Rasadnik Srpstva u Crnoj Gori

Avro Cemovic i Kralj Nikola

Avro Cemovic, brigadir, sin priznatog junaka Panta Cemovica, iz Beranske nahije, 1914 godine bio je komandant vojske u Sandzaku i Metohiji.Radio je po svom znanju i shvatanju,samostalno.Kralju Nikoli se nije dopadala njegova samovolja, pa mu je nekoliko puta naredjivao, da se tako ne radi, vec kako kako mu se sa Cetinja poruchuje.Avro nije htio slusati, vec je i dalje radio kako je sam htio.Kad je Kralj Nikola vidio, da se Avru nema rashta naredjivati, prizove sebi tri oficira : Pavla Vujisica, Vukashina Bozovica i Boshka Boshkovica, naredi im da nadju Avra, i da mu kazhu ovo: "Pozdravio te Kralj i rekao, da je znao, kad ti je bilo pet godina,da nijesi Srbin, ni cojek, ni junak, vec pogan".
Oficiri se krenu i nadju Avra u Peci.
Major Vujisic sa dvojicom rechenih oficira pridje Avru, stane na mirno i po vojnicki mu ispricha Kraljevu poruku, pa zavrshi: "Ovo shto sam vi saopshtio imate i potpisati."
Avro uzme pero da potpishe, ali mu se ne da....Od jednom se trgne, pozdravi kraljeve poslanike i reche:
"Gospodine Majore,otpozdravi te Kralja Nikolu i recite mu, da je lazh sto je kazao; i da sam ja znao kad je njemu bilo pet godina, da je on i onda nesrbin ni cojek, ni junak i kad je moja majka nosila municiju na shancheve,da se Srpstvo oslobadjava, njegova je prodavala ukljeve u Kotor!"
Kraljevi poslanici se vrate na Cetinje i kazu Kralju Avrov odgovor.
Kralj Nikola razjaren stade vikati: "zovite mi onu pogan!"

Kad je Avro doshao na cetinje i uputio se Kraljevu dvoru, Kralj ga je vidio dje prilazi pa dje cuje on i svi prisutni, glasno povikati:
"Ne pushtajte tu kuchku k 'mene!."

Adjutant dvora sa josh jednim perjanikom polete u susret Avru i kaza : "Stoj brigadiru!"
Ovaj ih uhvati za ruke, odbachi od sebe i reche: " Bjeshte pashcadi!", i udje u dvor.

Gospodaru, ne dolazi k tebe kuchka, no Avro Cemovic iz Berana grada Sprski Djeneral!"

" Avro, aram ti moj ljeb!"

Avro se trzhe i reche"
"Aram tebe Gospodaru, moj ljeb; jer ja ne jedem tvoj ljeb no ti moj!.Ja sam ti sa mojim Ocem i Djedom osvojio po zemlje, pa ti je dao da shnjom upravljash i na nju zhivish!"

Kralj ljut i zbunjene, zavrshi:
Ajde , Avro, ajde Boga mi platicesh mi....

"Nemoj Gospodaru, da se svadjamo;jer ako se stanemo dijeliti visha ce moja drzhava od tvoje biti, makar jedan Cheperak!!!!
Kralj je na ovo potpuno zamijenio.Avro podje u charshiju, uzme kola, pa ni zbogom, podje pravo svojoj kuci u Beranama.Odmah po dolasku umro je, a u narodu je ostalo vjerovanje da je otrovan.....


ps. prepisano iz knjige "Crnogorci u prichama i anegdotama"
strana 95/96
od Micuna M. Pavicevica
pechatana u knjizhari Jova Sekulica
Herceg Novi - Kotor 1929 g.
_________________
po***** vi se u buducnost!

Back to top

Je li taj Avro Cemovic komandovao vojnim snagama koja su vrsila nasilna pokrstavanja u tim krajevim poslije osvajanja 1912/13?

Vasojevići su imali posprdni izraz - Srbljaci pravoslavne Bjelopoljce, Ašane itd.

Srpčenje Vasojevića nije dolazilo iz Srbije, to zapamti, no je srpčenje Vasojevića dolazilo sa Cetinja đe je Nikola bio poludio od srbovanja, pa je napisa u zvanicne knjige, da u Crnu Goru nema nijednog Crnogorca, nijednog Hrvata, nijednog, Muslimana-Bosnjaka, napisa je u zvanicne knjige da u Crnu Goru zive sce sami Srbi.

Pokazaću ti iz Srpskih istorijskih knjiga, da su Vasojevici pripadali vlasti još Crnojevića, sto je i prirodno i normalno.

Ponavljam, sami Vasojevici su imali posprdni izraz za Srbe - Srbljaci, koji bez sumnje kažuje da su se Vasojevici identitetom osjecali drugcije od Srba.

Pokaza sam ti kako su Vasojevici na jefine trikove posrbljeni.

Jel bio Karađorđe Srbin ?
Jes.
E onda si i ti !!!!!!!!!!

Jel Sloba Srbin ?
Jes.
E onda si i ti !!!!!!!!!

To je prava prica za Balkance, nepismene, zatucane.
kod nas se najbolje stvari dobijaju pomocu jeftinih trikova.

Pogledaj dolje moj potpis pa ce ti sve biti jasno.

Ovo je tekst Srbijanca Todica, a govori se o jednom obrazovanom Vasojevicu iz starih vremena.
Podebljao sam neka mjesta, iz kojih se vidi kako je sam sebe taj Nikola Vasojevic, titulisao !



==========================================


KATOLIČKA KNEŽEVINA VASOJEVIĆA


Piše: Rajko Todić


-----------------------------------------------------------------------------
"Između Srbije i Crne Gore nalaze se nezavisna plemena, koja neće da se ujedine ni sa jednom državom. Njih ima 200 hiljada stanovnika. Njihov je knez Nikola Vasojević. Ovaj knez traži pomoć od Francuske i Rima, jer želi da u svom kraju stvori centar propagande katolicizma i kulture među Slovenima, što bi bilo upereno protiv onoga što Rusija radi u Crnoj Gori", pisali su agenti iz Carigrada. Tako je rođen jedan od najfantastičnijih avanturističkih političkih projekata na našem tlu - država, po planini Kom, nazvana Kneževinom Holmijom, projektovana kao glavni saveznik u odbrani poljskih (?) interesa na Balkanu. Fantastičniji od projekata bio je samo njegov izvođač - čovek koji je inžinjersku akademiju završio u Rusiji, pobegao iz ruske u tursku vojsku, radio za Knjaza Miloša na projektovanju srpskih utvrđenja, bio egleski konzul u Novom Pazaru, od Njegoša - Vladika mu je i pesme posvećivao - dobio titulu "Knez Vasojevića", pregovarao sa igumanom Mojsijem Zečevićem o tome treba li Vasojevići da pređu u katolike, u Rimu sumnjičen da je turski špijun, u Atini da je ruski agent, a u Vatikanu proglašen varalicom! Nikola Radonič Vasojević, nesuđeni glavar Holmije, zagonetnu biografiju okončaće zagonetnom smrću. Kakve veze je njegova Kneževina Holmija imala sa Ilijom Garašaninom i njegovim "Nečertanijima"?
----------------------------------------------------------------------------------

Tridesetih i četrdesetih godina devetnaestog veka oči gotovo cele Evrope bile su uprte u Bliski Istok. Posle pokolja nekada najelitnije turske vojske, janjičara (3. juna 1826. godine), sultan Mahmud kao da je tim svojim krvavim činom "obznanio svetu da stara Turska nije sposobna da živi". Znatno pre nego što je srpski istoričar i državnik Čedomilj Mijatović ovako ocenio taj prelomni trenutak Osmanskog carstva, evropski agenti i avanturisti sakupljali su za svoje vlade dokaze o slabostima turske carevine. Verovalo se tada da će se na Bliskom Istoku, na tlu Turske, dogoditi veliki evropski sukob koji će odlučivati o sudbini mnogih naroda.

Među putnicima po balkanskim zemljama bio je i Englez Dejvid Urkvart koji je, početkom tridesetih, posetio Miloševu Srbiju. Pronađene su Urkvartove beleške o razgovoru sa Milošem, iz kojih se vidi da je knez, govoreći o srpskim zemljama, istakao pretenzije Srbije na objedinjavanje Srpstva. Urkvart je bio provereni rusofob; poznato je da je prijateljevao sa Karlom Marksom, a zna se i da se družio sa vođom poljskih emigranata knezom Adamom Čartorskim. Nije isključeno da je, pod uticajem Urkvarta, u knezu Čartoriskom postepeno sazrevala misao o novom preuređenju Evrope. Tražeći mesto Poljskoj u toj novoj Evropi, Čartoriski je smatrao da je neophodno sačuvati Tursku od velike opasnosti sve snažnije Rusije i vezati je za politiku Engleske i Francuske. Aktivnost svojih agenata Čartorski je usmerio ka Južnim Slovenima, posebno ka onima koji su bili turski podanici, u nastojanju da među njima razvijaju duh jugoslovenstva. Tako se postepeno uobličavala strategija po kojoj bi Srbija trebalo da postane stožer objedinjavanja sloenskih naroda na Balkanu. Ova ideja, zamišljena kao pokret Južnih Slovena pod vođstvom Poljaka, u svom izmenjenom obliku, našla je svoje uporište u Načertaniju Ilije Garašanina, ali kao pokret oslobođenja srpskih zemalja od turske vlasti, pod vođstvom Srbije.

Grof Adam Čartorijski (1770-1861) radio je u ruskoj diplomatiji, gde je, dok je uživao naklonost cara Aleksandra Prvog, dve godine bio ministar inostranih poslova Rusije. Zbog učešća u poljskom ustanku, emigrirao je i postao jedan od vođa poljske emigracije. Sedište njegove razvijene agenture bilo je u Parizu, u hotelu "Lamber", gde je i sklopljeno Poljsko-Holmski sporazum Čartoriski - Vasojević.

Knez Adam Čartoriski, međutim, nije radio samo na jednom razboju. Njegovi agenti pleli su mreže oko Srbije, ali su ostvarivanje svoje ideje potražili i na drugoj strani. Mihailo Čajkovski, agent Čartoriskog u Carigradu, u memorandumu upućenom francuskom ambasadoru u Turskoj, obaveštava njegovu ekselenciju o tome da se između Srbije, za koju Poljaci "izražavaju simpatiju", i Crne Gore, nalaze nezavisna plemena. "Oni neće da se ujedine ni sa jednom ni sa drugom državom", piše Čajkovski. "Njih ima oko 200.000 stanovnika. Njihov je knez Nikola Vasojević. Ovaj knez traži pomoć od Francuske i Rima, jer želi da svome kraju stvori centar propagande katolicizma i kulture među Slovenima, što bi bilo upereno protiv toga što Rusija radi u Crnoj Gori..."

