Ja imam dvoje đece. Jedno je u vrtiću, a drugo u visokom razredu osnovne škole. Ovo mlađe mi iz vrtića ("Osmijeh" u centru PG) svakih 2 mjesca dolazi sa ceduljom na kojoj se nalazi tekst neke pjesmice koji treba da nauči za priredbu. Svaki (ali baš SVAKI put) je to neka pjesma iz Srbije i to u izvornoj/ekavskoj varijanti. Jednom "čarapanke", drugi put o "dedi sa belom bradom" i sl. Ovu stariju su nastavnici u okviru ekskurzije nedavno poveli pod Ostrog i traženo je od djece da se kad tamo dođu prekrste nekoliko puta kada to sveštenik uradi. Iako sam duboko religiozan, ovi primjeri su me duboko iziritirali i razmišljao sam se obratiti prosvjetnoj inspekciji ili čak medijima. A onda kažem sebi "Nemoj...pušti, nek ne skreću đeca pažnju vršnjaka na sebe"... pomislio sam poći u školu/vrtić i porazgovarati s osobljem, ali ja (priznajem) oko tih stvari i nijesam baš sposoban voditi akademski razgovor. Sigurno bi se dogodio neki ispad, pa sam zamolio suprugu (tim prije što su to nastavno osoblje uglavnom žene) da ona s njima porazgovara. Najmlađoj kćeri sam rekao da pjesmu nauči i pjeva onako kako mi govorimo u kući i onako kako ona zove svog đeda, a starijoj da se javno krsti samo kada ona to osjeća i želi. Nikako po tuđoj komandi i da bi drugom ugodila.
Dakle, u ovoj državi svaki dan živim i primjećujem nekakve tragikomične i opasne presedane i situacije... Neke koje nijesu činjene ni početkom '90-ih.
Bookmarks