima. Kao što su žrtvovali Ivana Crnojevića, tako su Mlečani prestali da se brinu o ostacima hercegovih posjeda. Više nijesu željeli da bilo čim izazivaju Turke. Poduhvati koje je Vlatko na svoju ruku preduzeo učvrstili su novog sultana u uvjerenju da treba zauzeti ostatke Hercegovine. Ugarske snage su bile smještene u Gornjoj tvrđavi Novog, dok su hercegovački vojnici čuvali donju tvrđavu. Turci su opsjeli grad prvih dana novembra 1481. godine. Hercegovački sandžkbeg Ajaz sa glavninom turskih snaga nije još bio pod Novim. Dubrovčani su se našli u teškom položaju. Turski kapidžibaša je stigao u njihov grad i tražio dvije galije za opsadu Novog sa morske strane. Kninski biskup je, na račun godišnjeg danka ugarskoj kruni, zahtijevao hiljadu dukata, što su mu Dubrovčani i dali s tim da to bude u onim stvarima >>koje su potrebne za očuvanje Novog<<. Ajaz se žalio novom sultanu kako Dubrovčani podržavaju turske neprijatelje. Sultan je tražio da pomognu Ajaza, ali je pismo stoglo sa zakašnjenjem, kada su se branioci Novog već predali. Vlatku je bilo jasno da ne može odbraniti Novi, pogotovu kada ga je Ajaz pritisnuo novim snagama. Sredinom decembra Vlatko je predao Donju tvrđavu Novog i tako prekinuo veze grada s morem, što je i ugarsku posadu Gornje tvrđave osudilo na predaju. Dubrovački poslanici koji su se vraćali s Porte otišli su u Novi da ukažu čast njegovom novom gospodaru sandžakbegu Ajazu.
Vlatko se svojim ljudima sklonio neđe u Hercegovini i odatle je poslao u Dubrovnik svoga čovjeka Ivana Grupkovića. Dubrovčani nijesu mogli da mu pomognu već jedino da mu za >>lijepe oči odgovore lijepim riječima<<. Nastojali su da Ugrima olakšavaju prebacivanje u Senj, kuda su 30. decembra posebnom lađom prevezli i kninskog biskupa. Zapovjedniku napuljskih galija i banu Ladislavu Markušu darivali su dukate kada su odlazili kući. Vraćali su i ugarske vojnike koji su tokom borbi pristizali na dubrovačko područje. Vlatko je nešto potraživao preko svog čovjeka i u januaru 1482. godine. Nije jasno đe se on tada nalazio, no nesumnjivo se zadržavao na teritoriji koja je već bila potčinjena Turcima.
Između hercega Vlatka i njegove žene dolazilo je do sukoba zbog izbora mjesta za dalji boravak. Oni su u prvi mah otišli u Tursku, iako je Margarita de Marcano na to nerado pristala. Kasnije su napustili Tursku i nastanili se na mletačkom Rabu, đe je Vlatko kasnije i umro. Njegova udovica je prešla tada u Mletke đe se preudala za kapetana Marka Loredana.
Osvajanjem ostataka Hercegovine Turci su sa obije strane priklještili mletačke posjede. Njihovo susjedstvo nije ni Dubrovčanima bilo po volji. Ali ono je trajalo vjekovima.
Turci su izgrađivali hercegovački sandžak. Osnovali su 1485. novski kadiluk uključivši u njega mnoge nahije koje su ranije pripadale drinskom kadiluku, prvenstveno sve one koje su se nalazile na tlu današnje Crne Gore.

Trećeg maja 1481. umro je sultan Mehmed II, s pravom nazvan - Osvajač. Pokorio je vizantijsko carstvo, srpsku despotovinu, bosansku kraljevinu. Carigrad je pretvorio u prestonicu Imperije koja je obuhvatala približno iste teritorije kao nekadašnje Istočno Rimsko Carstvo.
Vijest o sultanovoj smrti stigla je na Zapad krajem 1481. godine. U Veneciji i drugim krajevima Italije izazvala je olakšanje koje se pretvorilo u oduševljenje. Priređene su svečanosti u mnogim gradovima, a najveće su bile u Rimu. Smrt Mehmeda II bila je za Italiju značajna prekretnica. Zauzimanje Otranta kojeg su Turci osvojili prethodne godine, neće se više ponoviti, niti će Italija sa te strane biti neposredno ugrožena. Smrt moćnog sultana s posebnom su radošću dočekali Balkanski narodi. S velikom pažnjom su pratili borbu njegovih sinova; ona im je začas oživjela nadu u skoro oslobođenje. Spasenje se očekivalo iz Italije i Ugarske. Ne gubeći vrijeme neki Dubrovčani su otputovali u Napulj, da podstiču tamošnje vodeće ličnosti na borbu protiv Turaka. Prema izričitim navodima izvora žiteljima Bosne je na usnama stalno bio kralj Matija, njega su pozivali, u njega upirali oči. Sa balkanskog poluostrva stizale su vijesti u Evropu da u Turskoj vladaju nered i konfuzija, da su sve granice u nemiru i da bi se uz malu pomoć Bosna i Albanija mogle osloboditi osmanlijske vlasti, jer je tamošnje stanovništvo >>dugo podnosilo tešku tiraniju pokojnika<<. Govorilo se i da ugarski kralj šalje vojsku u Bosnu, a da se sam sprema da krene u Smederevo, pokorenu srpsku prestonicu. Izgledalo je da je nastupio povoljan trenutak za početak oružane akcije. I zaista već u prvoj polovini juna 1481. Vlatko Hercegović je provalio duboko u Bosnu, ali ga je potukao bosanski sandžakbeg Daut. Iskoristivši opšti metež do koga je tada došlo, u svoj rodni kraj vratili su se bjegunci s Balkanskog poluostrva, koji su se sklonili u Italiju. Među njima je uz Skenderbegova sina Ivana i Leke Dukađina, bio i Ivan Crnojević...

...U to vrijeme Ivan Crnojević je zapao u težak položaj. Iako se istakao na strani Mlečana u borbi protiv Skadra 1474. i 1478. godine, Republika nije mislila o njemu kad je sklapala mir sa sultanom početkom 1479. godine. Zato je te godine morao da napusti Zetu i da se skloni u Apuliju. Pomagao ga je napuljski kralj Ferante Aragonski kao i druge izbjeglice iz istočnih krajeva. Ne mireći se sa porazom Crnojević se već poslije nekoliko mjeseci vratio u Zetsko primorje. Njegovo prisustvo je podstaklo stanovništvo u brdima na borbu protiv lokalnih turskih činovnika, ali time se ništa nije moglo postići, jer su Mlečani obavještavali sultana o svakom antiturskom pokretu. Ljut na Republiku Ivan je još jedino mogao da među stanovništvom Primorja širi neraspoloženje prema Mlečanima. Uspio je mimo volje Republike, da jedan njegov rođak, koji je živio u Kotoru, izvede napad na obližnji kraj koji su držali Turci. Sve su to bile sitne akcije, očajnički pokušaji ljudi koji su gonili Turci, a ometali Mlečani. Sultan je izričito isticao da sve zemlje Crnojevića pripadaju njemu. Zato se Ivan nemajući izgleda na uspjeh, ponovo vratio u Italiju.

