Svi ti zakoni postoje u našoj glavi, mi u njih vjerujemo, a sudija koji živi u nama sve temelji na tim pravilima. Sudija donosi presudu, a žrtva snosi krivicu i kaznu. Ali ko kaže da u ovom snu postoji pravda? Pravedno jekad ste za svaku grešku kažnjeni samo jednom. Nepravedno je kad ste za svaku grešku kažnjeni više puta. Koliko puta plaćamo za jednu grešku? Odgovor glasi: »Hiljadama puta«. Čovjek je jedina životinja na Zemlji koja plaća hiljadu puta za jednu i istu grešku. Ostale životinje za svaku grešku koju učine plate samo jednom. Ali mi ne. Mi jako dobro pamtimo. Kad pogriješimo, sudimo samima sebi, presudimo da smo krivi i kažnjavamo se. Da postoji pravda, to bi bilo dovoljno; ne bismo to ponovo trebali učiniti. Ali svaki put kad se prisjetimo, mi se ponovo osuđujemo, ponovo smo krivi, i ponovo kažnjavamo sami sebe, i ponovo, i ponovo.
Drugi ljudi ništa ne čine zbog vas. Nego zbog sebe. Svi ljudi žive u svome vlastitome snu, usvome vlastitome umu; u potpuno različitom svijetu od onoga u kojem živite vi.
Najkraća veza između dvoje ljudi danas je prava linija, kao da su ovi tačke. Kao što se zidovi kuća danas prave iz jednog dijela, tako je i malter koji povezuje ljude zamjenjen pritiscima koji ih drže zajedno. Sve što je drugačije, više se naprosto ne razumije, nego se posmatra, ako ne baš kao neki bečki specijalitet, s grimasom glavnog konobara, onda kao izraz dijetinjastog povjerenja ili nedopustiva bliskost. U formi nekoliko rečenica o zdravlju i raspoloženju supruge, prije nego što se predje na poslovni ručak, utilitarni poredak preotima i ugradjuje u sebe čak i opoziciju prema sopstvenim svrhama. Tabu na čisto poslovni razgovor i nesposobnost za neposredno ljudsko obraćanje zapravo su jedno te isto. Pošto je sve posao, to se ne smije tako nazvati, kao što se ni u kući obješenog ne pominje konopac. Iza pseudodemokratskog razbijanja čisto formalnih oblika ponašanja, arhaične učtivosti i beskorisnih razgovora, koji se često opravdano smatraju za najobičnije brbljanje, iza prividne jasnoće i transparentnosti ljudskih odnosa, koji više ne dopuštaju ništa neodređeno, nastupa gola brutalnost.
Direktna riječ, bez skretanja, okljevanja ili refleksije, koja se drugome baca pravo u lice, već ima oblik i zvučnost komande, koju u fašizmu nemušti izdaju onima koji ćute.
Ljudski je um nalik plodnom tlu u koje se neprestano sije sjeme. Sjeme su mišljenja, zamisli i pojmovi. Posiješ sjeme, ili misao, i ona raste. Riječ je nalik sjemenu, a ljudski je um tako plodan! Jedina je nevolja u tome što je previše često plodan i za sjeme straha. Svaki je ljudski um plodan, ali samo za onu vrstu sjemena za koju je pripremljen.
Čovjek se sa svom snagom bori protiv svake sklonosti koju mu je egzistencija podarila - protiv svoje ljubavi, protiv svoje težnje za istinom - jer ga tradicionalisti uče da ne treba tražiti istinu. Uvjeravaju da je već nađena, zato samo trebaš vjerovati u to. Samo ti vjeruj! Svako traganje sa tvoje strane karakterizira se kao revolt.
Sent from my iPhone using Tapatalk
nothing comes from violence and nothing ever could
Ako smo bili živi i prije nego što smo došli u ovo tijelo, nije li čudno žaliti za osobom koja je još uvijek živa?
Da li želiš da dobiješ bitku: ko je najgori, najlošiji, najmaliciozniji? Da li želiš da budeš onaj koji ima najoštriji jezik? Da li želiš da budeš onaj koji kopa najdublje rupe? Da li želiš kontrolu tog tipa? Ne. Jer uvijek ćeš izgubiti tu bitku, zato što ništa u vezi sa tobom nije o tome.
U drugome moraš vidjeti pravu vrijednost, ne ono što jeste, jer u svojoj punoj povezanosti, ne možeš kod nekog vidjeti samo trenutnu odvojenost.
L'indifferenza č un vaffanculo in abito da sera
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
Godina je sve više - prijatelja sve manje.
Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (poslednji put smo ih videli na momačkoj večeri), krade ih posao, kradu ih godine, vreme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova deca, njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše reči o njima koje su čuli od trećih prijatelja. Održavamo panično neka klimava prijateljstva, krijući sopstvenu slabost i strah da ostanemo sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bednog sporazuma sa savešću, bekstvo od samoće.
Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja sa greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vreme od posla, od ambicija, od porodice i poslepodnevnog sna - koliko mnogo razumevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između dva starca što se duže od jednog ljudskog veka nalaze u "Mažestiku", u podne, posle svih dobrih i loših godina!
Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvek okrivljujemo druge, nikad sebe. Retko ko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tiče, stari prijatelji su mi prave dragocenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva ali više od svega čuvam prijateljstva sa onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.
Momo Kapor
Nije lako, ali je jako rođaci.
Nismo toliko važno iskustvo našim roditeljima koliko su oni nama. To nikad nije jednak odnos. Djeca su zavisnija od roditeljskog uvažavanja i poštovanja nego obratno.
Jednostavno, djeca nisu toliko važna za njihovu stabilnost.
Sai cosa si fa quando non se ne puň piů?
Si cambia.
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
Misao može da bude otpor postojanju ali i razrada kreacije ili ideja.
Svaki živi stvor ima na koži određene površine i, kad ih diraš, one u mozgu izazivaju nekakva lučenja koja blokiraju fizički onoga o kome se radi.
Ne postoji ništa van materijalnog u svetu.
Sve je to hemija.
nothing comes from violence and nothing ever could
"You are not here to follow, you are here to choose and follow your choice."
"Feel life through vibrational lens, which means feel life through emotional lens." etc
Бити рањив не значи бити слаб. Значи бити снажан и сигуран у себе толико да кроз живот можеш ходати без оклопа. Да кроз живот корачаш онакав какав си: снажан, сигуран и храбар. Оклоп можда изгледа чврст и робустан, али је у ствари само маска за страх и несигурност.
"If you have an idea and its feels good to you while it unfolds, then you don't take it all the way to manifestation, and then you have another idea and its feels good while it unfolds, then you dont take it all the way to manifestation.... That is like saying - I'm under the never ending journey of happiness.
Manifestation is only the excuse for the journey."
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks