Ponos svakog Crnogorca - Bitka na Grahovcu 1./13. maja 1858.
Da se ne zaboravi, ŠTA SE DOGODILO NA DANAŠNJI DAN:
Od 28.4. do 1.5.1858 g Crnogorci su izvojevali još jednu veliku pobjedu nad okupatorskim-turskom vojskom na GRAHOVCU.
Turska vojska je bila do nogu potučena od nekoliko puta manje crnogorske vojske. Pobijeno je oko 6000 turskih vojnika a poginulo oko 2000 Crnogoraca.
U okolnim pograničnim područjima a naročito u Hercegovini zavladao je veliki strah među Turcima, koji su se počeli i iseljavati i bježati dublje u Bosnu.
Neturski živalj iz Hercegovine je priželjkivao, da će Crnogorci krenuti sa vojvodom Mirkom na Hercegovinu i kako kažu, ta bi zbog velikog straha Turaka, pala za dva dana.
SLAVA CRNOGORSKIM HEROJIMA
Na današnji dan prije 150 godina
21. maja 1858.
- Najautoritativniji evropski list Tajms dao je opširan izvještaj toka Grahovačke bitke. I narednih dana detaljno je opisivao sjajnu pobjedu Crnogoraca, a 29. maja dao je i prevod izvještaja vojvode Mirka knjazu Danilu, u kom su izneseni detaljni podaci o turskim gubicima, crnogorskoj pobjedi, ratnom plijenu i slično.
"Vijesti", 9. avgust 2008.
Simbol nezavisnosti i slobode
Marijan Miljić:
UZ JUBILEJ BITKE NA GRAHOVCU, JEDNE OD NAJZNAČAJNIJIH CRNOGORSKIH POBJEDA
Grahovac je jedan od najznamenitijih visova crnogorskog zemljopisa i istorije, svetilište slobode, na kome se u teškim vremenima i istorijskim neprilikama odlučivala sudbina zemlje i naroda.
Prije sto pedeset godina, na Spasovdan, u četvrtak 1/13. maja 1858. godine, na ovom prostoru vođena je jedna od najznačajnijih bitaka u ukupnoj crnogorskoj povjesnici. Izvojevana pobjeda na Grahovcu nad dvostruko nadmoćnijim neprijateljskim snagama spada u red najsjajnijih i najsudbonosnijih pobjeda koje su ikada Crnogorci izvojevali - od Tuđemilske bitke (7. 10. 1042) do današnjih dana.
Početkom maja 1858. godine, u jeku drugog talasa ustanka u Hercegovini, koji je Crna Gora podsticala, pomagala, usmjeravala i nadzirala, Otomanska imperija je, preko bosansko - hercegovačkog vezira Ćani - paše i vojnog zapovjednika Husein - paše imala namjeru da ustanak uguši, napadne Crnu Goru, da okupira i pokori mladu crnogorsku knjaževinu i na koljena baci njenog buntovnog i energičnog gospodara, Danila Stankova Petrovića Njegoša.
Knjaz Danilo je predosjećao i državničkom intuicijom znao da ide u susret velikoj i odlučujućoj bici od čijeg će ishoda zavisiti dalji opstanak njegove države, koja će sudbonosno uticati na budućnost naroda.
O sudbonosnom značaju Grahovačke bitke za Crnu Goru nauka je kazala svoju riječ i sud.
Zato nije potrebno da se elaborira kako je i zašto do bitke došlo, ali se mora naglasiti da je ona imala posebno mjesto u okviru tadašnjih zbivanja na prostoru koji danas nazivamo jugoistokom Evrope, kao i ulogu velikih sila u tim zbivanjima.
Uvod u grahovačku epopeju i njene posljedice jeste proglašenje Danila Stankova Petrovića, po Njegoševom testamentu, za zakonitog vladara Crne Gore.
Munjeviti knjaz, "koji je želio da uredi" i učvrsti Crnu Goru kao državu i "zasluži besmrtnu slavu", uvodio je u mladu knjaževinu reforme i suzbijao plemenksu samovolju, gušio pobune u Piperima, Bjelopavlićima i Kučima, podizao nacionalno dostojanstvo svojih podanika, svijest o značaju države i poštovanju centralne zemaljske vlasti, učvršćivao saznanje o potrebi ispunjavanja obaveza prema državnim organima.
Knjaz je sproveo reorganizaciju i ustrojstvo vojske, osvojio je Žabljak i povukao se iz njega, dokazujući snagu crnogorske mišice i neviđenu hrabrost, dočekao i zaustavio Omer - pašin pohod na Crnu Goru i, zajedno sa svojim narodom, pretrajao tu po zlu čuvenu godinu.
Iako je Omer - paša Latas, Ličanin, stekao položaj moćnog čovjeka u Otomanskom carstvu i od sultana tražio i dobio dozvolu da pregazi i uništi Crnu Goru, on ipak nije uspio da izvrši carevu naredbu: da pobjeda bude potpuna i brza. Pod komandom knjaza Danila Crna Gora je odoljela i pretrajala.
Vojvoda Mirko Petrović i vojvoda Novica Cerović uspjeli su da probiju opsadni obruč i da se prvo iz Župskog manastira, a kasnije sa 34 odabrana saborca i sa moštima Svetog Vasilija Ostroškog, noću, izvuku iz Ostroškog manasitra i pridruže se knjazu Danilu na Bogetićima.
Veliki mušir nije ispunio carsku zapovijest.
U svemu tome, kao i ranije, pogranično Grahovo i za Crnu Goru i za Osmansko carstvo imalo je posebnu važnost i strateški značaj. Za Crnu Goru ono je bilo veza i baza za širenje prema Hercegovini, dok su Osmanlije željele da od njega naprave bedem koji će odvajati tradicionalnu Hercegovinu od Crne Gore. U tome presezanju između dviju strana nije bilo rješenja sve do Grahovačke bitke.
Inače, knjaz Danilo se ponašao "kao ustavni gospodar" čak i u plemenima pod turskom vlašću, a ona su ga prihvatala kao svoga, uprkos turskim prijetnjama i odmazdama.
Uzalud je otomanski ministar inostranih poslova Ali - paša ubjeđivao evropske sile na Pariskom mirovnom kongresu da su ne samo Brda i Hercegovina nego i Crna Gora "turske provincije". Otomanska imperija nije mogla da podnese da knjaz crnogorski gospodari u turskom čardaku.