Lutajući po tuđini zetski gospodar se našao u Loretu, nedaleko od Ankone, stjecištu mnogih pobožnih poklonika ne samo iz Italije već i sa istočne jadranske obale. Posjetio je čuvenu crkvu posvećenu Bogorodici i zakleo se da će podići bogomolju u njenu čast kad se vrati u rodni kraj. Prilika mu se ukazala poslije smrti Mehmeda II. Bio je u Dubrovniku već sredinom juna 1481. Vrativši se u Zetu, uspio je veoma brzo da potisne osmanlijsku vlast i da u septembru iste godine potuče tursku vojsku od 3000 ljudi. Međutim, čim je povratio zemlju, postavilo se pitanje, kako da je održi, jer je borba za presto u Turskoj brzo okončana. Bajazit je već 22. juna 1481. pobijedio mlađeg brata kod Jenisehera u Maloj Aziji. Džem se sklonio kod Jovanovaca na Rodos, a zatim je prešao u Evropu, đe je jedno vrijeme bio igračka u rukama zapadnih vladara, koji su još maštali o pokretanju opšteg rata protiv Osmanlija. Međutim, Turci su ponovo veoma brzo učvrstili svoj položaj u evropskom dijelu carstva, jer je rumelijski beglerbeg stao na stranu princa-pobjednika. U takvim prilikama Ivan Crnojević je znao da se može održati jedino ako se izmiri sa sultanom i prizna njegovu vlast. Mnogo moćniji Mlečani jedva su čekali da s novim turskim carem potvrde mir iz 1479. godine, što im je pošlo za rukom u januaru 1482. godine. I Ivan Crnojević se potčinio Bajazitu II najkasnije do sredine te godine primivši obavezu da plaća 700 dukata godišnjeg harača, koliko je davao i Mehmedu II. Od toga vremena je titulisan kao sultanov sandžakbeg i vojvoda.

Poslije potčinjavanja Porti sloboda djelovanja zetskog gospodara u odnosu na spoljni svijet bila je veoma ograničena. I sami Mlečani su s njim održavali veze preko sultana. Ali je zato Crnojević u unutrašnjim poslovima bio samostalan. Turci ga više nijesu napadali, a nije ih bilo ni u njegovoj oblasti, mada nije dovoljno jasno što je sve obuhvatala. Pošto se Ivan Crnojević nije odricao posjeda koje su držali Kotorani, to je i najsitnija čarka mogla lako poslužiti kao povod za sukob. Kad je 1489. u Kotoru ubijen jedan njegov solar, Ivanov sin je zapalio selo u kome je živio ubica, opljačkao dio mletačke teritorije i zauzeo mjesta u Grblju, Paštrovićima i Crmnici. Mlečani su odmah o svemu obavijestili Bajazita II tražeći njegovu zaštitu. Što se tiče granice prema Turcima, zna se da su 1485. pod njihovom vlašću bili krajevi Pipera, Kuča, Hota i Bjelopavlića, tako da je granica između Ivanovih i osmanlijskih posjeda išla između Pješivaca, Bjelopavlića duž Zete i Morače. Pod sultanovom vlašću su ostali Podgorica, Medun i Žabljak.

Poput drugih balkanskih gospodara koji su bili vazali Porte, i Ivan Crnojević je morao da pošalje sultanu svog sina Stanišu, koji je odveden 1485. godine. Primio je islam i dobio ime Skender. Pred smrt Ivan Crnojević je pošao putem izmirenja s Mletačkom Republikom, predlažući da se svi sporovi rješavaju mirnim putem. Pošto je dobio odobrenje od Bajazita II, najstarijeg sina Đurđa je oženio u drugom braku Jelisavetom, iz poznate mletačke plemićke porodice Erico, ali snaha nije zatekla svekra u životu. Početkom ljeta 1490. stigla je vijest da je Ivan umro.

Poslije povlačenja iz Žabljaka, Ivan Crnojević je boravi u Obodu (Rijeka Crnojevića), koji je utvrdio oko 1475. Sklanjajući se od Turaka, pa i od Mlečana, povlačio se sve više u brda. Za svoje sjedište izabrao je selo Cetinje , u kome su bili stari baštinski posjedi porodice Crnojevića. U njemu je podigao dvor, manastir i crkvu posvećenu manastiru Bogorodice, čime je ispunio zavjet iz Loreta. Gradnja je vjerovatno bila završena do početka 1485, jer je već 4. januara te godine dao manastiru osnivačku povelju. Koliko je mogao obdario ga je prihodima i posjedima, koje su njegovi nasljednici uvećavali.

Zetski pravoslavni mitropolit takođe je mijenjao svoje sjedište. Mletačkim širenjem u primorju, on je postepeno gubio prava nad pravoslavnim crkvama koje su se našle na Mletačkim posjedima, iako je mnogim ugovorima bila zajamčena njegova jurisdikcija. Dugo mu je sjedište bilo u manastiru Sv. Mihila na Prevlaci, koji je bio u teškom stanju još krajem XIV vijeka. Kasnije je despot Đurađ Branković smjestio mitropolita u Budvu. Nije se ni tu moga održati poslije 1442 godine, kad je grad pao pod mletačku vlast. Zatim se sklonio u manastir Prečistu Krajinsku iznad Skadarskog jezera.
Već do tog vremena nekoliko crkvenih središta u skadarskoj oblasti i Ulcinju dospjelo je u ruke katoličkih sveštenika, a mnogi stanovnici pravoslavne vjere u kotorskom distriktu prevedeni su u katoličanstvo. Pošto se povećavao broj glagoljaskih i latinskih sveštenika, mitropolit se nije mogao održati ni u Prečistoj Krajinskoj. U njoj su već od 1452. sjedeli unijatski ili katolički episkopi. Nijesu pomogli ni protesti Stefana Crnojevića kod pape. Mlečani su, štaviše tim katoličkim prelatima rado ustupali posjede Krajinskog manastira, dok se pravoslavni mitropolit dalje povlačio: najprije u manstir Sv. Nikole na Vranjini, zatim u crkvu na Komu, potom u Obod i na kraju na Cetinje. S Ivanom Crnojevićem je neposredno sarađivao mitropolit Visarion, uz čije se ime već pominje >>prestol mitropolije cetinjske, jakože jest mitropolije zetske<< Gradeći manastir na Cetinju, Ivan Crnojević je u stvari zidao srediste zetske pravoslavne mitropolije, kojoj je tako stvorio osnovne uslove za opstanak i rad.

Ivana je posljednje godine života zamijenjivao sin Đurađ koji je važio kao dobar ratnik. Pošto je naslijedio oca, vladao je kao vazal sultana Bajazita II, kome je plaćao 1000 dukata godišnjeg harača. Zbog spornih pitanja oko granica, bio je u zategnutim odnosima s Mletačkim Kotorom, ali je pratio pripreme za pokretanje krstaškog rata kako u Veneciji tako i u ostalim gradovima Italije. Kod potonjih naraštaja stekao je slavu ne samo radom na političkom polju, već i kao ljubitelj knjige. Osnovao je prvu ćiriličku štampariju Južnih Slovena. Bilo je to svega pedesetak godina pošto je Johan Gutemberg pronašao štamparsku vještinu.

