Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

[metuzalem]

-
Pedagogie extraterrestre (Vanzemaljska pedagogija)

Tek kad sam započeo ovaj protokol o svojoj avanturi, sjetih se svoga mučnog učenja francuskog jezika, pri čemu su mi najviše pomogli, niko drugi do - vanzemaljci! U to vrijeme sam radio na gradilištu termocentrale u predgrađu Ivry kod Pariza, đe sam po mraku odlazio metroom a po mraku se vraćao u potkrovlje jedne petospratnice u 16. Arondismanu. Tom prilikom sa prolazio uskom ulicom u kojoje bio jedan jedini mali izlog sa mnoštvom više nabacanih no izloženih knjiga čije naslove nijesam mogao protumačiti u to vrijeme, te sam se ponekad osvrtao na rijetke knjige sa ilustracijama.

Pri tome osvrtanju, najveću pažnju mi je privlačila knjiga sa fotografijom na kojoj se vidio narod okupljen na jednom mostu kako gleda u nebo na kome se vidjelo nešto nalik na oblak ali ipak dovoljno određenog oblika da bi prošao kao takav. Kako je vrijeme prolazilo,moja znatiželja je postajala sve jača, no pošto sam sebi stavio u zadatak da jezik učim bez rječnika, cijela rabota bi još teža zbog činjenice da sam na gradilištu bio okružen Arapima, čime mi je učenje jezika bilo onemogućeno u potpunosti. Zbog toga sam ovo gradilište i napustio da bih naučio jezik i mogao raditi u struci.

Uskoro sam bio u mogućnosti da naslov knjige odgonetnem jer sam dobar dio vremena provodio po kafanama i slušao što narod govori pa iako i dalje nijesam skoro ništa razumio, barem sam počeo shvatati ono što su konobari uzvikivali, pri čemu mi je za uho zapala riječ – soucoupe (sukup= pljat ispod šoljice za kafu).
Tada sam se sjetio da naslov one knjige sadrži ovaj pojam i shvatio da se radi o tanjiru u čemu me je slika dopunjavala da shvatim e se, u stvari, radi o – letećim tanjirima.

Brdsko brzinski sam otišao i kupio ovu knjigu, koja je za ondašnje prilike bila jezivo skupa (60 novih franaka= današnjih eura) i odmah krenuo da je čitam, pri čemu se ovo "čitanje" mora shvatiti sasvim uslovno, jer i dalje nijesam razumio ništa. Svejedno, rječnik i dalje nije dolazio u obzir, dok sam ja nastavio „čitati“ ovu knjigu svaki dan iznova i sa ono malo priučenih riječi naslućivao duboko skriveni smisao te ne potraja dugo a ja i konačno rastumačih onaj ojađeli naslov, koji je glasio:

- „A l´anquette sur les soucoupes vollantes“ – (U potrazi za letećim tanjirima)

Nakon što je ova knjiga postala mojaobavezna večernja lektira, malo-pomalo njen sadržaj se počeo otkrivati uveliko pomognut čitanjem u kontekstu. Zanimljivo je, da sam svaki put čitanje počinjao iznova sve dok nijesam cio tekst mogao rastumačiti u potpunosti. Neko će se pitati, čemu mi je to sve trebalo a tada to ni sam nijesam mogao ni naslutiti sve dok mi kasnije nije postalo jasno da bez tog i takvog učenja francuskog, moja avantura ne bi ni bila moguća. Iz priloženo
g se može zaključiti i da je moje učenje francuskog samo po sebi jedinstvena - avantura.
U nastavku će još biti riječi o pedagoškom i inom uticaju vanzemaljaca...

[metuzalem]

-
Nakon mog bjekstva sa gradilišta i mnoštva poslova - na nadnicu - jednoga dana se dogodi nešto čime sam i sam bio iznenađen; naime, takoreći od danas do sjutra, progovorio sam na „pristojnom“ francuskom jeziku i potom, ubrzo, u jednoj velikoj građevinskoj firmi našao, ne baš plaćen, posao tehničkog crtača, gdje sam ostao dok nijesam dobio papire za rad i boravak. Ovo iznenađenje sa jezikom nagnalo me je da razmislim o obrazovanju uopšte, jer toliko mladoga naroda na učenje stranih jezika gube veliko vrijeme da bih ih nakon završetka škole zaboravili. Da je barem poštenja pa da nauče jezik susjedne zemlje (Albanije npr.) prosti jadi, no uče jezike koji im, vjerovatno, neće ni trebati.

Kad sam dobio papire, ništa me nije moglo omesti da se osamostalim kao konstruktor u građevinarstvu kako bih se mogao sam ugovarati posao i platu. E tada mi je krenulo i ubrzo sam mogao biti „gospodin“ (monsieur) da nijesam radio dok (dobro) ne zaradim kako bih te pare brdsko-brzinski potrošio na putovanja po Evropi i ono što tome sleduje. U pogledu posla nijesam imao problema jer su poslodavci jedva čekali da se vratim sa svojih uobičajenih avantura.

Ovakva životna dinamika, učinjela je da ne tražim stan već da unajmim sobu u nekom od jeftinijih hotela čije su cijene, tada, bile veome pristupačne (*12 frs **16 frs) a prednost je bila ta, da sam mogao naći hotel u blizini posla i time štedio vrijeme i troškove transporta, što je boravak u hotelu činilo još pogodnijim.

Tako se jednoga dana uselih u „L´Hotel del´Orient“ ( Hotel iz Orijenta) u „rue de l´Abbe Gregoire“ (ulici fratra Grigorija) u blizini željezničke stanice Monparnas. Boravak u ovom hotelu je bio ispunjen posebnom egzoikom jer je bio prilično skriven i u njega se navraćalo po preporuci. Vlasnica je bila jedna gospođa izbjegla iz Alžira a vodila je hotel uz pomoć svoje lijepe šćeri, dok je za noćnog portira imala jednog promašenog pjesnika ali zato osvjedočenog pljanca, po imenu Nikola Smuđ (ako se dobro sjećam) koji je u Pariz izbjegao nakon rasturanja „Hrvatskog Proljeća“ koje je deklarativno uzimao kao alibi što mora da pije... A pio je!!!!

Osim što je bio pjesnik i pljanac, Nikola je bio solidan glumac neobično nalik na, tada veoma ppularnog, Čarlza Bronsona, što mu nije promaklo te je svoju ulogu koristio kako bi podmirio povelike troškove. Kod gazdarice i njene šćeri bio je omiljen na skoro patološki način, jer je u svoju noćnu smjenu dolazio tako pljan da su ga gazdarice na jednom odrtom ćilimu unosile iza šanka đe bi nastavio sa svojim spavanjem. Kasnije sam od Nikole saznao da se u potkrovlju ovoga hotela objesio i neuspjeli slikar iz naših krajeva no se više ne mogu sjetiti imena a muka mi je sad da googlam, pa ko hoće neka to čini sam.
Sve u svemu, ovaj hotel se iskazao kao idealan posebno kad je u obližnjoj „rue de Rennes“, na sedam spratova otvorena najveća knjižara (FNAC) u Evropi.

No ni hotel nije oskudijevao u prominenciji, pošto je osim Nikole u hotelu boravio i jedan Rus u egzilu po imenu Mihail Djomin, koga smo, ne znam zašto, morali zvati - Jura - a koji je svoje romane pisao običnom grafitnom olovkom i slagao u pokretnom bideu ispod malog stola na kome je pisao. Za tu rabotu je mjesečno dobijao 3.000 frs koje je trošio na hotel, votku i kurve, dok ga Nikola nije uputio na „bolje“ što ga je koštalo „đavola i po“, o čemu će biti riječi kasnije.

[metuzalem]

Svoj boravak, ne samo u ovom „izmišljenom“ gradu nego i u ovoj, mnogostruko osvjedočenoj civilizaciji, a nakon onog opštenarodnog i dozlaboga krtog sistema moralno-političke podobnosti, osjećao sam kao jedinstven – blagoslov. Budući da sam se u hotel uselio s jeseni, imao sam privilegiju da budem jedan od, ne baš brojnih stalnih gostiju i uživao sve pogodnosti koje je ova ustanova mogla da pruži. U prizemlju, pored prostrane recepcije bio je povelik salon u tzv. jugendstilu, namješten veoma ukusno i sa mjerom, đe mi je namrgođeni Nikola svako jutro servirao doručak koji se sastojao od, kafe sa mlijekom (café au lait), svježeg bageta, putera i oranž-marmelade i to mjesecima a da mi ova jednoličnost nije dosadila, a i da jest – krivica bi ionako bila moja jer otkuda to, da sam u mogućnosti mjesecima se „guziti“ u jednom izgubljenom pariskom hotelu... A to da je Nikola stalno bio namrgođen, nije bila stvar njegove prirode, već u stvari odbrambeni stav kako ga ne bih upozoravao da mi vrati novac koji je od mene redovno pozamljivao, ali ne i vraćao.

Zimski period protekao je veoma mirno i sređeno, te sam u novootvorenoj mega-knjižari do mile volje mogao prebirati po novim izdanjima i tako jednoga dana nabasao na novoobjavljenu knjigu „Fragments d´un ensegnement unconnu" (Fragmenti nepoznatog učenja) i shvatio da sam došao do vrhunskog protokola o jedinstvenoj „avanturi svijesti“, koja se dogodila na početku XX (20. Stoljeća) pod vođstvom visokokvalifikovanog učitelja mistike – Georga Ivanovića Gurđijeva - a iz pera ruskog matematičara Uspenskog koji mu se prije Oktobarske revolucije priključio i pratio ga sve do Fontenbloa u blizini Pariza. Ova knjiga je prije par godina konačno prevedena na naški sa naslovom koji glasi:

- „ U potrazi za čudesnim“ – a u PDF izdanju e-izdavača „Namaste Joga Centar“

Bilo je stvarno uzbudljivo (hm!) iz „druge ruke“učestvovati u ovoj jedinstvenoj duhovnoj avanturi koja je, iako nepriznata i neprihvaćena, imala veliki uticaj na duh i misao dvadesetog vijeka.

A onda je u Pariz došlo proljeće a sa njim i mnoštvo, većinom mladoga naroda i to u tolikom broju da, ne samo da su svi hoteli bili popunjeni, no nije bilo ni slobodnih klupa po parkovima a i među klošarima ispod mostova je nastala do tada neviđena gužva. A kako i ne bi, kad je u to vrijeme cijela Amerika svojim maturantima, nakon položenog ispita, kao nagradu bila obećala putovanje u Pariz, što se, na kraju, pretvorilu u jedinstvenu- invaziju.

Tako je jedne noći, oko jedan i po, neko pokucao na vrata moje sobe, koja sam, u pospanoj zbunjenosti oprezno otvorio i pred njima zatekao portira Nikolu, iza koga je provirivalo jedno zanosno ali uplakano čeljade, obučeno po zadnjoj hippie-modi. Zbunjeno ga upitah u čemu je stvar, na što on pokaza na onu curu koja je „u vr´ glave“ mogla imati 20-tak godina i upita me da li bih je mogao primiti za jednu noć, pošto u cijelom gradu nema slobodnog mjesta. Kolikogod da je ova ponuda izgledala primamljivo ipak sam osjetio popriličnu nelagodu ali ipak pristadoh.

Nakon mog pristanka Nikola se brže-bolje izgubi a ono čeljade stidljivo spusti na jedinu stolicu koju sam imao, pritom bojažljivo skupljajući odjeću
kao da se želi sakriti u njoj. Budući da me je sljedeći dan čekalo dosta rabote, ogrnuh se pokrivačem, sjedoh na ivicu kreveta i ovom mladom i lijepom čeljadetu odlučno obratih, upozoravajući ga e nijesam baš toliki džentlamen da bih noć proveo na stolici a njoj prepustio krevet, no neka obučena lijepo legne na pokrivač, kako bi, u povjerenju, nekako prespavali ovu noć. Donekle začuđena ali i smirena,posluša me te legosmo i ubrzo zaspasmo tonući u svoje nemirne misli.

Sjutradan kad se propudih s čuđenjem shvatih da ono od sinoć nije bio nikakav san, jer odjednom postadoh svjestan onog usnulog čeljadeta pored mene, koje je, s palcem u ustima, spavalo dubokim snom. Ustadoh tihokako je ne bih probudio, spremih na brzinu i odoh svojim poslom, znajući da će je Nikola prihvatiti i uputiti, što on i potvrdi tme što me, po svom ustaljenom običaju zamoli da mu pozajmim 50 franaka koje mu smjesta uručih ni sam ne znajući – zašto.

Kad se s večeri pojavih u hotelu, umjesto isprepadane i uplakane djevojčice ususret mi dođe prava vila ravijojla zlatne kose i plavih očiju ili se to meni samo učinje. Kad sam, kasnije, Nikoli napomenuo da mi vrati onu pozajmicu, zaprepašćeno me je pogledao i mimo običaja prosiktao:

- „ E čovjeka, dođem u najuzbudljivije vrijeme noći u sobu, da bih mu, takoreći na pladnju, isporučio djevojku neviđene ljepote a on sad ni o ničemu drugom no o novcu...!?“

Nakon što ga opomenuh da batali priču, upitah ga koliko je njoj uzeo za svoju nesebičnu uslugu, jer je sigurno nije doveo u nastupu jedva podnošljive – ljudskosti...

[metuzalem]

-
Osim mene, Nikola je, na svoj kreativan način, bio na „usluzi“ i onom ruskom piscu, koga smo zvali Jura, sa kojim je svakodnevno pio vodku u kafeu na trgu san Plasid (St. Placide), đe mu je jednom predložio da batali preskupe kurve, jer će mu on mnogo jeftinije oezbijediti slične usluge. Kako sam bio svjedok tome pogađanju, uzeh sebi za pravo da Juru upitam kako se taj poduhvat završio, na što on, isprva, odmahnu rukom a onda malo kasnije ispriča kako je bilo. Slučaj je htio da sam poznavao i mjesto „radnje“ ali i žensko čeljade koje je i učestvovalo u njoj. Bila je to jedna zgodna Njemica raskošnih oblina, koju smo svi poznavali a dostina i više od toga, ali veoma malo njih koji su znali za njenu „tajnu“.

Dakle, otpoče Jura svoju dramatičnu priču:

Jednoga dana Nikola bez najave i veoma poslovno nahrupi u njegovu sobicu i naredi da odmah krenu jer ih ona čeka, te se sve troje uputiše u pravcu adrese đe su Nikola i ona Njemica staanovali na mansardi jedne petospratnice; ona u onoj okrugloj sobi iznad zavojitog stepeništa a Nikola u sobici malo niže.

Kad su ušli u onu kruglu sobu, ona Njemica ode do prozora i sjede na ogradicu od kovanog željeza, otsutnim pogledom zagledana u daljinu, dok je ispod prozora prijetio ponor od pet spratova, a ona opasno „vagala“ nad njim. Nakon što mu Nikola zapovijedi da ode i sjedne na krevet, a on ga smjerno posluša, naprosto se užasnu kad viđe Nikolu kako svom snage vuče onu curu sa prozora dok se ona očajnički otimala, da bi joj, pritom, isto tako nenadno opalio dva šamara a ona nakon toga pala u nekakav trans, dok je on vično i poslovno stao da joj preko raskošnih kukova svlači uske farmerke, raskopčava bluzu i skida rublje, a kad bi gotov, curu doveo do kreveta, nježno je legao na krevet đe ona prevrnutih očiju ostade da leži u mirnom očekivanju... Tada Nikola, bez riječi rukom pokaza „na izvolte“ i isto tako bez riječi izađe iz sobe....

- "A što je bilo onda...“ – uspaljeno zapitah.

- „E, a što je bilo – ništa – bez što sam ja glavom bez obzira zbrisao sa mjesta „radnje“...- odgovori Jura rezignirano.

- „Eh, jbga, - dodadoh,jednako razočaran njegovim odgovorom – čovjek koji piše romane iz ruskog (sovjetskog) podzemlja o lupežima, *****ma i ubicama, naprasno izgubi nerve kad mu jedan balkanski pjesnik, stručnim „rukovanjem“ , pripremi jednu zgodnu ali dozlaboga mazohistički nastranu curu, kod koje nema ništa dok joj se ne lupi jedna, ne baš jaka ali i ne mnogo nježna – šamarčina.“

Na ovu moju priču, Jura samo zbunjeno nasmiješi i nemoćno slegnu ramenima...

Ovim završavam sa svojim tadašnjim „svjetovnim“ avanturama, koje sam iznio kako bih opisao štimung iz koga je trebalo nastaviti uveliko započetu „avanturu svijesti“, koju je trebalo uputiti novom destinacijom a po preporuci ovog noog duhovnog „vodiča“ koji je obećavao.... A obećavao je!

Bilo je baš uzbudljivo, nakon one ustaljene i odomaćene sentence velikog mislioca Dekarta (Descartes): „Mislim znači jesam“ (Cogito ergo sum), pogled na svijet i stvari otpočeti jednom novom, neshvatljivom, koju je izrekao neobični čarobnjak sa Istoka – G. I. Gurđijev – a koja je glasila:

- „Život je jedino onda kad – jesam“

Neko će se, možda, razočarano upitati; je li to sve?, na što mu, mirne duše, mogu odgovoriti:

- „ Ma kakvi, od ovoga tek treba da počne....“

[metuzalem]

-
No nije nimalo lako ni početi, jer proljeće u ovome gradu nikome ne daje „voljno“, posebno ne momku ispod 30, tako da sam bio u priličnoj dilemi kojemu se „carstvu“ privoljeti. Hotel je stalno bio pun lijepog mladog naroda došlog odasvud, pritom veoma školovanog i lijepo vaspitanog, koji je ostajao dovoljno dugo da uspostave prijateljstva a ponekd i nešto više. Jutrom je salon dosta često bio tako pun da sam morao doručkovati za malim stolom u portirnici, čekajući da se Nikola smiluje i posluži doručkom.

Uveče je bilo dosta mirno ali je uvijek bilo mladog naroda koji je razgovarao na sasvim dobrom francuskom, te sam često umio da im se pridružim posebno kad su bile prisutne crnokose Talijanke užarenih pogleda i zavodljivog osmjeha. Ovo pišem, ne da samo da bih opisao stimung već da bih namjernike pripremio za ono čime sam i sam bio veoma iznenađen. Pošto su ove zgodne cure mahom bile u društvu kojekakvih nadrkanih gospodičića, morao sam se prilično potruditi da postavim temu koja bi ih mogla isključiti iz konkurencije što nije bilo nimalo lako.

Jedne večeri je društvo bilo baš kako treba; opušteno, veselo i „opremljeno“ decentnim humorom, te se javih za riječ, baš citirajući naslov koji me je inspirisao da krenem u svoju avanturu, te bez mnogo razmišljanja u prostor ubacih prijedlog za razmišljanje koji je glasio:


- „A propos des soucoups volantes“ – ( Osvrt na leteće tanjire )

Iako od ove propozicije nijesam baš mnogo očekivao, ona se nenadno ispstavi kao veoma djelotvorna jer se one lijepe cure radoznalo osvrnuše i sa iznenađenjem zagledaše u mene. Ovime sam bio prilično zatečen te se upitah koji mi je matrak ovo trebalo.

Dvije od onih zgodnih Talijanki sastaviše glave i stadoše da šapuću, da bi mi se, potom, podsmješljivo obratile pitanjem stigoh li baš s Marsa ili odnekle bliže, dok su se momci u njihovom društvu mrštili, nestrpljivo očekujući da me cure izbace iz događanja.

Zbog toga sam se curama obratio primjedbom da tema nikako nije iz oblasti turizma već uveliko obećava uvid u mnogostruke dimenzije stvarnosti i predstavlja izazov svakome ko ima hrabrosti da „zamahne“ sopstvenom glavom i sam sebe zapita; odakle ja ovdje i zbog čega. Po tom pitanju smo ionako svi – Vanzemaljci.

[metuzalem]

-
Prije nego i nastavih svoju priču, jedan od onih blaziranih gospodičića se obrati curama kojima bi ova moja priča mogla biti zanimljiva:

- „Ma cijela ta priča o letećim tanjirima, nije ništa drugo do mistifikacije, odnosno novokomponovano praznovjerje...“

A meni se, onako s visine, obrati riječima:

- „Kako to da se vijesti o viđenju tih neidefinciranih objekata (NLO) skoro svakodnevno objavljuju po kojekakvim novinama a da nema ni najmanjeg materijalnog dokaza koji bi potvrdio njihovo postojanje?“

Ponudih mu brzopotezan odgovor da:

- „U stvari, baš taj nedostatak materijalnih i inih dokaza, zapravo jeste i najbolji dokaz da postoje...“

Istovremeno primijetih da se cijelo društvo okrenu i u upitno zagleda u mene, očekujući dopunsko objašnjenje koje im isporučih bez oklijevanja.

- „E viđite – rekoh – ako su ti vanzemaljski posjetioci civilizacijski nekih par milenijuma ispred nas, jasno je da neće ostavljati (dokazne) otpatke poput današnjih paušalnih turista, već pripaziti da ne ostave čak i nešto poput – utisaka“

Zbunjoza kod prisutnog društva, povećavala se svakog sljedećeg trenutka sve više, time mi dajući priliku da se svojoj mašti prepustim u potpunosti.

- „ Dok se pripadnici ovog našeg svijeta, ušuškani u udobnoj osrednjosti tješe nedostatkom dokaza o posjetama vanzemaljaca, neki od naprednih se neće iznenaditi ako s pravom iznesem tvrdnju da su Vanzemaljci vjerovatno u toj mjeri superiorni, da nemaju potrebe skrivati se te mogu da opušteno sjede po kafanama a da nikome nije ni na kraj pameti da su došli iz nekog dalekog svijeta“.

Izgleda da je ovo bilo malo mnogo ovome visokoobrazovanome narodu od kojih se jedan okrenu prema meni i prezrivo odmahujući rukom, prozbori:

- „Gluposti...“

[ivanbegovac]

-
Prije nego i nastavih svoju priču, jedan od onih blaziranih gospodičića se obrati curama kojima bi ova moja priča mogla biti zanimljiva:

- „Ma cijela ta priča o letećim tanjirima, nije ništa drugo do mistifikacije, odnosno novokomponovano praznovjerje...“

A meni se, onako s visine, obrati riječima:

- „Kako to da se vijesti o viđenju tih neidefinciranih objekata (NLO) skoro svakodnevno objavljuju po kojekakvim novinama a da nema ni najmanjeg materijalnog dokaza koji bi potvrdio njihovo postojanje?“

Ponudih mu brzopotezan odgovor da:

- „U stvari, baš taj nedostatak materijalnih i inih dokaza, zapravo jeste i najbolji dokaz da postoje...“

Istovremeno primijetih da se cijelo društvo okrenu i u upitno zagleda u mene, očekujući dopunsko objašnjenje koje im isporučih bez oklijevanja.

- „E viđite – rekoh – ako su ti vanzemaljski posjetioci cicilizacijski par milenijuma ispred nas, jasno je da neće ostavljati (dokazne) otpatke poput današnjih paušalnih turista, već pripaziti da ne ostave čak i nešto poput – utisaka“

Zbunjoza kod prisutnog društva, povećavala se svakog sljedećeg trenutka sve više, time mi dajući priliku da se svojoj mašti prepustim u potpunosti.

- „ Dok se pripadnici ovog našeg svijeta, ušuškani u udobnoj osrednjosti tješe nedostatkom dokaza o posjetama vanzemaljaca, neki od naprednih se neće iznenaditi ako s pravom iznesem tvrdnju da su oni u toj mjeri superiorni da nemaju potrebe skrivati se jer mogu da opušteno sjede po kafanama a da nikome nije ni na kraj pameti da su došli iz nekog dalekog svijeta“.

Izgleda da je ovo bilo malo mnogo ovome visokoobrazovanome narodu od kojih se jedan okrenu prema meni i prezrivo odmahujući rukom, prozbori:

- „Gluposti...“

Ne mogu se oteti utisku da su ti blazirani gospodičići ili njihovi potomci naselili Cetinje.

[metuzalem]

Ne mogu se oteti utisku da su ti blazirani gospodičići ili njihovi potomci naselili Cetinje.

Samo da ovi cetinjski ne grinu; e su se matufi-palamudi udružili i krenuli da sviraju kurcu - u duetu... No ko im je kriv te sami ne umiju iako im je muzička akademija pod nosom.

[metuzalem]

( no sad da nastavimo,,,)

- „Misliš?“

odgovorih mu pitanjem, u njega zagledan kako bih saznao priča li on to samnom ili se nameće onim curama, koje su ćutke ali radoznalo pratile ovaj nenamjerni duel.

