Đeneral Radomir Vešović - prilozi za biografiju
Radoš Jelić: ODMETANJE ĐENERALA RADOMIRA VEŠOVIĆA 15. JUNA 1916. GODINE
Kapitulacijom Crne Gore, 21. januara 1916. godine, crnogorska narodna vojska, koja nije emigrirala sa kraljem Nikolom, razisla se svojim kucama i kasnije predala oruzje austrijskim vlastima. Kapitulacija je shvacena kao teska uvreda, sramota i ponizenje. Osjecao se bol i ogorcenje. U svim slojevima crnogorskog stanovnistva trazili su se razlozi i krivci koji su doveli do kapitulacije. Zalilo se sto nije doslo do jos jednog Mojkovca, gdje bi bila ponovljena slava crnogorskog oruzja. Zavidjelo se srpskoj vojsci, koju jaca sila istjera iz domovine, ali koja ne polozi svoje oruzje. Trazilo se zadovoljenje uvrijedjene casti. Govorilo se: “Lako je drugima! Oni malo-malo pa polozi oruzje, a nama se to prvi put desilo u istoriji naseg naroda.” Planirano je dizanje ustanka. Djeneral Vesovic se bio povukao u miran zivot na svom imanju na Dolovima ispod Cuka u Kraljskim Barama. Osjecajuci se ponizenim prihvatio je ideju o dizanju ustanka: tajno je pregovarao i davao instrukcije povjerljivim Crnogorcima.
Ni Austrijanci nijesu mirovali: preko obavjestajne sluzbe saznali su za pripreme ustanka i znali za raspolozenje naroda. Uzgred da kazemo, ovakvo raspolozenje koristili su i komunisti u pripremama 13-julskog ustanka 1941. godine. I tada je narod bio neraspolozen sto se nije dao jaci otpor osvajacu. Stoga su Austrijanci odlucili da razoruzaju Crnogorce i interniraju ih u zloglasne logore u Madjarskoj i Austriji. Rijesili su da uhvate djenerala Vesovica i nekoliko vidjenijih Crnogoraca, koji su bili u vezi sa njim, trazeci od njega da pozove narod na pokornost i poslusnost.
U ostvarivanju ovoga plana, porucnik Peher je sa polucetom vojnika dosao preko Vranjestice na Dolove 14. juna 1916. godine u popodnevnim casovima i iznenadio djenerala Vesovica. Vojska je “opsadirala” kucu, ulogorila se, postavila straze u vise pravaca i po dubini po cetiri strazarska mjesta, tako da je nemoguce bilo prici kuci ili izaci iz nje. Porucnik je sjedio sa djeneralom u njegovoj sobi. Prema njemu se ljudski ponasao, persirao ga i oslovljavao sa “ekselencijo”, nije mu uzimao oruzje, prema tadasnjim ratnim propisima, jer se visim oficirima kad se predaju oruzje ne uzima.
Radomir je odlucio da ni po koju cijenu ne ide u internaciju. Smatrao se obaveznim da podigne i vodi ustanak. Tajno je poslao poruku kapetanu Mijatu Redzicu da sakupi cetu i u toku noci napadne Austrijance i oslobodi ga. Mijat je postupao po naredjenju: doveo vojsku, opkolio Svabe i cekao ugovoreni znak za napad. Medjutim, Radomir se predomislio. Odustao je od plana, koji bi, vjerovatno, oznacio pocetak ustanka, a ustanak nije bio pripremljen! Takodje se plasio da mu u obracunu ne bi stradala brojna porodica koja se tu zadesila. Odlucio je da zaigra na kartu lukavstva, planirao je da nadmudri i prevari tog svapskog “zutokljunca”. Kako su zajedno nocili u Radomirovoj sobi zalio se Peheru da mu je neprijatno, sto ce njega, kao ministra crnogorske vojske, kroz svoje rodno mjesto, na ocigled susjeda i plemenika, sjutra sprovesti okupatorska vojska u zarobljenistvo. Peher je imao u sebi slovenske krvi (Ceh) i ova ga je prica malo “raskravila”.
Radomir mu je predlozio da on uzme svoju bracu – Pavica i Novicu, a Peher dva vojnika i da ga isprate do na Vulevku, livadu: pokazao mu je rukom gdje je to. Ostala bi vojska sa vakmajstorima cekala kod kuce dok oni budu na recenom mjestu pa bi se polako kretala za njima dok ne predju Kraljske Bare, a poslije bi on postupio po nalogu... Peher je prihvatio ovaj prijedlog, vjerovatno da bi na taj nacin poveo i Radomirovu bracu u zarobljenistvo. Rekli smo da Radomiru nije uzimano oruzje, Pavic je imao skriveni pistolj dok je Novicino oruzje ostalo u pasjem kucaru.