Poljaci su, ako je suditi po do sada raspoloživim podacima, veoma ozbiljno prišli stvaranju slovenske države, Kneževine Vasojevića koja je dobila ime - Holmija.

Otkuda tako neobično ime tako neobičnoj kneževini?

Sam Nikola Vasojević tvrdio je da se vasojevićka plemena po planini Kom zovu Holmija, što znači Brda. Reč holm, po svoj prilici, izvedena je po ugledu na tumačenje crkveno-slovenskog ruskog jezika, i znači isto što i hum - uzvišenje na ravnini, brdo ili planina.

A ko je bio čovek koji je pokušao da između Crne Gore i Kneževine Srbije osnuje posebnu državicu? Samozvanac, avanturista ili istinski borac za dobro svog naroda?

Protivurečni su podaci o poreklu, rođenju i prvim godinama života Nikole Vasojevića. Istoričar Ljubomir Durković-Jakšić, ustudiji "Srbijansko-crnogorska saradnja (1830-1851)", upoređujući podatke iz knjiga, novina i dokumenata sa neposrednim svedočenjem potomaka, navodi da je Nikola rođen u selu Lopatama u Vasojevićima, 1797. godine. Otac mu se zvao Staniša, a mati Jovana. Nikolina majka posle Stanišine smrti vratila se u svoj rodni kraj Gornju Moraču i tamo se udala za nekog Grigora Radonića, a kada su se Trebješani, 1804. godine, preselili u Rusiju, sa njima je otišao i Radonić i sa sobom poveo malog Nikolu. Vasojević je završio školovanje u kadetskom korpusu u Petrogradu, kao inženjerijski oficir službovao je u Rusiji 12 godina i dogurao je do čina kapetana. Kako su Trebješani u Rusiji često menjali svoja imena i prezimena, Nikola se, po očuhu, nazvao Gligorov Radonič. Tamo je i njegova majka dobila ime Ana, a i ime njegovog oca Staniše promenjeno je u Mihailo. Drugi su, opet, tvrdili da su Nikolu, kada mu je poginuo otac Staniša, održali radstvenici i da je kao dete otišao u inostranastvo na školovanje, a treći da je Nikola posle očeve smrti pobegao u Kuče, odatle u Austriju, pa u Rusiju, gde se školovao u inženjerijskom korpusu u Odesi.

Nikola Vasojević (Radonić) obreo se, oko 1830. godine, u Carigradu. zbog čega je ovaj inženjer, ruski carski oficir, sa svojom porodicom došao u tursku prestonicu, teško je utvrditi. Navedene su sumnje da je tursko poverenje zadobio time što je sa nekim tajnim planovima prebegao iz Rusije i odmah dobio posao predavača na oficirskoj školi u Carigradu.


U svakom slučaju, Nikoli Vasojeviću, izgleda, i nije bilo tako loše u Carigradu; tamo se on upoznao sa srpskim deputatom Dimitrijem Davidovićem i, po preporuci ondašnjeg ruskog poslanika, srpska deputacija ga je pozvala u Kneževinu Srbiju, kako bi kao vojni inženjer pomagao u utvrđivanju granice između Srbije i Turske. U Srbiji je odmah stekao nove i uticajne prijatelje, ali ga je knez Miloš primio sa podozrenjem. "Ja hoću" rekao mu je Miloš, "da moj inžinjer umje i svinje pasti i planove činiti." Ipak je u Srbiji ostao oko godinu dana, učestvujući u radu komisije za obeležavanje srpsko-turske granice, a onda se, pošto su ga, kako sam kaže, "oblagali" kod kneza Miloša, vratio u Tursku, gde je boravio punih sedam godina kao "general kvartirmajster pri turskim suvoputnim trupama". Iz Bitolja se (pod imenom Nikola Radonić) javlja pismom knezu Milošu izražavajući spremnost da stavi svoje sposobnosti otadžbini ukoliko mu knez "javno ili tajno" poruči, mada mu je i u Turskoj dobro, jer obavlja dužnost "inžinjera i putovoditelja sviju u Evropi turskije dejstvujuščije sila."

Putujući službeno po evropskoj Turskoj, Vasojević odlazi u Prevezu, Skadar, pa u zavičaj - i na Cetinje. Petru II Petroviću Njegošu Vasojević nudi svoje usluge posredovanja (bezuspešnog) kod skadarskog paše; Njegoš prema njemu gaji prijateljstvo i posvećuje mu pesmu u kojoj ga veliča kao srpskog rodoljuba starog kova. Vremenom će se njihovi odnosi pogoršati do otvorenog neprijateljstva, ali tada, 1835. godine, Vasojević je isposlovao da mu Njegoš izda pismenu "gramatu" o plemićkom poreklu. (Njegoš je, inače, i drugima davao slična uverenja, po pravu koje su cetinjske vladike tradicijom nasledile od srpskog patrijarha). Tako je Nikola postao knez Vasojevića, potomak, kako je sam tvrdio, "Sloveno-ostrogorske dinastije". Uradio je kneževski pečat, izveo zanimljivu genealogiju - "rodoslovije Vasojevića koji su živeli u Holmiji", sve do najstarijeg pretka Steva Vasojevića, o kome su se, uz gusle, pevale junačke pesme.


Engleski vicekonzul: kako je, samo u košulji, pobegao za Srbiju

Da bi umanjili uticaj Rusije na Tursku, koja je Osmansko carstvo držala u snažnom zagrljaju, Englezi su se rastrčali po Balkanskom poluostrvu. Posebnu pažnju posvetili su srpskim zemljama pod Turcima, naročitu Kneževini Srbiji, u kojoj je, 1837. godine, za generalnog konzula (bez pitanja Porte) postavljen pukovnik Hoyes, s tim da se za Bosnu, Albaniju i Bugarsku postave vicekonzuli. Hoyes dolazi knezu Milošu u Beograd, a engleski ambasador u Carigradu, lord Ponsonbi, imenuje kneza Nikolu Vasojevića za vicekonzula u Novom Pazaru i to za provincije: Bosnu, Hercegovinu i Albaniju.

Tako je Vasojević, konačno, dobio priliku da se bavi "visokom politikom". Ali, kada je, sredinom leta 1938. godine, stigao u Novi Pazar, tu ga je čekalo neprijatno iznenađenje. Iako do tada, ni kasnije, nikada nije javno delovao protiv turskih vlasti, sada se našao okružen mržnjom novopazarskih muslimana. Rašireni su glasovi da je te predele sultan prodao Englezima i da je Vasojević došao da preuzme vlast. Pretili su mu da će ga iseći na komade, a muselim je naredio muslimanima i hrišćanima da sa njima ne opšte. A kada su mu naoružani Turci naredili da u roku od 20 časova ode iz novog Pazara, jer "oni neće dopustiti da on održava vezu sa knezom Milošem i da razvija zastavu nevernog kralja engleskog", Vasojević je, jedne jesenje noći, "samo u košulji i ogrnut kabanicom" prebegao u Kneževinu Srbiju.

U Beogradu su Vasojevića pritisle nove nevolje. Engleski generalni konzul Hoyes nije mogao da mu pomogne. Njemu je neko prikucao cedulju na kojoj je pisalo: "Oj, Oyesu, iglezni konzule, čuj dobro što ti se govori! Prođi se ti srbskih poslova, jer ćeš gore proći nego tvoj ortak Vasojević!..." Saznalo se, naime, da knez Miloš daje Englezu informacije o Bosni; ruski i auastrijski konzuli i beogradski paša proturili su onda glasove da je Hoyes kriv za događaje u turskim provincijama i engleskom konzulu nije preostalo ništa drugo nego da pobegne u Zemun.

Vasojević se našao u teškoj materijalnoj situaciji. Da bi se nekako izvukao iz bede, molio je Namesništvo i sovjet da mu dodele novčanu pozajmicu. U molbi je isticao da je "plemić koji je svoje pero, šestar i sablju ponudio Kneževini Srbiji", a pozajmica mu je neophodna da bi lično otišao u London i tamo naplatio svoja, devet puta ponavljana, potraživanja nadoknade za svoj rad i pretrpljenu štetu u Novom Pazaru. Pomoć iz državne kase nije mu dodeljena. Preporučeno je da mu pomogne "neki privatnik, kao čoveku Srbinu i hristijaninu." Vasojević se tada obraća komandantu Petrovaradina sa molbom da austrijske vlasti pomognu bar njegovoj porodici dok se on ne vrati iz Londona, ali nije poznato da li je i ovaj njegov zahtev naišao na razumevanje.


Tajni sporazum dva slovenska kneza: Vasojevići kao Poljski saveznici

--------------------------------------------------------------------------------

Knjaz Vasojevića i knjaz Čarotorski, vođe poljskih emigranata, sklopili su tajni sporazum, u Parizu. Knez Vasojevića obavezao se da će Vasojevića pružiti vojnu pomoć Poljskoj, i da će otvoriti magacin oružja i municije "za poljsko oslobođenje". A za uzvrat Poljaci će Vasojevićima obezbediti 60 hiljada franaka, 300 oficira i vojnika i 15 hiljada pušaka. Vasojevići su se obavezali da će u slovenskim zemljama raditi naširenju unije. Na ime akontacije Knez Holmije tražio je odmah 40 hiljada, a Poljaci su pristali da mu daju pet hiljada - tri odmah a dve kasnije (znači: nikad). Sporazum je trebalo da bude ratifikovan u Vatikanu, ali Nikola Vasojević, rimskim kardinalima bio je sumnjiv...

--------------------------------------------------------------------------------


Pomoć je, po svoj prilici, Nikola Vasojević pronašao u Turskoj. Godine 1840. našao se u Carigradu, odakle je otputovao u Pariz. U šarenilu ove evropske metropole, među državnicima i diplomatama, propalim plemićima i isluženim vojnicima, emigrantima i agentima; u svetu avanturista i prevaranata, Vasojević je video jedinstvenu priliku da izvuče nekakvu korist od titule kneza Vasojevića. Nemirnog duha, okretan i snalažljiv, a pritom obrazovan, lepih manira i znalac više jezika, Vasojević je obilazio mnoge zvanične ličnosti, sticao nova poznanstva i prijateljstva. Tako je ušao u krugove poljskih emigranata i do njihovog vođe kneza Adama Čartoriskog.

Dva slovenska kneza odmah su pronašli zajednički jezik. Vasojević je u Parizu već bio napisao i objavio jedan memoar o istoriji svoje državice Holmije; Čartoriski je u "knezu Vasojevićkih Brda i Severne Albanije" brzo prepoznao čoveka koji bi kao "načelnik plemena u Slovenstvu", uz pomoć Francuske, engleske i Vatikana, mogao da poradi za poljsku stvar. Njih dvojica sklopili su tajni usmeni dogovor, a Čartoriski je, 6. aprila 1841. godine, napravio pismeni "rezime" ovog sporazuma.