- „O čemu se tu ima misliti, kad ima ko da misli, istražuje i ispostavlja dokaze o svemu... Sve ostalo je priča napamet, jer da to, o čemu ti ovdje palamudiš, ima ikakvu šansu da bude stvarno, već bi odavno bilo na dnevnom redu... Svakom obrazovanom čovjeku mora biti jasno da je nastanak života na planeti Zemlji jedinstvena manifestacija u Kosmosu..“

- „E svaka čast... Stvarno čoek mora biti napredno ograničen da u ambijentu sa atributima; beskrajno i vanvremeno, unaprijed odbija priznati da su istodobno i mogućnosti za bilo što, takođe beskonačne na isti način. I sve to u vrijeme, dok na ulicama studenti uzvikuju parolu; > Budimo realisti - zahtijevajmo nemoguće!<“

Ni meni a ni onom „mudroseru“ ne promače e one cure primakoše glave i stadoše sašaptavati. Prije nego što stiže da zausti, jedna od onih talijanskih ljepotica – Anamarija – kako naknadno saznadoh, izdiže i svoje lijepo lice uokvireno teškom crnom kosom, okrenu put mene te namještenom strogošću upita:

- „A kakvo ti mišljenje imaš o naučnoj teoriji, po kojoj je naš svijet nastao iz nekakvog pra-atoma koji je eksplodirao a od njega postalo sve moguće, skupa sa nama i ovim hotelom...“

- „Nikakvo...
No to bi se moglo promijeniti, kad bi mi gospoda iz vašeg društva, pomenutu teoriju pobliže objasnili... No prvo ti meni reci kakvo je tvoje mišljenje povodom toga?“

- „Pa, nije ni moje mnogo bolje od tvojega, jer otkad sam morala učiti o njoj, isprva sam naprosto bila užasnuta njom, sve se pitajući zar se sve skupa nije moglo dogoditi na kakav nježniji način..a i sa malo romantike uz to.“

Nakon ovog njenog istupa, dežurni šiljokurani iz njihova društva stadoše se, uz vidnu nelagodu pogledivati, sve dok jedan od njih, kao rješenje ne ponudi da batale prazne priče i krenu u grad. No one lijepe a izgleda i pametne Talijanke ne prihvatiše ovaj prijedlog već pripremiše da priču dodatno prodube, što meni i nije baš odgovaralo jer me je čekala dosta velika rabota, te im to i pomenuh nakon čega me one razočarano pogledaše a oni šiljokurani naglo opustiše.
Ipak, prije no se i oprostih od ovog zanimljivog društva, Anamariji kao prijedlog za razmišljanje, ponudih jedan neobičan odgovor:

- „E lijepa moja, potpuno sam saglasan s tobom da je stvaranje svijeta moglo da se dogodi nježnije i sa više romantike. Po mom mmišljenju bi bilo najbolje da svijet nije nastao no se – rodio – poput đeteta koje na ovaj svijet dolazi kao kosmonauti sa neke planete izgubljene u prostoru i vremenu.

Izgleda da je ova priča na cure ostavila izvjestan utisak, jer ostadoše zamišljene umjesto da se osvrrnu na požurivanje ostalih da se krene, te se osjetih dužan da se od njih oprostim barem jednim aforizmom, pri čemu mi se nametnu jedan Aldous Huxly-a, u to vrijeme autora u usponu:

- „ Kad se otvore kapije opažanja, onda je sve onako kako jeste – beskrajno...“

[metuzalem]

Naveče, pri povratku u hotel, udubljen u misli ni na šta nijesam mislio no da što prije legnem i pripremim za naporan dan kad sam građevinskom uredu morao predati planove nadvožnjaka na autoputu Pariz – Lion.

Onako zamišljen i ne osvrćući se, htjedoh već stupiti stepeništem koje je vodilo višim spratovima, kad me u tome omete veseo uzvik nekog ženskog čeljadeta:

- „He, he Ostrogot, hajde stani malo i svrati do nas!“

Ovaj iznenadni poziv me se dojmio skoro kao naredba koja se ne odbija, posebno kad vidjeh da dolazi od one ljepotice koju mi je Nikola one noći „uvalio“ a koja u salonu bješe u društvu jedne malo starije plavokose cure, koja me odmjeri veoma prodornim pogledom. No sve bi bilo i lakše i preglednije da se ona ljepotica, čije ime - Barbra Nowak - kasnije saznadoh , veselo ne zaleće put mene, pritom se ni najmanaje ne ustručavajući da ma izatrke čvrsto zagrli i izljubi, dok nas je ona mršavica iz njenog društva netrmice posmatrala.
Nakon što se nađoh za njihovim stolom, ona mršava plavuša mi se obrati na perfektnom francuskom i reče da joj je Barbra ispričala o svojoj noćnoj „avanturi“ i da je bila i ostala veoma radoznala da upozna glavnog učesnika. Mislim da je sasvim normalno i očekivano da sam tom prilikom stao da se razvaljujem od lažne skromnosti a sve uz primjedbe da se jedan takav postupak razumije sam po sebi, što ona očevidno nije prihvatala onako kako sam očekivao jer me prekinula riječima:

- „Ajde batali priču i sjedi da se malo bolje upoznamo, pošto jednako kao i ti, smatram da ovaj susret ni najmanje nije slučajan.“

[metuzalem]

-
Postade mi jasno da su se ove dvije cure u međuvremenu srele i uz pomoć Nikole dogovorile da dijele jednu sobu, kako bi prošle što jeftinije a i da bi zajedno obilazile grad i mnoštvo znamenitosti kojih je bio pun, ne samo grad već i njegova okolina.

Dok sam se ja namještao u mekom sjedištu, zanosna Barbra je cvrkutala bez prestanka, veselo i bez ikakvoga reda. Iz njenog „cvrkutanja“ shvatih da je nešto starija cura sa kojom se upoznala u međuvremenu, Amerikanka iz Njujorka, između ostalog i pripadnica visokog društva a koja je nakon polaganja mature na svjetski poznatom Vasar koledžu (Vassar College) skupa sa pripadnicima novoosnovanog Hippie pokreta otišla do Indije i Nepala, gdje je provela nekoliko godina u beznadežnoj - "potrazi za samom sobom“.

Ova priča kod mene probudi neodoljivu znatiželju te se okrenuh lijepoj Helen, da bih se pobliže raspitao o njenoj egzotičnoj avanturi koja je odvela na tako daleke pute. No kako je u to vrijeme kao svjetski bestseler bila knjiga sa naslovom „Klika“ (The Group) autorice Meri Mekarti (Mary Mccarthy) koja baš opisuje ličnosti i epizoda sa pomenutog Vasar Koledža, te priupitah otmjenu Helen da li poznaje neku od njih na što ona potsmješljivo odmahnu glavom uz odgovori da to njoj ionako ne bi ništa značilo... Naprotiv. Zauzvrat me ona upita jesam li pročitao pomenuti bestseler na šta joj odgovorih da se mnogo ne zalijećem kad su u pitanju opštenarodne euforije i zanimanja, već da radije čekam dok se tako visokopriznata djela „ohlade“ pa ih onda natenane prelistavam ili čitam na dušak...

Kako je vrijeme prolazilo, tako sam se sve bolje i prisnije osjećao u društvu ove dvije ljepotice, koje su u ovaj grad došle sa potpuno različitim motivacijama te Helen neposredno upitah što ju je, zapravo, nagnalo da se zaputi u tako daleke i nepoznate zemlje, toliko različite od njene bogate i uredne Amerike. Prije no mi ponudi svoj odgovor, ona me ćutke i prodorno pogleda pravo u oči a onda, kao da se nečeg prisjeti, svoj sanjalački pogled spusti na prtenu torbicu koja je ležala na četvrtastom stolu, pa tek onda nesigurno i oklijevajući reče:

- „Pošto znam da si jedan od rijetkih koji to može shvatiti, mogu ti reći da sam otišla sam kako bih našla nekoga ko će mi s mozga skinuti „pojas nevinosti... čiji je ključ nepovratno zagubljen“

[metuzalem]

Kad vidje koliko bijah zatečen ovom njenom primjedbom, sjetno se osmjehnu i tiho, skoro zavjerenički dodade:

- „Eh, ova usporedba sa pojasom nevinosti i ne odgovara baš pravom stanju stvari, jer se u stvari radi o nečem još gorem te bi bolje odgovarala usporedba sa onim „ obrezivanjem“ ženskih čeljadi u nekim plemenima Afrike... No ako i ti ljudski mozak smatraš jedinim pravim polnim organom, onda znaš o čemu je riječ, inače ćeš morat pročitati onu knjigu što spomenusmo malo prije...“

Zanijemio od iznenađenja, ne usudih se da bilo što rečem, sve se čudeći kako ovo lijepo i pametno čeljade s tako nepodnošljivom lakoćom govori o svemu onom o čemu se, uglavnom, vazda i u svakoj prilici – otmjeno ćuti.
Pošto nijesam skidao pogled sa njenog lica, sve zagledajući u dubbinu doboko plavih očiju, nije mi moglo promaći da se izraz njenog lica najednom promijeni i od ozbiljno iznenada postade mek, nježan čak, ali nekako ispitivački predusretljiv. Ona se pri tome opusti, udobnije namjesti na mekom sjedištu a onda mi se uz blag osmjeh tiho obrati:

- „Oh, ja tebi pričam o fatalnim posljedicama odgoja, koja teško možeš izbjeći ma gdje da odrasteš, te iz tvoje aure „unutrašnjim okom“ vidim da ni ti nijesi baš dobro prošao...?“

Pošto nijesam znao što da joj odgovorim, samo sam je gledao pitajući se otkud priča krenu ovijem pravcem, koji sam jedva mogao očekivati od strane jedne mlade cure koja ne samo da potiče iz visokog društva, nego i uživa sve privilegije o kome neki dođoš poput mene može samo da sanja. Štaviše, osjećao sam se veoma počašćen da je u meni našla dostojnog sagovornika ili možda ima namjeru da se samnom nasprda, što joj se, izgleda moglo...

