Page 11 of 24 FirstFirst ... 78910111213141521 ... LastLast
Results 251 to 275 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #251
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (Nastavak...)

    Prije svega, sve one koji smatraju da sam isuviše opsjednut SLUŽBOM, jedino mogu mogu poručiti da bi to bilo jednako tvrdnji da je Đordano Bruno (Giordano Brunno) na isti način bio opsjednut – inkvizicijom – i pritom bili potpuno u pravu jer SLUŽBA (NKVD; UDBA; AND itd.) nije ništa drugo do inkvizicija sadašnjeg doba.

    Ovo što namjeravam navesti, nekome bi moglo izgledati paradoksalno, no ja ću svejedno navesti slučaj Novaka Kilibarde, jedinog koji je pošteno i bez zadrške iznio činjenicu da mu je SLUŽBA obezbijedila ne samo stranku već i rukovodeću poziciju kako bi skupa sa Slavkom Perovićem novostvorenim pokretom Narodne Sloge dao primordijalni impuls kako bi Crna Gora mogla krenuti ususret svojoj nezavisnosti. Dostojno priznanje za ovu njegovu značajnu ulogu, odaće mu nepotkupljivi sud istorije.

  2. #252
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    U kojoj mjeri očevidnost predstavlja nepouzdan kriterijum, shvatio sam još prije nego je krenuo opštenarodni polom u bivšoj YU, koji je počeo AB revolucijom kada je uspaljena radnička klasa (na vlasti!) izašla da valja „Foteljaše“ zato što su gladni a to pri tadašnjim platama od najmanje 1.000 DM (i slovima: hiljadu DM).

    Što je najzanimljivije, sasvim izvjesne slutnje u pogledu budućnosti, svojevremeno su u meni probbudili baš oni koji su svim silama radili protiv one budućnosti koja bi bila primjerena novim naraštajima. U stvari, nakon Drugog Svjetskog Rata, uopšte nije bilo problema postati prorokom opšte prakse, jer su u to vrijeme čak i zagriženi Marxisti izjavljivali da je (Truli) Zapad otprilike dvadeset godina ispred nas u mnogo čemu, te je bilo dovoljno otići tamo i vidjeti đe ćemo stići za toliko vremena.

    Pošto nemam baš običaj uopštavati i paišalno mudrovati po onome; što bi bilo kad bi bilo, navešću jedan veoma iznenađujući primjer iz prošlosti koji je u sebi nosio klicu budućih događaja. Ne znam koje godine devedesete decenije, u medijima a čini mi se i na ovom forumu (ako ga je bilo tada) osvanu vijest državnog „Zavoda za zaštitu istorijskih spomenika Crne Gore" o „devastacijama“ sakralnih objekata,koje je, nezakonito, izvela SPC pod komandom njegovog pravosvještenstva Vladike Amfilohija, te ova ustanova od značajnog društvenog interesa, podnosi zahtjev da se pomenuti objekti, ako treba i prinudno - „dovedu u prvobitno stanje“.

    Na ovu vijest sam, u prvom momentu, s ogorčenjem pomislio na ovaj nezakoniti postupak SPC, no namah se sjetih da sam pomenute objekte iz nekoliko navrata posjećivao i dobio dosta jasan uvid o žalosnom stanju u kojima su se i pored odavno ustanovljenoga Zavoda oni nalazili cijelo poslijeratno vrijeme. U tom momentu, onaj zahtjev o „dovođenju u prvobitno stanje“, žestoko me je tresnuo činjenicom u kojoj mjeri bi se ishod po ovom zahtjevu pokazao kao jedinstvena – groteska.

    Jer, ovaj potpuno zakoniti zahtjev Zavoda, „zahtijevao je“ da se na ovim obnovljenim spomenicima naše slavne prošlosti razvale svodovi, obale kampanjela, polome
    (mermerni) podovi i na kraju u njih ućera i stado brava, koja su ih do ove nezakonite obnove koristile kao obore u koje bi ih čoban zatvarao.

