Zbog česa je BITKA NA VUČJEM DOLU dobila ta naziv!

Na današnji dan prije 133 godine, 28. jula 1876., odigrala se bitka između Turaka i Crnogoraca u reonu brda Kapor, Kokot, Kovčeg, a ispod je do - Vučji Do.

Jedan od tri turska komandanta - Osman-paša, bio se ulogorio na brdu Kovčeg. U jurišu na brdo Kovčeg prvi su izašli Piperi. Piper Luka Filipov Dragišić živoga je ufatio Osman-pašu.
Ispod je Vučji Do đe je Cuca Đoko Lazarev Popović posjeka Selim-pašu i bitka je dobila zbog toga naziv - bitka na Vučjem Dolu.
Pošto je jedan turski paša zarobljen, a drugi posječen, nastalo je rasulo u turskoj vojsci....

Iz knjige :arrow: Radoslav Rotković: Bitka na Vučjem Dolu

Piper Luka Filipov Dragišić je 28. jula u toku bitke na Vučjem Dolu ufatio i zarobio živog Osman-pašu, na brdu Kovčeg

Iz knjige :arrow: Radoslav Rotković: Bitka na Vučjem Dolu

Turske i crnogorske vojne formacije koje su se borile na Vučjem Dolu

Prema Albaniji su bili kučki, lješanski, morački, bratonožićki, ljubotinjski, ceklinjski, kosijerski, crmnički.... bataljoni, koji su se 2. avgusta sukobili sa Turcima na Fundini

Iz knjige :arrow: Radoslav Rotković: Bitka na Vučjem Dolu

Martin Đurđević je bio očevidac bitke na Vučjem Dolu, opisao je u Memoarima

http://www.montenegrina.net/pages/pa...sa_balkana.htm



Martin Đurđević:
BITKA NA VUČJEM DOLU - KRETANJE CRNOGORSKE VOJSKE PREMA ORJOJ LUCI, DANILOVGRADU I CETINJU - TURSKI ZAROBLJENICI - DOLAZAK U CETINJE


Turska je vojska marširala u potpunom redu, sve satnija po satnija sa zapovjednicima na čelu, a okolo 200 turskih konja nosilo je ozadi prtljagu. Kad je sva turska vojska već bila zamaknula za dolinu Plana, naredi knez, da se ide dalje, te se pod noć pade na konak u Vrbici. Vrbica nije barem tada bila kakovo selo ili napučeno mjesto, nego podol, gdje se je moglo sigurno i udobno prenoćiti, a bilo je i vode svima u obilju. Tu vidjeh nekoliko sa svim novih ustaških grobova; tu je bio neki mali orkšaj skorašnjeg vremena. Onu veče nijesu se palile baklje, niti su se ložile vatre, da se svijetlo od nikuda ne vidi; sve je tiho bilo. Kad je noćna tama sve bila zastrla, knez Nikola sakupi ratno vijeće, u kom se je tajno vijećalo o planu sjutrašnje bitke.


Nikola rođacima: Morate sjutra u boj sa ostalim vojvodama - ta, Petrovići su vazda bili junaci!