Kad je svanulo Mijat Redzic i Savo Stozinic su u seljacka odijela i sa motikama na ramenima, navodno kao da su nadnicari, koji treba da nagrcu Vesovicev kukuruz, dosli u kucu da licno vide Radomira i uvjere se o cemu se radi, ali nijesu mogli da razgovaraju, jer je Peher i gro njegove vojske govorio naskim jezikom – mahom su bili Hrvati i Bosanci. Mogli su samo da izmijenjaju poglede. Tada je Radomir, na pragu kuce raskopcao okovratnik mundira, pogledao uz planinu, upro pogled u brata Vlajka, koji nije znao za plan i rekao: “Danas ce rano biti vruce!”, sto je znacilo da Mijat i Savo moraju odmah da idu i povedu Vlajka, i zakopcao je okovratnik.
Kad je trebalo da se krene, desio se incident, koji je umalo upropastio Radomirov plan. Naime, prilikom Peherovog davanja zapovijesti o nacinu kretanja jedan vakmajstor je ostro dao primjedbu Peheru, uzviknuvsi na njihovom: “Prevara!’, jer je osjetio da se radi o lukavstvu i prevari. Nastala je mucna situacija. Vojnici, koji su se tada vrzmali i spremali satore za pokret stali su kao ukopani. Jedan je cak skinuo pusku sa ramena. Temperamentni mladic, Savo Stozinic, mahinalno je povukao ruku prema kuku gdje mu je do prije pola sata stajao “nagant”. Shvatio je ispad, pocesao se po kuku i drugu ruku podigao na kuk i podbocio se. Mijat je uputio pogled prema pobodenoj sjekiri u krlji, da je kao panter dohvati i bar dvojicu njome dokusuri. Novica se uputio prema kucici psa gdje mu je bilo oruzje. Na srecu sve ovo nije vidio Peher, bio se okrenuo prema konju, koji mu se nesto uzjogunio, vjerovatno opominjao gazdu da ce uskoro izgubiti glavu. Radomir je kasnije pricao: “U momentu kada sam osjetio da mi klizi pod nogama i da ce da mi propadne plan osjetio sam se tesko kao nikad u zivotu.... Dobro sam zapamtio vakmajstora. Bilo je to zgoljavo njuskalo uslo u godine. Svemu je vise licilo nego vojniku, ali sa izrazenom prepredenoscu. Zadrzao sam prisebnost i potrazio Peherov pogled da vidim kao on reaguje na naredjenja?! Peher je shvatio prijekor i povisenim tonom ponovio naredjenje da je ovaj morao da poslusa i salutira. No, vakmajstor je ostao pri svome ubjedjenju i nije dozvolio Mijatu, Savu i Vlajku da odu vec ih je zadrzao kao taoce i sva su trojica na Vidovdan objeseni.
Mala kolona od sest ljudi i tri konja (Peherov, Radomirov i konj sa kasom i arhivom koja je bila prazna) polako se kretala strminom prema potoku i vodenicama Stanisavica. Pokret je posmatrala vojska i susjedi izasli ispred kucnih vrata. Radomir je glumio: okretao se cesto, gledao u kucu i rodne Cuke kao da je uzimao posljednju zelju. Mozda i nije glumio, jer je bio neizvjestan ishod plana – jedan mu brat nije imao oruzje. Sa susjedima se pozdravljao, usputno govoreci da ide za Bec i da ce se uskoro vratiti. No, kad su usli u potok koji je tesko prohodan, iz kojeg se vidi samo nebo iznad sebe, Pehar je posumnjao i rekao nesto pratiocima te su repertirali puske a Radomiru podviknuo: “Jasite, ekselencijo!” Radomir se pravdao da ne moze uz takvu strminu da jase sa velikim stomakom i iz okreta pistoljem ubio u grudi vojnika koji je vodio Pehereva konja, a Novica se bacio na vojnika da mu otme pusku. Peher je vrisnuo: “Sto je to?!” Isukao je sablju i kidisao da Radomira sasijece, ali je Radomir, kao dobar macevalac eskivirao i izresetao oficira brovingom. Novica je oteo pusku Turanovicu, koji se strmoglavio niz urvinu, ali nije znao da rukuje “maliherom” dok je dotrcao Radomir i dva puta ga bezuspjesno gadjao. Konji su odjurili galopom preko Vulevke. Kad je vojska cula pucnje pocela je da puca i vice. Poveli su Mijata, Sava i Vlajka i svu porodicu Vesovica, koju su konfinirali u Austriju. Turanovic je kasnije pred sudom u Travniku davao drugacije vidjenje: morao je sebe da brani, jer je dozvolio da mu starjesina pogine....
Interesantno je istaci kako se prof. dr Radoslav Jagos Vesovic, tada student, Radomirov brat od strica, spasio vjesala, po cijem je kazivanju ova prica zapisana: Ujutro, dok su vrsene pripreme za pokret dotrcao je najamnik i pozalio se da mu je jedna ovca bolesna. Posao je Jagos sa njime i “pustio joj krv”, kako to narod kaze kad se bravu rasijece uvo i izudara palicom da prokrvari. Dok su ovo radili zapucalo se i Jagos je odmaglio i svo vrijeme komitovao sa Radomirom. To je ono, kako kaze Mihailo Lalic: “Ratna sreca!”
Bookmarks