Zato je Porta odlučila da crnogorski problem jednom za svagda riješi, da Crnoj Gori nanese smrtonosan udarac upravo prema Hercegovini, uprkos naklonosti velikih sila, naročito Francuske i Rusije.
Knjaz Danilo je bio na vrijeme obaviješten da Osmansko carstvo oko Trebinja i u Hercegovini gomila jake snage i sprema se da zauzme Grahovo, a odatle da udari na Crnu Goru.
Radi predostrožnosti, knjaz je poslao vojvodu Petra Filipova Vujovića da zatvori pravac Trebinje - Grahovo.
Osmanska divizija od 8 do 10 hiljada vojnika pod komandom Husein - paše na usiljenom maršu od Trebinja savladala je manje crnogorske otpore, izbila na grahovački plato i tu se ulogorila.
Istovremeno, knjaz Danilo je u susret turskoj vojsci uputio 6 hiljada vojnika i 6 topova. Vojvoda Mirko Petrović, knjažev brat i predsjednik Senata predvodio je marš crnogorske vojske prema Grahovu.
Crnogorska vojska je bila raspoređena u tri odreda: desnim krilom komandovao je vojvoda Petar Vukotić, u središnjem dijelu bili su vojvoda Petar Vujović i glavnokomandujući vojvoda Mirko Petrović, a na lijevom krilu komandovao je vojvoda Ivo Radonjić.
U pozadinu turske vojske bio je upućen pop Luka Jovović sa 80 odabranih boraca, kao i vojvoda pop Đuro Kusovac sa gardom. Njihov zadatak je bio da napadnu turske čete i da zameću kavgu.
Knjaževa garda je uoči same bitke razbila pojačanje koje je bosanski vezir uputio Husein - paši. Zarobljena je i komora koja je nosila hranu i municiju turskoj vojsci na Grahovo.
Pošto je oprezni Husein - paša obaviješten da su i poslato mu pojačanje i komora pali u crnogorske ruke, odlučio je da se povuče na Klobuk, da tamo svoje snage osvježi, reorganizuje i snabdije neophodnom opremom, pa da onda krene u odlučujući pohod.
Energični i lucidni vojvoda Mirko ocijenio je da je to pravi čas za napad, tako da je izdao komandu "na opšti juriš".
Poslije tročasovne borbe prsa u prsa, neviđene sječe i krvavog međusobnog klanja, turska vojska je bila poražena. Njeni ostaci su bježali prema Trebinju, dok su za njima Crnogorci jurili sa isukanim sabljama jataganima.
Ovu pobjedu izvojevali su Crnogorci potpomognuti hercegovačkim ustanicima, ali i Crnogorkama koje nijesu samo nosile opremu i municiju, već su mnoge i učestvovale u boju.
Među poginulim grahovačkim vitezovima ostali su Kadri - paša, pomoćnik glavnog turskog zapovjednika Husein - paše, s osmanske strane, a s crnogorske vojvoda pop Đuro Kusovac i čuveni harambaša knjažev pobratim, pop Luka Jovović. Viteška knjaževa garda je većinom izginula jurišajući na turske topove.
Prema austrijskim izvorima Turci su imali 4.390 poginulih, a Crnogorci su osim pobjede i velike slave zadobili i veliki plijen: "8 topova, 6.000 pušaka, 2.000 šatora, 2.000 konja, 10.000 oka municije i mnogo zastava".
"I mi smo ti grdno izginuli", saopštavano je Njegoševim riječima: oko 2.000 poginulih i ranjenih Crnogoraca.
Na prijestonom Cetinju, oko stare Vlaške crkve, podignuta je istorijska ograda od puščanih cijevi viteški savladane i zarobljene brojne turske vojske u Spasovdanskoj bici na Grahovcu.
Veličanstvena i munjevita pobjeda na Grahovcu podigla je, učvrstila i uzvisila vjeru i samopouzdanje Crnogoraca, kao i još neoslobođenih krajeva, crnogorskih i hercegovačkih plemena.
Slava crnogorskog oružja, vojskovođa i grahovačkih vitezova, a naročito knjaza Danila i vojvode Mirka, počela je brzo da prelazi u legendu i narodnu pjesmu.
Savjetnik i desna ruka knjaza crnogorskog i svoga brata, državotvornog Danila Stankova, vojvoda Mirko Petrović se najviše proslavio u bici na Grahovcu, u kojoj je predvodio vojsku crnogorsku.
Ukazom od 29. jula 1859. godine knjaz Danilo je za junačko i mudro komandovanje dodijelio vojvodi Mirku Petroviću titulu "vojvoda od Grahovca".
Jedan od savremenika ovih događaja, arhimandrit Nićifor Dučić, izjavio je da je ova pobjeda "vijenac svijeh dotadašnjijeh crnogorskijeh pobjeda". U isto vrijeme francuski naučnik i publicista, savremenik Grahovačke bitke Gijom Ležen, rekao je: "Grahovac je više učinio za rješavanje crnogorskog pitanja nego svi svjetski diplomati".
Crnogorskom pobjedom bila je oduševljena ne samo južnoslovenska omladina nego i brojni krugovi i centri političke moći u evropskim zemljama. Njen odjek je dopirao ne samo do Carigrada, Pariza i Petrograda već i do Berlina i Londona, do Beča i Pijemonta.
Doista, značaj bitke na Grahovcu je bio sudbonosan za Crnu Goru, naročito za proces međunarodnog priznanja njene državne nezavisnosti.
Neposredna velika politička posljedica crnogorske pobjede a turskog poraza na Grahovcu 1/13. maja 1858. godine jeste formiranje Komisije velikih evropskih sila koja je izvršila i sprovela, uz učešće zaraćenih strana, razgraničenje između Osmanske imperije i Knjaževine Crne Gore.
.....................nastavak
Istorijske granice između Otomanske imperije i Crne Gore označile su, konačno, da je Crna Gora faktički, iako ne i de jure, stekla međunarodno priznanje svoje nezavisnosti. Grahovačka pobjeda bila je kruna crnogorske viševjekovne borbe za slobodu.