Iza toga se odmah izdaju tajne odredbe, kuda će se koji vojvoda sa svojim četama kretati i gdje će zauzimati pozicije. Naposle knez sazove oko sebe sve svoje rođake, koji su se tada u taboru nalazili: Filipa, Šaka, Blaža i mlađahnog Marka, te im rekne:
“Ja Vas ne trebam oko sebe; Vi morate sjutra u boj sa ostalim vojvodama. Ta Petrovići su vazda bili junaci!”
Petrovići se zbilja porazdijeliše među četama, koje će sudjelovati u prvoj i najžešćoj vatri. I Talijanac Duka Vivaldi stupi u bojne redove sa Petrovićima. Među tim je i Muhtar paša vijećao u Bileću, kako da se prodre u Crnu Goru i da se maršira upravo na Cetinje. Turci nijesu znali, gdje je crnogorska vojska, koliko li je imade, pa odmah otpremiše sve tovare municije prama crnogorskoj granici. Oni su mislili, da je knez Nikola pobjegao na Cetinje i da mu je vojska još uvijek rastrgana.
Sada je Peko Pavlović imao veliku zadaću; on je imao domamiti Turke iz Bileće u Vučiji do, gdje je bilo Crnogorcima najzgodnije za bitku. Uze dakle taj vojvoda 400 momaka i silesiju trubača, pa došuljav se do Bileća stade pucati u gradske kuće i tabor, a trubači su sa sviju strana trubili tako, da su Turci mislili, da je tu sakupljena sva sila crnogorska. Turska i crnogorska snaga bile su u blizu jednake okolo 12.000 s jedne i 12.000 s druge strane. Zapovjednici turske vojske bili su: mušir Muhtar-paša, ferik Selim-paša, liva-Osman-paša, liva Abdullah-paša i pukovnik glavnog štaba Šukri-beg (Bošnjak).
Čim su čete Peka Pavlovića zapucale na Bileću i stale trubiti na sve strane, prekide Muhtar-paša vijećanje i naredi da se zapođene boj s Crnogorcima. Odmah Turci izađoše iz grada i stadoše navaljivati na Crnogorce. No Peko Pavlović stade uzmicati puškarajući na Turke, a ovi su ga progonili sve iduć za njim prama Vučijem dolu, ne sluteći, da je ondje kneževa armada u zasjedi. Turci su imali samo 4 topa krupska od čelika. Od Bileća do Vučijeg dola imade 2 sata hoda. Među tim su neke crnogorske čete već bile u noći zauzele neke klance oko Vučijeg dola. U ranu zoru, kada je već bio kucnuo čas, zatrubiše trube u glavnom kneževu stanu: “U boj”. Sve se diže na noge! Sva vojska stade gmizati iz Vrbice uz brdo prama Vučijem dolu. Do Vučijeg dola bijaše samo pola sata hoda. Sam knez Nikola preuze komandu, a uz njega su se nalazili: njegov punac vojvoda Petar Vukotić, vojvoda Stanko Radonjić, vojvoda Novica Cerović, tjelesni liječnik francuski pukovnik Fevrier, srpski general Belimarković, ruski konzul Jonin, dva tri oficira ordonancije i sluge. Knez naredi, da se sva prtljaga i 4 topa uklone iz blizine bitke, jedno po sata daleko u zaštićenu dolinu. Još bi određeno, da se i muzika glavnog stana ukloni, nu muzikanti pobacaše instrumente u prtljagu, zgrabiše puške, pa i oni odjuriše u vatru. Tajnik Duby bio se pružio na travi za jednom liticom, pa čitao novine, a za pucnjavom ni brige ga nije bilo. Ja sam bio na brežuljku kod Dubya, pa gledao na binokel, da razgledam bitku koliko je moguće vidjeti. Ču se prva puška, druga i treća, tada se razvi prasak od hiljade pušaka, te mnogi ranjenik poče već zvati: “Pomozi druže” “Daj vode!” itd. Prvog mrtvaca vidjeh pogođena usred čela. Njega natovariše na konja i odnesoše nekud, da ga zakopaju. Čulo se je i strašno lupanje olova po kamenu i gdje zrna zvižde po zraku. Knez je stajao sa svojom pratnjom na kamenitu brežuljku; bio je zaogrnut modričastom kabanicom bez rukava. Jedno puščano zrno probi kneževu kabanicu kraj koljena, a vojvoda Petar Vukotić prihvati ga za ruku i povuče veleć:
“Poginut ćeš, Gospodaru; amo za kemen!” - nadodav: “Ne treba ginuti bez nužde!”
Turci su istom bili snimili s mazge jedan top, i brže bolje opalili samo četiri - pet hitaca, kad im ponestade puščane municije; s toga je tursko puškaranje bilo sve rjeđe. Ova je vojska do duše naglo trubeć iskala municiju, nu glavna municija bila je, kako rekoh, nespretno otpremljena na crnogorsku granicu.


Po crnogorskoj vojsci proču se da Turci nemaju municije. Tad zapovjednici viknuše: Jatagan!


