Velika pustolovina...

VELIKA PUSTOLOVINA





Koliko dugo ova moja (mrtvorođena) tvorevina gnjije u fijoci, najbolje svjedoči činjenica da sam se nje sjetio tek kad sam, pri spremanju, slučajno na nji naletio. U stvari, sama priča je ionako tavorila po tamnim ćoškovima moje svijesti, jer sam imao namjeru napisati je tek kad nađem izdavača spremnog da je objavi nakon uvida ilustracija koje sam sa velikim zadovoljstvom slikao u vrijeme kada sam bio ostao bez posla (1975 – 1978). Međutim, iako sam obio cijelu sjevernu Njemačku a prilikom ljetnjih posjeta i Crnu Goru, zapanjeno sam shvatio da izvikana mafija nije ništa u poređenju sa izdavaštvom.

No ipak, ova moja priča je barem dočekala ovu globalnu mogućnost koju nudi internet, te sam olučio da je objavim na svom blogu a ukoliko bude interesovanja i negdje drugo. Dakle evo je pod radnim naslovom:

VELIKA PUSTOLOVINA


Skoro svaki ljetnji raspust, Ivo bi po svojoj želji provodio kod đeda i babe u jednom zabačenom selu na obali Skadarskog jezera. Bilo je divno kupati se i loviti ribu cijelog dana a s večeri u svijetlosti petrolejke čitati gomilu knjiga dok je iz duboke pomrčine dopirao kreket žaba i žalostivo dozivanje ćuka.
Ipak, bilo je i dosadnih dana jer je kuća bila na osami, tako da nije imao društva za igru kad bi mu dosadilo kupanje i tumaranje obalom jezera. Bio je već počeo da se brine kad mu se pričinjavalo da ga neko doziva, te je sve češće ostajao u blizini kuće, čežnjivo gledajući niz strmoglavi put da nije ko, slučajno, odlutao njemu ususret.

http://i.imgur.com/ulPKwwr.jpg

meutzaleme daj link ka blogu, ja nesto ne mogu vise da nadjem i otvorim trljaca murice?

Quote:

---

Originally Posted by sparco

meutzaleme daj link ka blogu, ja nesto ne mogu vise da nadjem i otvorim trljaca murice?

---

Izgleda da je blogovanje otišlo u Ameriku, pošto moja adresa od davno ne "radi" a zadnji put sam ušao i spasio ovu moju priču preko tomasovog bloga čiji ti link peilažem da vidiš što je i kako je. Ja ću sa objavljivanjem ove moje "mrtvorođene" priče ionako nastaviti...

http://www.blogovanje.com/Thomas/

Jednoga dana, nanovo se usudio pođe zaraslim stazama i ponovo, više naslutio nego što je čuo da ga neko doziva ali ovoga puta je shvatio da mu se ne pričinja već da ga neko stvarno, po imenu, doziva iz obližnjeg žbunja na kojemu su se šarenili zreli i nedozreli divlji plodovi. Iako je osjećao strah, zaustavi se i pažljivo oslušnu odakle dolazi jedva čujan zov i polako se uputi u tom pravcu. Pošto nije bilo ni daška vjetra, pogled mu privuče grančica sa crvenim plodovima šipurka, koja se povijala i ljuljala kao na vjetru, te se oprezno primače da vidi što je uzrok tome. Tek kad je došao nadomak žbuna, vidje nešto što mu se isprva učini nalik na veliku bogomoljku ali kad bolje pogleda načisto pretrnu vidijeći da mu jedno ljudsko biće veličine palca maše svojom ručicom, povremeno je stavljajuci uz usta kako bi pojačalo svoj slabašni zov.

http://i.imgur.com/3PByYBn.jpg

Pošto se donekle pribra, Ivo se sagnu i primače uho, kako bi čuo što mu kaže ovaj neobični „palčić“. Iako je glas bio slabašan ipak je mogao jasno razabrati što „palčić“ govori, jedino mu je smetala velika brzina njegovog govora. Shvatio je da mu „palčić“ govori o svom patuljastom narodu koji od vajkada živi na tom zabačenom prostoru kojim je zaštićen od neželjenih i slučajnih posjeta, bilo ljudi, bilo životinja. Njihovo malo i lijepo selo, smješteno je u jednoj plitkoj pećini iz čijeg jednog ugla ističe izvor bistre vode a u nju se jedino može stići tajnim prolazom koga su sami prokopali i obezbijedili. Iako sa strahom, .

