Docleatski grob u Vilusima, natpis sa njega
Grad Duklja (Doclea) i srednjevjekovna država Duklja, ponijeli su ime po ilirskom plemenu Docleati.
Iliri je zbirni naziv, kako su Rimljani zvali stanovnike današnjeg Balkanskog poluostrva i među tim Ilirima bilo je sigurno ogromnih razlika, različitih plemena, naroda, govorili su različitim jezicima ...
Mislio sam dok nijesam naišao na ovaj dokument, koji je Risto Kovijanić preuzeo od Milutina Garašanina, mislio sam da su Docleati zauzimali prostor samo oko grada Duklje, međutim vidimo da su živjeli i na području današnjih Vilusa 50 km dalje od grada Duklja.
Znači, ispada, Docleati su zauzimali cijeli prostor današnje centralne Crne Gore, mada se zna da je postojalo i ilirsko pleme Labeati koje je obitavalo oko Labeatskog jezera (današnjeg skadarskog).
U svakom slučaju, nema sumnje da su Docleati bili veliko ilirsko pleme.
U knjizi Rista Kovijanića opisuje se pronađeni docleatski grob u Vilusima na kojem se nalazilo i jedno žensko ime koje se srijeće i u dokumentu iz 14. vijeka.
Ovaj povijesni izvor (natpis na grobu) prvi je protumačio Milutin Garašanin, ali je u ovom njegovom tekstu opisan samo ovlaš.
809. godina: "A sudija koji je živio u Duklji...." Misli li se na državu ili grad?
Andreacijeva povelja o izgradnji crkve Sv. Tripuna iz 809. godine
Riječ o Andreacijevoj "povelji":
Tekst ovoga dokumenta prvi je objavio D. Farlati ne navodeći porijeklo, tj. ne govoreći đe se isti nalazi. Očito je da tekst koji je Farlati pred sobom imao nije original. Naime dokument u obliku u kojem ga je Farlati viđeo, ne može biti original ni po diplomatičkim formulama niti po načinu izlaganja. Zato su u pravu bili svi oni istraživači koji su ga smatrali bar kasnijom preradom ako ne i falsifikatom. Potpuni falsifikat vjerovatno ipak nije, jer sadži podatke o najmanje dvijema istorijskim ličnostima: O Andreaciju i o njegovoj supruzi Mariji. Naime, godine 1848, pronađen je njihov sarkofag sa natpisom koji po tipu slova odgovara prvim decenijama IX stoljeća. Tim otkrićem djelimično je povraćeno povjerenje ovom dokumentu. To se naročito odnosi na dio o osnivanju kotorske katedrale i na kupovinu moštiju Sv. Tripuna. Sve ostalo može biti plod književnih maštanja o nesrećnoj ljubavi bilo dukljanskoga sudije, bilo o nekoj nezabilježenoj nesrećnoj ljubavi Andreacijeve kćeri Teodore, ali isto tako i o njenoj želji da se zamonaši i tako odrekne zemaljske ljubavi i prirodne želje svakoga zdravoga ljudskoga bića da osnuje svoj dom, izrodi potomstvo i tako produži porodičnu lozu. U zamjenu za to, legenda joj je podarila klauzuru, tj. život u skoro potpuno zazidanoj ćeliji u kojoj su uslovi za opstanak bili veoma surovi. Tu se uz osnovne potrebe opstanka moglo živjeti samo u veoma strogom postu i molitvi Gospodu za otkupljenje grijeha cjelokupnog ljudskog roda. Ali, ne smijemo zaboraviti da je u to vrijeme takvih pojava bilo veoma mnogo u vaskolikom hrišćanskom svijetu.
====================
INSTRUMENTUM CORPORIS NOSTRI GLORIOSI CONFALONIS SANCTI TRYPHONIS
Anno a Christi Incarnatione octingentesimo nono die decima tertia Januarii.