Na području zetske mitropolije osjećao se nedostatak crkvenih knjiga, koje su ili prepisivane na tome području, ili su donošene iz Srbije i Makedonije. Potreban alat za štampariju i presu Đurđevi ljudi su nabavili u Veneciji, dok su olovna slova i matrice za ukrase rukopisa napravljeni u Zeti. Štamparijom je rukovodio monah Makarije koji je imao sedam pomoćnika. Prva knjiga koju su odštampali bio je Oktoih prvoglasnik, koji je završen 4. januara 1494. godine. U septembru iste godine štampan je psaltir; u nepotpunom obliku sačuvani su Oktoih petoglasnik, Trebnik i Cvetni triod. Sve su te knjige štampane u srazmjerno malom broju primjeraka, ali su važile kao veoma lijepe kako po oblicima slova tako i po ilustrativnom materijalu. Kao uzor za ćirilička slova i izradu ukrasnih elemenata služile su srpske rukopisne knjige, mada je u dekoraciji bilo uticaja i italijanske renesansne knjige.
Štamparija je bila smještena na Cetinju i radila je svega oko tri godine. Njen rad je prekinut poslije odlaska Đurđa Crnojevića u Italiju. Izvršila je ne mali uticaj na štampanje ćiriličkih knjiga u Srbiji i Bosni tokom XVI vijeka. Učeni monah Makarije je otišao u Vlašku, đe je štampao slovenske knjige, a pred kraj života je došao u Hilandar i ubrzo postao iguman.
Osnivajući štampariju, da bi što brže snabdio crkve >>svetim knjigama<, koje su Turci uništavali, gospodin Đurađ je na osobit način pokazivao koliko se svesrdno trudio da potpomogne crkvu, kao što je to svojevremeno činio i njegov otac, >>gospodin Ivan<<, kad je podigao manastir na Cetinju. Na malom i skučenom prostoru, siromašni oblasni gospodari, podstaknuti koliko vjerskim pobudama toliko i političkim razlozima, potrošili su na svoje >>zadužbine<, znatan dio porodične imovine. Prisna povezanost posljednjih zetskih gospodara i pravoslavne crkve najsažetije je iskazana u njihovoj vladalačkoj titulaturi. Vojvoda Ivan, a zatim i njegov sin vojvoda Đurađ, bio je: >>u Hristu Bogu blagoverni<<, i >>bogomčuvani<< gospodin Zete. U navedenoj titulaturi istaknuta je najprije izuzetna bliskost vladara Bogu, zatim njegova odanost pravoslavlju, i najzad, posebna zaštita koju vrhovna instanca pruža gospodaru Zete.
Učenje o visokom porijeklu vladalačke vlasti nije moglo izmijeniti surovu stvarnost koja je takođe uticala na oblikovanje vladalačke titulature. Kao oblasni gospodari Crnojevići zadržavaju jednostavnu titulu vojvode, nasljednu u njihovoj porodici, i prihvaćenu od svih susjeda, uključujući Veneciju i Tursku. Titula vojvode nije bila dovoljna da bi se istaklo dostojanstvo oblasnog gospodara, zbog toga je ona dopunjavana, uobičajenim terminom gospodin i jednom teritorijalnom odrednicom. Bila je to Zeta, stara istorijska oblast - >>zemlja<, jedna od najpoznatijih u oblasti Nemanjića. Od kraja XIV vijeka savremenici prave razliku između Gornje i Donje Zete, i sve češće pominju omanje planinsko područje - Crnu Goru. Gospodareći uglavnom Gornjom Zetom u čije je okvire ulazila i Crna Gora, Crnojevići ne unose u svoju vladalačku titulaturu, nijedno od ova dva imena, pošto su to još uvijek geografske, a ne i političke cjeline. Za priznavanje i prihvatanje novog naziva bile su potrebne duboke društvene i političke promjene. U državi Nemanjića ime Zeta ce sve više potiskivati stariju Duklju ili Dioklitiju, ali to se dešavalo tek pošto je Duklja izgubila političku samostalnost i pošto su njeni gradovi pretrpjeli teška razaranja. Slično će se desiti i sa imenom Zete koje će potiskivati Crna Gora, naziv matične oblasti Crnojevića i buduće jezgro političkog života.

Priznavajući vrhovnu vlast Venecije i Turske, zetski vojvoda je samostalno upravljao svojom oblašću. On je istovremeno bio i vrhovni vojni zapovjednik i vrhovni sudija, dok je duhovno starješinstvo pripadalo zetskom mitropolitu koji je često boravio u njegovoj blizini. Stalno sjedište Crnojevića bio je njihov dvor koji je pod pritiskom Turaka premještan iz Žabljaka u Obod, a potom na Cetinje. Upravnik dvora - >>dvorodržica<< i >>dvorani<<, koji su poticali iz redova ugledne vlastele, pomagali su gospodaru u vođenju civilnih poslova, dok su u vojnim poslovima to obično činile vojvode. Upravni aparat je bio malobrojan, a ponekad i nedovoljno efikasan, pa je gospodar morao lično posredovati da bi neku odluku sproveo u djelo. Po unutrašnjosti zemlje, za izvršavanje gospodarovih naređenja brinuli su se njegovi stalni predstavnici - kefalije. Još u doba cara Dušana ustanova kefalije dospjela je iz gradova i u >>mješovite<<, župe koje imaju više gospodara, da bi za vrijeme Crnojevića prodrla na područja pojedinih katuna i ratničkih družina. Na svom području kefalija je najistaknutiji predstavnik državne uprave u čijoj se nadležnosti nalaze pretežno civilni poslovi, ali je njegova moć osjetno ograničena prisustvom snažne lokalne samouprave. Bez saglasnosti i podrške vlastele pojedinih katuna i ratničkih družina malo se što moglo učiniti.
Veliki broj vlastele redovno je bio prisutan pri utvrđivanju spornih medja. Svi sudski sporovi, uključujući i one oko međa, rješavani su prema ustaljenoj praksi koja se oslanjala pored običajnog prava i na odredbe Dušanovog zakonika a vjerovatno i na odredbe Sintagme Matije Vlastara. Kada je neđe trebalo utvrditi sporne međe, izlazio je >>pristav<< sa još 24 >>vlastele okolnih katunah<<. Tamo bi se našao i >>majstor koji granice seče<<, da bi na kraju sve to zabilježio >>dijak<< po gospodarevom naređenju. Ustanova pristava dospjela je u Dušanov zakonik iz običajnog prava. Kao ličnost, pristav je trebalo da bude ispravan i dostojan povjerenja jer je njegova usmena izjava uzivala >>javnu veru<< i služila kao >>dokaz<<, a istovremeno je on bio i pomoćni organ suda. Sve ove uslove ispunjavali su i pristavi u oblasti Crnojevića. Dužnost se povjeravala nekom uglednom vlastelinu i bliskom saradniku zetskog vojvode, njegovim dvoranima, dvorodržici ili kefaliji. Stranka koja bi dobila spor plaćala je pristavu neku vrstu nadoknade - >>pristavštinu<<. U jednom slučaju je na ime pristavštine dat konj i 50 ovaca, a toliko je približno iznosila >>izdava<, za predaju grada po Dušanovom zakoniku (>>konj i svita<<), koja je takođe pripadala pristavu. Nije poznato da li je nešto od toga dobijala i prisutna vlastela. Njihov broj nije nimalo slučajno određen. Dušanovim zakonikom bio je utvrđen i broj porotnika u poroti: za >>veliko delo<< 24, za nešto manje 12 i za >>malo delo<< 6 porotnika. Prilikom utvrđivanja spornih međa u državi Nemanjića, a i kasnije, rijetko su pozivana 24 čovjeka (>>starinaca<<), dok je u oblasti Crnojevića to postalo pravilo. Izgleda da je takav običaj uveden za vrijeme despota Đurđa i to odmah poslije obanavljanja Despotovine (1444). Broj starinaca bio je isti (24) i u Zeti i u okolini Prizrena. Razlika je jedino što se ovi ljudi u okolini Prizrena nazivaju >>kmetovima<<, a u Zeti >>vlastelom<<. Terminološka razlika nije beznačajna, ali se u sudskom postupku ništa bitno nije izmijenilo.