Nakon što je saslušao njegovu „brzometnu“ priču, Ivo ga obazrivo i što tiše upita kako se zove i otkuda on zna njegovo ime, na što mu „palčić“ odgovori da se zove – Jan a da za njegovo ime zna zato što ga baba i đed cesto dozivaju. Osim toga, neki od njegovih predaka su u prošlosti imali pouzdane prijatelje u njegovom velikom svijetu i to baš iz njegovoga roda. Kako je vrijeme prolazilo, Ivo je sve više zanimao, ne samo ovaj neobični palčić već i njegov patuljasti svijet, tako blizak ali zbog velike razlike u odnosima uobičajenih veličina istovremeno tako dalek, zato se veoma zbuni kad ga „palčić“ – Jan – upita da li bi se družio sa njim!?

Ivo ga upita kako to misli, na üto mu ovaj reče da nije nikakav problem Ivovu veličinu privremeno prilagoditi njegovom svijetu, tako da je jedino pitanje da li on za to ima dovoljno hrabrosti i volje. Ivo se, začas, prepade i same pomisli ali istovremeno osjeti da tako jedu tako bajnu pustolovinu nije mogao odbiti tek tako, zato brzo upita da li bi se ona mogla ograničiti na određeno vrijeme, jer ne bi bio rad da mu se đed i baba zabrinu đe je i što je s njim.

„O, kako ne – odgovori mu Jan svojim zvonkim glasićem – i ne samo to već postoji i jedna prednost iz razlike dva svijeta jer nama vrijeme prolazi mnogo sporije nego li vama.., u vašem – velikom svijetu“.
Ivova radoznalost se pojača do te mjere da više nije ni razmišljao o tome da li pristaje, već ga je jedino brinulo kada bi se to moglo udesiti, zato maleckog Jana upita da se o svemu dogovore? Jan mu reče da je sasvim u redu i da bi on isto tako učinio, te se dogovoriše za sjutradan, da se nakon samog izlaska sunca nađu na istom mjestu i dogovore o svemu, a Jan će za tu svaku obezbijediti napitak kojom se može uticati na veličinu svakog živog bića a koji spravlja baš njegov otac i zbog toga mu je i dostupan, što ne znači da mu je i dozvoljeno da se svojevoljno posluži, no ionako treba sve da ostane među njima i na njihovu odgovornost.