Knezovi su se dalje dogovorili da Čartoriski interveniše kod vlada Francuske i Turske u korist Vasojevića; oba kneza su se obavezala da će, u zajedničkom interesu, podupirati svoje planove kod vlada kneževina srbije, Vlaške i Moldavije i kod vođa svih slovenskih plemena. Čartoriski je odredio svog tajnog diplomatskog agenta u Holmiji, a Vasojević je tražio da mu se dodeli 40 hiljada franaka kako bi organizovao vojsku od 500 ljudi pomoću koje bi pacifikovao svoju zemlju i uveo naplatu poreza. Čartoriski se složio da mu dade pet hiljada franaka i to tako da mu se tri hiljade isplati odmah, a dve hiljade franaka će dobiti kasnije, u Rimu. Vasojević je onda prihvatio da u svoju vojsku primi i kozake "nekrasovce", da Poljaci u Holmiju pošalju nekoliko oficira i vojnih instruktora i da se u Vasojevićima izgrade magacini za municiju koja bi se kasnije koristila u oslobođenju Poljske. Kao znak dobre volje zbog postignutog dogovora, Vasojević je, čak, obećao da će njegova Holmija pružiti i vojnu pomoć Poljskoj kada im ona bude zatrebala.

Usmeni dogovor, kako to dolikuje rangu i renomeu dogovarača, krunisan je donošenjem Konvencije u 15 tačaka kojom je potvrđeno "iskreno i stalno prijateljstvo" i precizirane međusobne obaveze "stvarnog vođe" poljskog naroda, Njegovog visočanstva kneza Čartoriskog i vođe samostalnog plemena Slovena, Njegovog visočanstva kneza Vasojevića". Između ostalog, Konvencija je obavezivala Čartoriskog da za ostvarivanje Vasojevićevog projekta "radi pomoći prvih koraka, učini sve da bi našao: prvo - sumu od 60 hiljada franaka, drugo - 300 Poljaka, oficira i vojnika koji pripadaju raznim rodovima oružja i znaju razne zanate i treće - 15 hiljada pušaka."


Čartoriski je odmah pristupio ispunjavanju svojih obaveza. Uputio je notu visokim francuskim vlastima i počeo prikupljanje novca. Vasojević je, ističući svoju nameru da "pomogne rimokatoličkoj veroispovesti u slovenskim zemljama i organizuje unije za dve crkve", zatražio da "ima nekakav pergamin sa titulom" kojim bi mu se priznala prava kneza. Takav dokument mogao se dobiti samo u Vatikanu.


Projekat se raspada u Vatikanu:"Hiljade prevara" kneza Holmije

Svi putevi vodili su u Rim. Od Vatikana se očekivalo "ratifikacija" Konvencije dvojice slovenskih knezova, tamo će biti obezbeđen deo novca za ostvarivanje Vasojevićevog projekta i "pergamim" kojim se ozvaničava titula kneza Holmije. Nikola Vasojević je odmah krenuo preko Rima na Jug sa namerom da, najdalje do 27. juna 1841. godine, stigne u Solun. Specijalni agent Čartoriskog, Mihailo Čajkovski, dobio je, izgleda, zadatak da pripremi Vasojevićevo putovanje, ali i da prati njegovo ponašanje i pismeno obaveštava vođu poljske emigracije.

Projekat je iznenada počeo da se raspada, upravo u Rimu, gde su celu stvar osujetili poljski sveštenici-jezuiti. Pošto je u međuvremenu u Parizu, u "Demokrati poljskom", organu poljske demokratske stranke, objavljen tekst Konvencije, uz propratni prilog "Knez Čartoriski i knez Vasojević" i komentar da je kardinalu Lambrusiniju preporučen Vasojević kao čovek "koji želi raditi na uniji", oprezni kardinal nije dopustio da se kompromituje Apostolska stolica i prikupio je dosta neprijatnih podataka po knezu Holmije. Čartoriski je kritikovan što je poverovao čoveku koji se predstavljao kao knez zemlje "kojoj nije mogao da dadne ni ime". Verovalo se da je Vasojević izbačen iz engleske službe zato što je ruski špijun. Konačno, Vatikan se elegantno izvukao iz sumnjivog projekta; Vasojeviću nije dao obećanu sumu novca, a Konvencija je ostala nepotpisana u rukama jedne i druge strane.

Prateći tragove Vasojevića Čajkovski je u pismu saopštio Čartoriskom da je knez Holmije usput napravio "Hiljade prevara". U Napulju je, kažu, komesaru tamnošnje milicije obećavao mesto ministra policije a dvojici direktora mesto ministra mornarice u svojoj budućoj carevini. Na Malti je Čajkovski od francuskog konzula saznao da mu je Vasojević nudio "mnoge usluge". U Atini se, opet, verovalo da je on služio kao ruski pa engleski agent, da nije vođa nijednog plemena i da je samozvani knez. Turski poslanik u Atini izrazio je Čajkovskom sumnju u Vasojevića zato što je on u Parizu posećivao rusku ambasadu. Pričalo se još da je Vasojević bio preduzeo posao pravljenja nekakvog zida oko Atine, da posao nije obavio, već je pokupio novac i pobegao. (Moguće je da su neke priče iz grčkih izvora potekle od komandanta jednog bataljona Vasosa, koga su zvali Vaso Crnogorac i koji je bio rodom iz Vasojevića).


Franjo Zah bio je jedan od agenata kneza Čarotoriskog. Rodom iz Moravske, ovaj Čeh igrao je važnu ulogu u istoriji Srbije, u čiju vojnu službu je stupio posle poljskog ustanka (1930-1931). Bio je upravnik artiljerijske škole, dogurao je do čina generala, prema njegovim planovima vođene su operacije u prvom srpsko-turskom ratu, bio je komandant Ibarske vojske, koja - porazom kod Sjenice - nije ispunila zadatak oslobađanja Sandžaka i spajanja sa crnogorskom vojskom.


Pa ipak, ni Čartoriski ni njegov agent Čajkovski, nisu gubili nadu u Vasojevića. Do Čajkovskog su, iz Beograda i Carigrada, dopirale vesti da je on, u stvari, "dobar junak i čovek". U Carigradu je, naime, Čajkovski upoznao Vukašina Radišića, sekretara srpskog poslanstva i Simeona Andrejevića Igumanova koji su mu pričali da u zemlji o kojoj govori Vasojević "žive uskoci, hajduci, Piperi, Vasojevići, Bijelopavlići i Skadrani" i, kako među njima ima rimokatolika, oni se ne mogu ujediniti sa Kneževinom Srbijom. Iako Vasojević nije knez tih plemena, pričali su Radišić i Andrejević, on je ipak branio hrišćane od Turaka, kao engleski vicekonzul ostavio je "dobro ime", ali je održavao veze sa Rusima, Turcima, Englezima i na kraju sa Francuzima. Zbog svega toga, pisao je Čajkovski Čartoriskom, Vasojevića bi trebalo upotrebiti u političkom radu u Albaniji i "u svemu ga iskoristiti", jer je "varao samo u pogledu sebe ali nije varao o kraju o kome je govorio". Sa Vasojevićem ne bi trebalo više raditi na uniji jer su protiv njega agenti Moskve. Poslovi oko unije rimokatoličke i pravoslavne crkve mogu se usmeriti na Simeona Andre-jevića koji pomaže sekretara srpskog poslanstva u Carigradu Vukašina Radišića, "čija je namera da se zakaluđeri i postane episkop da bi mogao raditi na uniji". Tako će se uspeh na ovom poslu pripisati Čartoriskom.

Slutnje u zavičaju:"Ja vidim propast koju mi Rusi gotove"

Projekat o stvaranju posebne državice između Crne Gore i Srbije izazvao je pravu buru na Balkanu. Vasojević iz igre nije bio izbačen zbog toga što se saznalo da je on pustolov i prevarant (što se u političkim poslovima toga vremena smatralo uobičajenim), već što je na javnost iznet njegov naum da deo Južnih Slovena prevede u uniju i, u skladu sa ciljevima poljske politike, pojača položaj rimokatolika u celovitoj Turskoj za borbu protiv Rusije. Presudilo je bilo to što je kod Vatikana protestvovala Porta, a Engleska je stala na njenu stranu, u uverenju da će se time na Bliskom Istoku stvarati nove, nepotrebne komplikacije.

Kada propadne jedan politički projekat, onda, po iskustvu istorije, i glava njenog tvorca počinje da klizi sa ramena.

Šta se, potom, događalo sa knezom Vasojevićem, nije teško pretpostaviti. Iz Skadra Nikola Vasojević, septembra 1841. godine, piše svom sinu Aleksandru: "...Turci, koji već odavno kao vuci skreže zubima na mene, dogovorili su se bili da me iz pištolja ubiju na ulici polazeći, ili na šetnji, i zato premda bi potrebito bilo još malo više zadržati su u Skadru nabljudenija radi za intrigom čužestranom u ove krajeve, u svoj itnji morao sam se ukloniti..."


Vasojević je pobegao u zavičaj. Putovao je do sela Kralja u Vasojevićima preko Kastriota, Hota i Klimenta. pratila su ga "tri junačka momka", a nosio je "tri tovara soli i druge kojekakve bezdjelice"; so da pokloni "siromašnim znancima", a "vojvodi i pročim starješinama fes, burmuticu ili maramicu". Kada je bio u Đurđevim Stupovima, posetio je igumana Mojsija Zečevića, istaknutog vođu Vasojevića u borbi za prisajedinjenje ovog plemena Crnoj Gori. U pismu sinu navodi da je Mojsija pokušao "prisojediniti", ali mu je iguman odgovorio: "Gospodaru, imaš li ti para da nam daš da budemo s tobom, a to bez rosinskih mohura i bez vladike crnogorskog volje, mi se tebi prisojediniti nećemo. Ti si se odjelio od Rusa i oćeš Ingleza da dovedeš ovde. Valja da si i ti Inglez što njima držiš stranu".

Ovaj razgovor naveo je Vasojevića da sina upozori: "Ja sad vidim propast koju mi Rusi gotove, da me upropaste. Razumeo sam od istoga igumana i to, da su mi Turci na sve strane zatvorili put i sedam hiljada groša tom naznačili koi bi ubio ili živa uvatio... Nu mene su u veliku brigu bacile ruspletke u našim stranama... Rusija požertvovavši Crnoj Gori 17.000 talira zapovedila je vladiki crnogorskom, da se jedna čest iz ovih novaca opredjeli na glavare prečih plemena izvan Crne Gore... s tim samo jednim uslovijem, da ostanu vjerni Rusiji. Evo ovo su objasnenija igumana Mojseja, koi se na plati ruskoj kao špion nalazi. U prizreniju, pak, moemu Rusija je naručila vladiki crnogorskom, ili da me gdegod tajno učini ubiti, ili da me nekako izmakne, i od plemena udalji, ili najposle da me kod moi plemena opadne i obšte nedovjernost i prezrenije obštenarodno baci..."