    Nakon ove iznenadne spoznaje, postupke ovog crkvenog poglavara, pratio sam bez dotadašnjih predubjeđenja, ne uzimajući ih kao privatne namjere već kao poduhvate uslovljene istorijskim nužnostima i njegovim mjestom u SPC. Zbog toga mi nije izmakla njegova tajanstvena šutnja uoči sudbonosnog referenduma 2006. godine o čemu sam i pisao na ovome duhovnom drkalištu, ovaj njegov postupak uzimajući kao znak izvjesnosti o pozitivnom ishodu referenduma. Zbog toga uveliko shvatam i postupke CG rukovodstva koje vladici čine neshvatljivo povoljne ustupke u svemu što čini i zbori, time ukazujući da politiku shvataju kao vještinu mogućeg, jer dok Amfilohije gradi, kadi i krštava, oni su od kod njega „izdejstovali“ da vjeronauka ne uđe u škole, kako bi se kroz par generacija primakli građanskoj državi. Na česte zamjerke protivnika da CG, prema Pravoslavlju; pripada sopstvena pravoslavna Crkva, pošteno bi odgovorio da taj uslov podrazumijeva krunisanog poglavara, bio da je to Knjaz, Kralj pa i Car ukoliko nije lažni....
    U svakom slučaju, o njegovom liku i djelu će budućnost donijeti svoj sud koji bi mogao ispasti itekako povoljan... No o tome drugi put...
    Last edited by metuzalem; 23-01-15 at 09:40.

  3. #253
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Pjesnik Matija (Bećković) duhovni James Bond CG kulture

    -
    -
    Kad god se zadesim ispred Biljarde, ne mogu a da se ne osvrnem na spomen-ploču sa imenima laureata Njegoševe Nagrade a među imenima ne primijetim ime Matije Bećkovića, mog vršnjaka i manje-više uzgrednog poznanika. No i prije ličnog poznanstva sa Matijom o njegovom stvaralaštvu sam saznao sa popriličnim preponama, jer u vrijeme naše mladosti on baš i nije bio u milosti režima. Svejedno, svaki put kad vidim ovu spomen-ploču imam osjećaj da je dosta toga pobrkano...

    No, sve je počelo time što sam, sasvim slučajno, u satiričnom „Ježu“ pročitao sprdačinu sa stihovima njegove poeme „Reče mi jedan čoek“, sa kojom sam se, tada, složio u potpunosti. No kada sam se, par godina kasnije, zadesio u Novom sadu, prijatelji me zamoliše da im tanku knjižicu pod istim naslovom – „prevedem“ - jer ne mogu razumjeti mnogo toga što je u njoj napisano. Bez mnogo volje prelistah neuglednu brošuru u kojoj je više od polovine zauzimao rječnik upotrijebljenih riječi i izraza.

    Jednako bezvoljno otpočeh sa „prevodom“ ali ne za dugo, jer ubrzo shvatih da se radi o poeziji vrhunskog dometa, te svoje tumačenje svedoh na najosnovnije a knjižicu „konfiskovah“ uz primjedbu da je oni mogu kupiti drugu koliko je sjutra. Ne moram posebno naglasiti da sam ovu sveščicu ubrzo naučio napamet...

    Potrajalo je jedan „korizmić“ dok se nije pojavio nastavak; „Međa Vuka Manitoga“ koju sam, takoreći, jedva dočekao i prihvatio na isti način – bez pogovora, jer sam shvatio da se ne radi o običnoj poeziji već, prije svega, o izdaji amaneta i svjetonazora predaka, dakle o otkrovenu - Biblije Plemena. A onda, prije nego je objavljen i treći dio ovog neprolaznog CG-epa – "Kuku i Lele" – shvatio sam da je SLUŽBA njime, kroz Matiju, „pravog čoeka na pravom mjestu“, postigla vrhunac stvaralaštva time što mu je obezbijedila sve mogućnosti da dođe do izraza i stvori opštenarodni CG-EP, takoreći dostojan Homerovog.

    Da se neko nebi – paušalno i napamet – počeo sprdati sa mojim, donekle uvrnutim tvrdnjama o kreativnosti SLUŽBE, dovoljna je napomena da su, kako Amfilohije tako i Matija, bili izabranici ove ustanove, koja je obojici omogućila vrhunsku kreativnost: Amfilohiju da u sakralnu arhitekturu uvede nove materijale kao što je to metalni lim a Matiji da postane specijalac posebne namjene, odnosno bude dežurni jeb@č u političkim ucjenama i razmiricama. Posebno je rafiniran njegov deal sa SLUŽBOM, da ga pušte kako bi se, kao doušnik, družio sa Đilasom, čime bi obojica dostigli dostojne stvaralačke domete.

    No, posebno kad vidim ovo natezanje povodom CG-jezika, ne mogu a da se ne osmjehnem jer je Matija u svom neprolaznom Epu „Međa Vuka Manitoga“ u potpunosti sačuvao crnogorski jezik (bratstva i plemena) i to u mjeri da će ga, jednoga dana raznorazni lingviste proučavati kao danas starogrčki ili sumerski.