Na nogama odrvenjelim od uzbuđenja, Ivo se strmoglavim kamenjarom spusti do obale koja je prelazila u prostranu i pitomu ravnicu kojom je vijugala bista rječica uokvirena trskom i šibljem. Uskoro ugleda žbun i grančicu kojom i sa koje mu je Jan radosno i uzbuđeno domahivao svojom jedva vidljivom ručicom. Ivo mu pruži ruku i ponudi da ga na svome dlanu odnese jedne ravne ploče, na što Jan radosno pristade. Ivo ga, bojazno i sa uzbuđenjem prihvati na svoj dlan, zadržavajući dah pažljivo ga odnese i spusti na hrapavi kamen. Bez mnogo priče, Jan mu pruži tamnoplavu bobicu, nalik na borovnicu i reče mu, ukoliko se već odlučio, da je proguta, ali da prije toga svoju odjeću skine i ostavi na nekom skrivenom ali ipak vidnom mjestu, što Ivo stidljivo i oklijevajući i učinje. Ivo potom prihvati tamnoplavu bobicu, istovremeno se grčevito se boreći sa osjećajem nelagode, koji ga je nepodnošljivo „hvatao za gušu“ i davio neodređenom sumnjom u čitav poduhvat.
To pogađanje sa samim sobom potraja sve dok nelagodu ne zamijeni osjećj stida te bez velikog premišljanja proguta onu bobicu i skoro užasnuto stade očekivati ono što je trebalo da se desi. Istovremeno osjeti strahovitu vrtoglavicu koja mu pomuti razum i misli a on u panici stade osvrtati za bilo kakvim osloncem. Ne potraja dugo, kad se ponovo nađe na onoj kamenoj ploč koja se ovoga puta prostirala u nedogled i onako zbunjen osvrnu oko sebe i sa olakšanjem susrete Janov nasmijani pogled, istovremeno zadivljen i zapanjen onim što mu se događalo. Onako, bez odjeće, bespomoćno se osvrnu oko sebe i pritom u Janovoj ruci primijeti nekakav zavežljaj koji mu on odlučno baci pred noge zu napomenu da mu je to nova odjeća satkana od niti paučine, oslobođene od smrtonosnog lijepka.
Odjeća mu je bila potaman i bila svileno ugodna na jutarnjoj svježini. Tek tada primijeti i jednu vrstu „opanak“, više nalik na svilene rukavice boje kože nego li na obuću, ali kad ich navuče shvati koliko je ta neobična obuća dobra za ovaj umanjeni svijet u kojem je svaka pukotina, nabor ili ivica kudikamo neugodnija nego li u njegovom – velikom svijetu. Nakon Janove inspekcije, polako pođoše onim kamenim prostranstvom sve do litice koja se strmoglavo uzdizala u , ovoga puta, visinske visine i potom zađoše u „šumu“ raznoraznog rastinja koje mu se učini sasvim nepoznato iako je znao da je to sasvim obična trava i sitno žbunje. Konačno dođoše do zasvedenog ulaza zatvorenog velikom kapijom od balvana u kojima Iv, ne bez muke prepozna vlati trave, sve se čudeći neobičnoj scenografiji na koju se trebalo priviknuti.
Odjednom, bez ikakve najave, Jan se ukoči i užasnuto zagleda u poluotvorenu kapiju. Uzbuđeno i prituljenim glasom reče Ivu da se vjerovatno nešto strašno moralo dogoditi jer kapija nikad ne stoji ovako otvorena a da niko nije u blizini. Bez mnogo priče, stuštiše se uza mračne stepenice uklesane u stijenu i uskoro izbiše na mali kameni most ispod koga je tekla bistra voda koja je izvirala iz jedne pukotine. S druge strane mosta, ispod visokog svoda pećine prostiralo se neobično selo sa građevinama koje ga uveliko potsjetiše na uobičajeno domaćinstvo njegovog, velikog, svijeta, svojim prisustvom ali mnogo drugačijom namjenom. Male okrugle kuće, umjesto krova, bile su pokrivene saksijama raznih veličina, dok se iznad sela uzdizala citadela od stare željezne pegle, u narodu zvane – „sumpreš“. Sa druge strane reda saksijama pokrivenih kućica, nazirala se visoka „sahatkula“ od mlinca za kafu pri čijem oblom vrhu se nazirao, tamnim kaišem prikopčan, običan ručni časovnik. Na glavnom trgu ovoga naselja, uzdizala se velika hala pokrivena crvenom sudoperom od emajla dok se na strmoj obali potočića vidjela velika tepsija puna vode i tiganj sa ručkom, sa očevidnom namjenom da posluže za zabavu i kupanje stanovnika ove naseobine.
Odmah se vidjelo da nešto nije u redu, jer se iznad kućnih krovova nije izvijao dim a na cijelom prostoru nije bilo ni žive duše.

http://i.imgur.com/TqYvNsb.jpg

- „Orge!“ – progovori Jan sa ogorčenjem u glasu.