Ona je Crnu Goru predstavila Evropi, tako da se crnogorski fenomen u evropskom poretku nije više mogao ignorisati.
Danas, sa distance od 150 godina, s čvrste istorijske pozicije i međunarodno definisanog položaja, kada je Crna Gora doživjela četvrto vaskrsnuće u svojoj viševjekovnoj istoriji i postala, opet, suverena, samostalna, nezavisna država, demokratska i evropska, oslonjena na svoje istorijsko i duhovno nasljeđe, mnogo jasnije se ocrtavaju i sagledavaju veličina i značaj grahovačkog podviga, velike istorijske pobjede Crnogoraca.
Sa današnje distance se jasno i široko vidi i cijeli period vladavine knjaza Danila, krunisan grahovačkom pobjedom i drugim njegovim državničkim i državotvornim pregnućima, iako je meteorski prošao kroz svoje doba.
Sa grahovačkog istorijskog visa jasno se sagledava i cijeli tok crnogorske prošlosti od najstarijih vremena do danas, od Tuđemilske do Grahovačke bitke, višestoljetna borba za nezavisnost Crne Gore, sve do ove skorašnje dobijene pobjede olovkama (ne mačem) na referendumu 21. maja 2006. godine.
Tu veliku istorijsku pobjedu, kao i onu grahovačku, proslavila je cijela Crna Gora, ispunjena mladošću i ponosom, okićena proljećem i zastavama.
Grahovačku pobjedu oglasila su i zvona na manastirima i crkvama crnogorskim, kao i sve pobjede državne i nacionalne. Ali nakon referendumske pobjede, samo na Cetinjskom manastiru i crkvama u Crnoj Gori nije bilo zastave crnogorske niti su se oglasila zvona crkvena, ali oni čija je to volja ne libe se da ističu zastave druge države i slave tuđe pobjede, posebno one nad Crnom Gorom.
Današnje generacije osjećaju istinsko poštovanje i pijetet prema grahovačkim vitezovima i junacima, ali i svima koji su kroz našu dugu istoriju pali na bojnim poljanama, koji su se zavjetovali slobodi, državi i narodu, čija su stremljenja bila okrenuta budućnosti, svome potomstvu, njegovoj sreći i opstanku.
Uspomenu na njih, kroz Grahovačku bitku, Crna Gora bi trebalo da obilježava svake godine.
To je dokaz da i današnja Crna Gora na početku novog milenijuma i novog vijeka, baštini to svoje istorijsko nasljeđe kao i to da današnji naraštaji poštuju i cijene sopstvenu prošlost i svoje pretke, da su odlučni u patriotizmu i požrtvovani za Crnu Goru i njenu slobodu.
A Crne Gore nema ni bez slobode ni bez države. A one nijesu date jednom za svagda: za njih se uvijek i iznova mora boriti!
Danas je sasvim jasno da na Grahovcu nije izvojevana samo vojnička pobjeda, nego da je ona označila početak novog razdoblja u samostalnom državnom životu Crne Gore - označila put ka nezavisnosti i međunarodnom priznanju kao potvrdu njene viševjekovne borbe za slobodu.
A Sloboda je iznad svega.
Priznate granice
Veliko carstvo je moralo pristati da prizna granice Karadaga, svoje (kako se na pariskom mirovnom kongresu njegov izaslanik Ali - paša vajkao i seirio, a velike sile to prećutale) "pobunjenje oblasti" i da je crnogorsko pitanje unutrašnja stvar njegove države.
Otomanska imperija je morala prihvatiti odluku velikih evropskih sila pa je tako, prvi put u istoriji, povučena granica između sada već dvije "ratujuće i nezavisne države".
Tim razgraničenjem, koje je izvršeno 1859. godine, u sastav crnogorske knjaževine i zvanično su ušli: Drobnjak (osim nekoliko sela i graničnog šaranskog plemena), te Uskoci, Lipovo, Gornji Vasojevići, jedan dio Kuča, Dodoši itd.
Ugled Crne Gore, moralni i politički uticaj na okolno hrišćansko stanovništvo, koje je bilo pod osmanskom vlašću, stalno su rasli, ali i kod dijela islamskog i katoličkog življa, naročito u Hercegovini.
Otomanska imperija, osokoljena atmosferom na Pariskom kongresu, nije ni umirila ni pregazila Crnu Goru niti je ovu malu zemlju u orealu slave i viteštva više mogla ni pred očima sopstvene ni evropske javnosti smatrati svojim sastavnim dijelom.
Crnogorsko pitanje se uzdiglo na razinu evropskog i ostalo da se razriješi kroz Veliku istočnu krizu u kojoj se rješavala sudbina Evropske Turske.
Na krilima grahovačkog podviga Crnogorci su, bez većih teškoća, mogli zauzeti cijelu istočnu Hercegovinu, ali pod pritiskom i savjetima stranih diplomata knjaz Danilo je od daljeg pohoda odstupio i zaustavio svoju slavodobitnu vojsku.
http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=277924
.
Vijesti, 09. novembar 2009.
Ruski grad niče na Grahovu
CRNOGORSKO-RUSKA KOMPANIJA “EKO-DOM” PLANIRA DA NA 40 HEKTARA GRAHOVSKOG POLJA NAPRAVI DOM ZA PENZIONERE, HOTEL I MINI SELO
Podgorica - Gotovo da nema Crnogorca koji nije, makar, čuo za čuvenu Grahovačku bitku. Veličanstvena pobjeda nad moćnim turskim carstvom 1858. godine, za vrijeme vladavine knjaza Danila, imala je ogroman vojni i državni značaj za tadašnju Crnu Goru. Grahovo je 150 godina kasnije ponovo oživjelo - crnogorsko-ruska kompanija “Eko-dom” u protekle tri godine kupila je više od 40 hektara zemlje u Grahovskom polju, gdje planiraju da u narednih nekoliko godina izgrade luksuzan starački dom, mini hotel, restoran, sportske terene i oko 200 kuća.
- Grahovo će postati ruski centar u Crnoj Gori - najavio je vlasnik Nikšićanin Blagoje Banićević koji je sa biznismenom iz Moskve Aleksejom Lapinom do sada u projekat uložio nekoliko miliona eura.