U to se prosu glas po crnogorskoj vojsci, da Turci nemadu municije, a zapovjednici povikaše: “Jatagan!” Piperski bataljun najprvi poteže jatagane, izletje iz svojih meteriza od kamenja, te vičući učini juriš na Turke. Kad za njima i ostali Crnogorci pograbiše jatagane, nastade krvava borba, nastade kasapljenje ljutim handžarima. Crnogorac znade tako hitro sjeći handžarom, da mu se Turci ne mogu ni bajonetom približiti. Turke obuze smrtni strah, pa stadoše bježati natrag put Bileća, a Crnogorci su ih progonili sjekuć sve do grada dva sata daleko. Crnogorci su tražili, da što više gospode dostignu i posijeku, jer je kod ovih pljačka bolja, pa ih je bilo, da su protrčali proste turske vojnike, ne obaziruć se na njih, a ovi nijesu ni smjeli zamahnuti na Crnogorce. Na taj se je način moglo spasiti puno turskih vojnika. Valja spomenuti, da je knez bio naredio, da se ne smiju odrezivati nosevi i ušesa, nego da će se po tome znati, ko se je hrabro borio i ko je zaslužio nagradu: a da gledaju što više gospode zarobiti i njemu žive dovesti. Crnogorce je bila poslužila sreća time, što su sa jataganima potrefili jurišati na glavni stan i na ona četiri topa, gdje se je nalazilo mnogo visokih oficira. Paše i oficiri nijesu imali nikakovih distinkcija, pa se nije moglo prepoznati, što je koji. Na jednome uglu brežuljka bio je nasađen top, koji je bio ispalio, kako rekoh, samo četiri pet hitaca, a ostala tri topa stajala su još netaknuta na mazgama, jerbo im ne bijaše podesna mjesta za pucanje. Tom je baterijom zapovijedao Osman-paša, moj znanac. I njega opkoliše Crnogorci; on se je hrabro branio, dok nijesu svi oko njega izginuli. Crnogorci su mu vikali:
“Predaj se, gospodine!” premda nijesu znali, ko je i šta je.
Osman-paša je opet njima vikao:
“Ja se ne predajem! Pucajte u me!” - držeći još revolver u ruci, koji je već bio prazan. Osman-paša je još vikao:
“Pucajte!” - jer je volio poginuti, nego se predati, kao što mi je on sam poslije pričao. No Crnogorci ne htjedoše pucati, već objesiše puške o rame, a jedan od njih priskoči k njemu, zgrabi ga za ruku i reče:
“Moj si!” Osman-paša reče:
“Hajde! Hajde! vodi me k tvom gospodaru, dobit ćeš lijepo uzdarje!
Crnogorac toga pašu povede k svome gospodaru ispitujući:
“Jesi li ti juzbaša?” “Jesam nešto više” - reče paša.
“A jesi li ti binj - paša?” “Jesam nešto vše”.
A jesi li miralaj?” “Jesam nešto više”.
“Nu jesi li paša?”
“Dobra ti sreća - jesam baš paša” - odgovori Osman.
Tada Crnogorac stade pucati iz puške od veselja, što vodi pašu, i pjevati: “Blago meni, svijetli gospodaru, evo ti pašu vodim”.
Kad knez to ču, posla odmah liječnika Fevriera paši u susret, da mu pruži prvu pomoć, ako je možda ranjen. Osman-paša reče, da nije ranjen, premda mu je poslije kazivao, da je bio dobio jednu neznatnu ranu ostrag u pojasu. Međutim je puškaranje bivalo sve ređe, a glas pušaka i bojna huka išla je sve dalje od nas prama Bileću. Čim je paša bio uhvaćen, posla knez po nas perjanika, da nam kaže, da idemo k njemu i da je Osman-paša uhvaćen. O ostalim pašama još se nije ništa znalo u glavnom stanu, što je od njih bilo, jer ih nije nitko poznavao, a Crnogorci su sjekli redom, što bi uhvatili. U tom su boju bili i odlični Turci bašibozuci iz Mostara sa muftijom Karabegom. Ova je bitka trajala od jutra do podne ne računajući onu manevru Peka Pavlovića. Filip Petrović bi ranjen u bedru baš dobro, te ga odmah otpremiše na Cetinje na liječenje. Šako Petković hrabro se borio: on posječe desetak Turaka onog dana; bio je sav krvav od pete do glave; izgubio je kapu, a kako je imao puno redova na prsima, u borbi izgubi i viteški red Franje Josipa I. Kad me Osman-paša ugleda na bojištu, zavika: “Zdravo prijatelju! Zar ste i Vi ovdje?” Ja mu otpozdravih, a on reče onoj gospodi, koja su ga vodila, da sam ja njegov stari znanac i prijatelj još iz Sarajeva.