Nakon što njeno lice dobi izvjestan sanjalčki izraz ona se, sa neočekivanim povjerenjem nagnu ka meni i tihim glasom upita:

- „Možeš li se sjetiti momenta kad je nestala boja tvojih misli i osjećanja..?“

[metuzalem]

-
Ova njena primjedba me potpuno „izbačila iz kolosjeka“, što njoj ne promače te mi se ponovo primače i povjerljivo priupita:

- „Pa valjda si jednom bio zaljubljen ili...?“

Koliko god sam bio zbunjen ovim njenim ispitivanjem, sjetih se svoje (mrtvorođene) prve ljubavi, odnosno bezrezervnog zaljubljivanja sa svojih sedamnaestak godina, te joj o tome ukratko i ispričah, uz uzgrednu napomenu da me je zamalo koštalo glave, jer je taj moj plemeniti osjećaj okončao kao uzgredni ulog u opkladi gradskih šiparica, na što me ona, kao da je to nimalo ne iznenađuje, odmjeri sjetnim pogledom da bi nakon toga tiho nastavila sopstvenu ispovijest...

- „E onda mogu biti sigurna da ćeš i ti u potpunosti shvatiti što me je navelo da napustim ušuškani svijet visokog građanskog društva, okovanog puritanskim moralom i krenem u neizvjesnost potrage za samom sobom. E onda možeš pretpostaviti što biva kad se jedno žensko čeljade, beznadežno ograničeno nepisanim ograničenjima što misliti i u što vjerovati, odluči da krene u daleki i neshvatljivi svijet istočnjačke misli i vjerovanja i jednoga dana nađe ispred hrama izgubljenog u džungli i na njemu zapanjeno osmotri sve ono o čemu se u njenom svijetu – ćuti na bezuslovan i konačan način... A sve to bez ikakvog prethodnog upozorenja, tako da sam u momentu kada sam u kamenu uklesano otkrila sve ono što će pripadnici pokreta Hippie uskoro zblanutoj javnosti dati na uvid knjigom – Kama Sutra. No posebno tragično jeste; da je ovo otkriće vrhunske erotike dodirnulo moj um i razum ali ne i ono čemu sam kao žensko biće bila predodređena, otuda moja primjedba o „obrezivanju“ mozga... A i sam znaš za onu puritansku sentencu da je sve u muško-ženskim odnosima dozvoljeno, pod uslovom da nikome ne čini bilo kakvo zadovoljstvo"

(Napomena: svima koji i dalje ulaze na ovaj moj „blog“, poručujem da će ova tema, uskoro postići posebnu dinamiku, jer imam namjeru da je što prije „skarabudžim“ i zaključim kako me u tome kojim slučajem ne bi omela neumitnost poznih godina)

[metuzalem]

-
U međuvremenu sam svoje misli unekoliko prilagodio ovoj iznenađujućoj tematici te se osvrnuh po salonu koji se praznio i tek tada postadoh svjestan zanosne Barbare koja je sjedjela široko otvorenih očiju ne usuđujući se da sastavi svoje divne usne, kojih je ljepota oduzimala dah svakom kome bi pogled zalutao u pravcu njenog ozarenog lica. Čak se i Helen prenu, nježno je osmotri i pogladi po kosi boje starog zlata kako bi se neki nabijeđeni pisac/pjesnik, poput mene, uzgred i samozadovoljno izrazio.

Nakon kratke i značajne šutnje, uz ozbiljan izraz lica Helen se ponovo okrenu meni i značajno me upita:

- „E dobri moj, da li i ti stvarno smatraš potpuno normalnom opštepriznatu činjenicu, da je tokom istorije napisano na milione ljubavnih romana a da se niti u jednom ne pomene ono što se podrazumijeva a to jeste ; jedna sasvim prirodna, vrela i spontana – jebačina – (Helen je, ovom prilikom, upotrijebila engeskli izraz – fucking – umjesto francuskog - tirer un coup - pristojan skoro do nepristojnosti a što bi se na naški moglo prevesti kao - opaliti „metak“). Eto ti civilizacije u kojoj nema izraza za ono o čemu svak misli a niko ne smije da pomene.“

No prije i no što smislih neki suvisli odgovor, ona nastavi svoju priču.

- „Vjerovatno je drukčije tamo odakle ti dolaziš, mada ja vjerujem da je čak i primitivnije no među tzv. "civilizovanim narodom", ali mi se ipak čini da vi, koje ova blazirana nazovi kultura smatra divljim, baremdosta toga nazivate pravim imenom.“

[metuzalem]

-
Iako je lijepa Helen sve dublje tonula u svoje misli, ipak nije zaboravljala da je raspravu otpočela sa nekim ko na isti način razmišlja o opštim i univerzalnim temama te se s povjerenjem okrenu i upita:


- „ E pa viđi koliko je ovih angažovanih i militantnih zaštitnica životinja, koje se protive španskoj koridi, opštenarodnom običaju borbe s bikovima, jer smatraju da je okrutno ubijati životinje na taj način i tako grozan čin ubijanja pretvoriti u zabavu mase. Pri tome se ni slučajno neće zapitati otkuda im pečenje oko koga se neđeljom okuplja cijela familija. U stvari, Špancima treba odati vrhunsko priznanje što barem onim rasnim bikovima pružaju mogućnost da na rogove dignu slavnog toreadora, kad im je sudbina ionako odredila da završe na tiganju. A kad bi neku od tih ubijeđenih aktiviskinja upitao koja je razlika bika iz koride i jednog običnog vola, odgovorile bi ti da je to isto; govedo jedno ka i drugo... e sad reci što ti o tome misliš?“

Kako me njen način razmišljanja više nije bunio, na ovo njeno pitanje sam već imao spreman odgovor, uspomenu iz ranog djetinjstva, te joj ukratko ispričah moje nenamjerno iskustvo sa škopljenjem jednoga junca od koga smo se mi, đeca, itekako bojali, posebno đevojčice, pritom se kunući da su viđele kako mu oganj izbija iz nozdrva, kad se stane burekati put njih. Pošto su tada bile gladne godine, jedva smo čekali da zrenu murve kako bi se najeli slatkih plodova, te se jednom prilikom zatekoh na drvetu kad neki ljudi izvedoše onoga junca iz obora, svezaše mu prednje noge a ispod droba popriječiše jedno oblo drvo na koga ga izdigoše i jedra muda prebačiše preko njega da bi jedan od njih uzeo nekakav drveni „čekić“ i njime stao udarati onaj dio o kome su visila njegova jedra muda, sve dok nije smatrao da je dovoljno. Onda junca odvezaše i dadoše mu vode da pije, ali se pred mojim očima događalo nešto sa čime sam jedva izlazio na kraj, jer mi je teško bilo prihvatiti činjenicu da je ovim činom od jednog vatrenog junca stvoren plah i poslušan – vo!

- „ E sad možeš naslutiti što sam htjela onim pitanjem; kad je nestala boja iz tvojih misli i osjećanja.., otprilike kao i sa ovom televizijom u boji; uvrneš dugme i boje više nema ali je sve drugo isto, jedino crno-bijelo... Vjerujem da tako biva i kad nekom momku uvrnu muda...“

Napomenuh joj da se na momcima ne primjenjuje ovako radikalna operacija na što ona primijeti da se ona ipak primjenjuje ali na mnogo suptilniji način – odgojem – tako da momci budu mirni i marljivi poput volova ali ipak sposobni za produženje vrste odnosno da budu očevi potomstva na kome svijet opstaje. Na ovu moju primjedbu Helen se sjetno osmjehnu i tiho dodade:

- „E, ali ove moderne žene bi, u bračnoj postelji, s pravom htjele vatrenog junca a i vrijednog i okretnog vola u domaćinstvu, društvu i na poslu, no to teško ide jer junca možeš učinjeti volom ali vola juncem – nikad!“

[metuzalem]

Veče bješe odmaklo, te zanosna Barbra, koja do tada pažljivo slušaše našu priču, opušteno i sa zadovoljstvom zijevnu a onda i strasno protegnu, pritom pokazujući svoje čari kojih je bilo tako mnogo... onda ustade i prvo Heleni na obraz pritisnu ovlašan poljubac da bi onda hitro optrčala oko stola, nagnula nada mnom i svoje zanosne sanjalačke usne, bez upozorenja pritisnula na moje, da bi na njima ostao neprolazan (hm!) – otisak. Nakon toga se hitro okrenu i veselo otrča uz zavojite stepenice a mi je sjetno ispratismo zamišljenim pogledima.