Banićević je naveo da mu smetaju priče o tome da Rusi odlaze iz Crne Gore i napuštaju kupljene komplekse i započete projekte, jer kaže da oni žele da istraju u tome da Grahovo postane luksuzno-uređeno naselje.
- Uložili smo dosta novca u kupovinu placeva i zemlje od mještana jer smo shvatili da bi Grahovo, koje se sada izgradnjom novog puta nalazi na samo 15 minuta od mora, mogao da postane lijepo mjesto za život i odmaranje. Mještani su shvatili o čemu je riječ i prihvatili našu ideju, prodali đedovinu nakon čega smo počeli da se bavimo prikupljanjem projektne dokumentacije, snimanjem lokacije i uređenjem prostora. To je veoma ozbiljan projekat, srećom, odgovorni ljudi u Opštini Nikšić, Agenciji za prestrukturiranje, Sekretarijatu za uređenje prostora, Službi zaštite životne sredine dozvolili su izradu studije lokacije za “Grahovo 2”. Ukoliko nam to vremenski uslovi dozvole gradnju staračkog doma, koji će se prostirati na oko 11 hektara, počećemo narednog mjeseca ili na proljeće - najavio je Banićević.
Prema planu crnogorsko-ruskih investitora, za tri godine bi trebalo da u Grahovu nikne starački dom za oko 180 osoba, koji bi imao tri faze - jedna za bogate ruske penzionere, dok će drugi i treći dio biti namijenjen za prosječnog ruskog penzionera.
- Već sada imamo najave da bi neki penzioni fondovi iz Rusije sa nama sklopili ugovore o dovođenju penzionera u naš starački dom. To su dobre najave jer nam je to i cilj da u Grahovu napravimo moderan kompleks, koji će zadovoljiti sve standarde koji su potrebni za život, liječenje, odmor i rekreaciju penzionera. Grahovo smo odabrali jer se na tom mjestu sudaraju dvije klime mediteranska i kontinentalna, zato što je to mjesto blizu mora, a kada se završi put do Žabljaka za nešto više od sata će se stizati i do Durmitora. Na Grahovu ima veliko jezero, koje je poribljeno, a iznad polja je Bijela gora, koja je jedan od većih rezervata ljekovitog bilja u Evropi - kazao je izvršni direktor kompanije “Eko-dom” Artem Potapenko.
Prije nekoliko godina na Grahovo su prvi “bacili oko” investitori iz Irske, koji su željeli da tu naprave kompleks kuća i hotel. Oni su kupili nekoliko hektara zemljišta u zapadnom dijelu grahovskog polja, ali su prošle godine ipak odustali od tog projekta i preprodali zemljište, koju su kupili vlasnici kompanije “Eko-dom”. Rusko-crnogorska kompanija trebalo bi da do 2012. godine izgradi naselje koje će imati 214 kuća od 160 i 192 kvadratnih metara i plac od oko 500 kvadrata. Rusko naselje u Grahovu imaće dvije prodavnice, apoteku, četiri teniska terena, bazen, SPA centar i dječja igrališta...
- I to nije sve jer imamo ideju da sa stručnjakom iz oblasti pedijatrije Milošem Banićevićem iz Beograda u Grahovu napravimo i Centar za liječenje i tretman gojazne djece. To bi bilo nešto centru “Čigota” na Zlatiboru - najavio je Banićević.
Mještani mislili da Rusi prave vojnu bazu
Stariji mještani Grahova nijesu bili oduševljeni kada su čuli da rusko-crnogorska kompanija kupuje veliku zemlju i šumu u grahovačkom polju. U prvim mjesecima kada su počeli da kupuju velike komplekse mnogi Grahovljani nijesu vjerovali da kompanija želi da napravi naselje, već su mislili da je riječ o prevari i da je “zemlja Rusima potrebna za gradnju vojne baze”.
- Imali smo u početku i takvih problema jer su mještani mislili da nam je zemlja potrebna za pravljenje neke ruske vojne baze, a neki su imali i neke druge ideje. Naravno, kada smo im objasnili da je sve legalno i pokazali dokumentaciju i projekat postali su veoma nakloni prema nama. Mjesecima na našem kompleksu su radnici koji raščišćavaju teren, ljudi iz katastra koji mjere parcele tako da Grahovljani sada kažu da im je mjesto oživjelo - ispričao je Banićević.
Rus Artem Potapenko kaže da se u Grahovu “osjeća kao kod svoje kuće”.
- Gotovo svakog dana sam u Grahovu, a ti ljudi nas stalno zovu da svratimo kod njih, ručamo. Zovu nas na slave, proslave i kako kažu jedva čekaju da dobiju komšije. Posebno ih raduje što su to baš Rusi - ispričao je Potapenko.
Bi. BATIZIĆ
http://www.vijesti.co.me/index.php?id=321351
Tekst iz lista DAN, izlazio u nastavcima od 5. do 8. marta 2007.
BOJ NA GRAHOVU
Feljton je rađen po knjizi Momira M. Markovića "Crnogorski rat"
Pogibija Jakova Dakovića
Crnogorsko-turski rat 1852-1853. godine je, iako kratkotrajan, taktički i operativno nedovršen... U očekivanju koncentrisanog turskog napada na Crnu Goru, crnogorske snage su prve otpočele dejstva upadima pojedinačnih četa u Hercegovinu i oko Žabljaka u Zeti. I dok su turski komandanti vršili koncentraciju trupa, oko Žabljaka Crnojevića je već bjesnila prava bitka. Crnogorci su zauzeli utvrđenje i bili su u stanju da ga zadrže da nije došlo do diplomatske intervencije, i na zahtjev Rusije Crnogorci su napustili Žabljak.
Turska armija, u jačini od 33.400 vojnika i oficira, napala je Crnu Goru u četiri kolone. Prvi odred od 17.400 vojnika i oficira, pod neposrednom komandom Omer-paše Latasa i skadarskog vezira Osman-paše, kretao se od Spuža ka Martinićima i Ostrogu. Drugi odred, u jačini od 7.000 vojnika, pod komandom Selim-bega barskog i Mustafa-paše, kretao se od Bara ka Crmnici. Treći odred, pod komandom Ismail-paše, u jačini od 5.000 vojnika i oficira, imao je zadatak da od Nikšića prodre niz Ostroški klanac i što prije uspostavi vezu sa glavninom turske vojske. Četvrti odred, od 4.000 vojnika i oficira, pod komandom Derviš-paše, divizijskog generala, kretao se ka Grahovu s ciljem da po ovladavanju Grahovom pokuša prodor ka Trešnjevu i dalje ka središtu Crne Gore. Omer-paša komandovao je operacijama iz Podgorice.
Crnogorske snage u odbrani činili su borački sastavi četiri crnogorske nahije u jačini od oko 10.000 boraca. Glavnina, pod neposrednom komandom knjaza Danila, bila je koncentrisana prema Spužu i Podgorici. Na sektorima prema Crmnici na sporednom pravcu, snagama je komandovao Đorđije Petrović. A na sektoru prema Nikšiću, sa malim odredom Crnogoraca, uputio se vojvoda Mirko Petrović, dok su prema Grahovu ostajale samo snage vojvode Jakova Dakovića, oslonjene na pomoć koju su im nesebično pružali manji odredi iz Cuca.
Pomoćne crnogorske snage u jačini od oko 10.000 ratnika činili su sastavi iz Bjelopavlića, Pipera, Kuča, Rovaca i Morače i imale su zadatak da dejstvuju u sastavu odreda na sporednim pravcima, a djelimično kao djelovi ubačeni u neprijateljsku pozadinu.
Operacije su otpočele 29.12-9.1.1852-53. godine jednovremenim napadom turskih snaga na Crmnicu, Grahovo, Brda i Moraču. Prvog dana ratovanja žestoke borbe vođene su u Župi nikšićkoj, gdje se nalazio vojvoda Mirko Petrović sa odredom od oko 150 boraca, sastavljenom uglavnom iz Katunske nahije i Župe. Žestoke borbe vođene su i u Crmnici, gdje su u početku turske jedinice imale za protivnika samo nekoliko stotina Crmničana. Pružali su očajnički otpor. Čak su žene i djeca učestvovali u okršajima. Ubrzo im stižu pojačanja iz Katunske i Riječke nahije i ovaj dio fronta je stabilizovan, a Turci primorani da iz napada pređu u odbranu.
Žestoke borbe vođene su i u Martinićima. Tu su, takođe, turske snage zaustavljene, dok je na sektoru prema Grahovu došla do punog izražaja turska brojčana i materijalna nadmoć. Komandant odbrane Grahova Jakov Daković je zarobljen i ubijen. Do ovakvog razvoja događaja došlo je pošto Daković nije uvažio uputstva knjaza Danila o elastičnoj odbrani, već se sa svojim snagama ostao u utvrđenom položaju...
Najznačajnija ratna dejstva izvođena su na liniji Podgorica-Spuž–Ostroški klanac–Nikšić, gdje je, po zamisli turskog glavnokomandujućeg, po spajanju dviju turskih grupacija trebalo ovladati lijevom obalom Zete. Ovaj pravac trebalo je da posluži kao operativna osnovica za izvođenje glavnog udara po strategijskom pravcu Podgorica–Kokoti–Carev Laz-Rijeka Crnojevića.
Dok su u dolini Zete vođeni žestoki bojevi, a naročito na Visočici 16.1. 1853, dotle su snage Ismail-paše iz Nikšića krenule jednim dijelom ka Planinici, a drugom ka Župskom manastiru. Tu su se sukobili sa županskim ustanicima i vojvodom Mirkom Petrovićem. Snage koje su se kretale ka Poviji zaustavljene su, dok se vojvoda Mirko Petrović poslije žestokog okršaja kod Župskog manastira, koji su Turci uspjeli da zapale, povukao sa svojim odjeljenjem u Ostroški klanac. Najzad su snage Ismail-paše uspjele da neutrališu i crnogorski otpor na liniji Kunak-Povija-Ostrog, zauzmu Donji manastir i primoraju vojvodu Mirka da se brani iz utvrde u Gornjem manastiru.
U međuvremenu, turske snage koje su nadirale iz pravca Spuža uspostavile su kontakt sa snagama Ismail-paše.
Odbrana manastira Ostrog
Zaposijedanjem čitave lijeve obale Zete, Turci su odsjekli sjeverna crnogorska plemena od glavnine. Time je i položaj branilaca Ostroga (52 Crnogorca, pod komandom vojvode Mirka Petrovića) postao gotovo beznadežan. Hrabro držanje branilaca, ući će u legendu kao primjer najvećih pregnuća u ovom ratu.
Dok su Turci palili sela u dolini Zete, i stalnim bombardovanjem i jurišima pokušavali da slome otpor branilaca Ostroškog manastira, u Cerovu, na desnoj obali Zete prikupila se glavnina crnogorskih snaga. Desnim krilom oslanjale su se one crnogorske snage koje su držale položaje na najosjetljivijem dijelu fronta, na liniji Zagreda – Zagarač – Sađavac – Kokoti. Dvojici zatočnika iz Manastira pošlo je za rukom da se noću provuku kroz turski raspored snaga i obavijeste knjaza Danila u Cerovu. Knjaz je izdvojio odred od 300 probranih ratnika, pod komandom Pera Tomova Petrovića, koji je tokom noći 8- 20 januara neopaženo prišao turskim položajima, sa južne strane Ostroškog manastira i litice, i izvršio iznenadni juriš na turski borbeni raspored nanoseći im teške gubitke (oko 150 poginulih Turaka i deset Crnogoraca). Istovremeno, branioci manastira su izvršili proboj i spojili se sa odredom pera Petrovića, a zatim se svi zajedno brzo povukli.
Poslije ostroške operacije nastupilo je zatišje na čitavom ratištu. Omer-paša je oklijevao da otpočne opšti napad na glavninu crnogorskih snaga i prodiranje u dubinu crnogorske slobodne teritorije. Sa viševjekovnim iskustvom iz crnogorsko-turskih ratova to oklijevanje se čini potpuno razumnim...