Kada se ču da je i Selim - paša posječen među Crnogorcima zavlada još veće veselje


G. Duby reče mi, da je knez odredio, da se Osman-paša meni predade na čuvanje do sjutra ujutru, da pod mojim čadorom noći, pa da će ga sjutra otpremiti na Cetinje s ostalim zarobljenicima. Ja sam jašio po bojištu, da razgledam, šta je to sve bilo. Leže mrtvaci na sve strane, a Crnogorci kupe oružje i skidaju s neprijatelja sve ono, što je valjalo, da se ponese. Dva Crnogorca bila uhvatila nove crvene bisage pune bijelih gospodskih rubina, pa jedan tegli k sebi jednu polu, a drugi k sebi drugu, te tako rastrgoše bisage na dvoje i odnesoše svaki po jednu polu. Jedan opet Crnogorac plakaše, da je izgubio idući jednu kesu od 1000 zlatnih lira (20.000 kruna), te je išao tragom, ne bi li je opet našao. Kako se je poslije ispostavilo, bili su to novci pukovnika glavnog štaba Šukri-bega (Bošnjaka), koji je poginuo u toj bitki. Stevo Radonjić dođe k meni i reče mi: “Eno ondje bijah ostavio 40 zarobljenih Turaka, da ih Crnogorci sačuvaju i Njegovu Visočanstvu odvedu, a eto sad ne vidim nijednog živa”.
U to se uplete u razgovor francuski kapetan Barbieux, pa reče, da je on jednoć uhvatio u boju u Africi 30 Arapa i doveo zapovjedniku, pa da ga je zapovjednik do duše pohvalio, ali da mu je ipak dao za nagradu 30 dana zatvora. Bijaše upalila žestoka sunčana vrućina onog dana, a od kamenja je odsijevao plamen u oči kao usred pješčane pustinje žarke Afrike. U jedan sat poslije podne sađosmo opet natrag u Vrbicu, gdje ćemo na istom mjestu noćiti. Naši čadori nijesu bili dignuti s onoga mjesta, gdje su i prije bili. No Turci su nam bili zašli za leđa, pa nam čadore sve izrešetali puščanim olovom; mislili su, da imade netko unutri, no pobjegoše, kad su vidjeli, da su u pogibelji.
Osman-paša i jedan sijed juzbaša ručali su pod mojim čadorom, te legoše spavati, jer su bili jako umorni. Njegovo Visočanstvo naredi, da se iz onih topova, što su bili Turcima oteti, opali 21 hitac u znak veselja. Knez dođe pred moj čador, vidje, da paša spava, pa reč:
“Uznemirit ćemo našeg gosta, ali ne smeta; mi se moramo veseliti! Pucajte, Crnogorci!”
Zapucaše topovi, a Osman-paša se prenu i upita me: “Šta je to?” Ja odgovorim:
“Šenluk” (veselje).
“Pravo imadu” - reče paša, pa se opet svali na zemlju i zaspa. Meni je tajnik Duby bio naredio, da po međunarodnom pravu ne smijem Osman-paše o ničemu ispitivati. Ja mu rekoh, da neću, ali da se Turci ne drže toga prava. Turci su pred tri dana bili uhvatili dva Crnogorca i o svemu ih ispitivali, a onda posjekli. U večer su pred kneževim čadorom gorjele baklje, banda svirala, a kneževi paži točili pravi šampanjac “de souverain”. Sjutra-dan u jutro je knez primao izvještaje od raznih vojvoda o uspjehu te bitke. U to doba dođe u tabor jedna žena hrišćanska iz Bileća noseći u ruci uzdignut procijep (na gornjem kraju razcijepljen štap), a u procjepu je bilo pismo. Pustiše ženu do kneževa čadora, a knez dade pročitati pismo. U tom pismu moli sin divizijonera Selim-paše, koji je bio poginuo, da ovoj ženi dozvoli uzeti tijelo njegova oca i odnijeti ga u Bileće, da ga tu ukopa. Do toga časa nije nitko u crnogorskome taboru znao, da je i ferik Selim-paša poginuo, a tad među Crnogorcima zavlada još veće veselje. Ona je žena pripovijedala tom prigodom sve detalje bitke, što su onamo Turci govorili. Mislili su Turci, da je i Osman-paša poginuo, a ona je žena iskazala, koji su još velikaši izginuli. Onda joj knez reče, da je Osman-paša živ i zdrav, i dozvoli joj da uprti tijelo Selim-paše, među nekoliko hiljada mrtvaca, koji su ginuli na prostoru od dva sata hoda u daljini! Među ostalim zarobljenicima bijaše neki mlad efendija, po imenu Lutfi, iz Gradiške. Lutfi se prijavi i reče, da bi on mogao poznati tijelo Selim-paše, jer da je on kod njega bio dodijeljen kao čauš ordonacije, da mu je svaku veče noge prao, pa da bi ga mogao prepoznati po bagovim nogama, makar mu bila i glava odsječena. Kasnije se ispostavi pretraživanjem tjelesa po bojištu, da je kapetan iz Crnića posjekao Selim-pašu sabljom stigavši ga u bijegu.