Ivo ga upita o čemu je riječ, na što mu Jan sa tugom u glasu reče da se radi o susjednom narodu iste veličine no koji je dozlaboga neuračunljiv i napadački nastrojen a nije ni prvi put da čine sličnu poharu...

Prije nego Ivo zausti bilo što da kaže ili učini, Jan se naglo ispravi i odlučno pozva zbunjenog Iva da krenu kako bi ušli u trag napadačima i pokušali nekako da oslobode narod koji ja narod Orge tako bezobzirno odveo u prinudno ropstvo. Reče da im neće biti teško ući u trag jer se smatraju jakim i nepobjedivim a osim toga su i temeljito opremljeni i naoružani za borbu sa bilo kakvim protivnikom a kamo li sa vrijednim i mioljubivim narodom zvanim – Maori – kojima je i Jan pripadao.
Slomataše se, hitro i bez oklijevanja, niz mračne i strmoglave stepenice i uskoro nadjoše na šumom (travom) obraslom proplanku sa kojega su utabani putevi vodili u raznim pravcima. Ubrzo zapaziše svježe tragove na putu koji je vodio u pravcu obale i zaputiše njime, netrpljivi da što prije stignu napadače i zaptije, koji se vjerovatno nijesu mnogo obazirali na potjeru. Uskoro začuše viku i krike, te se stadoše obazrivo šunjati brižljivo birajući zaklon iza ogromnog lišća ili unaokolo razbacanog kamenja. Nije dugo trajalo kad se šuma prorijedi i pred njima otvori uski prostor koji je gusto rastinje odvajao od gusto izniklih i uredno postrojenih vitkih vlati pšenice, čije se klasje gubilo u visinama i lijeno ljuljalo na toplpme povjetarcu. Na tom uskom prostoru, vladala je velika žurba koju su pospješivali smrknuti bradati ljudi obučeni u oklope raznovrsnih insekata, naoružani i spremni da to oružje i upotrijebe i to ne samo protiv svog roblja već i protiv svega što gmiže, skače ili leti.
Neki od njih su nestrpljivo i bez ikakvog obzira bičevima požurivali svoje okovane robove koji su obarali visoke vlati pšenice, iz njihovog klasja vadili zrela zrna pšenice veličine ovećih hlebova, dok su ich njihove žene na glavama odnosile do dvokolica u koje su bili upregnuti krupni crni mravi.
Da nije bila pod tako žetokom prinudom, ova bi moba mogla biti i jedan ne samo značajan nego i radostan događaj, te ih obojicu obuze mješavina tuge i jarosti koja ich opomenu da ne gube vrijeme iako je u ovom malom svijetu izgledalo da ga ima u izobilju.
Nastojeći da ostanu nezapaženi, dugo su se šunjali unaokolo pokušavajući da vide koliko ima čuvara zaduženih da nadziru i nemilosrdno gone okovani narod na težak i naporan rad.

http://i.imgur.com/zPOm0Ql.jpg

Tek kad su se odmakli dovoljno daleko, zastadoše da bi se dogovorili – što dalje. Tokom čitave ove trke, Ivo se čudio lakoći kojom je skakao sa kamena na kamen pri čemu jedva da je osjećo tlo pod nogama. Ovo pomenu čim su sjeli da se odmore na što mu Jan reče da je to zbog toga što napitak ne utiče na sve podložno promjeni pa može biti da mu je preostao višak snage. Bez mnogo razmišljanja, Ivo odluči da se u to uvjeri time Sto će napraviti jedan oprezan skok u dalj, na što ga Jan upozori da bude oprezan. Ivo tako i učini ali njegov oprezan skok iznenadi obojicu, pošto Ivo neočekivano i sa lakoćom „preletje“ nekoliko svojih dužina, dok ga je Jan zadivljeno posmatrao.
Ovo ih malo oraspoloži pa malo vedrije stadoše razmišljati kako da pomognu porobljenom narodu.
Ni sam ne znajući zašto, Ivo se sjeti svoje jedine igračke, malog aviona kojeg mu je poklonila tetka iz Amerike i nehotice stade razmišljati kakva bi to igra bila, kada bi, ovako smanjen uzeo da se njime poigra. Pri tome se sjeti svih onih osa, pčela i stršljenova koji su mu svako jutro dosađivali pri doručku, svaki čas upadajući u teglu s medom ili marmeladom.