Knjaz Danilo je očekivao da će Pariski mir povoljno riješiti crnogorske odnose sa Turskom. Evropska diplomatija, međutim, razočarala je i ogorčila knjaza Danila i Crnogorce. Neposrednim angažovanjem u Beču i Parizu knjaz Danilo je uspio da skrene pažnju evropske diplomatije na Crnu Goru i postavi je kao problem u spletu istočne politike. Ali, po povratku sa evropske turneje sa još većom energijom sređuje prilike u zemlji, i potpaljuje fitilje nacionalno-oslobodilačkog bunta u susjednim krajevima, naročito u Hercegovini. Ustaničke snage u sjeverozapadnoj Crnoj Gori i Hercegovini, koje još od Omer-pašine 1852. godine ne odlažu oružje, sada dobijaju i njegovu javnu potporu. Niko više ne skriva da je centar takozvanog hercegovačkog ustanka na Cetinju...
Neposredni povod za sukob bio je dugotrajni spor oko teritorije Grahova, oko kojeg su Crnogorci dugo krvarili, i na kojemu su jedanput doživjeli, iako ne velikih razmjera, gorak poraz.
Porta je naredila napad i turska vojska je krenula iz Trebinja 17. aprila 1858. godine prema crnogorskoj granici i bez otpora zauzela Banjane. Iz Banjana su turske jedinice izbile na Grahovo 26. aprila. Knjaz Danilo naredio je da se Grahovo brani.
D. Vuksan ("Grahovac", Zapisi, knjiga III. 1928. godine) piše:
"Snage su bile nejednake. Turci su imali 6.000 redovne vojske, 2.000 bašibozuka i 500 konjanika, u svemu 8.500. Sva crnogorska vojska imala je 5.500 boraca. Turci su imali 10 topova, a Crnogorci jedan. Turci su imali moderne puške kapsulače, a Crnogorci kremenjače. Turci su bili na padinama brda, a Crnogorci usred polja. Sprema crnogorske vojske bila je nikakvaČ sav tain sastojao se u komadu hleba u torbici, a za pojasom jedan ili dva fišeka, dok su Turci imali ogroman tain, velike rezerve municije, mnogobrojne šatore i svu drugu spremu, pa čak i vojničku kasu sa novcem. Vojskovođe su bile podjednake: s jedne strane vojvoda Mirko, krvavi junak, vješt i oproban ratnik, a s druge strane Husein-paša, Kadri-paša i Feriz-paša, takođe junaci i vješti vojskovođe".
Bitka je vođena tri dana 11., 12. i 13. maja, po novom kalendaru. Crnogorci su odnijeli sjajnu pobjedu koja će u istoriji postati sinonim crnogorskog junaštva.
D. Vuksan piše:
"Na samom Grahovu ostali su 4.392 lješa Turaka, a od Grahovca do Klobuka na prostoru od šest kilometara palo je 1.900 Turaka. Sam Kadri-paša poginuo je. Jadne ostatke Crnogorci nijesu progonili dalje od Klobuka, ali su ih odatle do Trebinja presretali ustaši i ako je vjerovati arhimandritu Janikiju Pamučini od silne turske vojske, koja je u početku brojala 8.500 ljudi, jedva ih je, kako on kaže, nekoliko stotina stiglo u Trebinje. Plijen je bio ogroman. Zarobljeno je osam topova, 20 barjaka, 6.000 pušaka, 200 šatora, 2.000 konja, 1.000 sanduka municije, 20 skupocjenih sabalja, mnoštvo handžara i ledenica... i crnogorski gubici bili su strašni, palo je što mrtvih što ranjenih 2.000 boraca".
..........................
Odgovor na turski zulum
Iz dva izvještaja koje je vrhovni zapovjednik crnogorskog oružja na Grahovcu uputio knjazu Danilu mogu se vidjeti žestina bitke, hrabrost crnogorskih boraca i starješina, osnovni manevri crnogorskih odreda. Ali, kako su rađeni na brzinu, ne daju potpunu panoramu i pregled bitke. Više ističu detalje kao "garda Vašeg Visočanstva napala je nožem konjicu", ili: da se među ranjenima nalazi "i hrabri zapovjednik garde Vašeg Visočanstva senator Đuro Kusovac, u čije ozdravljenje nema nade"... Najpotpuniji i najsažetiji prikaz bitke na Grahovcu dao je Delari, sekretar knjaza Danila, koji je "po njegovom naređenju", uputio francuskom konzulu Ekaru u Skadar:
"Turci su 4. maja stupili na moju teritoriju u okolini Grahova. Tu su ostali četiri dana a da ih, po mom naređenju, nije smio niko napasti. Od Babljaka do Špila, od Špila do Vilusa, oni su se ulogorili i popalili kuće. Crnogorcima sam bio naredio da strpljivo podnose ove patnje, u nadi da će se Turci povući. Da ne bi došlo do sukoba, odlučio sam da ne šaljem odmah nikakvu vojsku u Grahovo. Jedan od mojih senatora, Petar Filipov, držao je sa odredom od 400 vojnika tvrđavu Humac i prolaze iz Grahovskog polja na crnogorsku teritoriju kod Cuca. Vjerovatno ova naša neaktivnost i potpuno defanzivno držanje, koje su mi bile savjetovane sa toliko naklonosti, ohrabrile su Turke. Oni su podigli svoj logor na Grahovu i tu se utvrdili".
Toliki obzir do tada bio je nezamisliv za Crnogorce. Turski komandant nije čak Petra Filipova udostojio odgovora, kad ga je ovaj upozorio da je povrijedio crnogorsku teritoriju. Tada je knjaz Danilo izdao zapovijest za pokret crnogorskih jedinica.
Na Grahovo je 8. maja stigao odred od 4.000 boraca iz Katunske nahije pod komandom vojvode Krca Petrovića i vojvode Petra Stevanova Vukotića i vojvode Iva Rakova Radonjića. Katunski bataljoni su odmah zauzeli položaje prema Turcima. Dva dana kasnije, 10. maja, na Grahovo je prispio i glavni komandant crnogorskih snaga Mirko Petrović sa preko 1.000 ratnika iz Riječke nahije.
Komandant turske vojske na Grahovu, Husein-paša, jedan od najistaknutijih komandanata u turskoj vojsci toga doba, stigao je na crnogorsko vojište ovjenčan slavom kao heroj odbrane Karsa od Rusa u Krimskom ratu (od 15. jula do 28. novembra 1855). Turski glavnokomandujući zaposio je Grahovac, koji dominira Grahovskim poljem, i utvrdio položaje. Međutim, unaprijed siguran u svoju pobjedu napravio je početničku i neoprostivu grešku. Propustio je da osigura odstupnicu prema Klobuku za slučaj neuspjeha, ili snabdijevanja, ako bitka potraje duže.