Očigledno je da Vasojević, napušten od svojih prijatelja i zaštitnika iz Evrope, nije uspeo da zagospodari plemenima u svom zavičaju. Tokom 1842. i 1843. godine štampa prati njegova kretanja. Zabeleženo je da ga je skadarski paša uhapsio i "kao uzbunitelja naroda" sproveo u Carigrad, ali je on otuda utekao. Imajući u vidu njegove odnose sa višim turskim vlastima, pre će biti da je Vasojević pušten iz zatvora.

Zna se takođe da je, u septembru 1843. godine, Vasojević boravio na Cetinju. Tu se sa njime upoznao Stjepan Car koji je kasnije pričao Franji Zahu, agentu Čartoriskog u Beogradu, da je Vasojevića sreo u jednoj kafani, gde mu se predstavio kao potomak jedne kneževske porodice i bivši konzul. Zah u pismu informiše Čartoriskog da je od Cara saznao kako "Vasojević živi među Crnogorcima, u tom delu zemlje koja je najviše uzdignuta, i u isto vreme najbrdovitija. Brđani neće da se poklone vladici, i manje više hiljadu ljudi ne pristaje da mu plaća harač. Gospodin Vasojević je skoro njihov gospodar, iako drži da je to republika, koju bi trebalo da evropske sile priznaju". Tada je Vasojević, navodno, predložio Caru da stupi kod njega da bi se borio protiv Turaka. Stavljao mu je 400 ljudi pod komandu, ali je Car odbio ponudu.


Zagonetna smrt: Da li je iguman Mojsije okrvavio ruke?

Govoriti tada tako javno na Cetinju, i to jednom nepoznatom strancu, mogao je samo neko kome su dani već izbrojani, ili onaj čija se reč smatra nerazumnom i ne proizvodi nikakve političke posledice. Vasojević je bio dovoljno poznat među svojim zemljacima, ali i u Evropi. Svaki njegov korak praćen je u štampi ili u beleškama agenata i diplomata. Tako je zabeleženo da su, u proleće 1843. godine, Turci odveli u Skadar neke vasojevićke glavare, među njima i igumana Mojsija. Nikola Vasojević je intervenisao kod Turaka i glavari su pušteni. Posle toga glavari su se jedno vreme uspešno sporazumevali sa Turcima, pa je Vasojeviću ugled porastao na obe strane.

Prema predanju, iguman Mojsije je oklevetao Vasojevića kod Njegoša koji ga poziva na Cetinje. Na putu, u selu Donji Zagarač, 30. maja 1844. godine, Njegoševi perjanici Vuko i Todor Toroman i njihov rođak Mićo Toroman ubijaju Nikolu Vasojevića. Sahranio ga je Petar Ćupić iz Zagarača, a knez Danilo je, 1857. godine, naredio da se Vasojevićev grob poravna.

Vasojevićeva smrt bila je zagonetna kao što je bio zagonetan i njegov život. Prema drugom predanju, Vasojevića su zabunom ubili Zagore koji su zbog krvi izbegli iz Riječke nahije. Mislili su da je Turčin, a kada su videli da su ubili hrišćanina, pobegli su u Tursku. Treću verziju o Vasojevićevoj pogibiji doneo je u Srbiju neki Petar Šušić iz Mostara. Njih dvojica su, navodno, zajedno pošli u Srbiju i kod Đurđevih Stupova napali su ih dva Turčina i dva Srbina. Vasojević je poginuo, a Šušića su napadači opljačkali. Šušić je o ovom napadu obavestio igumana Mojsija koji je naredio da se Vasojević sahrani.

Franjo Zah je u raportima iz Beograda knezu Adamu Čartoriskom najpre saopštio Šušićevu verziju Vasojićevog ubistva, a potom je izvestio da je Vasojevića "ubio ili bar Turcima denuncirao" iguman Mojsije, zbog toga što je ovo pleme, po nagovoru svog kneza, odbilo da plaća Turcima harač. Zah je još dodao da Vasojevićeva porodica živi u Beogradu "skoro u siromaštini" i da njegova žena "nije volela politiku koju je Rusija vodila u Kneževini Srbiji, iako je bila Ruskinja".

Štampa raznih zemalja izveštava različito o Vasojevićevoj pogibiji. Pojedini listovi su tvrdili da su Vasojevićeva ubili razbojnici kada je putovao u Crnu Goru; drugi da se "isticao kao pretedent na crnogorski presto" i da je ubijen od strane razbojnika, da je sve to u početku bacilo sumnju na vladiku a da je sumnja kasnije otklonjena; treći da je u Vasojevićevo ubistvo umešan "iguman Mojsilo koji se protivio da Vasojević bude u svom plemenu vrhovni poglavar".

Vasojevićeva žena Anastasija pisala je, u avgustu 1844. godine, Njegošu i zatražila da joj objasni kako je poginuo njen muž. Istog meseca, sa istim pitanjem, Njegoš je iz Beograda dobio pismo od pesnika Sime Milutinovića Sarajlije. Svom nekadašnjem učitelju Njegoš je odgovorio da se Nikola Vasojević bio uputio sa jednim "turskijem uskokom iz Podgorice put Srbije". Nego, kao čovek koji gotovo bješe poludio i sami znate, premjeni svoj plan i s puta se blizu granice srbske povrati i opet obrne natrag preko Turske, odatle dođe na granicu crnogorsku... Uskok, sprovodnik nežev, koi je zla Crnogorcima činio, nesmjede unutra u Crnu Goru uljezti, zaište na granici od kneza da mu platu obećanu što ga je dovle sprovodio i s njim tumarao, dade, no knez, kako ubogij siromah, nije imao što da mu da, sprovodnik mu šćede silom uzeti nešto, a knez ne dopusti. Tu se posvade i upiri sprovodnik puškom i ubije kneza i odatle uteci. To je bilo 30. maja 1844. godine, na dvije ure noći... Strogij je ispit učinjen sudejskijem načinom nad onijem selom blizu kojega je on poginuo; nekoliko je seljaka u tavnici bilo pozatvarano, no kada se je stvar razvidjela kako je otpuštili su se. Ubica je onaj istij veče utekao natrag u Tursku. Ime mu je Gigoje Vukotin, familijom Božović..."

U proleće 1845. godine, Vasojevićeva supruga Anastasija dolazila je u Crnu Goru da obiđe mesto gde joj je muž poginuo i da mu u selu Zagaraču podigne spomenik. Ruski konzul u Beogradu Danilovski zamolio je u propratnom pismu Njegoša da joj pomogne u nevolji. Njegoš je, u odgovoru Danilevskom, "žalio Anastasiju" koja je žrtvovala sebe radi jednog ludaka". On joj nije mogao pomoći jer je i sam bio u teškoj situaciji, pa je zamolio Danilevskog da preporuči Rusiji da se njena deca tamo prime na školovanje, "tim pre što je Anastasija poreklom Ruskinja".

Od panslavizma do Načertanija: Tajno slovensko društvo u Beogradu

Veza poljskih emigranata sa nesuđenim knezom Holmije, po mišljenju istoričara Ljubomira Durkovića-Jakšića, imala je i pozitivnu stranu. Posle neuspeha sa Nikolom Vasojevićem, oni su uvideli da se jačanjem Kneževine Srbije, uz pomoć Crne Gore, može ostvariti oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena. Uočavajući da bi raspadom Turske najviše dobili Rusija, Austrija i Pruska, koje su gospodarile rasparčanom Poljskom, poljski emigranti su nastojali da održe tursku carevinu, očekujući od nje, kao i od zapadnih sila, pomoć u borbi za oslobođenje svoje zemlje. Sanjali su o slovenskom carstvu od 90 miliona ljudi koje bi nastalo prije jednog opšteg ustanka i koje bi se delilo na četiri države: rusko-slavensku, poljsko-slavensku, češko-slavensku i ilirsko-slavensku. Ilirsko-slavenska država bi se prostirala na području celog evropskog dela turskog carstva, a Srbija kneza Aleksandra Karađorđevića bi u njenom stvaranju imala posebnu, vodeću ulogu.

U Beogradu je agent Čartoriskog, Čeh-Moravac Franjo Zah, imao naročite zadatke. Ljubomir Durković-Jakšić, prateći Zahovu aktivnost, uočio je njegovo nastojanje da Kneževinu Srbiju usmeri na ovladavanje pobunjenim plemenima Pipera, Vasojevića, Bjelopavlića i Kuča. Trebalo je nekako i Njegoša privoleti za ovaj plan; zato je Zah predvideo da crnogorski vladika dođe na čelo pravoslavne crkve svih Slovena koji su bili pod Turskom.

--------------------------------------------------------------------------------

NAJKRAĆI PUT DO MORA I KNJAZ SVETISLAV

Nikola Vasojević i njegova supruga, Ruskinja Anastasija, imali su četvoro dece - sinove Aleksandra (Altomana), Branislava i Svetislava i kćer Jelisavetu. Aleksandar je, još 1836. godine, bio inženjer-praktikant u Kneževini Srbiji. Pisao je za novine i, po svoj prilici, prvi je postavio pitanje "najkraćeg puta za sojedinenije srbske trgovine sa Jadranskim morem". On je, u stvari, nacrtao i opisao dve varijante puta od Beograda do Skadra. Predviđao je "sjajnu budućnost Beogradu", ukoliko se, pored trgovine preko Trsta, većma okrene kraćem i isplativijem putu ka Južnom Jadranu.

Za Vasojevićevog sina Svetislava zna se da je, pedesetih godina, bio praktikant u crnorečkom okrugu. Za razliku od starijeg Aleksandra koji se bavio privrednim pitanjima i inženjerijskim poslovima, Svetislav je izgleda imao političke ambicije, ako je suditi po pismu koje je neki Ljudevit Španić poslao iz Beograda Ljudevitu Gaju, tvorcu ilirizma u Hrvata, Svetislav je imao nameru da se namesti kao nasledni knez Holmije.

Kako je, međutim, od smrti Nikole Vasojevića bilo prošlo više godina, Španićevo pismo kipti neverovatnim i "dramatičnim" događajima i ocenama. Vasojević je tako postao "genijalni general Ruski, pa "prezident vrhovnog štaba" u turskoj vojsci, "konzul engleski" koga "plemena holmijska, a imenito vasojevićka" na narodnoj skupštini izabraše "za vrhovnog svoga voždu". ... "Politika austrijska, a osobito ruska, nemogavši podneti da se u truskim pokrajinama diže jedan suveren pod pokroviteljstvom Engleske, zaključiše u potajno smaknuti kneza Vasojevića. Izvršenje ovog paklenog zaključka bi izručeno vladiki crnogorskom, koji je ionako treptao pred knezom vasojevićem..."