Ego Andreatius et cum conjuge mea Maria, et cum filio meo Petro, et cum filia mea Maria, et cum filia mea Theodora aedificavimus ecclesiam S. Mariae infunaria. Et filia mea Maria tulit virum, et alia noluit virum, et dixit ad patrem suum: >> Fac mihi inclausuram in S. Maria ad partem dexteram<<. Et fecit ei pater sicut placuit filiae suae. Et iudex qui sedebat in Duchia, audivit quod esset pulcra, voluit eam tollere per forzam. Et deinde audientes amici eius, dixerunt ei, et patri eius domino Andreatio. Et dominus Andreatius dixit filiae suae: >>Fillia, audivi haec, quia judex in illa nocte habet te tollere<<. Illa respondit: >>Pater mi, melius est mihi mori, quam hoc scelus perpetrare<<. Et illa nocte pater eius excludit illam. Et in illa die venit judex cum gente multa et quaerebant filiam domini Andreatii; et non invenit eam. Et post annorum curriculum venerunt Venetici et adduxerunt corpus s. Tryphonis. Et quando audivit dominus Andreatius quod habent ipsi Venetici corpus s. Tryphonis, abiit ad ipsam navem et dixit ad Veneticos: >>Rogo vos, amici carissimi, vendite mihi corpus s. Tryphonis<<. Et dixerunt Venetici: >>Si tu promittis servire ei cum tota mente et amore, vendimus tibi, et si non, non dabimus tibi eum<<. Et deinde promittit se vovere ecclesiam in eius nomine. Et vendiderunt eum domino Andreatio. Et compravit illum per ducentum solidos romanos; et unam coronam gemmatam per centum solidos, fiunt simul trecenti solidi. Et quando eum exposuerunt de navi, venerunt clerici secundum ordinem, qui pertinet, ad sacrum Corpus. Quando autem portaverunt per viam fori corpus s. Tryphonis, et stetit. Et venit nauclerius, qui eum adduxerat, et dixit: >>Oh s. Tryphon, tanto tempore te adduxi, et modo hic passum perge<<. Et extorsit eius os usque ad aures; et hoc fecit primum miraculum. Et clerici oraverunt ad s. Tryphonem, et fecit misericordiam super ipsum nauclerum. Et portaverunt eum paulo, et fixit se. Et dominus Andreatius cum conjuge sua Maria fecit in illumlocum ecclesiam in nomine eius, et permanent usque in hodiernum diem ad laudem et honorem s. Tryphonis. Et haec fuit subjecta domini Andreatii, quam habuit, et dedit eam filiis suis. Ad unum filium dedit centum solidos. Et hi sunt liberti eius: Marinus et Premarch; et sunt comprati in una scarenca de s. Triphone, et alia generatione de Zaratinis nomine Granzi, et sunt liberti, et non dicatis eos liberti, sed fratres.
-----------------------------------
ISPRAVA O TIJELU NAŠEG SLAVNOG ZASTAVNIKA MUČENIKA SVETOG TRIPUNA
Ljeta po ovaploćenju Hristovom osam stotina devetog, trinaestog dana januara.
Ja, Andreaci sa mojom ženom Marijom i sa mojim sinom Petrom i sa mojom ćerkom Marijom i sa mojom ćerkom Teodorom sagradismo crkvu svete Marije Infunarije. I moja kći Marija se udade, a druga nije htjela muža. I reče svome ocu: ''Načini mi odjeljak u Svetoj Mariji sa desne strane''. I otac joj načini kako je željela njegova kći. A sudija, koji je živjeo u Duklji, čuo je da je lijepa i htio je da je silom uzme. A onda njeni prijatelji, čuvši to, rekoše njoj i njenome ocu, gospodinu Andreaciju. I gospodin Andreaci reče svojoj kćeri: ''Kćeri, čuo sam da sudija ove noći ima da te odvede''. Ona odgovori: ''Oče moj, bolje mi je da umrem, nego taj zločin da pretrpim''. I te noći ju je otac udaljio. A tog dana dođe sudija sa mnogo ljudi i potraži kćer gospodina Andreacija, i ne nađe je. I pošto su protekle godine, dođoše Mlečani i doniješe tijelo Svetog Tripuna. I kad je čuo gospodin Andreaci da ti Mlečani imaju tijelo Svetog Tripuna, ode na samu lađu i reče Mlečanima: ''Molim vas, predragi prijatelji, prodajte mi tijelo Svetog Tripuna''. A Mlečani rekoše: ''Ako obećaš da ćeš mu služiti cijelom dušom i ljubavlju, prodajemo ti, a ako ne, nećemo ti ga dati''. I najzad je obećao da njegovom imenu posveti crkvu. I