Knjaz Nikola zaista se pokazao kao pravi otac svoga naroda - to mu se ne može poreći


Taj je kapetan pripovijedao, da se je Selim-paša uvidjevši, da ne može uteći, očajno branio revolverom i sabljom, premda je imao preko 60 godina. Po tom knez posla četu vojnika, te ovi Selim-pašinu tijelu vojničke počasti učiniše pucajuć iz pušaka. Kako rehoh, Crnogorci su imali sreću pogoditi na glavno zapovjedništvo, kad su jurišali jataganima na Turke, te razmjerno izginuše mnogi oficiri. Evo izvješća o uspjehu bitke. Poginuli su ferik Selim-paša, dva pukovnika sa zapovjednikom glavnog štaba, Šukri-begom; nadalje su poginula 4 binjbaše, 300 drugih oficira, i preko 300 vojnika. Osman-paša bi zarobljen sa jednim juzbašom i 300 vojnika, a i 4 topa bjehu oteta s municijom i s ostalom ratnom prtljagom. Još nešto! Abdulah-paša uteče ranjen u uho. Muhtar-paša bio je ostraga s rezervom jedan sat daleko, te je zdrav utekao ravno u Dubrovnik. Ovaj paša iz Dubrovnika brzojavi u Mostar, da je amo sve izgubljeno, te neka oni u Mostaru gledaju, kako će se obraniti, jerbo on misli, da će Crnogorci sada nakon te pobjede odmah marširati na Mostar. Isti paša odasla drugi brzojav iz Dubrovnika u Carigrad, u kojemu izvijesti, da je Osman-paša svoj nesreći kriv, jer da je bio pijan. Ta je bitka bila dne 26. jula 1876. Tako Muhtar-paša pobijedi Osman-pašu, jer je u prvom mahu mislio, da je poginuo. Onog jutra naredi knez, da se donesu i prikažu ratni trofeji. Vrve Crnogorci, nose svaki svoje, što je na bojištu bio ujagmio. Na turskim puškama bijahu nataknute bajonete, a na bajonetima i na sabljama privezani fesovi. Knez opkoljen pratnjom gledaše, kako se slaže na gomilu zaplijenjeno oružje. Preko 3000 pušaka, 300 oficirskih sabalja, 4 topa, 10 barjaka i 500 ćitaba (svetih pisama) uzdiže ogromnu piramidu na veliko veselje pobjeditelja. Među barjacima bijaše i jedan zeleni od svile, zlatom izvezen, koji je pripadao mostarskom muftiji Karabegu i njegovu bašibozuku. Sav taj ratni plijen i Osman-pašu sa 300 zarobljenika dade otpremiti na Cetinje. U ovoj bitki poginu 119 Crnogoraca, a bilo je ranjenih do 220. Sada je trebalo i crnogorske ranjenike otpremiti u bolnice. Ranjenici su ležali redom jedan uz drugog u taboru. Prije, nego su bili otpremljeni u bolnice, knez je k svakome došao, pitao ga za zdravlje, sokolio ga i obilato nadario dukatima. Knez Nikola zaista se pokaza pravim ocem svoga naroda. To mu se ne može poreći; on je svagdje činom pokazao, a nije se nitko rodio, da je svemu svijetu ugodio. Odmah nakon ove bitke popališe Crnogorci sva turska sela po Planome, a bijela vojska (crnogorske žene) poplavi sav zastrašeni prijedio i oplijeni sve, što je mogla naći i nositi. Iza toga Crnogorci nešto prišutiše, a knez Nikola diže svoj glavni stan sa Vrbice i preprtlja na Objaj malo bliže k Bileću u pravcu crnogorske granice. Sve se je čudilo, što se ne ide na Mostar. Pobjeda Vučjeg dola bila se već po cijelome svijetu razglasila, pa se čini, da je knez Nikola bio dobio neke tajne vijesti iz Beča. Iduć iz Vrbice na Objaj valjalo je opet proći kroz Vučjii do. Tu puče jedna puška, pa nastade neki mali metež u vojsci; jedan Turčin bio se je u boju sakrio u jedan škrip pećine i tu se je bio stulio od straha i proboravio tri dana i tri noći. Kad je jedan Crnogorac mimo škripe prolazio, Turčin mišljaše, da ga je opazio, pa opali puška, ali ne pogodi Crnogorca. No odmah se sklepetaše nekoliko Crnogoraca na Turčina i sasjekoše ga. Idući dalje opet puče jedna puška; bio na ime neki Crnogorac našao malu kuburu, pa je opalio, da je isprazni. Tu je bio Crnogorac neoprezan, jer je bilo strogo zabranjeno pucati. Po tom starješinstvo naredi, da se taj krivac išiba. Čim se osuda oglasi, ode nekoliko perjanika u šumu po šibe. No otkidoše male grančice s lišćem, velike kao golubinje najveće pero. Tada Crnogorac leže na zemlju potrbuške i stade jaukati pod udarcima tih grančica, kao da ga boli, nu perjanici ga samo nekoliko puta - prije bih rekao - pogladiše, nego izbiše.