Španić zatim opisuje "dramatične" događaje, u kojima je, posle kneževe pogibije, u osveti plemena Vasojevića poginulo "više od 300 Crnogoraca", a i "knjaginja također, da si osveti smrt supruga prodre i ona u Crnu Goru, i čim bi bila sa svojim momcima razorila nekoliko sela, vrati se među svoj narod, koj ju ljubiše i štovaše kao majku svoju".

Narod "Knjaževine Vasojević", piše Španić, na skupštini je zaključio da "neće birati nikakvog knjaza, sve dok jedan od sinova pokojnog knjaza ne bude mogao zastupati otca svoga". I tako, Španić preporučuje Ljudevitu Gaju da poradi za "knjaza Svetislava" koji je "sada nastupio u 18 godinu, a mladić je "pun poleta i odvažnosti". "Njegova je želja", ističe Španić, "da bi vi hteli s njime zajedno kormilo holminskih nezavisnih plemena primiti, pa ako se ne bi na to mogli odvažiti, da bi ga, barem do Skadra opremili, gde će ga njegovi Vasoevići dočekati i u sredinu dopratiti..."

"Ovo je zgoda i vreme" za "jedno dviženije političko", zaključuje Španić i Gaju uz pismo prilaže detaljan opis zemlje i mapu "Knjaževine Vasojević".


--------------------------------------------------------------------------------

RUSIJA KAO "VRAG BOŽIJI"

Iz cele naše nacije, može biti, ja sam jedini najdrznovenši i najotvažniji sin otečestva, koi se staram od toliko godina, i od toliko godina trudim se, da izbavim braću i rod hristijanski ispod sramotnog (jarma), a Rusija za podjarmiti nas i sve svoim muzikami i robovima učiniti stara se ovakog čoveka udaviti i oteti narodu. Kako ćete vi sada nazvati Rusiju, koja e, iako jednom se Bogu klanja i gotovo jednim jezikom s nama govori, i za koju su otci naši često krv svoju prolivali, i koja nas je svagda uvjeravala o njenoj iskrenosti? Velim, kako ćete vi sada nazvati Rusiju? Naravno vragom Božiim, vragom česti obšteg blagodjestvija naroda hristijanskog. Na Austriju ja ni malo ne žalim, barem znam da nam je uvek vrag bila i biti će..."

Ovako je Nikola Vasojević pisao svom sinu Aleksandru. Njegova pisma su objavljivana u novinama toga vremena, ali su delovi o Vasojevićevim političkim pogledima na rusku politiku, po pravilu, izostavljani. Ljubomir Durković Jakšić pronašao je ova pisma u zaostavštini Janka Šafarika. Utvrdio je, takođe, da su neki delovi dospela do Franje Zaha koji je o njihovoj sadržini raportirao Čartoriskom. Međutim, sin Aleksandar nije dozvoljavao da se objavljuju dokumenti o njegovom ocu. Zaklinjao je svog sina Todora, Nikolinog unuka, da pisma, zbog dinastičkih borbi, nikome ne pokazuje. Nikolin praunuk, lekar Stevan Vasojević, tek u leto 1944. godine, dozvolio je ljubomiru Durkoviću-Jakšiću da fotografiše pečate njegovih predaka.

--------------------------------------------------------------------------------

HOLMIJA - BRANA UJEDINJENJU

Danas se u javnosti malo zna o Nikoli Vasojeviću i njegovoj državici Holmiji, a u vreme kada je ovaj projekat nastojao, i docnije, o tome je pisala srbijanska, crnogorska, vojvođanska, poljska, pa i evropska štampa; tragovi o naumu Nikole Vasojevića mogu se naći u knjigama Đ. Mušickog, R. Gavranskog, Hekara, P. Rovinskog, M. Velimirovića, D. Vuksana, M. P. Cemovića, M. M. Pavićevića, R.V. Vešovića.

Najpotpuniji podaci i ocene o Vasojevićevom životnom projektu prezentirani su u odeljku "Pokušaji stvaranja državice Holmija" u istorijskoj studiji dr Ljubomira Durkovića-Jakšića "Srbijansko-crnogorska saradnja 1830-1851)" koju je 1957. godine objavila Srpska akademija nauka. Ljubomir Durković-Jakšić je u ovoj knjizi, manirom vrsnog istraživača koji je, bolje nego iko u nas, poznavao suštinu srpsko-poljskih odnosa, prateći neobičan, dramatičan životni put i ambicije Nikole Vasojevića, zaključio da je "on svojim radom ometao akciju u cilju proširenja Crne Gore i njena, u krajnjem cilju, ujedinjenja sa Kneževinom Srbijom."

--------------------------------------------------------------------------------

Projekat o stvaranju posebne državice između Srbije i Crne Gore izazvao je čitavu diplomatsku buru na Balkanu. Unijaćenje Vasojevića, trebalo je da pojača uticaj rimokatolika u Turskoj imperiji, i bilo usmereno protiv Rusije - procenjeno je bilo da će padom rasklimatanog otomanskog carstva, Rusija najviše profitirati, i to je trebalo osujetiti. S druge strane, to je trebalo da bude najjača brana ujedinjenju dve srpske države, naročito posle procene da Knjaz Miloš o tome ozbiljno razmišlja. Porta je protestvovala kod Vatikana, a protest je poduprla Engleska, uplašena od novih komplikacija na Balkanu...

--------------------------------------------------------------------------------

Quote:

---

Originally Posted by G R A D

Vasojevi? ?ivi me?u Crnogorcima, u tom delu zemlje koja je najvi?e uzdignuta, i u isto vreme najbrdovitija. Br?ani ne?e da se poklone vladici, i manje vi?e hiljadu ljudi ne pristaje da mu pla?a hara?. Gospodin Vasojevi? je skoro njihov gospodar, iako dr?i da je to republika, koju bi trebalo da evropske sile priznaju".

---

interesantno. vasojevic kao poseban medju crnogorcima.
josh interesantnije. brdjani, chush brdjani, ko je sad to, nece da se poklone vladici!!!!
najinteresantnije. brdjani nece da placaju harach vladici!!!!!!

Quote:

---

Originally Posted by Bonja the Zmaj

Je li taj Avro Cemovic komandovao vojnim snagama koja su vrsila nasilna pokrstavanja u tim krajevim poslije osvajanja 1912/13?

---

izgleda jes.......


