“U remisijama epileptičnih napada i pauzama kockarskih bunila Fjodora Dostojevskog nastao je plavokosi i plavooki Knez Lav Nikolajevič Miškin. On dolazi u Sankt Peterburg, gde se uglavljuje pri samom vrhu njegovog društva. Vrlo brzo, međutim, postaje jasno da se ne uklapa. Vrlo brzo, štaviše, postaje evidentno da sa njim nešto nije baš kako bi trebalo da bude.
Miškin ne brine o konvencijama ponašanja, još manje o sankcijama koje proizilaze iz njihovog zanemarivanja. Hristolika je njegova dobrota, a on ispražnjen od svakog sebičnog poriva, taštine, požude, zavisti. Iskren je, otvoren kao odojče koje nije dostiglo kognitivni razvitak koji bi mu uopšte dozvolio da laže.
Dostojevski je, kako je rekao, pokušao da prikaže potpuno predivno ljudsko biće. Međutim, Miškinova vrlina ne može da pronađe formu ili naseobinu u okolini u kojoj se nalazi. On ne razlikuje razmišljanje od življenja, apstraktne ideale od gmizave praktičnosti. Šta god pokuša da uradi okonča se nekakvom mini kataklizmom. Ljudi oko njega ne znaju kako da se odnose prema njemu, ne znaju šta da rade sa njim. Rugaju mu se. Toliko je plemenit, strpljiv i naivan da deluje glup. Deluje, kako ga listom nazivaju ostali likovi u romanu čiji naziv ćemo upravo sad spomenuti, kao Idiot.“
— sportski novinar Luka Jevtović, u dugom uvodu teksta o fudbalskom menadžeru i treneru A. Vengeru
Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".
Bookmarks