Austrija je u pismu savjetovala Crnu Goru da ne proliva krv uzalud po Hercegovini


Ipak je tome Crnogorcu bilo žao, što će mu se moći spečitnuti, da je jednom bio na šibe osuđen. Pošto se obavi ta teška kazna, proslijedismo svoj put. Onoga dana pretrpjesmo svi veliku muku zbog teška nevremena; silne kiše i tuče (krupe). Knez je svakome od nas izražavao svoje sažaljenje radi te patnje, a naročito meni reče, da moram sve trpjeti, jerbo se radi o oslobođenju moje domovine. Kad nekako stigosmo na Objaj, zaustavismo se i čadore popesmo ne samo za časovit odmor, nego i za dalji boravak. Tu smo boravili 10 dana. Teško nam je tu bilo živjeti bez vode, a jela je bilo u izobilju. Jednom za tih dana dođe knezu u tabor Šobota, ugledan turski seljak iz Planoga. Ovoga gosta zadrži knez dva dana i još ga dobro nadari poklonivši mu 100 dukata, pa ga napokon otpremi iz tabora, a Šobota ode u Trebinje, jerbo mu je sve bilo izgorjelo u Planomu, te se nije imao na šta vratiti. Jednom dovedoše Crnogorci u tabor 10 Arnauta, u narodnom odijelu, otrcanih i gladnih. Kazivali su, da su pobjegli s turske vojske, jer da nijesu mogli više podnositi muka, a osobito s toga, što nijesu kao bašibozuci dobivali ni hrane i odjeće. I ove Arnaute dade knez otpremiti kao zarobljenike na Cetinje, pošto su se bili dobro pogostili mesom i hljebom. Nakon tog boravka od 10 dana na Objaju naredi se, da se ide u Gacko. Opet smo putovali preko Vučjeg dola i Vrbice, te kod Korita padosmo na konak. Idući nađosmo na putu veliku lokvu vode žute i pune zelenih vodenih ušiju. Na tu se lokvu zgrnu vojska, da žeđu zagasi, i premda su u tu nečistu vodu i konji mokrili pijući je, ipak ju je svako pio, jer druge nije bilo u ono vruće doba augusta mjeseca. Ali ne bi to sve. Prelazeći francuski kapetan Barbieux propade u sredini na najdublje mjesto lokve, te ga Crnogorci jedva jedvice užetima izvukoše zajedno sa konjem. Kako je kapetan Barbieux bio jako oznojen, to se od prehlade razbolje i dobi grlobolju (anginu). Liječnik Fevrier liječio ga je, što je bolje mogao, te mu napokon morade prorezati u vratu oteklinu, da se ne uguši. Sa korita se uputi vojska sutridan preko Ključa u Gacko. Ključ je još dobro održana gradina, a nekoliko zelenih livada ukrašuju to opustošeno mjestance u krševitoj dolini. Zemlje su u Gatačkom polju plodne. Žita su bila već prezrela, trava gusta i visoka; nitko se nije usudio iz grada izaći, da ljetinu obradi. Takove su te žalosne okolnosti u ratno doba. Sve to uništi konjsko kopito i ljudski taban.
Ne mole se badava zajednički kršćani vapijući u crkvama od Boga:
“Od kuge, gladi i rata - oslobodi nas, Gospodine!”
Što žita i trave nije bilo pogaženo, to bi konji po noći popasli; na poljima ništa ne ostade, a ruka osvetnica popali sela i varošice. U to Lazar Sočica, koji nije bio stigao na bitku u Vuči do, istom iđaše sa svojom vojskom prama Koritima, te se tu sastade sa glavnim kneževskim stanom. Lazar je vraćajući se od Konjica bio popalio sve, što je bio našao na putu. Metohija, Lipnik i sva mjestanca po Gatačkom polju biše pretvorena u pepeo; tu nije bilo više ni žive duše. Kula i dvorovi Dedage Čengića u Lipniku kraj potoka pretvoriše se u garave ruševine; samo turbe Smailage Čengića poput džamije s drvenom munarom, poštedi vojvode Lazar Sočica. Kad stigosmo pod ruševine Čengića kule, kod Smailagina turbeta, popeše se čadori i tu ostadosmo četiri dana, a konji su se puštali širom po Gatačkom polju, da pasu do mile volje žita i travu. U to najaviše dolazak austrijanskog pukovnika Tomela iz Beča u kneževski glavni stan. Pukovnik Tomel sjaši s konja pred kneževim čadorom i predade pismo njegovu Visočanstvu. To je pismo bilo vrlo tajno, ali ta tajna nije mogla ostati vazda tajna. Austrija saopćava Crnoj Gori, da će Bosna i Hercegovina najposlije pripasti Austro - Ugarskoj, te joj savjetuje, da ne prolijeva krvi uzalud po Hercegovini, nek se drži prama Hercegovini defanzivno, a prama Albaniji neka operira, kako god hoće.