    Pa zar je onda čudo što me, u pogledu na spomen ploču o dodeljivanju Njegoševe nagrade, spopanu sumnje da bi bolje bilo da tamo stoji e je Njegošu uručena – Matijina... Pa vi, sad, viđite..!

    - M -

  4. #254
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Posebnim uspjehom u životu smatram dostignuće stvaralačke anonimnosti koja mi je omogućila da slobodno mislim i te misli izrazim bez bilo kakve prinude i kontrole. U tome me je pomogla, osim skitnje bjelosvjetske, okolnost da sam veoma rano upoznao premise i postulate Marxizma ali ne one po Karlu već one po Grouchu Marxu (Marx Brothers) koji je neđe izjavio:

    „Ni u snu mi ne pada n´am, da pristupim nekom udruženju koje bi bilo spremno u svoje redove primiti nekog kao što sam ja!“


    Vjerovatno zbog toga se, pri osvrtu na neku od priznatih i slavljenih pripadnika ovdašnje nomenkulture, vazda sjetim onoga stiha iz epa Ivana Mažuranića: „Smrt Smail age Čengića“ u kojem za njega kaže:

    - „Dobar junak,
    - Da je čoek taki....“


    U ovom kontekstu dovoljno će mi biti da pomenem naše napoznatije i najpriznatije književne stvaraoce; J. Brkovića i M. Vešovića kao i njihove nesumnjive zasluge za Crnu Goru i njenu nezavisnost. Stvarno nije bilo jednostavno i bezopasno u ratnim devedesetim, reći i postupiti onako kako su se oni tada usudili i zbog toga mnogo što grdnoga pretrpjeli. U tom mutnim vremenima, žestoko su odbijali i najmanju primisao da imaju bilo šta sa sveprisutnom i svemogućom SLUŽBOM i to bi se potvrdilo da kasniji događaji nijesu, po njih krenuli u veoma povoljnom pravcu.

    Sjećam se da se, dok sam čitao dnevničke zapise J. Brkovića o dramatičnom bjekstvu iz CG, nijesam mogao oteti utisku da se pomenuta avantura na izvjestan način dešavala uz veoma diskretnu pomoć pripadnika SLUŽBE, što su kasniji događaji donekle i potvrdili. U stvari, čoek prosto ne može a da mu ne pozavidi na ovako elegantnom prognanstvu, u koje je ovaj osvjedočeni gospodin nomenkulture, pomažući se svojim „vladičanskim“ štapom, prelazio međudržavne granice uzdignute glave i u dalj bačenim pogledom tragao za novim horizontima. Za to vrijeme, kukavi Marko Vešović se junački smrzavao u opkoljenom Sarajevu i na bjesomučnu paljbu sa okolnih brda odgovarao svojim razornim tekstovima.

    A onda se Milo podavijao sa Mirom Slobovom i kad je tikva konačno pukla pozvao prognanika J. Brkovića da se vrne u (pasju) zemlju Crnu Goru kako bi joj pomogao da se ona vrati na pravi put. Koliko su se vremena brdsko-brzinski mijenjala, najbolje može posvjedočiti činjenica da je J. Brković uskoro zasio u Audi 6 sa vozačem i otvorio veoma dobro opremljenu „Pljuvačnicu“ CKL (Crnogorski Književni List)u kome je malo ko promakao a da ga ne dopljune, bilo on bilo koji od njegovih saradnika. Uz to je pisao i prigodne romane koji su mu navukli takve nevolje na vrat da ga je zamalo koštalo glave. No i u ovome je usluga SLUŽBE bila veoma efikasna te je umjesto njegove podmetnula glavu jednog svog pripadnika mlađe generacije.

    No još i prije ovih dramatičnih događaja, pukla je tikva i među ovom dvojicom vrhunskih stvaralaca Nomenkultur, čija su djela bila puna optužbi za špijanje, doušništvo, olajavanje i dr te je uskoro i Marko otvorio svoje „Konake“ ni u ničemu zaostajući za svojim vrlim kontrahentom.

    No, nakon ovog osvrta, skoro sasvim u vladajućem intelektualnom stilu, vrijeme je da zaključim ovo lomatanje po prošlosti i da se konačno okrenem budućnosti za koju pjesnik Matija veli:

    - „Budućnost je ostatak prošlosti,
    I biće je dokle prošlost traje...“
    Last edited by metuzalem; 08-02-15 at 14:39.

  5. #255
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Kad se otvore kapije opažanja...