prodadoše ga gospodinu Andreaciju. A kupio ga je za dvjesta vizantijskih zlatnika i za jednu krunu ukrašenu dragim kamenjem od sto zlatnika, što je bilo ukupno trista zlatnika. A kad su ga iznijeli sa lađe, dođoše sveštenici, u redu koji se protezao do svetoga tijela. Ali kada su nosili putem napolje tijelo Svetog Tripuna, ono se zaustavi. I dođe mornar, koji ga je bio doveo i reče: ''O, Sveti Tripune, toliko sam te vremena vozio, pa sad samo kreni korak'', i izokrenuše mu se usta sve do ušiju. A ovo je učinio prvo čudo. A sveštenici su molili Svetog Tripuna, i on se sažalio na tog mornara. A docnije su ga odnijeli i učvrstio se. A gospodin Andreaci sa svojom ženom Marijom načini na onom mjestu crkvu u njegovo ime, i ostala je do današnjeg dana na hvalu i čast Svetog Tripuna. A bila je podređena gospodinu Andreaciju, koji je držao, i dao je svojim sinovima, a jednom sinu dao je stotinu zlatnika. A ovi su njegovi oslobođenici: Marin i Premark. A bili su kupljeni prilikom iskrcavanja Svetog Tripuna, i iz druge generacije od Zaratina po imenu Granci, a oslobođenici su, ne zovite ih oslobođenicima, već braćom.
"Pobjeda", Kultura i društvo - Subota, 02. avgust 2008. godine
STUDIJA PREVALITANA I KRALjEVSTVO SLOVENA (OD PETOG VIJEKA PR.N. E. DO 1200. GODINE) VOJISLAVA D. NIKČEVIĆA
Studija je potpuna novina u dosadašnjim istraživanjima na Balkanu a vjerovatno i šire. Njen prevashodni, pa i istorijski značaj je što je uspjela da sistematizuje relevantnu građu kojom se dokazuje praslovensko i slovensko prisustvo na Balkanu od kraja drugog milenijuma prije neša ere i u kontinuitetu traje do danas: to dovodi u pitanje sve dosadašnje pretpostavke o porijeklu naroda i etničkih skupina na Balkanu, opovrgava ih u mjeri snage i autentičnosti izvora na koje se poziva
Praslovensko i slovensko prisustvo na Balkanu
Studija "Prevalitana i Kraljevstvo Slovena" Vojislava D. Nikčevića predstavlja prvi i uspješni pokušaj sveobuhvatnog posmatranja crnogorskog prostora u kontekstu najstarije slovenske istorije od najstarijih antičkih vremena do epohe kada nestaje Kraljevstvo Slovena i stvara se nejako Kraljevstvo Dalmacije i Duklje. Studija ima dvije knjige: prvu "Skitsko-Sarmatsko carstvo i njegovo kraljevstva na Ilirikumu od 500. godine prije naše ere do Dioklecijanove vladavine" i drugu "Kraljevstvo Slovena od Konstantina do Kraljevstva Dalmacije i Duklje". Obije knjige precizno hronološki slijede istorijske tragove od prvih pojava praslovenskih matica, Skita i Sarmata, do epohe druge polovine 12. vijeka kada nestaju njihovi posljednji spomeni i gubi se, slobodno se može reći, najsjajniji i najslavniji dio paleoslovenske istorije.
U uvodnom dijelu autor, koji je uložio izuzetan napor da hronološki sistematizuje raznorodnu građu, istorijsku i književnu razmatra neka pitanja metodologije istraživanja izuzetno obuhvatne teme svog rada. Autor iznosi razloge koji su doveli do zanemarivanja proučavanja antičkih grčkih i najvećeg dijela latinskih srednjevjekovnih izvora koji se odnose na takozvane "varvarske narode", ističući nebrigu i tendencioznost crkvene istoriografije koja se bavila proučavanjem hrišćanstva a ne istorijom naroda, pa i onih na Balkanu? Nikčević ističe da se Crna Gora, po, u svijetu proučenim dokumentima, javlja kao autonoman episkopski principat 1515. godine u okviru Otomanske države a geografsko određenje "Crna Gora" srijeće se u latinskim izvorima već u 11. vijeku. Geografski pojam "Zeta" pojavljuje se početkom četvrtog stoljeća, u isto vrijeme kada i geografski nazivi Travunija i Bosna. U fusnotama autor ukazuje na postojanje još jedne, skitske Prevalitane u krajevima oko Crnog Mora, upućujući i na za istoriju Crne Gore izuzetno značajne i do ovoga časa nepoznate dokumente o posljednjem Balšiću, Jovanu, koji se 1471. pojavljuje kao "gospodar Albanije".