- „Hm, osobito stršljenovi – pomisli – kakvi bi, samo, to motori mogli biti, kad bi ih čoek nekako mogao u´fatit...!“

Zabrinuto se osvrnu i pri pogledu na snuždenog Jana mu se, neočekivano nametnu nekoliko neodređenih ideja što bi mogli da učine. Ustade i pozva Jana da pođe s njim do kuće, kako bi mu pokazao svoju voljenu igračku – avion – i na licu mjesta razmisliti što da čine, jer im do igre nije bilo mnogo stalo. Polako krenuše majušnom stazom koja je vijugala između ogromnih stijena obraslim isto tako ogromnim rastinjem, polako se probijajući bodljikavim čestarom koji je vrvio raznoraznim insektima od kojih su poneki ličili na neobične tenkove ili čak i – avione, poput bučnih i šarenih skakavaca.
Dugo im je trebalo dok su stigli do kamene kuće i zu lozu se ispentrali do otvorenog prozora sa koga su bez velike muke skočili na kuhinjski sto pokriven zelenom mušemom a koji je, sada, zbog malog aviona bio nalik na – aerodrom!
Ne sam Jan već i on sam bješe oduševljen svojom igračkom, koja je sada izgledala kao pravi, pravcati avion. Odmah su otvorili stakleni poklopac i hitro uskočili u kabinu, radosno gledajući oko sebe osjećajući se poput pravcatih pilota. Uzbuđeno stadoše raspravljati o mogućnosti da neke od insekata koji lijeno zujali ogromnom prostorijom, nekako „upregnu“ u ovu igračku i mogli da odlete kroz širom otvoren prozor.
Ivo se sjeti tube sa lijepkom koju prije neki dan bješe ostavio na ivicu stola te pomisli da bi najbolje bilo oba motora na avionu namazati lijepkom a njihove oštre vrhove marmeladom pa čekati da se neki od tih tromih stršljenova „upeca“ na njih i time postanu – „motori“! Zašto ne – pomisliše – kad je ionako sve skupa do te mjere neobično, da se jednostavno mogu prepustiti mašti.

http://i.imgur.com/TarMTok.jpg

Bez oklijevanja prionuše na posao i šibicama, nalik na grede sa „bojevom glavom, prionuše na posao i motore aviončića namazaše ljepilom i marmeladom. Za svaki slučaj pod točkove podmetnuše jednu od šibica i potom hitro sakriše iza kutije od šibica koja je nalikovala na veliki orman.

Nije prošlo mnogo vremena kad se, prvo jedan a zatim još jedan od nekoliko stršljenova koji su tromo i sa bukom lebdjeli iznad njih, konačno spustiše i prema predviđanju zalijepiše na ljepljive motore aviončića time i stvarno postavši svojevrsnim „motorima“.

Više nije bilo oklijevanja te užurbano u avion stadoše unositi sve ono što bi im moglo biti od koristi prilikom oslobađanja porobljenog naroda i vjerovatnih okršaja sa nasrtljvim razbojnicima. Kad su u avion ubacili nekoliko šibica i od kutije odvalili jedan komad za paljenje, uskočiše u avion, uzbuđeno sjedoše u pilotska sjedišta i tek tada shvatiše da će sa komandama biti nevolje jer niti su bili u pravom avionu niti je ko od njih bio pilot. Tada mu Jan reče da on, kao i ostali pripadnici njegovog naroda, poznaje zvuke i glasove na koje reaguju mnogi insekti i bez čega oni i ne bi mogli preživjeti u tom malom svijetu punom neslućenih opasnosti i da neće biti nikakve teškoće oko toga da stršljenove primora da polete ili se spuste po njegovoj volji. Ivo se obradova i reče mu da stršljenovima dade znak, čim skloni šibicu ispod točkova, vrati u kabinu, zatvori pokrov i smjesti u svoje sjedište, što Jan spremno i učini...