Nakon što lijepa Barbra zamače uza skale, Helen se nagnu i povjerljivo mi došapnu:

- „Uopšte nije slučajno da sam te pitala o boji misli i osjećaja, jer me je ovo divno i nevino čeljade, svojoj pričom o tebi, navela da te malo bolje osmotrim, što sam i učinjela i odmah naslutila koliko si unazađen time što ti ni na kraju pameti nije da, kao muško, posjeduješ takozvanu erektivnu harizmu, koja je ujedno blagoslov i prokletstvo...“

Ovom njenom pričom, Helen me dodatno zbuni, te ne mogah a da je ne priupitam kako to misli...

- „Hm, kako da ti najbolje objasnim i to baš iz ženskog ugla... E to ti je, da tako rečem, poseban dar sudbine, da se ženskom narodu obraćaš već i samom svojom pojavom i nametneš skoro, da se pristojno izrazim, poput muškog uda u svojoj erektivnoj fazi... Uh kako ovo pristojno zvuči, naprosto da se čeljade zastidi.“

Zamolih je da mi to pobliže objasni, nakon čega se ona zamisli i nakon poduge pauze odgovori:

- „ Ma ne može nikako biti a da nijesi čuo a možda si to mogao saznati iz sopstvenog iskustva, da je Cigane skoro nemoguće nagnati da pođu u, ili pak završe neku školu, što takozvani svijet nikako ne može da shvati, jer nijima obrazovanje predstavlja nešto bez čega se ne može. Tako sam i ja morala zapeti čak do Indije da bih shvatila zašto je to tako, jer Cigani među sobom smatraju da ih škola košta njihovog bića, te ako školu prihvate kao vektor budućeg života, više ne pripadaju ni sebi ni svom - plemenu. Dovoljan motiv da se i ne upuste u tako sumnjivu duhovnu transakciju...“

Ovome nijesam mogao prigovoriti, te joj napomenuh da u našem narodu, čije iskustvo sa školom se mnogo ne razlikuje jer je ona u narod „hrupila“ iznenada, te su naši stari svoje iskustvo sa školom izrazili odrednicom da „ Škola da, ali i uzme“ dopunjajući ovo dosjetkom da „ za veliku i priznatu avetinju treba i velika škola.“

[metuzalem]

Na ove moje primjedbe Helen me radoznalo osmotri i veselo dodade:

- „ Hehe, Ostrogot, izgleda da kod vas, tamo u brdima, vladaju zakoni i običaji kojih se građani ovog dekadentno ušuškanog svijeta groze, što ne znači da intimno ne žude za nekim prilično nazadnim ali zato slatkim poput svakog zabranjenog voća. Dovoljno mi je da se samo osvrnem da bih, ne samo očima, nego i njuhom spazila neku osobu koja ulazi u moj vidokrug. No malo ko želi shvatiti da uobičajena svakodnevna kozmetika, nije ništa drugo do prerušavanje, jer kad se neko tušira povazdan, kako bi mogao nastupiti svjež i namirisan, čak i ne sluti da na neki veoma izvjestan način počinje da liči na kornjaču u oklopu od parfema ili deodoransa, tako da se ponuda sveukupne kozmetičke industrija može (i mora) shvatiti kao vrhunska kamuflaža sopstvene erotike, iako njene reklame kažu baš suprotno, tojest da bez nje i nema prave erotike“

Ove njene nadahnute riječi potsjetiše me na onu našu opštenarodnu izreku; „da dobar prč mora smrđeti..“ pa to i prevedoh Heleni, koja se naprosto ozari kad joj to rekoh. Nakon toga, kao da se nečega sjeti, uozbilji se i stade nešto tražiti po dubokoj jutenoj torbi, koja poput vjernog i prelokanog šteneta, ležaše opružena uz njene noge. Nakon što iz nje izvade nekakav smotuljak, primače mi se i stade povjerljivo šaptati:

- „E lijepi moj, dobro si me potsjetio jer sam se, već od prvog trenutka našeg poznanstva, pitala kako bih ti vratila barem nešto od tvoje "erektivne harizme“ koje si bio prestao biti svjestan onda kad su te lijepo „odgojili“.

Nakon što mi onaj zamotuljak tutnu u ruku, došapta mi da je to sapun specijalne namjene, koga je dobavila u Indiji, kako bi ga isprobala i na sebi i nekom bliskom po shvatanjima. Nakon toga mi dade upustvo da, kad ga i konačno upotrijebim, onda odem do Passage de Lido (Lidoprolaz) na Šanselizeu i to nakon završetka nekog od vrhunskih spektakala, ali tek onda kad one ljepotice te u njemu učestvuju, počnu izlaziti iz garderobe...

- „E onda ćemo imati o čemu da pričamo, a sad na počinak!“

[metuzalem]

Sjutrašnji dan je bio posebno naporan, te sam jedva čekao da se vratim u hotel i što prije strmoglavim u postelju, tako da nijesam ni pomišljao da bi me neko smetnuo u tome, ma kako zanimljiv da mi je mogao biti. No ovo je bi izvjestan račun bez krčmara, jer su one dvije ljepotice jedva čekale da im ponovo uletim u zasjedu koju mi bjehu postavile u salonu hotela.

Kad me viđeše skoro potskočiše od od nestrpljivosti da što prije otpočnu kakvu priču do koje meni ni najmanje nije bilo stalo, no ipak se ja sa lijepo namještenom facom zaputih ka njima i sjedoh na rasjeđelo sjedište klupe obložene ispucalim skajom. Tek tada se sjetih knjige „U potrazi za čudesnim“ koju sam u to vrijeme stalno nosio sa sobom, da bih je čitao kao da kradem, svaki put kad mi se ukaže prilika. Prije nego se opustih, bačih onu knjigu na mali četvrtasti sto i pripremih da one cure oslovim kako treba i sljeduje, što mi baš ne pođe za rukom, jer se Helen odjednom uozbilji i zablenu u naslov one knjige pa okrenu meni i zapanjeno prosikta:

- „ E Ostrogote, ti ne prestaješ sa iznenađenjima... Pa đe nađe ovu knjigu, pobogu...?“

Odgovorih joj da se ima kupiti, tu odmah iza ćoška, u novootvorenoj i najvećoj evropskoj knjižari - FNAC- rue de Rennes (ulica <grada> Ren-a), koja spaja bulevar Monparnas sa bulevarom Sen Žermen). Njoj kao da bi lakše nakon mog odgovora te se opusti i nagnu ka meni da bi mi povjerljivo šapnula.

- E al´ bi se Đakomo sada čudom čudio kad bi, ne samo vidio ovu knjigu, već i kod koga...“

Ovoga puta mi ne preostade drugo do da je upitam ko je taj „ojađeli“ Đakomo, na što se ona osmjehnu i sa sanjalačkim osmjehom na usnama, tiho odgovori:

- „E moj Ostrogote, to ti je jedan zakašnjeli čarobnjak koga sam upoznala na mom „pohodu“ na Indiju – zemlju stvarnih i izmišljenih čuda. Susrela sam ga u jednom razvaljenom hramu izgubljenom na padinama Himalaja, đe je sa beskrajnom predanošću radio na svom Velikom Djelu u nadi da će ga usud nagraditi – Kamenom Mudrosti – a za koga mu je, po preporuci jednog indijskog Adepta Velike Vještine, bilo potrebno samo nekoliko kapi menstrualne krvi neke od kurava po ubjeđenju, kojih je bilo u obližnjim budističkim i hinduističkim hramovima. A to i ne bi bio veliki problem da mu isti Adept nije pripomenuo da su za te kapi potrebne izvjesne astrološke konekcije.. ili nešto poput toga.“

Nakon kratke pauze, upitno se zagleda u mene i nesigurno prozbori:

- „Kako vidim a i njušim, onaj sapun još nijesi upotrebljavao, no imaš kad, što je dobro.“

Potvrdih joj uz napomenu da sam sa vodom uvijek imao poseban odnos, počev od Crne Gore pa evo do grada Pariza, jer se jedini tuš u hotelu nalazio u njegovom potkrovlju a trebalo ga je i rezervisati kao što treba sa stolom u nekom luksuznom restoranu i rezervisao sam ga za vikend jer sam i sam uspaljeno radoznao što će biti nakon tog ritualnog kupanja.

[tigrovo_oko]

Zbilja, u nekoj sam fazi, vec duze vrijeme se pitam i cudim kada osjetim prodoran miris tj parfem kod neke osobe i uvijek se zapitam - sta to ova persona krije?! Stid, strah ili nesto trece i sto bi to moglo biti?
Lijep pozdrav i "treperim" u iscekivanju nastavaka :-*

[metuzalem]

Po ovom pitanju bih ti preporučio roman koji je nadahnuto napisao, mislim njemački književnik, Patrick Süskind sa naslovom - Das Parfum. Po njemu je snimnjen i istoimeni film, koji ni blizu nije izrazio ono o čemu se radi u romanu. Ne znam da li je preveden na naški ali je to lako izgooglati...