    ...onda sve izgleda onako kako jeste - beskrajno! (Huxley)

    Eh kako bi lijepo bilo sjeđet u debeloj hladovini bašte „Gradske Kafane“ kad se po njoj ne bi motala nepregledna bulumenta turista pristiglih sa sve četiri strane svijeta... Hm, sa sve četiri...? da nema još koja, što bi mi baš trebalo u ovo vrelo ljetnje popodne.

    Ovo potpitanje upućeno samome sebi, još nijesam bio ni prromislio kad me iz dremeža prodrma dosta čudan glas i to na jednom od stranih jezika:

    - S´il vous plait, monsieur, permetez vous….?

    …prozbori čudnovati stranac rukom pokazujući na stolicu s one strane stola.
    Lijeno ali odobravajući klimnuh glavom te stranac lagano sjede, ne skidajući pogleda s mene... Kako sjede i udobno namjesti, nalakti se, bez ikakve najave prijeđe na naški i bez ikakvog izvinjenja upita:

    - „ Izgleda da se mi odnekud poznajemo... zar ne?“

    Skoro da padoh sa stolice od iznenađenja, za trenutak ostajući bez riječi, dok me je on prodorno posmatrao...

    - „Pa zar ti nijesi onaj ojađeli – metuzalem - te ovome narodu palamudi o svemu i svačemu?“
    - „A to, to je moj nickname koje znaju jedino ovi „novopismeni“ te su naučili poslužiti se ovom supermodernom „tablicom“.“
    - „Aha, dobro, ma opet mi se čini da se nas dvojica poznajemo iz nekih davnjih vremena...“
    - „Pa dobro, ko ste Vi i što se prvo ne predstavite...“
    - „Hm, jeste, kako sam sebi smio dozvoliti tako nešto... Dakle da se predstavim, ja sam Conte de Saint Germaine odnosno na vašem jeziku: Grof od San Žermena...“


    Žestoko iznenađen, ipak se ubrzo pribrah i skoro ljutito upitah:

    - „Ma jesi li i ti doša da se zajebaješ samnom što li...“
    - „Ne, otkuda, no mi se učinje da sam srio jednog starog poznanika što bi, za mene, pretstavljalo jedinstvenu privilegiju, poslije toliko vremena sresti nekog...“
    - „E pa dobro, recite odakle se poznajemo, odnosno đe smo se mi, to - ikad sreli?“


    Neznanac me osmotri par trenutaka a onda dosta neodlučno kao da je i sam svjestan koliko je ovaj susret neobičan, s oklijevanjem prozbori:

    - „Hm, mislim da je to bilo u drevnom Vavilonu, đe smo se, ponekad, u vratima sudarali kad smo odili kod kurava....“

    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 04-02-15 at 12:45.

  6. #256
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak prvi...

    Da bi se nekako sabrao, čudnovatog namjernika prekidoh pitanjem da li bi želio popit nešto, na što se on, nakon kratkog razmišljanja, odluči za jedan espresso – ali „kratak“ jer on takav espresso smatra „bombonom koji se pije...“

    Prije no konobar donese porudžbinu, nastavismo priču ali tek kad mu postavih pitanje koji ga je vrag nagna da se lomata ovim našim vukojebinama i u kakvoj misliji. Nakon što me pažljivo osmotri, odgovori mijednim neobičnim kontrapitanjem:

    -„ Ma kakve vukojebine, jadan ne bio, barem bi ti morao znati da ovi kamenjar ovdje, nije ništa drugo do središte, centar svijeta....“

    - „ E jes vala, ajde batali priču...!“ prekidoh ga odmahujući rukom i osvrćući se čuje li nas ko.

    - „E čoeka, a bilo ti je ispred nosa da vidiš e se ovdje sastaju Istok i Zapad, Sjever i Jug, što su i proleteri, prije revolucije shvatili i opjevali onom marševskom pjesmom;

    ""- Bude se Istok i Zapad,
    - Bude se Sjever i Jug,
    - Koraci tutnje u napad,
    - Složno uz druga je drug....“"


    Tek tada shvatih da iznenađenja neće prestavat, već da tek počinju. Ipak, to me nije omelo da mi sve skupa posta veoma zanimljivo, te ovoga čudnovatog „grofa“ upitah da mi isto pobliže objasni.