Kod Nikšića, na razmaku od 500 metara pucali su Crnogorci iz pušaka u počast Gospodaru


To pismo ne učini dobra utiska, već sve ogorči. Pukovnik Tomel ostade u glavnom stanu nekoliko mjeseci, što na polju, što u Cetinju. O pukovniku Tomelu moram ovdje nešto nadodati. On je bio kao kapetan glavnog štaba prijašnjih vremena dodijeljen austro - ugarskom glavnom konzulatu u Sarajevu za glavnog konzula Atanackovića, koji je umro u Sarajevu pred konzulom Haasom. Zatim bio je attache kod austro - ugarske diplomatične agencije u Biogradu, pa onda neko vrijeme vojnički attache austro - ugarske diplomatične agencije na Cetinju. S toga je on i bio poslan tada u Crnu Goru kao najbolji poznavalac sviju odnošaja te kneževine. Tomel je bio pretjerano ozbiljan čovjek; nije dao nikome sa sobom govoriti. Govorio je samo sa knezom Nikolom i sa ministrom vanjskih posala i to kad mu je velika nužda bila, a uvijek je nešto pisao. O pukovniku Tomelu nemam šta dalje iznositi; on je vazda pisao i dopisivao se s Bečom, više ništa. To su sve tajne bile, od kojih je crnogorski dvor malo šta saznao. Jednu ću malu epizodu ipak napomenuti, koja se je desila u kasnijem vremenu. Pukovnik je Tomel imao u Cetinju svoju sobu tik uz sobu Veselickog - Božidarevića u svratištu na Cetinju. Taj je časnik bio vazda zaposlen pišući, a Veselicki - Božidarević opet imao navadu po svojoj sobi šetati gori - doli. To je Tomelu smetalo, te jednoć ne pokucav naglo otvori vrata sobe Veselickog - Božidarevića i zaviče na njega:
“Zar Vi ne znate, koga imadete u susjednoj sobi? Ja imadem posla, a Vi mi smetate raditi!”
Veselicki Božidarević reče: “Vi ste gospodin pukovnik austrougarskog glavnog štaba. Dostojna Vam čast, ali Vi nemate meni šta zapovijedati u mojemu stanu, a nemojte zaboraviti, da sam ja ruski plemić. Izlazite s mjesta iz moje sobe”.
Tomel izađe, a poslije senatori izravnaše taj sukob na miran način, da ne bude veće bruke od dvoboja. Moja je soba bila tik uz sobu Veselickog - Božidarevića, pa sam sve to svojim ušima čuo i očima vidio.
Treba dakle odlaziti iz Hercegovine, nu prije toga htjedoše Crnogorci raspršiti ona 4 bataljuna turske vojske, koji su bili utaboreni u strani brda na Avtovcem. S toga u rano jutro krenuše Crnogorci sa snagom od 6 bataljuna i 4 topa, da Turke razvide i po mogućnosti unište. Ovoj se ekspediciji pridruži i austrijski pukovnik Tomel. No nakon četiri sata povrati se crnogorska vojska u Lipnik, a da nije ništa bila poduzela proti Turcima, a da su bili štogod poduzeli, bili bi naravno i uspjeli; nu i oni bi bili izgubili nekoliko vojnika, ali bi to bilo opet bez koristi, jerbo je trebalo ipak Hercegovinu napustiti. Već knez Nikola diže svoj glavni stan iz Gacka i ode u Crnu Goru sa 6000 vojnika preko Krstaca, Banjana i Nikšićkog polja, a vojvoda Petar Vukotić ostade sa ostalom vojnom snagom na hercegovačko - crnogorskoj granici, da se po naputku ofenzivno drži proti neprijatelja. Kad smo bili došli prema Banjanima, javi mi jedan perjanik, da je kapetan Barbieux teško bolestan, i s toga zaostao, pa da mene zove. Ja se odmah povratih, da ga potražim. Susrete me međutim drugi perjanik i javi mi, da je kapetan Barbieux već izdahnuo. Isti mi perjanik govoraše, da je Barbieux rekao, da mu je jako zlo, da ga nešto davi u grlu; na jednom je sjašio s konja, sjeo i zaiskao vina. Perjanik ode potražiti vina, nu kapetan ne dočeka, da se napije, nego umrije. Ja potrčah i stigog kneževu pratnju, javih vojvodi Stanku Radonjiću, da je Barbieux umro. Kad je knez čuo za tu smrt naredi, da se taj kapetan zakopa s vojničkim počastima. Istog dana padosmo na konak u crnogorsko selo Broćanac. U tom selu ne popesmo čadora, jer tu bijaše seoskih kuća, pa u njima noćismo. Bilo nam je udobno, jer tu dobismo svega za večeru među kućnom čeljadi. Sutradan jutrom zatrubiše u 4 sata trube i najaviše odlazak, a mi skočismo na noge i za jedan sat sađosmo u Nikšićko polje. Nikšić je bio u opsadi. Na razmaku od 500 metara pucali su crnogorski odjeli iz pušaka u počast Gospodaru......


