8 godina smo bili skupa...
I evo...Svima u VIII razredu je jasno.Ostalo je josh desetak radnih dana i polagano se blizhi ono do chega je svakako moralo doci.Rastanak.
Vishe nikada necu vidjeti dobro poznatu uchionicu i u njoj moje drugove i drugarice.Svi odlaze svojim putevima u neke druge shkole.I pitam se,da li sve lijepo prolazi?
Sad pitam vas kako vam je bilo ili kako vam je pri tom rastanku?Za chim najvishe zhalite?Da li biste opet htjeli prozhivjeti tih 8 godina zajednichkog zhivota?Sa tim istim nastavnicima koji su vam nekada uzhasno ishli na zhivce?
Ja bih,vjerujte.Opet bih prozhivjela sve to sa mojim prijateljima.
Zbog chega najvishe zhalim?Zbog cijelog drushtva,naravno,ali najvishe zbog moje najbolje drugarice sa kojom vishe nikada necu sjedjeti u istoj klupi,muchiti se oko istih zadataka i komentarisati novu frizuru nastavnice.Ona ce otici u drugu shkolu,svojim putem.Ne krivim je.Svako ima svoj izbor.Heh,zhivot je to.
Od smijeha pravim saksofon,
od sunca pravim put,
a ti si moj šofer.
Bookmarks