    - „Ma ne treba ti više no da se popneš na Rumiju i okreneš na Jug, pa da lijevim okom vidiš Istok sa džamijama i sarajima a da se i ne okrećeš, desnim vidiš Zapad sa palacima i katedralama, između kojih je granica na Kofinu ka sabljom posječena. U tome ti Stari Bar dođe ka nekakva granična karaula sa svojim lavom Sv. Marka i Polumjesecom...“

    - „Ono jest geografski i vjerski a inače sve drugo...“

    - „E dobro te pomenu geografiju da te mogu uputiti da se Rumija i Stari Bar nalaze na istom meridijanu egipatskih svetilišta što je, naravno, sasvim slučajno... Ma, ko hoće da vidi, shvatiće da se na ovom prostoru nalazi ishodište kulturno-istorijskog koordinatnog sistema...“

    - „Ma to su samo posljedice istorijskih događaja i političkih uticaja...“

    - „E jest i to cijelih dva milenijuma... A obaška što se to, odvajkada, događalo na razmeđu Grčke i Rima... A za ovaj narod su vazda zborili e je divalj i da za njega ništa od kulture ne prijenja, umjesto da mu odaju priznanje e je na vrijeme shvatio da bi dvije prave kulture - istočna i zapadna - umjesto što se tako žestoko sukobljavaju, ako su stvarno prave jedino mogle da se stvaralački – dopunjavaju...“


    U međuvremenu konobar bješe donio naručeni espresso, te neznanaca opomenuh da se posluđi e će se ohladiti.
    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 08-02-15 at 14:38.

  7. #257
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak drugi

    No prije no se i prihvati svog „kratkog“ espressa, „grof“ se primače i nekako s povjerenjem, saopšti:

    - „Nije da se ne radi na obilježavanju ovoga jedinstvenog mjesta na planeti jer se u gradi Baru uveliko nazire infrastruktura sa monumentalnim objektima jedinstvene sakralne arhitekture, triangularno postavljenih u gradskom jezgru Dvije hrišćanske katedrale: katolička i pravoslavna kao i novoizgrađena monumentalna džamija... Nedostaje još jedino jevrejska sinagoga, koja će vjerovatno zauzeti težište ovog sakralnog trokuta čime će središte biti jednom za svagda utvrđeno i obilježeno... Ne vjerujem da bi gradski oci grada Bara, smjeli propustiti jedinstvenu priliku da se uguraju u središte svijeta...“

    Nakon što ovu priču završi, „grof“ se opusti a onda prstom pokaza na stakleni sud sa šećerom koji se nalazio ispred mene i zamoli da mu ga dodam uz veoma zagonetne riječi:

    - „Dodaj mi malo toga sunca u kristalu...!“

    Vidijeći me onako zbunjenog, uz sažaljivi osmjeh dodade:

    - „Eh, zaboga Mete, tebe barem to ne bi trebalo da čudi... Sjeti se samo onoga što su nekad zborile babe i đedovi po ovijem selima da je u kiši jedan berićet a u suncu – deset... No skoro će se mnogo toga u školama budućnosti učiti na drugi način te će se, umjesto „nebeske mehanike“ učiti nebeska biologija. I s am si u školi učio o hlorofilu koji sunčevu svjetlost pretvara u šećer bez upita o životnim i smisaonim posljedicama ovoga saznanja, jer se niko nije usuđivao da izvuče vrhunski zaključak da nam hrana dolazi sa sunca. Isto tako svi znamo da su 2+2=4, ali zato niko nema pojma – zašto....“

    - „E grofe, ti ga baš prećera s tom tvojom pričom. I ne samo to, no si baš došao u ovu zabačenu provinciju da o tome mudruješ...“

    - „Neka de, eto si se presamitio od lažne skromnosti a znamo se toliko godina. Samo nam ođen fali doktor mirabilis Roger Bacon, kako bi počeli priču o budućnosti koju je on svojevremeno predviđao još u 13. vijeku kada je govorio o tome e će jednoga dana:

    „“...Praviti brodove bez krme, tako da će jedan čovjek moći njima upravljati. Kao i nevjerovatno brza vozila bez ikakve upregnute životinje. Takođe i leteće mašine kao i one kojima će se moći zaroniti na dno mora...““

    - „Ali ono što bi ovim zaostalim ćutucima moglo biti najvažnije, jeste, da je on prvi otkrio grešku u julijanskom kalendaru... Posljedicu znamo: raskol na istočnu i zapadnu Crkvu.“

    (nastavlja se...)

  8. #258
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak treći...

    Konačno se „grof“ okrenu svom espressu, što mi pruži prliku da ga upitam o misiji koja ga je dovela na ove prostore. Na moje pitanje, „grof“ se duboko zamisli i uz izvjesnu nelagodu dade veoma čudan ( i donekle bezobrazan) odgovor:

    - „A zaboga čuješ, dolaze neka nova, neshvatljiva vremena, u kojima će presađivanje kurc@ biti aktuelnije nego li presađivanje srca a umiranje, odnosno smrt, postati bolijest priznata ka svaka druga... O drugome da i ne pričamo..“


    Donekle ošamućen vizijama ojađeloga „grofa“ da bih skrenuo sa ove brizantne teme, priupitah ga da mi objasni njegovu primjedbu o šećeru.