A pocetkom februara 1913. godine iz rozajsko-tutinskog kraja prebacena je u gusinjsko-plavsku oblast Donjo-vasojevicka brigada pod komandom brigadira Avra Cemovica. Zasto i sa kakvim zadacima je ova brigada prebacena na plavsko-gusinjski teren, kada je situacija vec bila mirna, to nije objasnjeno. Medjutim, nakon dolaska brigade otpoceo je novi process, pracen tada masovnim nasiljima i zlocinima. Najprije su zatvoreni 11 najistaknutijih prvaka Plava i vec sutradan, nakon formalnog i grupnog saslusanja izvedeni su na mjesto “Racina” kod Plava i javno strijeljani.
Medju strijeljanima bio je i Mula-Sado Music, do tada imam plavske dzamije. Ovaj slucaj je kasnije opisao njegov sin Zufer Music, kasnije ratni komandant partizanske brigade i general-major JNA. U djelu o Plavu i Gusinju, koji nije zavrsio, njegov sin – opisao je i strijeljanje svog oca, najvjerovatnije kako mu je to stric objasnio. On pred strojem za strijeljanje nije molio za oprostaj, vec je podigao ruku i pozvao prisutne da prouce “Kelim i Sehade” (uobicajenu vjersku molitvu muslimana prije nego izdahnu, ako su to u mogucnosti, a koja glasi: “Eshedu en la i Illahe, ve eshedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu” , sto u prevodu sa arapskog znaci: “Ja vjerujem i ocitujem da nema drugog Boga osim Allaha dz.s. i da je Muhammed Boziji rob i Njegov poslanik” ).
Music je u svom nezavrsenom dijelu pisao i o tome da ga amidza Salih, koji mu je poslije strijeljanja oca bio staratelj, u ljutnjim danima izvodio u Babino polje, odvodio ga u sumu i ucio kako da gadja iz pistolja a da ne promasi cilj, pripremajuci ga na taj nacin kako da osveti svog strijeljanog oca. Tih godina gradio se put od Murine do Cakora. Na njemu je radio kao gradjevinski inzenjer Gavro Cemovic, rodjak Avrov. Amidza Zufirov je zelio da iskoristi tu situaciju pa je svog sinovca uputio na Cakor sa zadatkom da osveti oca. Takvi su tada bili obicaji. “Kada se priblizio Gavru, pise Zufer, on me je primjetio, ne sluteci sta ciljam, pozvao me u svoje drustvo. Pekli su neko jagnje. Veoma me je pristojno docekao i meni se kao covjek svidio. Odustao sam da ga ubijem i osvetim oca. Stric je kasnije bio veoma ljut na mene. Ja sam kasnije posao na skolovanje i nisam se vise sretao sa Gavrom. Moja su se shvatanja o tome vec bila izmjenila i moj otac je ostao neosvecen.” Ovo isticem da bih predocio kakva su se shvatanja nakon spomenutih strijeljanja formirala u svijesti ljudi.
Sacuvan je i sluzbeni izvjestaj ondasnjeg zastupnika-predsjednika plavske opstine Radovana Popovica, kojeg cemo citirati jer kao takav najvjernije predocava stvarno stanje. U njemu stoji:
“Jos u pocetku mjeseca marta ove godine dosao je ovdje komadant Vukota Pantovic sa podrucnim bataljonom, kao posada u Plavu. Cim je pomenuti dosao dobio sam naredbu od div. sreskog kapetana Milivoja Dragovica, od 4. marta t.g., P. broj 412, da uhvatim i u zatvor stavim pod velikom strazom: mula Sada (Musica), Aba Redzepagica, Smaila Medova Cerovica, Seca Ram Mrgina iz Skica, Junuza Nurova, Adema Pesterca i Dema Markovica, sto sam i ucinio. Te noci kada sam imenovane stavljao u zatvor kazali su mi: Milan Vesovic i Balsa Basic da zatvorim jos (H)Aka (H)Hadzimusovica, Osman-agu Sehovica i jos neke, za koje se sada ne sjecam, ali sam ja odgovorio da bez naredbe pretpostavljenih to ne mogu uciniti, niti imam razloga, na osnovu cega bi ih zatvorio. Sjutradan, rano, kada sam izasao u pijacu, vidio sam na ulici postrijene vojnike u dvije vrste i medju istima povezani: mula Sado Muslic, Demo Markovic, Osman-aga Sehovic, Beco Alimulic, (H)ako i Junuz - braca Omeragici, Ago i Emin-braca Ferovici, Mazo i (H)Ako (H)adzimusovici i Seco Ferovic, a policiju svu prekomandovali, te naredili da pazi na narod plavski, koji je bio sakupljen telalom, da gledaju kad ce se gore imenovani strijeljati. Kada sam sve ovo pogledao, meni je cisto ovaj slucaj iznenadio, i kada je vojska krenula niz varos, posao sam i ja, kao ovdasnji zastupnik predsjednika, da prisustvujem strijeljanju imenovanih, posto sam o tome malo docnije saznao. I kada smo dosli na “Racinu” ispred varosi, tu je nad povezanim Plavljanima izvrseno strijeljanje, a okupljeno ondasnje stanovnistvo vikalo je iz tri puta:”Zivio”. – Toga dana kada su vojnici iz bataljona komandanta Pantovica ulazili u kucu Emina Ferovica, te istog izveli iz kuce i bili ga (tukli ga). Ostali Ferovici i dr. dosli su u kancelariju opstinske uprave i molili i kumuli da im se dade spas, da ih ne prste vojnici. Ja sam iste sa velikim teskocama povratio u njihove kuce, a te noci izvjestio Oblasnog upravitelja u Peci o neredu koji su pocinili vojnici iz bataljona Pantovica”.
Posto je uloga Avra Cemovica u svojstvu komandanta brigade i generala crnogorske vojske bila u svim slucajevima presudna, objasnicu da je on bio sin Panta Cemova, poznatog narodnog prvaka iz beranske kotline, koji je poginuo u sukobima sa Turcima. Njegov sin Avro izvrsio je osvetu ubijenog oca i stekao povjerenje svojih sunarodnika, istakao se 1912. godine prilikom zauzimanja Rozaja i Peci, u svojstvu komandanta odreda. Iako je bio nepismen, kralj Nikola ga je imenovao za generala crnogorske vojske i komandanta Donjo-vasojevicke brigade. Na toj duznosti, kada je komandovao brigadom na preostorima oko Rozaja i Tutina ostao je u sjecanjima srpsko Ibarske divizije kao veoma surov i neobrazovan komandant. U vezi sa tim komandant Srpske ibarske divizije 20. novembra 1912. godine izvjestio je nacelnika mitrovackog sreza, isticuci da je na tom terenu “nastupio takav haos i nered da je u ovim prilikama apsolutno izlisno zadovoljiti opstinsku organizaciju i administraciju”, isticuci:
“Crnogorske neregularne cete predvodjene generalom Avrom Cemovicem iz Berana kompromituju svaku legalnu vlast. Oni pale privatne gradjevine, otimaju i vode sobom tudju stoku, ubijaju mirne ljude, remete svaki red zaveden u ovim krajevima (…) Oni vrse nasilju nad slabim, muslimanskim zenskinjem, sto j po vjerskim propisima muslimanskim najvisa sablazan.”
Na ukazivanje nacelnika sreza da se tako ne treba ponasati jer “da se ratom moze promjeniti samo javno-pravni odnos, a ne i stecena materijalna prava” , Cemovic je odgovorio:
“Tako vi, pravnici mislite, a ja jok. Nisam doduse isao u skolu, manj’ sto sam prolazio pokraj skole, ali ja drugacije mislim, i onako kako ja mislim, tako i radim”.
Svakako da minister vojni u crnogorskoj vladi i kralj Nikola ne mogu izlbjeci moralnu odgovornost sto su takvog covjeka proizveli u cin generala, povjerili mu veoma odgovornu brigadu da njom komanduje i nakon sto je u plavsko-gusinjskoj oblasti uspostavljen red, poslije cetiri mjeseca okupacionog stanja, upravo ovakvog generala poslali da sprovodi “red” na ovim prostorima. Istovremeno je u Pec poslat dotadasnji komandant crnogorske zandarmerije Sava Lazarevic, koji je u narodu kasnije, na osnovu svojih postupaka, poznat “Sava-batara” jer je strijeljanje tamosnjeg muslimanskog stanovnistva vrsio plotunima, u masama (“batara”), umjesto pojedinacnog iz vojnickih pusaka.
Upravo je tada formiran i Vojni prijeki sud u Plavu. Kako je radio ovaj Sud ponovo je objasnio u svom izvjestaju zamjenik predsjednika opstine Plav R. Popovic, koji istice:
“Drugog ili treceg dana posto su “musketani” (strijeljani) Plavljani, pozvao me Milan Vesovic, tadasnji clan Vojnog prijekog suda, te mi pokazao da napravim jednu formalnu optuzbu protiv nekih strijeljanih Plavljana, predocavajuci mi, da je interes drzavni bio da se ovi Plavljani pogube – te ikao sam znao da je to protivzakonito i kaznjivo optuzivati one koji se prijethodno osude, pa bilo na smrt ili tamnicu, ja ipak nisam, smio odreci to, posto je ratno stanje, a prijetnja komandanta Pantovica zadala mi je tolike bojazni, i jos sto mi je Vesovic predocio interes drzavni, kojeg sam morao vjerovati kao sudiji tog Suda, pristao sam da napisem optuzbu, te mi je isti podnio nekakvu izjavu perjanika Muse Rakusa i Anta Culafica”.
O formiranju i nacinu rada ovog Kraljevskog Vojnog suda u Plavu objasnio je pred istraznom komisijom sudija toga suda Vuksan Dragovic. Po njegovom iskazu on je kao sudija imenovan na prijedlog komadanta bataljona Vukote Pantovica, a naredbu o tome izdao je brigadir Avro Cemovic i minister vojni Dusan Vukotic. Poznajuci metod rada kralja Nikole moze se pretpostaviti da minister vojni nije mogao formirati vojni prijeki sud bez prijethodnog konsultovanja, ili makar informisanja kralja Nikole. Nema sacuvanih pisanih dokumenata, ali je karakteristicno da je Sud formiran 3. marta, a da je vec sutradan (4. marta) poceo da radi i vec 5. marta donio grupne presude za strijeljanje, u jednoj 15, a u drugoj 29 gradjana. Nije vrseno njihovo pojedinacno saslusavanje, a njihovo strijeljanje izvrseno je istog dana, u selu Luge u Gornjem polimlju, na oko 5 km juzno od Andijevice. Kako je to strijeljanje sacuvala u uspomenama i objasnila jedna cobanica u razgovoru sa spomenutim Cedom Culaficem, koja je tada posmatrala tragediju onih koji su strijeljani Culafic je objasnio:
Djevojcica od 14 godina, a danas zena preko 60 (pisano 1965.) prica da je cuvajuci stoku na Previji gledala strasne prizore koje je pocinila crnogorska vojska. Vezane konopcima i zicom, ona je vidjela kolone muslimana iz Plava i Gusinja koji su bili opkoljeni sa svih strana velikom vojskom. “Pojedinci-muslimani plakali su, drhtali i molili da im poklone zivote. Pojedinci su se drzali gordo i korili slabice pored sebe. Oni su imali prstenje oko grla objesene lance i satove. Odijelo i nakit mnogi vojnici su oduzimali od njih. Zatim vezane postrojise i slozise plotuni. Onda napunise dva trapa i dvije ustave unakazenim ljudskim tijelima. Zatim nasuse po malo zamlje preko njih, ali to nije sprijecilo iduce noci psima da ih pronadju i razvuku jedan dio leseva. Kasnije im je rodbina dolazila, dublje zakopavala zemljom” tako zavrsi pricu ondasnja 14-godisnja pastirka.





Gusinje: Nad Bosnjacima i Albancima izvrsen je zlocin i pokrstavanje

Posto mi g. Andrijasevic prigovara da sam u svojim dijelima “jednostran” , a on, valjda “cjelovit i svestran” , a presutkuje znacajne izvore i ne spominjuci ono sto je napisao Cedo Culafic, smatram svojim dugom da neke konstatacije druga Culafica predocim. Kako je tekao ovaj proces on je napisao:
“Naizmjenicno su se redali revolt masa i trijumf pojedinaca, sto je imalo za posljedicu i prva strijeljanja stotina vidjenijih gradjana. Nakon sto se vojska vracala sa strelista ponovo je privedeno jos 200 vidjenih ljudi i poslala ih niz nahije da se vise nikada ne vrate (…) zatvori su postali tijesni, a streljista brojna na svakoj strani pocev od Dragija, Lipovice, Krsa Cekica do Prevaje, koja proguta oko 600 onih koji se, islama radi rijesise da izginu. A strijeljanja su drzana u tajnosti.”
Culafic nije zaboravio ni tzv. “sareno kolo” . Oni koji su iz strana za zivot pristali da se pokrste “morali su ici na begluk pokraj rijeke Grncara. Svaka muslimanka umjesto feredze i dimija oblacila je suknju. Muskarci umjesto kacketa (culaha) nosily su crnogorske kape. Tako pomijesani pravi Crnogorci, Muslimani, Sciptari, sa crnogorskim kapama igrahu u kolu: jedni milom, drugi silom, te ga nazvase “SARENO KOLO” . O tom “kolu” g. Andrijasevic ne govori, a ni dr. Branko Babic. Ne spominje se ni u arhivskim dokumentima, iako je ono, svakih sedam dana, obavezno se igralo na begluku kao nekakav simbol navodnog “oslobadjanja” i dobrovoljnog prolaska u navodnu “pradjedovsku” vjeru, kojoj ni njihovi najstariji preci nisu pripadali, iako ih tako sada uce i pokusavaju da utuve u njihove misli.
(NAPOMENA: Cedo Culafic, zavicajno iz Gusinja).

Jednom prilikom bio skup pod "Brijestom". Prikupili se glavari oko Gospodara i poveo se razgovor o narodnom zivotu... Pominjale se oskudice, glad i sirotinja... Gledao knjaz u svoje vojvode koji su bili u odijelu nista gorem no sto je njegovo. Zapali mu nesto za oko njih trojica u zelenim dolamama i zlatnim jelecima: Marko Miljanov, Lazar Socica i Mihajlo Nisin. Sva trojica su mu mili, vrsni su narodni junaci, a nekako divno i svecano izgledaju. Pa kad je posao sa skupa u dvor, pozvao bas njih trojicu u Odzakliju, na kafu... Tamo ce malo otvorenije da porazgovara sa njima, pa ce kao vladar, da o njima-narodnim starjesinama-progovori o tome kako se pojedinci cesto obogate, dok narod sirotuje...
I knjaz nastavi misao koju bjehu prekinuli pod "Brijestom".
- Da, junaci moji, ono sto vi malo prije reko, narod nam je siromasan, pa ne moze u njemu biti bogatijeh. No, vi mi nesto mnogo bogati izgledate. Mora da ste veliki pljackasi!
- Nijesmo, gospodare, no mali! - odgovori mu na to Marko. - Mali smo mi pljackasi prema tebi. Knjaz se na ovo namrgodi i stade da se ljuti, a Marko, smijuci se, mirno nastavi:
- A da pozva si ne na tu djavolju kafu, pa daj da je na miru popijemo!
*
anegdote koje je za Pobjedu priredio Cedo Bacovic
http://www.pobjeda.cg.yu/arhiva.phtm...t&id=55913

Izvještaj crnogorske istražne Komisije o nasilnom pokrštavanju muslimana u novooslobođenim oblastima 1913. godine

O pokrštavanju muslimana u novooslobođenim oblastima 1912-1913. godine, odnosno, u Sandžaku i Metohiji, najopširnije je do sada pisao Branko Babić (Politika Crne Gore u novooslobođenim oblastima 1912-1914, Cetinje/ Titograd, 1984, 221-242).