Oba „motora“ spremno i ujednačeno zabrujaše i mali avion krenu glatkom površinom, brzo hvatajuci zalet da bi se već sa polovine stola odlijepio, polako se uzdižući ka širom otvorenom prozoru, dok su oni napeto i bez daha pratili što se događa...

http://i.imgur.com/n9UfWz5.jpg

Neočekivano lako, mali avion zaplovi kroz topli vazduh a nima se, onako sa visine, obojici svijet učini sasvim „normalan“. Napraviše dva tri kruga oko kuće a onda ustremiše ka obali obrasloj trskom i žbunjem. Uskoro se nađoše nad glatkim ogledalom vode, prošaranim lokvanjima, ponegdje tako gusto da su bili nalik na ostrva a onda da veoma maloj visini nastaviše obalom sve do ušća rječice koja je vijugala dolinom obraslom u trsku i konačno gubila među stijenama između dva kamenita brijega.

Odjednom, prislonjeno zu omanju gomilu kamenja, zapaziše predmet jarko žute boje, koji je odudarao od sočnog zelenila i vodenog ogledala u kome se ogledalo nebo bez oblaka. Avion uzdigoše na bezbjednu visinu i stadoše kružiti i osmatrati nepoznati predmet, začuđeni njegovim izgledom. Polako se stadoše spuštati i na svoje veliko iznenađenje u onom predmetu prepoznadoše nešto nalik na galiju napravljenu od velike duguljaste tikve. Bila je to stvarno jedna od galija Orgi opremljena jedrom podignutim na vrh jarbola, dok su iz bokova virela mnogobrojna vesla te je i sama galija bila nalik na neku nobičnu životinju...

http://i.imgur.com/NCq8BjI.jpg

Na usidrenoj galiji i oko nje, primijetiše neku živost i spustiše se kako bi bolje vidjeli o čemu se radi i ne iznenadiše se kad ugledaše mala kola sa dva velika točka na kome je sjedio jedan od oklopnika Orgi, dok je jedan stajao na komandnom mostu pozivajući na uzbunu zbog nepoznate letjelice. Od kola pa do palube ove neobične galije, okovani pripadnici Janovog naroda su jedan drugome dodavali zrna psenice i ubacivali ih u utrobu broda.

Kad su izvidjeli i dobro upamtili gdje se nalazi ovo pristanište, odlučiše da nastave potragu za naseljem ili skrovištem oklopljenih napasnika, da bi mogli skovati nekakav plan kako osloboditi njihovo nedužno roblje. Na niskoj visini nastaviše letjeti sve dok se ne nađoše u prijeteći uskoj klisuri kojom je rječica doticala. Prije nego se njen tok izgubi u nepreglednom kamenjaru, klisura se proširi u jedan prostran i dubok vir opkoljen nedostupnim stijenjem u čijem dnu primijetiše nešto nalik na nekakvu tvrđavu, čije su oble kule prijeteći štrčale iz duboke vode. Umjesto kupola, kule su bile pokrivene vojničkim šljemovima koji su kulama davali, ne samo prijeteći, već i veoma opasan izgled. Iza ove neobične tvrđave, zjapio je visoki otvor duboke pećine u kojoj se, vjerovatno, nalazilo skrovište Orgi u koje su galije uplovljavale kroz zasvedenu kapiju razapetu među prednje dvije kule.
http://i.imgur.com/zPnoBkF.jpg

Nakon temeljitog izviđanja odlučiše da avion spuste toliko nisko da je skoro dodirivao vrhove okolnog rastinja, kako bi na taj način među Orge napravili paniku a porobljenom narodu ulili nadu na skoro izbavljenje. Prije nego bilo što odlučiše, u niskom letu nadletješe njivu na kojoj je dozrijevala pšenica, odakle se vinuše ka kamenoj kući uzdignutoj na kamenitom brijegu, pažljivo aviončićem „nišaneći“ širom otvoreni prozor susjedne sobe, kroz koji oprezno uletješe i kroz polutamu stadoše tražiti mogućnost da bezbijedno slete. Pred njima se ukaza prostrana, tavajom zastrta površina stola, na čijem jednom kraju ugledaše paklo duvana a na drugom malu skrinju sa pozlatom i šupljim ključićem koji je virio iz brave i ovlaš bačeni opasač sa nekoliko metaka od lovačke puške. Pošto nije bilo odlaganja, avion odmah upraviše ivici stola i bezbijedno ateriraše na hrapavu površinu, jedva čekajući da se aviončić i konačno zaustavi...

-
-
-
http://i.imgur.com/u13hpO2.jpg



Nakon uspješnog slijetanja, Ivo razloži Janu da protiv takvih protivnika, kao što su oklopljeni Orge, ništa ne mogu preduzeti bez kakvog bilo oružja, te nema druge nego ga stvoriti od onoga što im je na dohvatu ruke. Prvo mu pokaza metak koji je ležao na stolu pa ga onda pozva da ga otvore kako bi došli do baruta i sačme, kojima će puniti mali top koji će napraviti od ključa ukoliko uspiju da ga izvuku iz skrinje.


http://i.imgur.com/5ssSXCf.jpg



Jan nije mnogao shvatiti o čemu on govori ali zato zdušno priteče Ivu upomoć te ubrzo iz metka pokulja sačma, ovoga puta nalik na tešku topovsku djulad, koju Ivo stade skupljati i sam začudjen njinom lakoćom i sa radošću sjeti onoga što mu Jan reče o njegovoj snazi koja se ne smanjuje jednako kao i njegova veličina. No, tek kada su, sa dosta muke izvukli onaj ključ, u skrinji potražiše sto bi im moglo biti od koristi da od njega naprave i top koji bi mogao bit upotrebljiv u izvjesnom obračunu sa Orgama. Ova potraga bi dosta uspješna te nekako sklepaše topovski lafet i postaviše na točkove od otpalih dugmadi sa đedove košulje. Nakon toga sve utovariše u avion i nakon dosta nesigurnog uzleta odoše da nađu pogodno mjesto kako bi ovo svoje oružje mogli i isprobati...
Pretovareni aviončić s velikom mukom izleće kroz prozor i uputi ka dolini kojom je vijugala mala rječica, dok su oni napeto izviđali predio kako bi našli pogodno mjesto da se spuste i na miru ispitaju top od malog ključa. „Motori“ od dvije stršljenovske snage, iako opterećeni ipak su umirujuće ravnomjerno brujali i mali avion vukli kroz treperavi ljetnji vazduh. Osmatrajući trskom i ševarom obrasli tok rijeke, zaključiše da bi se teško tamo spustili jer nedostaje ravnog prostora te svoj avion usmjeriše u pravcu kamenjara nadajući se da nadlete neku od stijena koje bi im mogle ponuditi toliko ravnine da se mogu spustiti, kad se Ivo iznenada sjeti, te uzviknu:

- Ma, jaža! Kako se prije ne sjetih...