Crnogorska komanda je uočila, prvog dana bitke, propust Husein-paše i sa jednim jakim odredom odsjekla tursku vojsku od zaleđa i presjekla im put za povlačenje prema Hercegovini.
Crnogorska vojska podijeljena u tri odreda, formirala je potkovicu oko turskog borbenog rasporeda. Desno krilo, pod komandom Petra Vukotića sačinjavao je odred od Čevljana, Zagarčana i Pješivaca. Na lijevom krilu, pod komandom Iva Radonjića, bili su Njeguši, Cuce, Bjelice i Donjokrajci. Centralnim odredom komandovao je Vojvoda Mirko, a u sastavu su bili Ćeklići, Ljubotinjani, Dobrljani i knjaževa garda.
Prvi dan bitke odigrao se u širem rejonu Grahova. "Petar Stevanov bio je namjestio svoj odred pored jedne rječice, koja ga je jedino dijelila od Turaka. U jutru 11. maja borba je otpočela oko tog potočića, koji je bio potreban i jednoj i drugoj vojsci. Dok su Turci napali Petra Stevanova sprijeda, poslali su dva bataljona da ga opkole.
Mirko je bio još na Grahovu kad je čuo pucanje topova i pušaka. Odmah je podigao svoju vojsku i stigao je oko devet sati na dogled turskog logora, ali još dosta udaljen, i to na suprotnoj strani od mjesta započete bitke, onđe gdje je prije toga bio vojvoda Ivo Radonjić, koji se na pucanj topa primaka neprijatelju.
Videći da je Mirko stigao, Ivo Radonjić mu je podnio raport i obavijestio ga o borbi, iznoseći mu kako ga je Petar Stevanov izvijestio da se on može držati, samo da mu se pošalje pomoć ili da se učini diverzija, kako sva turska vojska ne bi pala na njega. Gotovo u taj trenutak stiže jedan Crnogorac javljajući da je sve dobro, da su turski bataljoni odbijeni sa gubitkom od preko 300 ljudi. Ovaj uspjeh elektrizovao je vojsku, koja jednodušno zatraži nastupanje prema neprijatelju.
Najkrvavije razbojište
U izvještaju crnogorskog komandanta se kaže:
"U utorak 29. aprila (11. maja) u sedam sati ujutro po oblačnom vremenu, otomanska pješadija napala je kolone našeg lijevog krila. U početku naše su se kolone lagano pomakle, zatim su otvorile živu puščanu vatru na Turke sve dok se nijesu latili svijih handžara i na njih jurišali... Videći to, desno krilo, isto tako jurnu handžarom u ruci. To isto uradi i centar, kojim je komandovao Đuro Kusovac. Ova kolona koju je sačinjavala garda Vašeg Visočanstva, napala je nožem konjicu. Malo zatim nastao je opšti metež, a dim od turske artiljerije i pušaka pade na bojno polje kao gusti sloj magle".
Bitka je trajala čitav dan. Juruši i protivjuriši su se smjenjivali, a tutanj bitke, prema nekim svjedocima, čuo se do Kotora.
A. Lainović u "Pobjedi na Grahovcu", između ostalog piše:
"Primičući se noć, obje su neprijateljske vojske vatrenije jurišale i pozicije zauzimale bliže jedna drugoj... Boj je trajao cio dan, kiša je jako pljuštala, a vojnici vas dan niti su što jeli niti pili! Strašan je bio taj dan! Tek je mrkla noć boj prekinula ostavivši obje vojske u svojim pozicijama".
Sjutradan je uspostavljeno primirje od četiri sata. Crnogorski komandant je izvršio "revi trupa", precizirao položaje i zadatke svojim jurišnicima, još čvršće zatvarajući put za Klobuk. Iz njegovog izvještaja se vidi da je na kraju prvog dana bitke bio siguran u pobjedu.
I turskoj komandi bilo je jasno da će o konačnom ishodu bitke odlučivati isključivo junaštvo i nadmoć u borbi prsa u prsa. Stoga je Husein-paša pokušao sa povlačenjem raspoloživih snaga linijom za snabdijevanje – pravac Klobuk... Petar Stevanov sa svojim odredom nalazio se najbliže turskim položajima i kada su ga, u toku noći dovikivanjem, obavijestili Turci: "Da će knjažev sekretar" Delari, koji se našao u Husein-pašinom štabu kao parlamentarac, "uz pratnju vojske otputovati za Klobuk", Petar odgovori vičući da su ga obje vojske čule: "Neka se niko ne usudi poći za Klobuk". Isto tako je postupio i vojvoda Mirko. Stavio je u džep Delarijevu pismenu poruku i ne pogledavši je, sa komentarom da ne razumije francuski.
Turska komanda bila je svjesna da joj pri povlačenju predstoje oštre borbe, ali je računala na pomoć u opremi i na dva bataljona koji su im bili upućeni iz Klobuka, radi sigurnijeg povlačenja. U zoru 1-13. maja Husein-paša naredio je pokret ka Klobuku, do kojega sa Grahovca ima oko četiri sata marša. Pola sata kasnije, uslijedio je opšti juriš crnogorskih kolona. Turski bataljoni nijesu ni stigli da se razviju za borbu. A kada se u Mirotinjskim dolovima iz pravca Klobuka pojavio crnogorski odred koji je već bio razbio tursko pojačanje – u Turskoj vojsci nastao je haos. U izvještaju francuskog konzula u Skadru Ekara stoji:
"Husein-paša lično se isticao, ali mu je bilo nemoguće da se probije i odbije grupe Crnogoraca koji su dotrčavali sa svih strana"...
Nije pomogla ni lična Husein-pašina hrabrost, ni požrtvovanje njegovih oficira.
"Ranjenom Kadri-paši neprijatelj je odrubio glavu. Tri od pet komandanata bataljona i tridesetak oficira doživjeli su istu sudbinu". Proslavljeni turski komandant bio je primoran da spašava goli život. "Protivniku je prepustio bojno polje, razbijenu vojsku, cjelokupnu opremu i naoružanje sa topovima i najviše obilježje časti – zastavu okićenu dekoracijom "Kras", visokim odlikovanjem uspostavljenim u njegovu čast povodom herojske odbrane Karsa od Rusa".