Sva ta vlastela iz >>okolnieh katunah<< po svojoj ekonomskoj moći malo se odvajala od ostalih stočara i zemljoradnika. Iznenađuje njihova brojnost, ali kako >>vlastelu<< pominju i domaći i strani izvori, onda je bez sumnje takva kategorija stanovništva postojala. To su prije svega zapovjednici vojnih družina, >>njihovi istaknuti saborci<<, zatim, >>svi oni koji su vršili, povremeno ili trajno<<, neku lokalnu funkciju, činili tijelo sudskih porotnika, raspolagali komadom zemlje, većim stadom i obavezno nosili orušje<<. Po svom društvenom položaju oni se u najboljem slučaju mogu izjednačavati s vlasteličićima. Kolko je utvrđeno, ova je kategorija bila mnogobrojna u Poljicama, obližnjim Konavlima i Paštrovićima. Prisustvo većeg broja katuna, sa unutrašnjom hijerarnijom u oblasti Crnojevića, pogodovalo je nicanju ratničkih družina, a takođe i stvaranju >>vlastele<<. Još u doba postojanja Nemanjićke države po vlaškim katunima se izdvojio poseban broj >>vojnika<< koji je imao privilegovan položaj. Vlahe vojnike dijelio je samo jedan stepen od vlasteličića - manji ili veći zemljoposjed. Pošto je vlasteoski sloj neprekidno prorjeđivan u čestim i dugotrajnim ratovima, to su onda za popunjavanje nastalih praznina najpogodniji bili >>vojnici<< iz vlaških i arbanaških katuna. Pojedinim ratnicima ili grupi ratnika poklanjaju se čitava sela da bi za neku državu vršili vojnu službu. Između novoostvarenih feudalaca i njihovih srodnika, koji su ostali po katunima, nije se mogla povući oštra razlika pa su i jedni i drugi uvršteni u >>vlastelu<<. Posebnu grupu vlastele sačinjavali su pronijari i u oblasti Crnojevića i u djelovima Zete pod Mletačkom vlašću. Crnojevići kao siromašni oblasni gospodari nijesu imali mogućnosti da stvaraju velike pronije, ali izgleda da je 1455. broj pronijara bio znatan. Dio pronijara, uostalom i kao dio vlastele, poticao je iz pojedinih katuna. Takav je bio Mihailo Piper, Šćepan Malonšić i drugi pronijari Crnojevića. Pronija se dobijala za >>vjernu službu<< i gubila za počinjenu >>neveru<<. Za vjernu službu Šćepan Malonšić je dobio jednu trećinu sela Orahove Ljuti, sve >>podanke<< sa tog dijela i još pet kuća seljaka koje su dužne da >>služe<< Šćepanu i njegovim nasljednicima >>u vijek<<. Pored >>verne službe<, ova je pronija bila dužna da daje gospodaru i po jedan dukat godišnje.
Zavisnih zemljoradnika nije bilo samo na pronijama, već i na posjedima Crnojevića, pojedinih crkava i manastira, a svakako i na posjedima neke vlastele. Kada je gospodin Ivan podizao manastir na Cetinju, poklanjao mu je razna dobra: obradivo zemljište, vinograde, šume, vode i >>planinu<< (pašnjak). Jedan dio zemljišta bio je namijenjen da ga manastir izdaje pod zakup ili obrađuje u vlastitoj režiji, dok je drugi dio bio određen za izdržavanje i naseljavanje kmetova, pa se nazivao >>kmetština<<. Manastirski kmetovi bili su oslobođeni >>danka gospodskoga<< i niko ih nije mogao primoravati na neku >>rabotu<<.
Umjesto toga oni su radili manastiru ili kako u povelji stoji: trebalo je da oni budu >>svršeni rabotnici crkovni<<. Svaka kmetska kuća davala je manastiru >>soće< - po jedan star pšenice i po jedan star >>glotine<<. za korišćenje vinograda ubirana je neka vrsta čabrine koja je bila odmjerena na tri >>krble<< vina. Dio obradivog zemljišta manastir je izdavao pod zakup i to za jednu četvrtinu od ostvarene ljetine, što je u XIV i XV vijeku bilo uobičajeno u okolini Dubrovnika i Kotora. Prije nego što je vojvoda Ivan poklonio manastiru nekoliko veći komada obradivog zemljišta, zakupnina je iznosila jednu trećinu ljetine.
Feudalna klasa posmatrana u cjelini, uključujući Crnojeviće, njihovu vlastelu i manastire, bila je siromašna a njihovi kmetovi malobrojni. Prisustvo vlastele, pronijara, manastirskih vlastelinstava i zavisnih zemljoradnika - kmetova uvjerljiv je dokaz da su se osnovna obilježja nemanjićke države sačuvala u oblasti Crnojevića sve do konačnog pada pod tursku vlast.
Tokom XV vijeka zemljoradnička naselja širom Zete, a posebno u Gornjoj Zeti, gube svoj nekadašnji značaj koji postepeno preuzimaju katuni. Blizina ljetnjih pašnjaka na planinama i zimskih ispaša u nižim krajevima s mediteranskom klimom privukli su mnoge katune Vlaha i Arbanasa. Tokom XIV i XV vijeka većina Vlaha je bila poslovenjena. Jedan dio je prešao na sjedelački način života i, pored stočarstva počeo je da se bavi zemljoradnjom i vinogradarstvom, ali je i dalje sačuvao katunsku organizaciju. Na očuvanje katunske organizacije uticali su rodbinski odnosi, čvrsta veza između pojedinih porodica kao i nesigurna vremena u kojima je svaka skupina ljudi morala da se pobrine o vlastitoj bezbijednosti. U Primorju se po nekoliko sela i zaselaka okupljalo u veću zajednicu koju savremenici nazivaju >>opština<< (comune), družina (compania), ili >>katun<< (cathone). Nekadašnja sela Svetomiholjske metohije su preko svojih predstavnika na >>zboru<< donosila odluke od zajedničkog interesa. Ponekad se dešavalo i da je grupa susjednih katuna činila širu, višekatunsku zajednicu. U ovakvim i sličnim zajednicama jačala je i lokalna samouprava, a ljudi su sticali takva prava, do kojh ne bi mogli doći da su ostali potčinjeni nekom vlastelinstvu. Oblasni gospodari i susjedne države, nastojeći da pridobiju katune i ratničke družine, priznavali su njihova stečena prava i lokalnu samoupravu. Venecija je priznala samoupravu i međe Paštrovića već 1423 godine, a oni su prihvatili obavezu da ratuju za novog gospodara na području od Kotora do Bara i oko Skadra. Crnojevići su takođe priznavali i poštovali stečena prava mnogih zajednica.
Kada je Stefanica Crnojević sklapao ugovor sa Venaecijom 1455. godine došao je u Vranjinu >>s čitavim zetskim zborom<<, tačnije s predstavnicima 51 >>družine ili opštine<<, odnosno pojedinih katuna koji su boravili u Gornjoj Zeti. Na Zetskom zboru donijete su odluke koje su se svojevremeno mogle proklamovati jedino na državnom saboru. Do sredine XV vijeka katuni i ratničke družine stekli su odlučujuci uticaj na poslove u Gornjoj Zeti, a posebno Malonšići, Pješivci, Bjelopavlići i Lužani.
Ne može se pouzdano utvrditi kada je >>družina ili opština<< ojačala i što je sve obuhvatala, pogotovu što su u njihov sastav ulazile manje zajednice, odnosno >>mnoga druga sela<<. Među prisutnima na zetskom zboru, kao prvi po redosljedu pomenuti su Mataguži. Još 1330. jedan Mataguž >>s bratijom<< našao se u sastavu katuna Lješa Tuza. On vjerovatno nije bio jedini predstavnik svoga roda.
Za vrijeme Balše III Mataguži su se sporili i sukobljavali s Hotima oko međa. Njihova teritorija na sjevernim obalama Skadarskog jezera graničila se sa skadarskim podrujem pod mletačkom vlašću. Mataguži su sačinjavali snažnu skupinu koja je mogla poklanjati zemljište manastiru Sv. Nikole Vranjinskog (1468) i čiju su vlastelu sa slovenskim imenima, Crnojevići uzimali za svoje >>dvorane<< i kefalije. Slično Matagužima i Tuzi su sačinjavali mnogobrojnu i moćnu skupinu Arbanasa. Katun Lješa Tuza brojao je 29 domaćinstava već 1330, da bi poslije trinaest ili četrnaest godina imao 15 domaćinstava više. Od početka XV vijeka oni žive u Skadarskom kraju, đe su vjerovatno boravili i ranije, i drže istoimeno selo Tuzi. Naselje je brojalo oko 150 kuća 1417. godine i uživalo je povlašćen položaj pod Mlečanima. Tuzi su bili dužni da plaćaju Veneciji svega 120 perpera godišnje i da >> kao pješaci ili konjanici krenu na neprijatelja<< kada to zatraže mletačke vlasti. Priznavši vlast Crnojevića (1455), dugovali su vojnu službu novom gospodaru, a vlastela je uzimala učešća u poslovima u kojima je obično sudjelovala i vlastela iz drugih katuna i družina. Od značajnijih arbanaških skupina, na Zetskom zboru bili su prisutni i Hoti. Početkom XV vijeka to je vrlo moćna skupina koja je zaposjela prostrano područje iznad Skadarskog jezera. Priznavali su vrhovnu vlast Balšića i Crnojevica, priključujući se povremeno Mlečanima. Među Hotima bilo je i dosta vlastele i mnogo ratnika. Oni su obećavali Mlečanima da će im staviti na raspolaganje 300 vojnika, od kojih 80 konjanika. Iz njihovih redova pojedinci su uspjeli da se uzdignu i uvrste u krupnu vlastelu. Svojevremeno je vrlo uticajan bio Andrija Hot (1416), zatim Hot Junk (1441) i Banj Hot koji je imao izgleda da od Mlečana dobije titulu vojvode. Ovako moćna skupina izmicala je nadzoru vrhovne vlasti, kako Venecije tako i Crnojevića. Vremenom ce Hoti okupiti nekoliko katuna koji su ranije bili samostalni (Tihomir, Mihaljane, Pobrežane, Boroćane, Ljubicite i Keće) i tako zaposjesti prostranu teritoriju.