Pa da, u uskom kanjonu kojim se probijala rječica, nalazio se napušteni mlin do koga je vodio kanal sa glatko malterisanim zidovima, te se odmah zaputiše tamo. Svejedno, dugo im je trebalo dok su na šibljem zaraslom kanalu našli pogodno mjesto gdje sa dosta muke spustiše svoj pretovareni aviončić. Pošto su se malo oporavili od uzbuđenja i straha, polako istovariše top i ostali potreban materijal te ga grozničavo stadoše pripremati za probni hitac. Na ravnu podlogu namjestiše sklepani top, koji koncem pričvrstiše za dvije čiode pobodene u pukotinu kako bi ga osigurali da ne odleti niza zid a onda iz naprstka stadoše vaditi komade crnog baruta nalik na ugalj i njime puniti top. Pazili su da ga ne prepune jer bi ich to dovelo u opasnost, pa kad zaključiše da je dovoljno, medju sačmom nadjoše „đule“ odgovarajućeg kalibra i s mukom ga uguraše u topovsku cijev. Kad sve bi gotovo, Ivo topom nanišani na obližnju suvu grančicu koja sada bijaše nalik na ogromno suvo stablo, pa kad se uvjerio da je pravac dobar, upozori jana da zatvori uši zbog jačine praska koji će uskoro uslijediti. Komadom šibice sakrhotinom sumpora na kraju, povuče po hrapavoj površini, nakon čega se zu prijeteće šištanje izvi plamen koji prinese rupici izbušenoj u dnu ključa.


http://i.imgur.com/Wd5Uh3z.jpg

---------------------------------------------------------------------------
Attachment 137560
Odjeknu strahovit pucanj praćen blijedoplavin dimom koji je mirisao na sumpor i za trenutak zatvori vidik ali čim ge povjetarac raznese na onome stablu primijetiše dubok ožiljak od topovskog đuleta. Priđoše stablu kako bi izbliza vidjeli učinak kome se Ivo veoma oveseli ali ne i Jan, koji se užasnu i sneveseli pa onda zbunjeno ode do obližnje stijene gdje sjede i zadubi u svoje misli.

Ivo ostade u nedoumici pa nakon par trenutaka neodlučno priđe svom novostečenomprijatelju i bez uvijanja upita što ga je tako oneraspoložilo, na što mu Jan, s tugom u glasu, odgovori:

-Ne mogu da se radujem nečemo što donosi smrt, pa makar to bile i napasnici ka što su Orge...

Ivo se objenu i bi mu nelagodno ali se ubrzo razvedri, veselo pogleda svoga malog prijatelja i sijedajući uz njega, skoro šapatom mu reče:

- E, ajde, ne budi sjetan! Imaš pravo da radosti nema mjesta i dobro je što si to rekao jer evo, koji sam ćutuk, nikad se ne bi sjetio da nema boljeg „oružja“ od meine samoga. Dovoljno je samo da se vratim na pravu veličinu pa da u vaš mali svijet zavedem trajni red i mir... I ne samo to, no kakve sve igre možemo izmisliti... Kad god nam je volja, našim aviončićem možemo lećeti a Orge neće imati ništa protiv da zaplovimo njihovim galijama kad ich ja lijepo i onako s visine „zamolim“...
A što se našeg druženja tiče, zamisli samo e je dovoljno da te stavim u džep od košulje pa možeš svuđe sa mnom... A?
Jan se razvedri pa zadivljeno i bez riječi osmotri svoga prijatelja.

Da! – reče Jan zagonetno – Stvarno mi se čini da je ovo početak jednog divnog prijateljstva!


Da je bilo sreće, pameti i poštenja, ovoj priči ne bi ovdje morao biti

KRAJ

Malo mi se čitalaca obratila po ovoj "temi" koja me je koštala toliko rabote (slikanja), te bih želio ovo (pre)pametno općinstvo opomenuti da me preporuči ovom mlađem narodu. Ono jes da sam daleko od autoriteta kao što su Marija Žeželj i drugi no ipak....

- M -

Evo uljegoh da vi postavim link dovrsene "Pustolovine" i uzgred posaljem u ************************

http://montenegrina.net/fokus/v-st-k...a-pustolovina/