No, njegovo istraživačko bavljenje ovim problemom nije ni izdaleka pružilo odgovore na mnoga važna pitanja, niti je njegovo situiranje ovog problema izvršeno u potrebnom istorijskom i političkom kontekstu, sa obaveznim osvrtom na genezu crnogorske politike prema inovjercima. Začuđujuće je i Babićevo površno prezentiranje mnogih prvorazrednih izvora koji se odnose na ovaj problem, iako se ne može sporiti da je izvorna osnova njegovog rada veoma respektabilna.
Jedan od važnih izvora kojeg je B. Babić veoma površno koristio, a posebno dio koji se tiče odredenja crnogorske vlasti prema učinjenim zloupotrebama i nezakonitim djelatnostima u novooslobodenim oblastima, jeste i Izvještaj posebne Izvještaj posebne Izvještaj posebne Izvještaj posebne Izvještaj posebne istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. godine godine godine godine godine. Komisija je imala za cilj da istraži i prezentira nezakonite postupke lokalnih vlasti u novooslobodenim oblastima, i to: pljačke, ubistva, otimačine, razne oblike nasilja i, naravno, nasilno pokrštavanje.
Istražne radnje Komisije odnosile su se na oblast Peći, Žakovice i Rožaja. Na čelu Komisije bili su Gavrilo M. Cerović, član Glavne državne kontrole, i Savo K. Vuletić, državni komesar pri Barskom društvu i narodni poslanik. Izvještaj o nezakonitim postupcima crnogorskih lokalnih vlasti oni su završili 19. septembra 1913. godine. Izvještaj je stavljen na uvid crnogorskoj vladi i kralju Nikoli.
Na marginama Izvještaja postoje kraljeve zabilješke i primjedbe. Dokument se čuva u Državnom Arhivu Crne Gore, pisan je kurzivom ćirilicom. Za ovu priliku, priređivači su iz ovog opširnog Izvještaja izdvojili dio koji se odnosi na nasilno pokrštavanje muslimanskog stanovništva u Peći i okolini.
U Peći je, po oslobođenju iste, od strane komandanta Istočnog Odreda, g. brigadira Janka Vukotića, bila uspostavljena naša vlast i postavljeni su: za komandanta vojnog pećsko-đakovačkog okruga voj. brig. Lakić Vojvodić, a za oblasnog upravitelja oblasti Pećske i komandanta mjesta i mjesne vojne posade kom. Jovan N. Plamenac, kojemu su dodati: sekretar Dušan Jovović, šef oblasne žandarmerije kom. Sava Lazarević, policijski kapetan u Peći Tomo Joksimović, šef mjesne policije Marko Kusovac a pri tom još nekoliko privremenih sekretara, nekoliko oficira i drugih činovnika za upravnu i policijsku službu.
Odnos između brigadira Vojvodića i komandira i upravitelja Plamenca bio je upravo nikakav i Plamenac se nije u stvari ni za šta obraćao Vojvodiću, niti zavisio u radu od njega, a Vojvodić, opet, nije gotovo nikako ni insistirao, da reprezentuje povjerenu mu vlast u korist svog prava i službe.
Ovo je rđavo uticalo na službene poslove onamo i na ugled državne vlasti, što će se najbolje predstaviti jednim konkretnim slučajem iz vremena pokrštavanja onamošnjih muslimana, o kojemu će docnije biti riječ, kad se u ovom referatu bude govorilo o tom pokrštavanju. Prema tome, oblasni upravitelj Plamenac odnosno oblasna uprava u Peći, uzela je bila onamo sve poslove na sebe i vojne i civilne službe. Komandir Jovan Plamenac, upitan na zapisniku (od 10. jula ove godine) zašto se nije za vojničke stvari potčinjavao naređenjima vojvode Lakića Vojvodića, da on ima naređenje od tadašnjeg Ministra unutrašnjih djela Jovana Plamenca, da to ne činji i da se za sve, što se tiče njegove vojne i građanske službe, njemu, ministru Plamencu, obraća.
Komandir Plamenac se još izjasnio, da takvim naređenjem on smatra telegram Ministra Plamenca od 11. februara ov. godine broj 648. (i ako on i prije toga nije ni u čemu rešpektovao kompetentnost vojvode Vojvodića), koji je telegram Komisija proučila i ustanovila, da je Ministar Plamenac kom. Plamencu njime naredio, ne da se ne pokorava naređenjima Vojvodićevim za vojničke stvari, no naprotiv u odgovor na njegovu depešu broj 1021 upućuje kom. Plamenca, da ne šljeduje naređenjima sa strane, koja su mu se izdavala u ime neodgovornih činilaca, a mimo nadležnih ministara. Nalazimo, da je ovo Ministrovo naređenje za ono vrijeme bilo vrlo cjelishodno; ali mu se kom. Plamenac nije pokorio, već naprotiv radio, što je upravo i fatalno bilo za njegov službeni rad u Peći. Kao što će se docnije viđeti, oblasnom upravom u Peći je u mnogome ignorisan i onamošnji vojni Oblasni Sud jer je uprava pored ostalog preko svojih potčinjenih organa izricala i izvršavala kazne (obično smrtne) i za ono, za šta je samo sud bio nadležan.
Sve je ovo obično u vezi sa kupljenjem oružja od onamošnjeg muslimanskog stanovništva, a s tijem su u vezi obično i drugi radovi i uticaj državnih organa, za koje su ovi optuženi Komisiji: kao pokrštavanje, pljačke i ucjene, konfiskacije i t.d. Prije no bismo o svemu tome počeli ovdje posebice govoriti, napominjemo, da smo došli do saznanja, da je tih tužbi mnogo manje, no ih je imalo biti. Osobito građani varoši Peći (muslimani) gotovo se nijesu ni žalili, i ako smo se iz našeg rada u opšte uvjerili, da je bilo dosta predmeta za žalbe. Ovo se dade objasniti ovim okolnostima: a) Uopšte muslimani varošani ne rado se žale za učinjene im neprilike, b) bilo je po svoj prilici uticaja i iz Peći i sa strane (čak i s Cetinja), da se ovi ne žale. Pored ostalog bilo je i prijetnji, da će oni koji se budu žalili, navući na sebe mržnju i odgovornost pred onima, na koje se budu žalili, koji i ako sad nijesu u vlasti onamo, biće docnije. Mi smo u svoje vrijeme iz Peći obraćali pažnju s Ministra unutraš. djela na ove uticaje i biće da ih je on suzbijao, ali nijesu suzbjeni. No mi smo, bez obzira na sve to, nastavili svoju misiju na način, koji smo držali za najbolji, te ćemo ovdje iznijeti rezultate toga, grupišući predmete po njihovoj prirodi, kako slijedi

3/X 910 B. Pokrštavanje.

Pošto su se ustanovile naše vlasti u Peći, počele su se polako osobe javljati, izjavljujući želju da prijeđu u hrišćansku pravoslavnu vjeru. Oblasni upravitelj Plamenac, kao što je već napomenuto, bio je oprezan iz početka i htio je, da se sa ovim licima čini sva ona procedura, koja obično biva kad hoće neko da prevjeri i upravo tijem i inače privremeno je odbijao prelaz u pravoslavlje, bez sumnje vodeći računa o ondašnjem vremenu i političkoj situaciji, što je bilo i opravdano. No docnije se u tome popustilo bez sumnje, kao što je napomenuto, uticaja i Plamenčeve okoline i na njega i negdje dalje nad onih čija je utvrđeno mišljenje, stvoreno rečenom Plamenčevom okolinom, (da stanovništvo muslimansko u Peći i okolini tobož hoće od dobre volje, da prelazi u pravoslavlje), moglo biti u ovom presudno.
Da su netačnim referovanjem iz Peći o ovoj “volji” za prelaz u pravoslavlje izazvata naređenja u tom smislu (od strane izvjesnih neodgovornih činilaca) o tome nema sumnje, ali ipak ova naređenja, i ako su nagovještavana i čak otvoreno o njima govoreno u privatnim razgovorima, nijesu komisiji podnesena. Uticajem Dušana Jovovića čak se u Peći pod pokroviteljstvom obl. uprave obrazuje i neko društvo, koje pored ostalog, imađaše za svrhu i agitovanje, da se muslimani pokrštavaju. U toliko dolaze i represivne mjere za kupljenje oružja, rečena ubijstva stoga, od strane upravnih organa, te jača posredna, a često i neposredna agitacija za pokrštavanje. Kad bi na pr. policija mušketala nekolicinu u dotičnom selu, svi ostali seljani istom bi obično izjavili, da hoće da se krste. U Rugovi se dovode pred vlast izvjesni okrivljeni za nešto, pa se izdvajaju oni, koji su se krstili ili hoće da se krste i puštaju se na slobodu, a drugi se smjesta ubijaju.
Da bi izvjesna forma bila održata oblasna uprava naređuje, da predsjednici opština, namješteni po selima i obično uzeti iz redova vojske, u masama dovode muslimane muške i ženske, odrasle i nejake stanovnike povjerenih im opština u Peć, kad bi ovi “izjavili njemu” da hoće da se krste i tu bi onako javno kao na zboru bili pitani: da li odista žele prijeći u pravoslavlje i kad bi to oni onako aklamacijom izjavili, vođeni su da se krste i krštavani opet obično onako korporativno. Predsjednici opština su se poslije osobito utrkivali u tome radu na pokrštavanju, za šta svakako nije bilo bez uticaja ni to, što je oblasna uprava prilične sume novaca trošila i njima i drugijema na račun toga posla izdavala, a kao da se nije tražilo, da se rashodovanje datog novca potkrijepi vjerodostojnim dokumentima. (Ne može se ni pretpostaviti, da nije ovaj novac u veliko zloupotrebljavan i ako do sad nije niko ulazio u detaljni pretres ovog posla, što možda ne bi bilo na odmet naknadno učiniti).
Pokršteni su spoljašnj figurirali kao hrišćani, ali se zna, da su mnogi tajno i dalje vršili muslimanske vjerske obrede. U običnu pošalicu je ušlo tamo pričanje o “hrišćanskom” životu tih pokrštenika. Priča se, pored ostalog, kako bi oni, čim bi se krstili, trčali na kakvu rijeku ili potok te prali ona mjesta na tijelu, gdje su miropomazani i trljali ih pijeskom dotle, dok bi im krv potekla. Rijetko ko da je znao svoje hrišćansko ime i kad bi ih ko za to upitao, obično bi ga upućivali na kumove im, koji su ih krstili, da oni to kažu.