Susjedi Hota i Mataguža bili su Grlje. O njihovoj vlasteli kao i o vlasteli Lužana, Podgoričana i Gruda sačuvani su usamljeni podaci, mada su Lužani bili moćni i uticajni. Potpunija su obaviještenja o Kučima koji su boravili istočno od Podgorice. U katunu Lješa Tuza našao se 1330 godine i Petar Kuč >>s bratijom<<. On nije bio ni jedini, niti prvi predstavnik kasnije moćnog plemena Kuča. U drugoj deceniji XV vijeka pod mletačkom vlašću živjelo je 14 porodica Kuča u 8 skadarskih sela. Većina se ipak zadržavala u matičnoj oblasti. Kada su Turci zaposjeli područje Kuča, popisali su u njemu 208 kuća raspoređenih u 11 sela (1485), da bi drugim popisom(1497) našli 338 kuća razvrstanih u 9 katuna (Pavlovići, Petrovići, Lješovići, Bitidosi, Lopari, Bankeći, Banjovići, Lazorce i Koći) i dva sela. Tada se već teritorija Kuča zaokruživala da bi kasnije obuhvatila Kupuse i Raćeše koji se još 1455. ubrajaju u samostalne družine. Slično Kučima i Piperi su sačinjavali mnogobrojnu i uticajnu skupinu. Njihovo jezgro boravilo je u blizini Meduna (1444), da bi po prvom turskom popisu imali 21 selo (od toga dva su pusta) sa ukupno 226 kuća. Dvanaest godina kasnije (1497), broj kuća se gotovo udvostručio. U 13 sela Turci su popisali 427 kuća Pipera. Ne može se pouzdano utvrditi kako je došlo do naglog povećanja broja kuća, da li je to zasluga turske administracije ili su u pitanju novi doseljenici ? Izvjesno je da su se tada među Piperima našli Bukumiri, zatim Bušati, Rogami i Mrke koji su 1455. godine istupali samostalno.

Stankovići, Grnci, Kakarići, Berisavci, Golubovci, Dajbabe, Stanisaljići, Stanšići, Branovići i Rabiovići, čiji su predstavnici učestvovali na zetskom zboru, ostavili su malo tragova u sačuvanim izvorima. Potpunija su obavještenja o Malonšićima čija se teritorija nalazila između Donje Zete I Morače. Zajedno s Golubovicima oni čine (1492) jedno >>bratstvo<< i >>pleme<<, a istovremeno imaju mnogobrojnu vlastelu tako da gospodin Đurađ pominje 24 >>ljubime vlastele<< Malonšića. Golubovići kao i ostali Malonšići raspolažu baštinama koje sačinjvaju različite vrste obradivog i neobradivog zemljista nevelikih površina. Svi posjedi Malonšića činili su jedinstvenu teritorijalnu i privrednu cjelinu, pa su tako i ljetnji pašnjaci na planinama bili povezani sa zimskim ispašama po dolinama rijeka. Gospodin Ivan postavljao je Malonšićima kefaliju kojem je izdavao naređenja, ali se gospodareva naređenja nijesu mogla u potpunosti izvršiti bez podrške najistaknutijih članova lokalne samouprave. Bila su to vlastela Malonšići, a njihov najistaknutiji član bio je 1492. godine knez Niko Stroisalić. Nekada snažna ratnička družina, katun, bratstvo i pleme, pod turskom vlašću daje svoje ime jednoj nahiji, ali postepeno gubi svoj značaj.

Početkom XV vijeka, veliki broj ratnika mogli su da pokrenu i Bjelopavlići koji su se smjestili u dolini Zete. Zajedno sa Ozrinićima, Maznicama i Malonšićima >>s vojskom<< su napali 1411. godine dubrovačke trgovce koji su se vraćali >>iz Srbalja<< i oduzeli im srebro, konje i oružje, pa čak i odjeću i obuću. Stefanica Crnojević uvrstio je Bjelopavliće (1460) uz Malonšiće, Pješivce i Lužane u četiri najznačajnija >>katuna<< i >>družine<< Gornje Zete. Po turskom popisu hercegovačkog sandžaka (1477), u nahije Zeta ili Bjelopavlići bilo je oko 200 kuća podijeljenih u četiri džemata. Na čelu prvog džemata nalazio se vojvoda Radoslav. Između Bjelopavlića i Kčeva boravili su Pješivci. Gospodin Ivan Crnojević naredio je da se utvrde međe između Kčeva i Pješivaca koje je kasnije potvrdio i gospodin Đurađ. Međe su utvrđivane na uobičajen način, uz pomoć 24 >>vlastele od zemlje<<, na čelu s tadašnjom kefalijom Radoslavom Bogdanovićem, tako da je njihova zajednička međa dolazila >>do međe Riđanske<<.