Pozdrav
- M -

[tigrovo_oko]

Gledala sam film Hvaala potrazicu u biblioteci ili na netu englesku verziju

[metuzalem]

Prednost ipak treba dati maternjem jeziku, zato evo podataka o prijevodu na - "naški"

Parfem

Izdavač: Solaris

ISBN: 9788675600657
Broj strana: 273
Pismo: Latinica
Povez: mek
Format: 19
Godina izdanja: 2008

-----------------------
- M -

[metuzalem]

Ubrzo se pozdravih sa njima zu napomenu da sam umoran i da me sjutra očekuje prilično naporan dan, na što mi Helen odgovori da se je sa Barbrom dogovorila da posjete Versaj a potom i Luvr, te vjerovatno neće biti u hotelu kad dođem s posla. Rekoh da mi to odgovara u potpunosti jer je sjutra petak, odnosno onaj dan D, kad ću da pod hotelskim tušem, ne samo sperem svoju prljavštinu već i primijenim onaj sapun koji, nadam se, obećava nešto stvarno izuzetno. Bilo je stvarno nečeg veoma ugodnog u tim večernjim rastancima kad bi me Barbra u djetinjastoj nevinosti obujmila i pomamila svojim raskošnim oblinama, da bi me onda prepustila razložnoj Heleni da me „otpusti“ jednim sasvim „sestrinskim“ poljupcem.

Sjutradan sam se s posla vratio u rano popodne i od gazdarice uzeo ključ od prostorije u kojoj je bio, ne ljudski instaliran, već „kako bilo“ skarabudžen tuš, do kojeg je topla voda dolazila u tako dugom intervalu, da je čoeka naprosto napuštala volja da se i stvarno – istušira, što znači da je o kupanju jedva moglo bilo riječi. U stvari, ionako nije bila riječ ni o kupanju ni o tuširanju, već o upotrebi onog sapuna koji mi dade Helen, od koga smo i ja i ona očekivali... Što? Kako bilo da bilo, ipak sam osjećao izvjesno uzbuđenje kad raspakovah onaj zamotuljak u kome nađoh grumen boje buđi i dosta neodređenog oblika. No to me nije mnogo brkalo te ga spremno uzeh, da bih nakon izvjesnog oklijevanja njime počeo sapunjati podugačku kosu punu peruti, nadajući se da će mi i u tome pogledu pomoći.

Tek tada omirisah onaj grumen, skoro se razočarah kad ne osjetih ama baš nikakav miris, čak ni onaj uobičajeni zadah mokrog tijela. Svejedno, nasapunjah prvo kosu, već smiren bogatom pjenom koja se stade slivati niz vrat i po dlakavim prsima, pa sve do smrdljivih nogu. Isprah se i nasapunjah nekoliko puta, za svaki slučaj, a onda zamišljeno obrisah peškirom koji i nije baš mirisao na čistoću. No iako s mirisom nije bilo u skladu sa očekivanjem, ipak me umiri izvjestan osjećaj kao da sam „obukao“ neki poseban tjelesni- „dodir“ - ma što bi se pod tim moglo podrazumijevati, kako to elegantno znaju navesti priznati pisci i poete.

Nijesam se baš osjećao posebno pametan i mudar pri povratku u svoju sobicu, kao ni pri izboru šta da obučem. No, iako zadubljen u svoje misli, nijesam prestajao misliti o svom neobičnom „ritualu“ kupanja, od koga je trebalo da očekujem, ni sam ne znam - što. Svejedno, bez žurbe i natezanja sa samim sobom, obukoh somotne farmerke, tada u visokom trendu, kao i jednu lanenu košulju bez kragne i, potom s večeri, polako uputih u pravcu Šanzelizea...

Sebi sam izgledao skoro neodoljivo smiješan, dok sam se s mukom probijao kroz turističku gužvu na putu ka prolazu na čijem kraju se nalazila velika sala kabarea Lido, u kome su nastupale obnažene ljepotice regrutovane sa sve četiri strane „okršnjega“ svijeta. Bilo je već kasno a mnoštvo upaljenih svijetiljki je „gradu svjetlosti“ pružalo neoborivu potvrdu da on to stvarno i jeste. Bilo je kasno, takoreći vrijeme posljednjeg metroa, kad sam ispred ulaza/izlaza čekao da počnu izlaziti sve one ljepotice koje učestvuju u jedinstvenom spektaklu ovog svjetski poznatog kabarea, obučene u skupocjena krzna, koje su, od svojih obožavalaca, dobijale kao naknadu za svoje posebne - „usluge“, a ispod koga vjerovatno nijesu nosile ni donje rublje. No bilo je sve isto kao nekad, kad sam isto tako i na istom mjestu stajao, čežnjivo prateći svu tu ljepotu, koja pored mene tako neumitno prolazi i odlazi onima koji sebi mogu da je priušte.

Duboko razočaran i nezadovoljan sobom, po´itah da uhvatim onaj poslovičan „zadnji metro“ u koji uskočih takoreći u zadnjem trenutku, sve se čudeći e su vagoni tako puni onih koji imaju običaj da, poput mene idu potonjom granicom, ... No samo oni koji su duže boravili u Parizu znaju da u pariskom metrou ne važi uobičajena lična distanca/razmak među putnicima jer ih se, ponekad, nagura toliko da se jedva može disati. U stvari i nije bila velika gužva no ipak dovoljna da primijetim da nije sve isto kao i svakog dana, ili noći, jer u onoj gužvi primijetih da me prisutni ženski narod, ne samo osmotri na neobičan način, nego i pojedine naprosto nasrnuše na mene, nesuzdržano me „gađajući“ svojim bujnim grudima, dok me je muški narod posmatrao sa izvjesnim (straho) poštovanjem sa kojim se do tada nijesam imao bilo kakvog iskustva. Naprotiv... Sve je bilo tako – „normalno“ – te mi nije preostalo ništa drugo do da mu se jednostavno i bezrezervno - prepustim, što sa izvjesnim zadovoljstvom i učinjeh. Kad i konačno stigoh u hotel, za portirnicom ovoga puta zatekoh trijeznog Nikolu, koji me začuđeno osmotri i po običaju potsmješljivo upita da, možda, ne dolazim sa pobune studenata koji ne znaju što hoće, ali to, ipak -hoće odmah.

[metuzalem]

Sjutradan je bila subota te sam kasnije ustao i polako sišao u salon ipak se nadajući doručku iako dan već bješe odmakao. U salonu ne zatekoh nikog i već se bjeh pomirio da ću ostati gladan kad see iz malene čajne kuhinje iznenada pojavi, glavom i grguravom kosom, portier Nikola, koji me, po svom znanom običaju mrgodno odmjeri i mrzovoljno promrmlja:

- „Odakle ti sad? Vjerovatno si odradio noćnu smjenu ili možda - dvije...?

Iako je izgledalo kao da će da napusti hotel, ipak se okrenu i pođe u pravcu kuhinje, dajući mi znak da će mi donijeti doručak. Kad mi je donio pladanj sa doručkom, mimo običaja sjede prekoputa, nalakti na maleni sto i zamišljeno zagleda u mene a onda tihim glasom, više kao za sebe, promrmlja:

- „“Ko je mogao naslutiti, što bi sve moglo donijeti naše zajedničko, nenamjerno, dobročinstvo...No bolje i nenamjerno no s kakvom zlom namjerom. A one tvoje dvije gracije su jutros podranile u šetnju, no svejedno me ne bi začudilo da se uskoro pojave u hotelu..“

I stvarno, taman što Nikola pospremi sto i pladanj odnese u kuhinju, veselo cvrkućući u salon ulećeše one dvije ljepotice i pritom silno obradovaše vidijeći me samog u salonu. Hitro dotrčaše do mene i sjedoše, jedna sa jedne a druga sa druge strane te ostadoh baš ugodno „uokviren“ njima. Odmah se viđelo da su uzdrhtale od iznenađenja i nesputane znatiželje ili se meni tako činjelo. I stvarno, Helen mi nestrpljivo uputi, ne pitanje, nego zahtjev na koji je smatrala da ima pravo, da joj ispričam o mom iskustvu jučerašnje večeri, na što joj, kako bi se reklo, potanko i do u detalje podnijeh iscrpan izvještaj. Izgleda da se njoj posebno dopao onaj momenat razočarenja koji je kasnije uslovio da onaj obrt u metrou doživim kao izvjesno otkrovenje. Nakon što završih sa svojom pričom, Helen mi reče da onom sapunu ne pridajem preveliku važnost jer jedina njegova zasluga jeste u tome što mi je "sprao" moralnu masku, koju su mi namakli dežurni čuvari (lažnog) morala. Zbog toga me sada svi, bez obzira da li je neko muško ili žensko, vide u primordijalnom kostimu muškosti koji oni smatraju skarednim i nepristojnim.