Nikčević prvi put sistematizuje njemu u ovom času dostupne antičke izvore koji se tiču Skita i Sarmata i njihovih država na Balkanu koje obuhvataju i prostore današnje Crne Gore, ističući gotovo dvije hiljade godina kontinuiteta veza crnogorskih i južnodalmatinskih prostora sa južnom Italijom koju su u VIII-VII vijeku prije naše ere zauzeli Skiti Kimerijci. Izuzetan doprinos su navodi poznoantičkih istorija i hronika o stvaranju Duklje i Skadra: istoričar Orosije i još neki hroničari tvrde da je Duklju stvorio skitski narod Sake a Skadar potomci njegovog rođaka, posljednjeg atičkog kralja, Kodra u doba priprema za Trojanski rat i po njegovom završetku. U trojanskom ratu na strani Grka učestvovao je skitski car Ahil i u toj epohi stvorena je i prva skitska država na Balkanu, u današnjoj Makedoniji i Bugarskoj. Kasnije, tokom hiljadu godina do nove ere stvorene su još neke skitske države: teritorija današnje Crne Gore prvo se nalazila u sastavu kraljevstva (D)Aorsa, potom skitskog naroda Dalmata koji će svoju državu "pokloniti" rimskom imperatoru Vespazijanu? Na prostorima dukljanskog grada u epohi (D)Aorsa kovao se srebrni novac "eminako" što ukazuje na značaj naših prostora u antičkom Mediteranu.
Studija ukazuje na Tita Livija po kome su u drugom vijeku prije naše ere, na prostoru današnjih srednje Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i sjeverne i srednje Albanije pored (D)Aorsa živjeli i Sloveni. Antički geografi spominju Bugare sjeveroistočno od donjeg Dunava i u Panoniji, rijetko spominjući Ilire i to kao malu populaciju na raznim krajevima Balkana, kao i niz skitskih i sarmatskih, rano ili praslovenskih naroda čija su imena djelimično ili sporadično poznata istorijskim naukama. Balkanski Skiti- Sarmati (Sloveni) vezuju sudbinu za Rim od epohe Gaja Julija Cezara koji sklapa sporazume sa Skitima. Oktavijan, koji vojnu obuku obavlja u Apoloniji, od dalamatinskih i makedonskih Skita- Sarmata (između ostalog u njegov logor dolaze i Skiti sa teritorije današnje Crne Gore) stvara najbolje legije imperije. Za Oktavijanove vladavine skitske legije, sarmatska konjica i Dalmati postaju najbolje jedinice carstva. Studija precizno osvjetljava, navodeći izvore, stvaranje sarmatsko-skitsko-slovenskih država i državica na Balkanu pod pokroviteljstvom Rima, njihovu borbu za osamostaljenje i saveze sa sunarodnicima u Skitiji i Evropskoj Sarmatiji. Za vladavine imperatora Decija ostaci (D)Aorsa, Tribali (Prebaleji), Dalmati, grupe Kat(i)ara i još nekih skitsko-sarmatskih naroda žele da obnove antičku kraljevinu na prostorima Dalmacije (Crne Gore i današnje sjeverne Albanije) i oglase njenu "autonomiju" što dovodi do pregovora sa Rimom koji priznaje Skitima sa tih prostora pravo na nasljeđe antičke makedonske države. Stvaraju se dvije skitske države: Kraljevstvo Dalmacije i Kraljevstvo Trakije kome su na čelu Goti.