    - „Hoću, ali tek pošto mi rečeš hoćeš li razumjeti ili shvatiti ono što ću ti reći...“

    - „E, u čemu je razlika..“ – zaustih ali mi odmah na um pade ona alhemičarska o „unutrašnjem razumu“ odnosno – intuiciji, te odmahnuh rukom i pozvah da nastavi.

    - „ E vidiš, ova naučna činjenica o fotosintezi, skrojena je za razum koji treba da razumjedne što stoji iza nje u fizičko-hemijskom pogledu, ali ne da je shvati uzimajući u obzir i konačna posljedice. Ovo sa šećerom kao kristalu sunčeve svjetlosti, nalik je onoj sentenci; da je jedna jedina kap dovoljna kako bi se saznalo da je voda svih mora i okeana– slanog ukusa.“

    - „Dobro, grofe, onda me potsjeti...“

    - „Ajde, ne prenemaži se tun, nijesi dati zaboravio na „Uroboros“ zmiju koja kolje svoj rep a predstavlja simbol jednog od primordijalnih uslova opstanka svijeta. Odnosno, isto ono što moderna nauka u svojoj ubitačnoj nemaštovitosti, neduhovito podrazumijeva pod lancem ishrane. A ovo sa šećerom jeste ona saznajna kap, da cijela Veseljena opstaje na tom lancu ishrane te je sasvim zakonomjerno da u Kosmosu svjetlost ima onu ulogu koju voda ima na planeti zemlji. E zbog toga će se u školama budućnosti umjesto nebeske mehanike učiti nebeska biologija, jer Svemir nije nekakva , jednom zavazda navijena mašina, no živo biće ka svako drugo... Pa ti viđi..!“
    Last edited by metuzalem; 14-02-15 at 15:09.

  9. #259
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak četvrti

    Nakon kratke pauze, grof se nagnu nad stolom i poverljivo nastavi svoje neobično izlaganje....:

    - „ Viđi, stari moj, kako se relativizuju i oni pojmovi, koji su izgledali ustanovljeni jednom za svagda, kao naprimjer šuma i stado, kao dvije utvrđene biološke specifikacije – flora i fauna (biljni i životinjski svijet). E sad, viđi kako sve dobije sasvim novo značenje kad se stavi u koncept univerzalnog lanca ishrane. Tek onda počinju iznenađenja jer se šuma sasvim opravdano može označiti kao – stado (drveća) – koje svako jutro, čim svane izlaze na „pašu“ kako bi se do večeri napasla sunčeve svjetlosti i noću je „preživala“ svojim hlorofilom a na polzu bića na višoj biološkoj razini. Možda i zbog toga svi oni slatki plodovi raznoraznoga voća imaju okrugli oblik koji potsjeća na sunce a pritom zrače i toplim bojama spektra sunčeve svjetlosti.“

    - „Zaboga, grofe, ti evo otpoče nekakvu svoju „Luču Mikrokozmu“ s kojom malo ko da će moći izist na kraj. Po tebi se sve svodi na uobičajene biološke procese a kako je krenulo moglo bi se sve završiti i sa kakvim moralno-političkim osvrtima na svijet i stvaranje...“

    - E Mete, izgleda da smo se nas dvojica ponovo našli, jer vidim da shvataš e su, posebno, baš ovi aspekti stvaranja neizbježni. No dobro je e si ove brašnjomude upozorio da na ovo tvoje palamuđenje ulaze na sopstvenu odgovornost... Barabar ka u kakav duhovni jebarnik“.


    (nastavlja se...)
    Uz oklijevanje i izvjesnu nelagodu....
    Last edited by metuzalem; 16-02-15 at 10:15.

  10. #260
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak peti...