No ne može se poreći, da je među njima bilo i takih (naročito u varoši Peći), koji su bili otpočeli pravi hrišćansko-srpski život svojim držanjem uopšte, a naročito u vršenju hrišćanskih i srpsko-nacionalnih običaja. Docnije su ovi pokrštenjaci počeli valom prelaziti preko Bijelog Drima t.j. na do sad srbijanski kraj. Metohija, ostavljajući kuće i sva druga svoja nepokretna i popokretna dobra, što su naše vlasti konfiskovale, rasprodavale i t.d. i to je stvorilo poslije, kad su se bjegunci povratili, jednu čudnu konfuznost, o čemu će biti docnije riječi u ovom referatu.
Ondašnji predstavnici naše upravne vlasti u Peći ističu - i ako propuštajući to kao kroz zube kao uzrok ovom bjegstvu pokrštenika na srbijanski kraj neku agitaciju od strane izvjesnih, dovodeći u vezu s tom agitacijom i poznati škandal, koji se bio dogodio jednom u Peći, a koji se sastojao u tome, što je masa muslimana (ljudi, žena i djece) iz nekolika pećska sela opštine goraždevačke došla bila u cilju krštenja u Peć pod našom narodnom zastavom i predvođeni svojim opštinskim predsjednikom Veljkom Vojvodićem, (koji je sinovac voj. Lakiću Vojvodiću). Kad je ova masa svijeta našla u varoš Peć od jednom se u njoj učinio preokret i gomila se stala buniti i uzvikivati, da neće da se krsti, da hoće da ostanu vjerni muslimanstvu i t.d., pa ove najurilo kući brig. voj. Lakića Vojvodića u takoj razdraženosti, da treba osobitom srećom računati, što se toga dana nije učinio pokolj, jer su pobunjeni gotovi bili otpočeti grabljenje oružja od žandarma i vojske. Pošto su pobunjenici utišani, mjesto da su odvedeni u crkvu da se krste, odjureni su natrag u njihova sela, a na kraj same varoši pećske ubijeni su nakolicina od njih po naredbi oficira Vukovića potčinjenog voj. Lakiću Vojvodiću.
Ovaj slučaj je bio uzrok, da su naše upravne vlasti u Peći reterirale u radu na pokrštavanju (dakle, prije lične promjene u činovništvu onamo i davanja opšte slobode preko brig. Vešovića da se pokršteni mogu vratiti u muslimanstvo). Čak su slati pravoslavni Pećanci po okolnim selima, da oslobode muslimane, da se neće nasilno pokrštavati niti im se kakav drugi zulum činiti i da agituju, da ne bježe u srbijanski kraj te i da rade svoje polje, koje je stajalo još neobrađeno i ako je vrijeme za rad bilo ne samo došlo no u mnogom i prošlo. Mi nijesmo detaljno ispitivali stvar o rečenoj demonstraciji stanovnika goraždevačke opštine, već smo je se samo dotakli, pošto je g. Spasoje Piletić kao naročiti izaslanik nadležnog ministra u svoje vrijeme to ispitao i, kako smo doznali, podnio referat i spise o tome, te i ne znamo u koliko je opravdano tvrđenje pojedinih, da je bilo agitacije od strane jednih organa naše vlasti protivu rada drugih i t.d., a da je bila disharmonija među njima to smo već ranije naglasili. Svakako bi, po našem mišljenju, trebalo išljeđenju g. Piletićevu pokloniti osobitu pažnju i učiniti što treba po ovom predmetu.
Kada je početkom maja ove godine učinjena skoro totalna promjena u osoblju našeg činovništva u Pećsko-đakovačkom kraju i na čelu svih naših javnih organa došao onamo g. brig. Radomir Vešović, on je, po dobijenim informacijama na nadležnom mjestu, proklamovao slobodu vjeroispovijesti, naglasiv, da može ići na bogomoljstvo kud ko hoće: u crkve ili u xamije, bez obzira da li je dotle ko od muslimana bio kršten ili ne, onda su se pokršteni muslimani voljom povratili u muslimanstvo (vrlo neznatan broj njih zdržao je primljeno pravoslavlje). Bez sumnje je za svakog misaonog čovjeka apsurdno sve, što je u pomenuto vrijeme bilo od naših organa vlasti preduzimato u cilju pokrštavanja muslimana u novooslobođenim krajevima, ali (neka nam se dopusti sloboda uzgredno i ovo napomenuti!) kad je već to učinjeno, ne slažemo se ni s onakvim kontrapostupkom.
Vjerujemo da bi, da je drukče postupljeno, mnogo pokrštenih muslimana, ma samo i formalno, zadržalo pravoslavlje t.j. da je na pr. istom data potpuna sloboda one vjeroispovijedi, u kojoj se ko zatekao onda, kad je Vešović tamo otišao, prećutkujući o povratku u muslimanstvo već pokrštenih (pa i ako bi se to bez ikakvog izražaja i toleriralo). Da je na taj način i neki dio pokrštenih muslimana masamo i formalno zadržat u pravoslavlju, (a u stvari da bi i bili kriptomuslimani), bez sumnje ako ne oni, a ono njihovi potomci, putem vjere i drugih uticaja u vezi s tijem, postali bi dobri Srbi, a to bi mnogo značilo za našu državno-nacionalnu ideju, za čije provođenje u onom kraju stoje nam na putu ozbiljne smetnje. Zašto u tome, što je stanovništvo u masi određeno (poarbanašeno) posrestvom muslimanstva ponajviše. Nije bez interesa napomenuti, da smo se uvjerili, e je osnovana opšta povika onamo, da su Mahmudbegovići sa Sefedin-begom na čelu mnogo doprinijeli, da se pokrštenici ponovo vraćaju u muhamedansku vjeru.
Rečeni Sefedin-beg Mahmudbe-gović, povrativ se sa Cetinja (kuda je kako se javno izražava u Peći bio otišao, da se krsti, pa to ne učinio) sa senatskim grbom, razvio je bio žestoku agitaciju, da se svi pokršteni opet pomuslimane, izjašnjavajući se (obično preko drugijeh), da to čak mora biti. To su činili i njegovi rođaci, koji su takođe na Cetinju dobili grbove i činove. Za nekog Bahri-bega, tad postalog komandira, priča se, da je, došav sa Cetinja, ljubio ruke hoxama, gdje bi kojeg stigao po Peći (i ako nije običaj u muslimana, da tako ljube svoje svećenike, a najmanje to bi moglo podnijeti jednom inače naduvenom Mahmudbegoviću). To je činio, da pokaže koliko su on i njegovi rođaci, (na koje onamošnji muslimani mnogo gledaju u svemu), tvrdi u muslimanstvu, pošto su se povratili s Cetinja.
S navedenog se u stanovništvu i vjeruje, da je nama rečeno, popuštanje došlo ne spontano, no pod uticajem čak iz Carigrada i uz značajnu ulogu rečenih Mahmudbegovića, osobito Sefedin-begovu. Rekav sve navedeno o pokrštavanju u pećskoj nahiji i Rugovi prilažemo u 32 komada (opšta rukovet B), a posebne: a) i b.) ove žalbe pojedinaca i čitavih opština za nasilje činjeno u tome, kao i zapisnike o išljeđenju po tome i ostavljamo Kralj. Vladi, da ona sama ocijeni, hoće li se što dalje po tom preduzimati u opšte, ili pojedinca. Ne propuštamo napomenuti još i to, da smo se uvjerili, e su tužbe muslimana kako po ovom tako i po drugom vrlo često pretjerana, a pogdjekad i potpuno neopravdane. Naročito je to što se tiče pokrštavanja. Tu se u glavnom podleglo shvaćanju opšte situacije, koja je bez sumnje posredno i stvarana da se tako shvati, a izričnog i neposrednog prinuđivanja na to krštavanje a ko je bilo, ono je rjeđe. Međutijem u priloženim tužbama se obično to izrično i neposredno prinuđavanje ističe.
Napominjemo još i to, da su mnoge tužbe za nasilno pokrštavanje izuzete iz rukoveti istih i metnute u druge kao na pr. u one o konfiskaciji i o pljačkama i ucjeni, jer su pored pokrštavanja obuhvatale i drugo.
Završavajući ovijem ovaj svoj referat o našem cjelokupnom radu u Rožaju, Peći i \akovici, ostavljamo Kralj. Vladi da ona prema spisima našeg išljeđenja, ocijeni, u koliko smo uopšte odgovorili povjerenoj nam dužnosti, a sve te spise grupisane u rukovetima i po redu kako se o čemu u referatu govori prilažemo uz isti.
Još imamo na završetku konstatirati, da je u onamošnjem stanovništvu (i izuzetno od onih sporova, koje smo mi sami tamo dokončali) jako primijetan neposredni efekat lošeg rada na išljeđenju uopšte. Taj efekat se sastoji u tome što je muslimansko stanovništvo, svud gdje smo radili, dobilo ubjeđenje, da osnov svemu onome za šta su nam se žalili, nije na Cetinju, niti da je za šta od onog što im je, po njihovom mišljenju, neuputno činjeno, bilo inicijative od naše vrhovne vlasti, već da su im to spontano činili naši ondašnji tamošnji činovnici, te da će oni i odgovarati za sve to.

Cetinje
19. septembra 1913. g.
Išljedna Komisija,
Gavrilo Cerović
Savo Vuletić

Quote:

---

Originally Posted by G R A D

Jel bio Karađorđe Srbin ?
Jes.
E onda si i ti !!!!!!!!!!

Jel Sloba Srbin ?
Jes.
E onda si i ti !!!!!!!!!

---

E nasli su dvojicu kojima ce ih Srpcit :smile: Niti je Sloba Srbin niti su Karadjordjevici Srbi :smile: Sloba iz Lopata, a Karadjordjevici iz Klimenata, Sjeverna Albanija... Svidjalo se to nekome ili ne... Fakta su fakta... Bonja Zmaju Zabjelski, dobra opaska za ovoga Pantovoga sina...

У вријеме диктатуре краља Николе чувени Авро Цемовић је река томе диктатору што му никада нико није смио рећи. А диктатор је доживио да га рођени унук Александар Зоркин превари и не пушти да се врати у Црну Гору. Краљ Никола је најодговорнији за узалудне погибије на Скадар.

Ginuli su i na Bregalnicu mada je tesko pomisliti da je i Kralj vjerovao da ce biti crnogorska.

Јес, вала 1913. али ниђе није толико погинуло узалуд ка на Скадар.