Svi izvori se slažu da je Turski poraz na Grahovcu bio potpun, i da su na bojištu ostavili preko šest hiljada vojnika. Ali su i crnogorski gubici bili veliki. Od 5.500 hiljada učesnika bitke izbačeno je iz stroja dvije hiljade. Nikada u jednoj bici, u dva dana, nijesu Crnogorci prolili toliko krvi kao na Grahovcu. Razlog je taj što su se Crnogorci sudarili armijom naoružanom topovima i modernim puškama kapsulačama, koje su imale veću vatrenu moć, brže se punile i imale veći domet od crnogorskih kremenjača. Turska puška imala je bajonet sa kojim su se Crnogorci sreli u otvorenom okršaju: "nagrdila ih je bajuneta militarska"...
Međutim, knjaz Danilo nije dozvolio da, poslije sjajne bobjede, Crnogorci upadnu u Hercegovinu. ...
"Vojska je htjela da produži osvajanje do Klobuka, Gacka, bogate i nezaštićene zemlje... Moje trupe, one sa istoka i od Drobnjaka, htjeli su isto i mogle umarširati u hrišćansku zemlju i bez metka osvojiti pola Hercegovine. Svoje nade polažem u carsku vladu i njenu blagonaklonu pažnju: poslije svega onoga što je ona uradila za mene i moju zemlju, moja je dužnost da se povinujem njenim željama i da ispunim njene savjete".
(Kraj)
Proslava bitke na Grahovcu, maj 2008.
Na Dan nezavisnosti otkriven spomenik u čast bitke na Grahovcu
Sjećanje na velikane crnogorske istorije
GRAHOVAC - Referendum 21. maja 2006. godine, kojim je demokratski iskazanom voljom građana vraćen puni državno-pravni suverenitet Crne Gore, bio je savremena grahovačka bitka i pobjeda - rekao je ministar odbrane Boro Vučinić na svečanosti povodom 150 godina od slavne bitke na Grahovcu.
U pratnji ministra kulture Branislava Mićunovića, uz vojne i državne počasti, Vučinić je na Dan nezavisnosti otkrio spomenik palima na Grahovcu - djelo poznatog crnogorskog vajara Pavla Pejovića.
Na Grahovcu se 21. maja okupio veliki broj građana koji su došli iz svih krajeva Crne Gore da iskažu poštovanje prema ovoj slavom ovjenčanoj bici Crnogoraca, u kojoj su pobijedili višestruko brojnijeg neprijatelja trasirajući put za crnogorsku nezavisnost koja je uslijedila 20 godina kasnije.
- Grahovačka bitka bila je dio plana knjaza Danila da se crnogorsko pitanje nametne ondašnjim velikim silama, kako bi Evropa diplomatski priznala nezavisnost Crne Gore, njeno teritorijalno proširenje i potpisima ozvaničila državne granice. I, zaista, Grahovačka bitka je Crnoj Gori donijela impresivne političke i teritorijalne dobitke - podsjetio je Vučinić. Velike evropske sile toga vremena uvjerile su se nakon Grahovca da treba da priznaju Crnu Goru, a kasnije je došla nezavisnost, na Berlinskom kongresu 1878. godine.
- Savremeni izazovi i rizici koji prijete svim državama svijeta, posebno malim, danas su mnogo raznovrsniji i suptilniji. Moramo prepoznati te opasnosti i kao suverena država, članica Ujedinjenih nacija, dati doprinos u očuvanju mira i stabilnosti u regionu i svijetu, kroz sistem kolektivne bezbjednosti - kazao je Vučinić.
Gradonačelnik Nikšića Nebojša Radojičić podsjetio je da su tri godine poslije velike bitke na Grahovcu, na zahtjev knjaza Nikole, majstori i zidari iz svih krajeva Crne Gore, podigli za tri dana crkvu u tom mjestu.
- U zahvalnost za njihovu čistotu htjenja i ideja za koju su se borili, hrabrost, veličinu podnijetih žrtava, nesebičnost u ostvarenju vjekovnih težnji danas dajemo sve od sebe da oživimo ovo strateški važno područje - kazao je on.
Radojičić je podsjetio da je u toku gradnja magistralnog puta ka Grahovcu, a uskoro će početi i gradnja istorijskog kompleksa. Pored predstavnika Vojske Crne Gore i Ministarstva odbrane i kulture, te delegacije Opštine Nikšić, vijence na spomenik na Grahovcu položile su i delegacije SUBNOR-a, mjesnih zajednica Vilusi i Grahovo, kao i NVO ''Lovćenska vila''.
Vladika Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo u pratnji svještenstva i monaštva osvještao je spomenik na Grahovcu, odmah nakon ceremonijala otkrivanja i polaganja vijenaca.
Spomenik
Akademik DANU vajar Pavle Pejović, autor spomenika učesnicima bitke na Grahovcu komentarišući svoj rad za Republiku je, između ostalog, izajavio da mu je velika čast što je njemu povjereno da radi spomenik, koji znači oduživanje slavnim precima. - Pri izradi ovog obeliska poslužio sam se simbolom mednjik odnosno najboljim načinom koji su Egipćani uradili prije 4,5 hiljada godina i stavio ga u funkciju ove velike priče - kazao je Pejović.
Lovćenska vila filmom i knjigom podsjetila na slavne dane
Pored Vlade, odnosno dva ministarstva - odbrane i kulture, te Opštine Nikšić, u proslavu 150 godina bitke na Grahovcu, uključilo se i Društvo za njegovanje tradicije i sjećanja na znamenite ličnosti i događaje Crne Gore ''Lovćenska vila''. Ova organizacija promovisala je reprint izdanje knjige Istorijskog instituta ''Pobjeda na Grahovcu 1858. godine u spisima savremenika'', autora dr Andrije Lainovića. O knjizi je govorio prof. dr Đorđije Borozan, a o aktivnostima organizacije predsjednik društva ''Lovćenska vila'' Radomir Milović. Nakon promocije knjige premijerno je prikazan film ''Boj na Grahovcu'' - autora Steva Vučinića.