    Prije nego li nastavi svoju zanimljivu priču, grof se osvrnu za dvijema zgodnim Ruskinjama, diskretnim lklimoglavom mi dajući znak da obratim pažnju jer se imalo što i viđet kroz prozirne haljine ispod kojih nemaše ničeg ili se to nama samo učinje. No to i ne bi toliko važno da nam prekine priču koju grof opušteno nastavi...:

    - „E prvo da ti rečem e se prava veličina antičke Grčke nije ogledala u njihovoj neprolaznoj mudrosti već u tome da se nikad nikome nijesu nasprdali e je neko avetinja pa izmišlja i naokolo priča kojekakve fantazija poput Diogena i ostalih, ne samo mudrih već i ludaka kojima se ovudijen kafanski filosofi sa nepodnošljivom lakoćom umiju nasprdati. E onda možeš mislit, kako je bilo po grčkim gradovima kada bi, pod zvjezdanim nebom, neki mudrac poput Anaksagore pokrenuo priču; da tamo gore u nebeskim dubinama svjetlucaju svjetovi, od kojih se neki tek rađaju, neki su u cvijetu mladosti a neki od njih umiru... A onda uzgred doda e je isto i sa ljudima tamo...“

    Upitah ga ima li neke priče o onome o čemu je maloprije govorio te on, nakon kraćeg razmišljanja klimnu glavom i nastavi:

    - Ne znam je li to rekao Anaksagora ili neki od njegovih savremenika teke sam neđe pročitao veoma čudnu i tajanstvenu izjavu; „...e se planeta Zemlja hrani Mjesečevim isparenjima“ što jasno upućuje da su i oni takozvani „lanac ishrane“ primjenjivali i na Svemir, što nije čudno kad su ga ionako smatrali živim bićem... A ovo sa mjesečevim isparenjima je naslućivao i ovdašnji narod kad bi u ljetnje vrijeme gledao u nebo da vidi hoće li biti mijena (mlad Mjesec) jer se tada može očekivati da padne kiša... Pritom ni slutili nijesu koliko su u pravu, jer tada planeta Zemlja prolazi kroz "rep" jonizovane vode, koju je sunčev „vjetar“ sa Mjeseca oduvao u bezmjerni prostor...“

    (nastavlja se...)

  11. #261
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak šesti...

    Duboko utonuo u svoje misli, grof nastavi svoju vanvremenu priču:

    - „A sve to o čemu su grčki filosofi pričali u toplim ljetnjim noćima, prije više od dva milenijuma, doprlo je do nas samo zato jer je narod pamtio i ono što nije shvatao, s pravom se nadajući e će doći vremena u kojima će to biti moguće objasniti i shvatiti. Zato nije čudo e su tadašnji mudraci bez ikakvog kompleksa tvrdili da Mjesec nije ništa drugo do grudva snijega ili, boljereći, kosmičko zrno grada jer se, uglavnom, sastoji od leda...

    - Otprilike kao i satelit – mjesec EVROPA - planete Jupiter koji se, prema snimcima svemirskih sondi i stvarno sastoji od leda i vodenog okeana ispod vanjskog ledenog oklopa. No sva ta nebeska egzotika nije ništa pri onome što se svakom nameće u prenaviknutoj svakidašnjici kad, naprimjer, s proljeća izađe u prirodu i prošeta rascvjetanom livadom . Ovdje moram pomenuti i sve one opravdane nelagode nastavnog osoblja, svaki put kad krenu sa seksualnim obrazovanjem djece koja sa dosadom slušaju njihova izlaganja o pčelicama i cvjetovima koje one oplođavaju, istovremeno jedni drugima, ispod klupe, dodajući hard-core sveske u kojima je mnogo toga vidljivo u koloru i sinemascopu.

    - I stvarno, pošteno bi bilo priznati da su svi oni bili, iako ponekad nenamjerno, u pravu jer jedna cvijetna livada sa sve pčelama, cvjetovima, bikovima, kravama i sa dvoje mladih u čvrstom genitalnom zagrljaju, predstavlja jedan univerzalno progenitivan – erotski čin... Narodski rečeno; jednu nadasve kreativnu transbiološku infradimenzionalnu – jeb@činu, bez koje stvaranja ne bi bilo, a koja uz lanac ishrane jeste sljedeći kosmički „zrak“ kreacije (stvaranja)...“

    - Čak se i genijalni Ajnštajn morao služiti metaforama da bi, donekle, mogao objasniti svoje teorije, no ovo sa cvjetnom livadom kao metaforom postanka i opstanka jeste više od svake metafore – jedna jedina i neumitna istina...“


    (nastavlja se...)

  12. #262
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak sedmi...