...........................nastavak
Autor ističe izuzetno oskudnu građu o toj epohi, te da hronologiju stvaranja Kraljevstva Slovena mora da prati na osnovu dokumenata crkvene provinijencije koji o skitsko-sarmatskim balkanskim državama svjedoče samo kada je to nemoguće izbjeći. Kada Arkadije oko 407. godine okončava preuređenje Istoka oko Duklje i Skadra kao jezgra a na osnovu prava vikarijata dukljanskog mitropolita Basusa stvara se "vikarijalno", to jest "hrišćansko" Kraljevstvo Dalmacije - Slovena. Srednji Ilirikum i Panonija postaju "slobodna teritorija" trgovine i doživljavaju izuzetan ekonomski procvat. Iz te epohe poznata su imena trojice kraljeva: Albina I (sa kraja četvrtog vijeka), Albina drugog i trećeg. Kraljevstvo Dalmacije- Slovena postaje najznačajniji dio Istočnog carstva jer sa te teritorije počinju pripreme za objedinjavanje Rimske imperije u njenim antičkim granicama. Balkanski Skiti, naročito klanovi "Carskih" i "Kraljevski Sarmati", sudbonosno utiču na vođenje imperijalne politike i na čelu su pozno rimske i ravnovizantijske armije. Sloveni počinju da dolaze na tron rimskih careva (Lav I), a balakanski Sarmati Alani i Roksolani daju generalisimuse (Aspar). U petom vijeku pojavljuje se niz slovenskih (skitsko-sarmatskih) vladara koji sa svojim odredima i Gotima počinju ujedinjavanje prostora nekadašnjeg Rimskog carstva Jovan Skit, Jovan Grbavi, Marcelin, Celer, a čuveni Ecije poznat kao Belo I u svojim rukama drži Galiju. Balkanski Skiti se pripremaju da zauzmu tron carstva u Konstantinopolju: Anastazije je porijeklom Epirac - Prevalitanac i njegova vladavina omogućava dolazak na vlast dvojice Prevalitanaca, Justina (Justin) I i Justinijana koji insignacije moći Kraljevstva Dalmacije - Slovena prenose na Konstantinopolj. Jedan od Justinijanovih najpouzdanijih zapovjednika je Skadranin Belizar. Sa Justinijanom ukidaju se Kraljevstvo Slovena, vandalsko-alansko kraljevstvo u Africi i gotsko Kraljevstvo Italije. Konstantinopolj sve insignacije moći skitsko-sarmatske "federacije” uključuje u vokabular titula vizantijskih careva: Skiti i Sarmati sa Balkana iseljavaju se u garnizonske gradove carstva a na njihovo mjesto na Balkan se naseljavaju sarmatski evroazijski Sloveni i njihovi saveznici Avari sa prostora oko Azovskog i Kaspijskog mora. Stvara se avarsko-slovenski egzarhat Ilirikum koji se u periodu od 690. do 740 godine raspada na tri kraljevine,Travuniju, Zahumlje i Srbiju. Te tri kraljevine postaju "nasljednice moći" nekadašnjeg Kraljevstva Slovena. Nikčević ističe značaj i do sada u istoriografiji neopravdano osporavanu autentičnost dva akta porijeklom iz papske kancelarije: o sveopštom slovenskom saboru koji se 771. godine okuplja u gradu Dalmi da objedini prostore Evropske, Azijske Sarmatije i Skitije i obnovi moćno Kraljevstvo Slovena čijeg će vladara birati predstavnici svih skitsko-sarmatsko-slovenskih naroda. Na tom skupu za kralja Slovena bira se Svetopelek I, ali je obnova Kraljevstva Slovena kratkotrajna. Sa dolaskom na vlast Makedonske dinastije taj pokušaj se obnavlja: 875. godine u Diokleji se saziva sabor svih Skita i Sarmata (Slovena) i za kralja "svih Slovena" bira se moravski princeps Svetopelek II. Nakon ove države koja je trajala koju godinu na prostorima Balkana pojavljuje se nekoliko vladara Slovena, Domagoj, Sedeslav i posljednji i bez sumnje najznačajniji Mihailo Višević, poglavar posljednjeg slovenskog naroda koji krajem devetog vijeka na zahtjev vizantijskih careva naseljava Gornju Dalmaciju. Mihailo Višević dijeli teritorije Balkana sa strategom Hrvata Tomislavom i Gornjoj Dalamaciji, Duklji i Travuniji ponovo prisajedinjuje južnu Italiju. Mihailo Višević je rodonačelnik posljednje dinastije kraljeva Slovena i kraljeva Dalmacije. Njegov sin Petar uspijeva da ponovo institucionalizuje Kraljevstvo Dalmacije, a njegovog sina Jovana Vladimira priznaju Rim i Konstantinopolj. Slijede njegovi potomci: Vukan, Stefan Vojislav, Mihailo, Konstantin koji za nadimak uzima ime naroda svog pretka Mihaila Viševića - Bodin (Bodini). Posljednji kralj Slovena spominje se u jednom benediktinskom aktu iz 1150. godine. Nikčević ističe da je Kraljevstvo Dalmacije, potom Kraljevstvo Slovena, posljednja manifestacija tradicije Skita i Sarmata, posljednji odbljesak njegove moći. Sa nestankom Kraljevstva Slovena gubi se spomen skitstva i sarmatstva i pojavljuju se prve poznosrednjovjekovne nacionalne slovenske države.