Naporedo s pojavom zaokruživanja katunskih teritorija i vezivanja katuna za jedno područje, dešavalo se da pripadnici jedne skupine borave u različitim krajevima. Jedan dio Nikšića nalazio se 1455. u Gornjoj Zeti i pod vlašću Crnojevića, dok je drugi dio bio u Polimlju i Potarju pod turskom vlašću, đe je i upisan u defter Isa-bega Ishakovića. Treća skupina Nikšića pominje se 1457. u župi Onogošt, đe je vjerovatno živjela od početka XV vijeka. Vremenom je ime ove skupine Nikšića potisnulo stariji naziv župe i grada Onogošta. Nijesu se pomjerali jedino Nikšići, izgleda da su tako postupali i Vasojevići prije nego što je njihova teritorija zaokružena. Vasojevići ili jedna njihova skupina boravili su 1444. zajedno s Piperima oko Meduna. Međutim 1455. godine Piperi učestvuju na Zetskom zboru, dok se Vasojevićima gubi trag. Izgleda da su se oni već tada pomjerili više prema Limu i tako ostali izvan oblasti Crnojevića.

O stanovništvu koje je živjelo u matičnim krajevima Crnojevića i čiji se predstavnici ne spominju na na Zetskom zboru, obaviještenja su prilično oskudna. Na čelu njihovih manjih ili većih zajednica nalazila se sitna vlastela koja je bila poslušna svom gospodaru. Čvršća i neposrednija vlast Crnojevića u ovim krajevima nije ugrožavala opstanak katunske organizacije. Ćeklići i Balošan pominju se kao katuni koji imaju svoje starješine-katunare. Pavle Milijević je bio katunar u Ćeklićima 1443. godine. Katunska organizacija postoji svakako i kod Bjelica i kod Ozrinića, pošto se u sačuvanim izvorima nazivaju >>Vlasima<<. Ne zna se pouzdano kako su bili organizovani Braići, Bjeloševici, Maine, Očinići, Cuce i druge skupine, izuzev što se kod njih, kao i kod bolje poznatih zajednica, pominje sitna vlastela. Za Njeguše se s razlogom može uzeti da su imali katunsku organizaciju, zato sto se na njihovom čelu nalazio knez koji se srijeće i kod drugih vlaških skupina. Riđani su imali svog kneza jos 1435. godine. Po turskom popisu iz 1477, u Drobnjacima je bilo 17 džemata Vlaha i jedan knez koji je neposredni starješina samo jednog džemata. U Pivi je bilo upisano 9 džemata sa jednim knezom, a u Banjanima se takođe nalazilo 9 džemata i jedan knez. Za razliku od ovih skupina, u Rovcima je upisan jedan džemat, ali se na njegovom čelu nalazio knez. Svaki je knez neposredni starješina jednog katuna i najistaknutiji predstavnik lokalne samouprave u katunu, ali je istovremeno i predstavnik državne uprave (lokalne) pod čiji su nadzor stavljena dva ili više katuna. Za državnu upravu jo[ čvršće je bio vezan vojvoda. On je kao i knez, po pravilu, bio neposredni starješina samo jednog katuna, ali istovremeno i vojni zapovjednik u nekoliko srodnih ili susjednih skupina. Po turskim popisima iz 1477 godine, četiri katuna Bjelopavlića imala su jednog vojvodu. Slično je bilo i sa popisanim Banjanima, ali je zato samo jedan džemat Vlaha u Gornjoj Morači takođe imao vojvodu. Bio je on vojni zapovjednik po svoj prilici i nekih drugih skupina. Početkom XVI vijeka imali su jednog zajedničkog vojvodu: Banjani, Drobnjaci i Rudine. Ustanovu Vlaškog vojvode i kneza nijesu zaveli Turci, već su ih zatekli i preuzeli. Vlasteoska opština Paštrovića, poslije priznavanja vrhovne vlasti Venecije (1423), imala je pravo da bira najprije jednog, a kasnije dvojicu vojvoda. Iste godine kada i Paštrovići, na stranu Venecije prešla je arbanaška ratnička družina Pamaliota, čiji je starješina bio vojvoda Nika Herman. Mlečani će kasnije i njegovim nasljednicima priznati titulu vojvode. Većina zapovjednika ratničkih družina nije nosila pomenutu titulu. U Luštici je postojala mnogobrojna skupina hrabrih ratnika >>junaka<< i >>vlastele<<, ali se njihove starješine ne nazivaju vojvodama. Slično je s Krampsima koji su boravili iznad Bara, ili s Mrkojevićima koji su živjeli između Bara i Ulcinja, kao sa mnogim drugim zajednicama. Starješina jedne skupine Mrkojevića bio je pravoslavni pop Đinak, kojem su Mlečani za nagradu predali katoličku opatiju Sv. Nikole na ušću Bojane. Sticanje i dodjeljivanje titule vojvode nije zavisilo toliko od samih ratničkih družina, koliko od podške suverenih država, čije su vrhovnu vlast priznavale takve družine. Zbog toga su vojvodsko dostojanstvo dodijeljivali i Turska i Venecija, kao i srpska despotovina. Postojanje vlastele, knezova i vojvoda po katunima i njima sličnim zajednicama nesumnjiv je dokaz da su ovakve skupine bile sposobne da obnavljaju vlasteoski sloj i njegovu hijerarhiju.

Jedan dio vlastele uspio je da se održi i poslije uvođenja turske vlasti u oblasti Crnojevića. Do gubitka samostalnosti, a takođe i do razlaza između gospodina Đurđa i njegovog brata Stefana, došlo je 1496 godine. Izgleda da je svemu tome prethodilo uključivanje gospodina Đurđa u protivturske planove francuskog kralja Karla VIII. Kada je Karlo VIII zagospodario napuljskom kraljevinom (1495), prepustio je sprovođenje ovih planova u djelo svom poslaniku u Veneciji, poznatom memoaristi Filipu de Kominu i Konstantinu Arijanitu Komninu, ujaku braće Crnojevića. Filip de Komin, Konstantin Arijanit i drački arhiepiskop Marin namjeravali su da u Albaniji podignu ustanak širokih razmjera koji bi podržali i Srbi i Grci. Za ove planove saznao je i sultan Bajazit II, te je odlučio da se obračuna s nepouzdanim vazalima. U jesen 1496. poručio je po Stefanu Crnojeviću, koji je bio odan Turcima, da gospodin Đurađ pođe na Portu ili da u roku tri dana napusti zemlju. Gospodin Đurađ se odlučio za posljednje pa je prikupio porodicu, najbliže saradnike, izvjestan broj kaluđera i uzeo dragocjenosti cetinjskog manastira, da bi sa oko 100 konjanika došao u Budvu, a odatle dalje brodom u Veneciju đe je stigao decembra 1496. godine. Tako je oblast Crnojevića bez većih potresa i gotovo neprimjetno izgubila svoju samostalnost.

