Uprkos broju ulazaka na moj thread „Cetinje duhovna metropola“, neodoljivo mi se nameće osjećaj uzaludnosti u mog naivnog pokušaja, da gradu u kome sam odrastao, učinim duhovnu zadužbinu uslovljenu duhovnim blagoslovom, kojim me je uputio da „odživim“ život dostojan odrastanja u njemu....
Razlog tome je moj skoro tromjesečni boravak nadomak grada Cetinja u koji sam dolazio uglavnom prema potrebi ali ipak dovoljno često da dobijem dosta pregledan uvid u njegovu svakidašnjicu i potsjetim na vrijeme koje sam proveo u njemu. Prvi i neodoljiv utisak je bio da je grad na opštenarodnom godišnjem odmoru kome se ne nazire kraj. Ulicama jurcaju momci na bijesnim motorima od čije buke čoek ni svoje misli ne može čuti, dok se po razvaljenim pločnicima vide luksuzni džipovi koji izgleda da jedino služe kao simboli nekog neshvatljivog statusa jer se na putevima rijetko mogu viđeti.
Posebno neugodan utisak ostavljaju isluženi udbaši, jedini koji sebi mogu dozvoliti da po cijeli dan vise po kafanama van turističke „Staze slonova“ poput Gradske Kafane i sličnih, jer svojim uslovnin refleksom i dalje šire uši kako bi uhvatili kakav aber na polzu - SLUŽBE. Nakon što sam se pobliže kod nekih preispitao na koji način se finansira ova opštenarodna svakodnevica, dobio sam odgovor da su na djelu transakcije, kojima se neprolazna vlast osigurala i to prodajom stanova za dojčmarku po metru kvadratnom, dok je kupovinu džipova omogućila velikodušnim otpremninama a time što (nekadašnji) samoupravljači ne moraju plaćati vodu i struju, ostaje im pokoja para da kupe gorivo i piće ukafani.
Ove pomenute okolnosti su, prvo, uslovile da zapustim moj thread „Cetinje tajanstvena...“ a potom i da u potpunosti batalim ovaj svoj naivni poduhvat, računajući da bih prije mogao doći do pravog i jedinstvenog priznanja za ono što - nijesam - napisao, nego li za sve ono što sam do sada izbaljezgao na oovome duhovnom drkalištu. Zato bih svima onima koji su nestrpljivo očekivali nastavak avanture Adepta Velikog Učenja, Đakoma Belaviste, toplo preporučio Koeljevog „Alhemičara“, jer smatram da je, kudikamo, bliži njihovoj duhovnosti a i pristojniji, jer nema pomena o nekim jebačinama, kao što je to, uostalom, slučaj i sa sveukupnom istorijom filosofije a ljubavne romane da i ne pominjemo.
Na kraju da vas sve pozdravim životnim imperativom i to bez kondicionala:
- Jebite se!
Bookmarks