Bio je to stvarno neobičan ugođaj, opušteno sjeđeti u salonu jednog pariskog hotela, dok se sa jedne strane uz mene pripijala ljepotica, tako tragično obogaljena odgojem u puritanskoj sredini američkog visokog društva, dok je sa druge strane, mlada cura raskošne ljepote, treperila naoko nesputanom požudom, dok je mene obuzimao osjećaj odgovornsti zbog tog njenog nevinog prepuštanja, iza koga se sasvim jasno mogao naslutiti onaj „pojas nevinosti“ koga pomenu Helen na početku našega poznanstva.

Da bih im ipak, objema, na nekakav ugodan način izašao ususret, ponudih da ih izvedem u neki od pariskih kabarea, pritom citirajući od „Follies Bergere-a“, „Moulin Rouge-a“, „Rasputina“, „Lido-a“ pa sve do „Crasy Horse Saloon-a“ a da „Casino de Paris“, koji je za mene predstavljao vrhunac izvođačke vještine i ne pominjem...

Nije me začudilo kad se one opredijeliše za „Moulin Rouge" (Crveni mlin), jer on u Americi važi za klasiku, te ja pohvalih njihov izbor, znajući da je „Moulin Rouge samo jedno od ostrva razuđenog arhipelaga pariske zabave. Dogovorismo se da se nađemo u hotelu oko sedam uveče i potom krenemo do Place Clichy gdje se nalazi ova svjetski znana ustanova.

[metuzalem]

-
Nakon što izađosmo iz metroa, nije nam trebalo tražiti Moulin Rouge, jer su nizovi raznobojnih sijalica, raspoređenih tako da je kontura ove svjetski poznate vjetrenjače izdaleka upadala u oči, uprkos moru svjetlosti po kome je ovaj grad pravdao svoj svjetski poznat atribut.

Pripremih ulaznice koje su u stvari više predstavljale izvjesne propusnice dok se stvarna naplata ovoga spektakla sastojala iz veoma sofisticirano postavljene zasjede, jer je postojalo nepisano pravilo da svaki posjetioc naruči bocu šampanjca veoma sumnjivog kvaliteta i to po cijeni ne manjoj od 100 franaka što je po vrijednosi iznosilo više od današnjih 100 eura. Odbiti ovu ponudu, bilo je skoro nemoguće, jer se posluga sastojala uglavnom od isluženih YU- boksera, koji su imali svoje trikove i načine da ubijede i najtvrdoglavijeg posjetioca.

Upućen u ovu činjenicu, bio sam pripremio novac za nas troje i unaprijed se pomirio sa njom (činjenicom) da ću ostati praznih džepova. Nakon što uđosmo u prostranu salu sa ogromnom binom u dnu, smjestismo se u središnjem redu partera odakle se ipak pružao dosta dobar pogled na binu zastrtu teškom somotnom zavjesom tamno crvene boje, jarko osvijetljenom moćnim reflektorima. Ubrzo svjetlost reflektora oslabi i somotna zastava podiže, otkrivajući pastoralan pejsaž na koji ušeta momak u trikou i stade osvrtati oko sebe. No, umjesto uobičajenih balerina u suknjicama od tila, na binu istrča nekoliko divno građenih đevojaka u tzv „Evinom kostimo“, tojest skoro potpuno obnaženih ako se izuzmu one danas opštepoznate tanga- gaćice u istom tenu kao i gipka koža ovih ljepotica.

Kasnije shvatih da je ova početna uvertira, osim naravno klasičnog cancan-a, bila jedino što je imalo pretenziju umjetničkog nastupa, jer se program nastavi uz neodređenu koreografiju čiji zadatak je bio da nagu žensku ljeptu dovede do što boljeg izraza. Uskoro se pojavi i posluga u vidu jednog balkanskog rmpalije kome ni smoking nije mogao prikriti porijeklo, pa pošto sam sjedio na prvom sjedištu uz glavni prolaz ka bini, bio sam i prvi kome se obrati i to na našem jeziku, što je bio znak da se radi o profesionalcu.

- „ Zdravo zemljak, jesi li sam ovdje ili u pratnji ovih... – pokaza na cure pa nastavi potpitanjem – odakle su?“

- „Amerikanke...“

odgovorih, na što me on sažaljivo pogleda, razočarano podiže obrve i tiho promrmlja:

- „E **** ga, burazeru, trebao si znati da su one obučene da urnišu momka koji ih izvede, te se ni Coca Colom ne bi mogao izvaditi a kamo li šampanjcem. No dobro, naši smo pa ću te „pospremiti“ sa jednom bocom umjesto tri, što ti dođe, onako među nama jedno 120 franaka“

Zahvalno ga pogledah na što on galijotski namignu i nastavi da prima porudžbine. Program je dosta često prekidan kojom prilikom su one cure, maloprije nage na bini, zaogrnute skupocjenim krznom, odlazile negdje drugo dok su im susret dolazile ljepotice jednako zaogrnute, valjda da ih odmijene a u stvari nije bilo drugo do među pariskim kabareima dogovorena razmjena.

Pri kraju programa se ipak dogodi nešto za mene neočekivano, jer se kroz prolaz prema bini zaputi jedna raskošna crnokosa ljepotica u flamenko kostimu i to tako zanosne i ponosne ljepote da sam već unaprijed bio razočaran u svom ubjeđenju da će se, uskoro, na bini pojaviti u oobičajenom – „Evinom kostimu“

No na moju suzdržanu radost, to se ne dogodi, već ona ponosna španska ljepotica temperamentno otplesa pravi španski flamenko i odmah nakon toga, sa lepezom u lijevojoj i peševima duge haljine u desnoj, sađe niz male skale i uzdignutog čela pođe ka izlazu iz sale. Pratio sam je zadivljenim pogledom dok je otmjeno koračala u mom pravcu a kada mi priđe sasvim blizu dogodi se nešto što ni u snu nijesam mogao očekivati, jer ona odjednom naglo pored mene zastade i volanom one razuđene flamenko haljine, neočekivano pomilova po zbunjenom licu. Ovim njenim postupkom ostadoh žestoko zatečen i prije nego sam se mogao i pribrati, ona ljepota nastavi svoj ponosni hod i nestade u dubini sale koja je isprati potmulim žagorom.

Nakon spektakla, zadnjim metroom i zadubljeni u misli, uskoro stigosmo do hotela u kome Nikola već bješe preuzeo svoju noćnu smjenu, jedva čekajući da nas isprati na počinak, kako bi je na, postelji na rasklapanje, što ugodnije „odradio“. Uz tihi pozdrav, zavojitim stepenicama se zaputismu u više spratove đe su nam se nalazile sobe, ali kad htjedoh da im poželim laku noć i oprostim od njih, Helen dade znak maloj Barbri da ide a ona ostade samnom u neizvjesnom očekivanju da je pozovem u svoju sobu, što i učinjeh.


Kad smo ušli, Helen se odsutno osvrnu po malenoj sobi i skromnom namještaju, pa onda sjede na ivicu krveta i skupi kao da želi biti manja no što i jeste. Sjedoh do nje i obujmih više zaštitnički nego iz želje da sa njom budem intiman do kraja, što je izgleda i ona predosjetil te nježno osloni glavu na moje rame. Ne prođe mnogo kad se ona naglo uspravi i odlučnim pokretomskide tanku bluzicu ispod koje se ukazaše skoro djetinje grudi sa povećim bradavicama, a onda, jednako odlučno, skide i ostatak odjeće pa se polako ispruži na prostrani (francuski) ležaj. Učinjeh isto i sa određenim oklijevanjem legoh pored nje, u oskudnom svijetlu posmatrajući njeno tijelo djevojčice koja oklijeva da odraste. Kad vidjeh da u njenim očima zaiskriše suze, nježno stadoh maziti njene malene grudi ispod kojih su se jasno isticala rebra. Konačno je uzeh u naručje i privih poput đeteta, istovremeno ljubeći njene zatvorene oči pune suza u očekivanju da se opusti i krene meni ususret. Kako se to ne dogodi, ustadoh i sa nom u naručju koraknuh prostorom sobe, taman kao da mi je u naručju dijete koje je bespomoćno da zaspi samo od sebe. Uskoro osjetih da se ona opusti, te je nježno poljubih i upitah što je muči, na što mi ona tiho i skoro jecajući – prošapta:

- „Mili i dobri moj, hvala ti, jer je ovo prvi put a da se ne gadim svog tijela, njegovih poriva i požude...“