Stefan Crnojević ostao je u zemlji očekujući da će ga sultan prihvatiti kao oblasnog gospodara. Nadanje je bilo uzaludno. Turci su iskoristili njegovo prisustvo da bi što lakše uveli svoju neposrednu vlast. Stefanu su ostavljeni porodični zemljoposedi (vinogradi, njive, livade, mlinovi i ribnjaci) razasuti po mnogim selima koje je on držao do 1499. godine. Cjelokupna teritorija kojom je do 1496. gospodario Đurađ Crnojević, za koju se čvrsto vezuje ime Crna Gora, priključena je skadarskom sandžaku. Stigavši u Veneciju, Đurađ Crnojević je stupio najprije u vojnu službu, ali je došao u sukob s mletačkim vlastima zbog čega je zatvoren u tamnicu. Poslije nekoliko mjeseci oslobođen je zatočeništva na posredovanje francuskog kralja i Konstantina Arijanita. Izgubivši svaku nadu da će uz pomoć Venecije iz zapadnih država ponovo zagospodariti svojom oblašću, pokušao je da to ostvari uz pomoć Turaka. Početkom 1500. Đurađ Crnojević je krišom napustio Italiju i dospio kod skadarskog sandžakbega Ferisa, s kojim je i vodio pregovore o svom prelasku na sultanovu stranu. Već u martu iste godine našao se na Porti ali je umjesto željno očekivane oblasti, od sultana dobio samo jedan timar u Anadoliji. Tako je poslije mnogih nevolja i lutanja po svijetu, okončana politička djelatnost posljednjeg samostalnog gospodara Zete, vojvode Đurđa Crnojevića.

Skadarski sandžkbeg upravljao je Crnom Gorom preko svog subaše, odnosno vojvode, čije je sjedište bilo u Žabljaku. Ubrzo poslije osvajanja ovog grada, Turci su osposobili i tvrđavi podgrađe za prihvatanje veće vojne posade. Sem u Žabljaku, turskih posada je bilo u Podgorici i Medunu tako da su ova tri grada čvrsto nadziravala dolinu Zete i Morače, a u znatnoj mjeri Crnu Goru i Brda. Cjelokupna teritorija Crne Gore obično se nalazila pod jurisdikcijom jednog kadije sa sjedištem u Žabljaku ili Podgorici i bila je podijeljena na šest, odnosno sedam nahija.

U defteru iz 1523. godine pominju se sljedeće nahije: Župa, Malonšići, Pješivci, Cetinje, Rijeka, Crmnica i još jedna čije ime nije bilo ubilježeno. U posebnom položaju nalazila se nahija Grbalj, podijeljena na Gornji i Donji, kao što se od davnina dijelila istoimena župa. Na brdovitom, siromašnom i pogranicnom području, đe je stanovništvo imalo razvijenu lokalnu samoupravu, turska vlast se sporo učvršćivala. Da bi se taj proces ubrzao, centralna vlast je pojačavala svoje prisustvo i činila manje ustupke stanovništvu. Crna Gora je izdvojena u poseban Sandžak, a za sandžakbega je 1513 god postavljen Skenderbeg Crnojević, treći sin vojvode Ivana, odnosno Staniša, koji se nalazio još od 1485. godine u Turskoj, đe je primio islam. Bila je to kontroverzna ličnost u kojoj su se udruživali postupci sultanovog činovnika i turskog feudalca s ponašanjem pravoslavnog oblasnog gospodara. Stalno sjedište crnogorskog sandžakbega nalazilo se u Žabljaku đe je bio okružen svojim saradnicima i muslimanima i hrišćanima. Materijalno je potpomagao i brinuo se o svojim mnogobrojnim rođacima koji su živjeli na mletačkim posjedima. Uz pomoć >>24 vlastele<< utvrđivao je sporne međe manastirskih zemljoposjeda, kao što su to činili i njegovi prethodnici. Na svoja akta stavljao je pečat s dvoglavim orlom - grbom Crnojevića- kao i njegov otac, gospodin Ivan. U isto vrijeme, ne prezajuci od >>zuluma<<, Skenderbeg je bezobzirno postupao s rajom. Da bi povećao svoje prihode, unosio je u katastarski popis >>mrtve duše<<, što je dovelo do nezadovoljstva i nemira u zemlji. Centralna vlast je odlučila da sve to ispravi (1523), a istovremeno da nametnute rabote i dažbine uskladi s mogućnostima stanovništva Crne Gore. Povodom toga, donijet je poseban zakon u kojem je navedeno da je Crna Gora >>neprohodna i krševita zemlja, pa raja nije u mogućnosti da daje ušur, harač, ispendže i druge dažbine. Umjesto ovih dažbina, ubuduće će svaka kuća plaćati pedeset i pet akči >>po vlaškom običaju<<. Bila je to dobro poznata >>filurija<<, bliska >>dukatu<<, koji se ubirao u Zeti još u doba Balšića , tako da je cjelokupno stanovništvo Crne Gore steklo status filurdžija. Pored plaćanja 55 akči od kojih je 33 pripadalo sultanu, 20 sandžakbegu i po 2 akče sakupljačima dažbina, svaka kuća morala je još da pošalje po jednog radnika na petnaestodnevni rad u grbaljske solane. Od navedenih dažbina i rabota bili su oslobođeni muselimi. Njihov broj je bio ograničen, najprije na 56, a kasnije na 35 ljudi. Muselimi su se obično starali da stanovništvo uredno plaća svoje dažbine i da odlazi na rad u grbaljske solane. Ujednačavanje obaveza zavisnog stanovništva prema državi i prisustvo manjih ili većih zajednica s razvijenom lokalnom samoupravom, izvršili su osjetan uticaj na nastanak i dalji razvoj crnogorskih plemena.


___________________________________________

Ktitorski natpis Ivana Crnojevića na cetinjskom manastiru

.

