Kad sam prije mjesec dana odlučio da odem na par dana za London, nisam ni mogao zamisliti što me sve čeka. Ipak, mogao sam pretpostaviti da su upustva za dobijanje vize jako rigorozna. I tako počeh da skupljam dokumente, slike... Nije mi bilo teško da i rizikujem i već unaprijed kupim tj. bookiram let, kartu za fudbalski meč, hostelsku sobu (to je otpilike sve ukupno 200€). I sve to je trebalo da traje 4 dana, početkom maja. Tad mi se poklopilo da mogu otić. Čak sam i od druga iz Barselone koji radi kao stjuart na EasyJet-u avio kompaniji iskoristio sjajan popust pa me povratna karta koštala samo 50-ak €. Apliciranje za vizu UK bilo je online, i to sam uz dosta muke nekako popunio. Zakazao razgovor i zaputio se za PG. Tamo mi je uljudni gospodin rekao da mi trebaju još neki papiri kako bi se osigurao da me eventualno ne odbiju. Rekoh, nema problema. Te ja nazad za Bar i onda skupljaj papire, kolko majka ima para na račun, kolko ja imam, vadi VISA karticu, dokaz da će me majka finansirat (iako sam im dao potvrdu na imam sasvim dovoljno novca na svoj račun). Uglavnom, skupio sam sve što se od mene tražilo. Bilo je tu nekih peripetija, jer sam žurio da što prije apliciram kako bi mi i odgovor stigao na vrijeme. I aplicirah, na 100 jada. Rekoše mi – to je sve ok, ne bi trebalo da bude problema. I čekah tačno neđelju dana. Ujutro stiže poruka tipa – poštovani, stigao vam je pasoš, možete ga preuzeti tu i tad... I ja rekoh odlično. Odmah sjutra za PG po pasoš.
Dolazim tamo i umjesto da mi pasoš daju na mjesto đe mi je i rečeno da ću ga preuzet, oni mi ga daju kroz neki šalterčić odmah na ulazu u ambasadu. Čuje se neki glasić sa zvučnika sa upustivma đe da potpišem i što... Uzimam kovertu u kojoj se nalazi pasoš, zahvaljumem se i odlazim. Otvaram i vidim pasoš i propratni papir na kojem piše
REFUSAL OF CLEAR ENTRANCE. Odbijen... Sumanut i van sebe vraćam se na šalter da pitam zašto sam odbijen. Odgovor jedva da čujem, ali naslućujem da me upućuju na Beograd i ambasadu UK u Srbiji, da se njima žalim, jer oni u Podgorici nisu nadležni za odbijanje (ili dobijanje vize) nego su samo, kao, ispostava Britanskoj ambasadi u Srbiji. Tu sam se već skroz zbunio, jer sam mislio da je to Ambasada (tu se svi ponašaju u skladu sa tim). Rečeno mi sje da vizu ne mogu dobit do dana kad mi je let bio bookiran. Iznenađen, zaprepašten, ni na kraju pameti mi nije bilo da će me odbit, još jednom se vraćam da pitam, sad već se i ne sjećam što, jer sam bio u bunilu, međutim dobijan kratak i nejasan odgovor i vrata (automatska) se sama otvaraju, pokazujući mi gdje je izlaz. Sljedećih momenata se jedva sjećam. Ne mogu riječima opisati kakav me je osjećaj obuzeo. Najmanja stvar je što aplikacija košta 100€. Više me boli to što sam se polomio dok sam pokupio papire, sve žurbom, da se što prije dočepam vize.
Gledam papir na kojem piše da sam odbijen i dolje u „argumente“ za odbijanje nalazim ispisane netačne, i konstatacije bazirane na najodvratnijoj i ponižavajućoj paranoji. Navodi se da nisam dokazao da li sam ikad radio (a u online aplikaciji ima zaredom 5-6 pitanja vezanih upravo za to. Navodi se da sam nezaposlen, pa se sumnja da ću ostat tamo, zamislte. A uzeli su mi sve, od broja računa, preko otisaka prstiju, pa sve do e-mail i adrese hostela u kojem sam trebao da odsjednem. Sve moguće podatke što su mogli tražili su, a ja im sve donio. Kad sam dobio odgovor, nijedan od tih dokumenata nisam dobio nazad.
Takođe, navodi se da me ne mogu ozbiljno shvatiti (da, dobro ste pročitali) oko količine novca koje imam. Tu nisam razumio da li imam previše, ili premalo ili što je bio problem. Sve potrvde su sa pečatima, potpisane i u originalu predate uz aplikaciju. Ako imam previše (za ta 4 dana) zar je trebalo da lažem kolko imam? Zar ta svota (opet kažem, ako je prevelika za taj period) nije još jedan dokaz da se u slučaju ikakve nezgode moje (zubobolja, ili bilo kakav zdravstveni problem) u UK sam mogu finanstirati i da ta gospoda iz Ambasade neće imati nikakvih problema sa mnom? Navodi se i da nisam dostavio dokaz kad sam završio studiranje i mjesečna primanja roditelja; a treba li da kažem da mi to nije ni traženo, niti u ijednom momentu pominjano kao nešto od čega zavisi moja aplikacija? Vjerovatno nisu imali za što drugo da se uhvate, a vjerujem i da sam se savršeno uklopio u taj procenat aplikacija koje se „reda radi“ odbijaju.
I na kraju svega, dan poslije odbijanja zovem Britansku Ambasadu u Beogradu, kad tamo, pazite – ne daju informacije o vizama, nego vas upućuju na sajt na koji dobijete informacije kako se aplicira za vizu. Dakle dolazimo do zaključka da mi ovdje u Podgorici ne mogu odgovorit jer su glavni ovi u Beogradu, a ovi u Begoradu nemaju opciju razgovara o odbijanju zahtjeva za vizu. To odbijanje, ja kao prosječan i običan građanin, doživio sam kao najveće ponižavanje i pljačku. Na stranu to kolko sam vremena uložio u sve to. Razlozi, tj. agumenti, a ja bih prije nazvao paranoidnim pretpostavkama za moje odbijanje, nisu ništa drugo nego zlonamjerni i zasnovani na ničemu. Sve i da sam na INTERPOL-ovoj potjernici, ta 4 dana sam zaslužio, a i uradio SVE što je rečeno.
Ovako, ostaje mi strašno razočarenje, najgore moguće. Ne mogu se sjetiti kad sam se ovako osjetio, ovako „nasankan“. Bookirane karte i ostale stvari, moraću da otkažem, mada me sve to manje boli od izvrtanja činjenica, traženje bilo čega što se može koristiti u moju štetu, i paranoje kako se ja (koji u UK nemam nikoga) neću vratit nego ću ostat da radim „na crno“, čitav dan kao konj. Nego, to nije bitno, ni meni kojeme ta opcija nije bila ni na kraj pameti. Ali njima očigledno jeste i to na sred pameti, na moju veliku žalost.
Eto, htio sam ovo negativno iskustvo podijelit s vama, uz želju da se nikome ne dogodi.
Bookmarks