Studija "Prevalitana i Kraljevstvo Slovena" je potpuna novina u dosadašnjim istraživanjima na Balkanu a vjerovatno i šire. Može da bude predmet kritike, kod mnogih će izazvati skepsu i protivljenje, ali najveći broj njenih navoda neće niko moći da ospori, jer su utemeljeni na autentičnoj građi i svjedočenjima. Otvoriće brojna pitanja i, nadajmo se, da će u dogledno vrijeme neko na njih moći da ponudi barem neki odgovor. Njen prevashodni, pa i istorijski značaj je što je uspjela da sistematizuje relevantnu građu kojom se dokazuje praslovensko i slovensko prisustvo na Balkanu od kraja drugog milenijuma prije neša ere i u kontinuitetu traje do danas: to dovodi u pitanje sve dosadašnje pretpostavke o porijeklu naroda i etničkih skupina na Balkanu, opovrgava ih u mjeri snage i autentičnosti izvora na koje se poziva.
Antički izvori
Polazeći od činjenice da se balkanske nauke nijesu bavile Slovenima u antičkoj i najranijoj epohi srednjeg vijeka, vezujući proučavanja za nastanak najvećih poznosrednjovjekovnih južnoslovenskih država (Bugarska, Srbija, Hrvatska) a u periodu od desetog stoljeća do pada Vizantije, Nikčević najveći dio svoje knjige posvećuje upravo "istorijskim prazninama". Navodeći autore ili djela proučavlaca antičke epohe ističe da antički izvori poput Strabonove i Ptolomejeve Geografije spominju Slovene na Balkanu kao skitsku (sarmatsku) populaciju od izuzetnog uticaja u epohi Filipa i Aleksandra Makedonskog i doba nastanka Rimskog carstva i širenja njegove moći.
.
"Pobjeda", Kultura - Srijeda, 04. februar 2009. godine
Sinoć u Podgorici predstavljena knjiga Vojislava D. Nikčevića
"Prevalitana i kraljevstvo Slovena"
Podgorica, 3.februara - Knjiga Vojislava D. Nikčevića "Prevalitana i kraljevstvo Slovena", izdanje DANU i “Pobjede”, predstavljena je večeras u konferencijskoj sali hotela "Podgorica. Ovo kapitalno istoriografsko djelo, prvo u ediciji "Crna Gora od iskona", predstavili su akademik Božidar Nikolić, predsjednik DANU, mr Dragoljub Šarović, izvršni direktor "Pobjede" a.d, akademik Branislav Kovačević i akademik dr Božidar Šekularac. Okupljenima se obratio i autor Vojislav D. Nikčević.
- Ova studija prvi put predstavlja naučnoj i široj javnosti antičku i srednjovjekovnu građu, hronike i dokumenta u najvećem dijelu nepoznate balkanskom naučnom prostoru, koji svjedoče o tromilenijumskom prisustvu Slovena, Skita i Sarmata, na Balkanu, rekao je Božidar Nikolić.
- Vrijeme u kome smo drugima prepuštali da nam oblikuju prošlost i kreiraju budućnost i u kome smo izbjegavali da saznajemo o sebi, od iskona do danas, prolazi. U novom vremenu se suočavamo sa pitanjima ispravljanja iskrivljenog, uređivanja neuređenog i rađenja stvari na pravi način prvi put. I ova knjiga pokazuje da u Crnoj Gori postoji sve više ljudi koji žele da isprave ogroman broj situacija, koje prosto traže da budu ispravljene, istakao je mr Dragoljub Šarović
Ova knjige je pokušala, nadam se dijelom i uspješno, da se osloni na istoriografsku građu koja je na Balkanu zanemarena, prije svega na antiku i rano srednjevjekovlje, na ogroman korpus grčkih geografa i veliko djelo grčkih istoriografa, podsjetio je Vojislav D. Nikčević.