Akademik Branko Pavićević: BESJEDA O IVANU CRNOJEVIĆU



Pod kraj prvog milenijuma nove ere stvorena je dukljanska drzava. U svojoj besjedi na svecanoj skupstini Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, istaknuti srpski istoricar Vaso Cubrilovic je ocijenio dukljansku drzavnu tvorevinu za politicko i kulturno nasljedje novovjekovne crnogorske nacionalne drzave. Povjesnica mnogih juznoslovenskih naroda ne bi se mogla valjano objasniti bez oslonca na istorijske izvore o razvoju dukljanske drzave.
Visevjekovna proslost uoblicena u jedinstvenu povjesnicu crnogorskog naroda ima vise istorijskih vertikala. Oko njih se mogu izlagati napori generacija da se prostor danasnje Crne Gore istorijski uklopi u sire balkanske, evropske i svjetske tokove i procese. Jednu od tih vertikala cine i legende o nekim dukljanskim, zetskim i crnogorskim narodnim i drzavnim prvacima. Nauka je vec dovoljno ispitala njihove zivotopise i ustanovila da se legende o njima uveliko poklapaju sa njihovim istorijskim likovima.
Stvaranju legendi o pojedinim dukljanskim, zetskim i, najzad, crnogorskim drzavnim prvacima doprinijela je i hriscanska crkva i njeno pravoslavno i katolicko krilo, mocno uticuci u pojedinim razdobljima na formiranje drustvene svijesti i na afirmaciju samoidentiteta naroda.
Prva legenda stvorena je oko lika dukljanskog vladara, jednog od utemeljivaca dukljanske drzave – kneza Vladimira. Njegov mucenicki zivotopis stavio je u drugi plan njegove drzavnicke i ratnicke doprinose, a u prvi istakao anticku vjernost i ljubav njegove supruge Kosare. Tako je u jedanaestom stoljecu zabiljezena jedna od najljepsih literarnih tvorevina evropske ranosrednjevjekovne literature, koju je Grgur Barski unio u svoje znamenito djelo Sclavorum Regnum, u odjeljak sto nosi naslov Zitije Svetog Vladimira. Ovim je djelom dukljanski duhovni prostor usao u tokove mediteranskih kulturnih procesa i na svoj nacin ih trajno obiljezio.
Ako nam je ranu srednjevjekovnu epohu svojom legendom na specifican nacin obiljezio jedan od utemeljivaca dukljanske drzave, onda nam je pozno srednjevjekovlje i direktan ulazak u novovjekovnu istoriju personifikovao gospodar zetski Ivan Crnojevic, od naroda nazivan – Ivan-begom.
Ima neke simbolike u faktu sto je gospodar zetski stupio na istorijsku pozornicu svoje zemlje, Balkana i Evrope bas u vrijeme kad se na Zapadu prave poduhvati za konstituisanje moderne Evrope i za odbranu Evrope od opasnosti sto se zastrasujucom brzinom priblizavala sa Istoka. Sticajem slozenih okolnosti, u samom epicentru toga pokreta nasao se istaknuti politicki, kulturni i crkveni djelatnik Enej Silvio Pikolomini, rodom iz Sijene, pravnik i osvjedoceni specijalist za klasicne jezike, trscanski biskup, pa kardinal, poslije smrti pape Kalista III izabran za papu pod imenom Pije II.
U vrijeme kad Pije II preduzima posljednje mjere za odbranu Evrope, gospodar zetski, Ivan Crnojevic, cini prve korake da zajedno s Mlecanima sprijeci prodor osmanlijskih snaga na jugozapadni dio Balkana, da zaustavi silu kojoj je tesko bilo izaci na popriste. Zbog zasluga u tom ratovanju Ivan Crnojevic je bio proglasen za mletackog vlastelina, o cemu mu je 24. II 1473. podario i posebnu povelju mletacki duzd Nikolo Marcelo.
Svojom nepogresivom intuicijom, narod je osjetio kakva mu opasnost prijeti od otomanskih pokusaja da se presijeku dvije zile kucavice Crnojevicevoj Zeti: prva sto je vodila od Meduna ka Zabljaku, Obodu i Cetinju, i druga koja je predstavljala vodeni put od Rijeke Crnojevica do Skadra i od Skadra - Bojanom do Ulcinja. A gospodar zetski je, stavljajuci se na stranu Mlecana, zelio upravo da zastiti ta dva vitalna pravca drzavnog organizma. Njemu je bilo jasno da odbrana Donje i Gornje Zete, sto se tada ubrzano konstituisala u geografsko-politicki pojam Crna Gora, zavisi umnogome od odbrambenih napora mletackog garnizona u Skadru, kojim je herojski komandovao proslavljeni komandant Antonije Loredano. Priskociti u pomoc tako hrabrom susjedu – za Crnojevica je istovremeno znacilo zastiti i dvije glavne arterije njegove Crne Gore. Od trenutka kad su sredinom maja 1474. otomanske trupe pod komandom rumelijskog begler-bega Sulejman-pase krenule na Skadar, mletacki garnizon u gradu i njihov proslavljeni komandant mogli su se uzdati samo u pomoc Ivana Crnojevica. A on je sa svojim ratnicima, na svojim lakim ladjama, sto su umnogome podsjecale na stare ilirske cunove, krenuo na opsadne trupe, napao ih s ledja i opkoljenom mletackom garnizonu udvostrucio izglede na odbranu. Tako je i zapocela epopeja u mletacko-crnogorskoj ratnoj saradnji, sto se zadugo nece prekidati.
Poslije pada Kroje (1478.) Turci su jos jacim snagama krenuli na Skadar. Tako je pocetkom jula 1478. dosao pod zidine drevnog grada i sam otomanski sultan Mehmed II. Kad je pod neposrednom komandom velikog osvajaca izvrsen strahovit napad na Skadar, krajem jula 1478, a mletacki garnizon na celu s Loredanom nastavio sa zadivljujucim heroizmom, ponovo se pokazalo da je u najkriticnijem trenutku bitke uz Mlecane bio samo – gospodar zetski Ivan Crnojevic sa svojim ratnicima. Skadar je, ipak, odbranjen, otomanski sultan prinudjen na sklapanje mira s Mlecanima, a Crnogorci i njihov gospodar (kao i mnogo puta kasnije) zaboravljeni da budu spomenuti u odredbama potpisanog mirovnog ugovora. Sultan, medjutim, nije zaboravio da izda naredbu rumelijskom begler-begu da krene s vojskom na Zabljak, da napadne prijestonicu protivnika sto mu je pod zidinama Skadra zadao brige i doprinio da se pobrkaju planovi o zauzecu skadarske tvrdjave.
Posto Zabljak nije mogao biti odbranjen, prostor Crnojeviceve drzave se opasno suzio i zetskog gospodara natjerao da krene za Italiju - u nadi da ce naci nacina da sacuva bar suzeni podlovcenski prostor svoje drzave. Po povratku iz Italije, Ivan Crnojevic je u septembru 1481, po Malpijerovim podacima, porazio jedan turski odred od 1.500 konjanika i 1.500 pjesaka. To je bio njegov posljednji pokusaj da oruzanom desnicom rjesava sudbinu zemlje i svoga naroda.
Ostatak zivota proveo je Ivan Crnojevic uglavnom na Cetinju, gdje je 1484. zapoceo izgradnju Manastira cetinjskog, cije je zidanje okoncano sljedece godine, kad je tu smjestena Mitropolija zetska na celu s mitropolitom Visarionom. Iste godine (1485), uz povelju Manastiru cetinjskom, Ivan je donio, zakonski tekst, “Sud carski i patrijarsijski”, kojim su propisana osnovna pravila o zivotu i radu Mitropolije.
Godine 1490. zavrsio se zivotni put gospodara crnogorskog Ivana Crnojevica. Svome sinu Djurdju Crnojevicu ostavio je u nasljedje mogucnost da u zemlji otvori prvu cirilicku stampariju i da pokaze koliko su mu renesansne ideje bile bliske. Ali ono sto je najvaznije, Ivan Crnojevic je bio utemeljivac velike crnogorske tradicije oslobodilackog vojevanja.
I jednu i drugu tekovinu gospodara zetskog ocijenila je umjetnicka literatura na pravi nacin. Prvi je Vuk Karadzic, prilikom posjete Cetinju, zapazio da je u crnogorskom narodu ostala sacuvana tradicija o Ivanu Crnojevicu kao da je “do juce vladao”. Vjerovatno je to i dalo povod piscu Gorskog vijenca da u njemu predstavi lik “Crnojevica-kneza” kao poluboga cije misli i djelo ostaju potomstvu kao nacionalni zavjet, kao Mojsijevska ideja. Na slican nacin lik Ivana Crnojevica prikazan je i u Brkovicevim Monigrenima. U tom djelu se lik ovog crnogorskog gospodara prividio i knjazu Nikoli 1876, na brdu Kosmacu; djeneralima Janku Vukoticu i Petru Martinovicu - uoci bitke na Mojkovcu, na brdu iznad Bojne Njive i brigadiru Vulu Adzicu na vrhu Vojnika, u trenutku kad zandarmi starog brigadira sprovode u niksicki zatvor.
Na kraju se mora istaci da ce tradicija drzavnika i svetitelja - dukljanskog kneza Vladimira i gospodara crnogorskog Ivana Crnojevica, zajedno sa djelom Svetog Petra Cetinjskog, predstavljati kicmu drzavne i crkveno-pravne tradicije crnogorskog naroda.

16. februar

1452. Crnogorski vladar Stefan Crnojević položio je zakletvu za vjernost Veneciji. Ovim je želio da dobije njenu podršku ili pomoć, "protiv srpskih despota koji su se spremali da navojšte na Zetu i primorje i da ih prisvoje" - istakao je Crnojević.