Martin Đurđević: MEMOARI SA BALKANA

.

Brzojav knjaza Nikole sa Vučjeg Dola knjaginji Mileni na Cetinje

http://img269.imageshack.us/img269/5...ojavmileni.jpg



Brzojav sa Vučjeg Dola knjaževog sekretara Sima Popovića "Glasu Crnogorca"

http://img269.imageshack.us/img269/9...povica28ju.jpg

Iz knjige :arrow: Radoslav Rotković: Bitka na Vučjem Dolu

Čestitka ruskog cara

Iz knjige :arrow: Radoslav Rotković: Bitka na Vučjem Dolu

Mića Lalev

12. aprila 1877.

Ruski car, Aleksandar II, zbog pobjeda Crnogoraca nad osmanskom vojskom u tekućem Veljem ratu, odlikovao je ordenom Svetog Georgija IV stepena knjaza Nikolu, Petra Vukotića, Marka Miljanova i još nekoliko crnogorskih ratnika, uz želju da „ta odlikovanja na grudima hrabrih sinova Crne Gore budu svjedočanstvo carevog uvažavanja njihovog junaštva i bratske ljubavi koju Rusija gaji prema njima”.

28. jula 1876.

U bici na Vučjem dolu, Crnogorci su pobedili tursku vojsku pod komandom Muktar-paše i nanijeli joj teške gubitke - oko 4.000 mrtvih i ranjenih i 310 zarobljenih. Jedna od najvećih bitaka i najsvjetlijih pobjeda u istoriji crnogorskog ratovanja. Ta pobjeda predstavlja početak veljeg rata (1876-1878.), poslije kojeg je Crna Gora znatno proširena i međunarodno priznata i od onih sila koje je ranije nijesu priznavale. Slavna pobjeda na Vučjem Dolu imala je ogroman značaj i za dalje pobjede Crne Gore sve do uspješnog završetka ovog rata. Crna Gora je iz tog teškog i slavnog boja izvukla mnoge pouke, ali ne i jednu vrlo važnu, a to je da svoju sudbinu ne smije prepustiti u tuđe ruke.

Mogao bi se malo korigovat odnos snaga u ljudstvu na Vučjem dolu. Čini mi se da je crnogorska vojska imala 2 bataljona vise od turske , pa se nebi moglo reci da je bilo po 12000 sa obje strane. Jasno mi je da je personifikacija omiljena u crnogorskoj istoriji. ZATO SMANJI RIBU DA NE NAPRAVIM POKOLJ (odlomak iz vica o dva lovca)