    Potpuno zatečen vizijama neobičnog grofa, njegovu priču prekidoh zamjerkom:

    - „E grofe, ti ga baš prećera... Đe si, jadan, krenuo da se lomataš vaseljenskim stvarnostima, te me dovodiš u nepriliku da se dežurni brašnjomudi počnu sprdat samnom... Ajde batali, no mi reci jesi li ovđen prvi put kao turist ili...?“

    Na ovaj moj ispad grof se prenu i sa izvjesnim (pot)smjehom odgovori:

    - „Ma đe me učinje turistom, mene koji sam u Crnu Goru dolazio kad nikakavog puta nije bilo koji u nju vodi... Prvi put sam došao u Crnu Goru po preporuci jednoga grofa, bez pokrića, poput mene, inače jebivetra čudesnih osobina – Zanovića – koga sam „slučajno“ upoznao u Parizi 1790-tih kad je slavna Guillotine bila u punom pogonu... Tada me je zamolio da dođem ovamo kako bi nešto učinjeli za ovaj kraj i napaćeni narod, koji živi i opstaje na ovome kamenjaru... Budući da sam pripadao časnom redu Templara, kojima je Crna Gora bila od posebnog značaja, već u to vrijeme sam odlučio da mu dođem u posjetu a i da ujedno posjetim mog starog, dubrovačkog prijatelja, inače vrhunskog alhemičara Vlaha iz Župe Dubrovačke, koji je, s pravom, slovio za čudotvorca, iako bez pokrića kako to obično biva. No tek kad sam došao kod grofa Zanovića, iskazala se sva dramatika onoga što je on od mene očekivao. U to vrijeme je Crna Gora bila u specifičnom položaju i konačno shvatila da je Mletačka republika koristi kao jeftine graničare protiv Osmanskog Carstva, pritom koristeći i upliv Ruske Imperije koja je preko pravoslavne crkve i uz bijednu pomoć narod držala u zavisnosti

    Ovoga puta je Malteški red, preostao nakon navodnog uništenja Templarskog, preuzeo brigu o Crnoj Gori, kako bi nakon Francuske revolucije osigurala ovu nekadašnju postaju i Crnu Goru vratila Evropi. U stvari, trebalo je pokušati da se vladajući crnogorski vladikat zamijeni modernijim sistemom vlasti, te smo odlućili da crnogorsku rusofiliju iskoristimo tako što ćemo nekoga opremiti djelatnom harizmom i Crnogorcima podmetnuti kao ruskog cara Petra III koji navodno nije bio ubijen već izbjegao i sklonište našao, nigdje drugo no u Paštrovićima đe su ga bez mngo rezerve prihvatili kao izbjeglog ruskog cara i za svaki slučaj proglasili svojim, prihvatajući i njegovo ime pod kojim je ušao u njihovu burnu istoriju kao - Šćepan Mali...Da bi se uvjerili koliko je ova moja priča stvarna i istinita, najbolje je da im priložiš link sa mojim podacima... Znaš već, stvarno je samo ono što tvrdi UDB-a a potvrđuje - Google... Pa ti viđi....“


    Link: http://www.misterije.com/saint-germa...-besmrtni-grof


    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 24-02-15 at 10:30.

  13. #263
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak osmi...

    Nakon kratke pauze, grof se promeškolji i udobnije namjesti, osvrnu oko sebe i vidijeći da se bašta počela prazniti pogleda na sat ali, izgleda, ipak bez namjere da me ostavi samog, kad smo već počeli priču o čemu smo obojica dosta toga znali. Potraja dok on nastavi priču, koju poče neočekivanim pitanjem da li znam što je 0 (broj nula) i kada je uvedena...?

    I ne čekajući odgovor nastavi priču koja stade bivati nalik nekom predavanju.

    - „ E znaš, dobri moj, nulu kao broj, kao i sistem tzv. arapskih brojeva u službenu upotrebu nije uveo, niti mogao uvesti, niko drugi do papa Silvestar koji je na svetoj stolici sjedio neđe oko 1000. ( i slovima: hiljadite) godine. Pri uvođenju ove brojčane reforme, papa je najviše imao problema baš sa - nulom - jer su se popovi i kaluđeri žestoko protivili pošto su, izgleda, s pravom naslućivali da se radi o nekoj žestokoj bezobraštini, kojoj nikako nije mjesto, ni u vjeri a ponajmanje u – matematici.

    - Ovaj prosvijećeni papa, inače poznat i kao adept "Velike Vještine", u javnosti poznate pod prostačkim pojmom – alhemija – posigurno bi završio život spaljen na lomači svete inkvizicije, da kojim „slučajem“ nije bio papa. I to papa koji je u potpunosti odredio smjer sljedećeg milenijuma, ne samo ovim obrazovnim reformama, već prije svega osnivanjem reda Templarskih Vitezova, kome je prvenstveni zadatak bio da štiti hrišćanske hadzije na putu u Jerusalim a u stvari je njihov istinski zadatak bio je da od Arapa otmu znanje bez kojega ih nije bilo moguće zaustaviti u njihovom pohodu na Evrop
    u.

    - Ovom mudrom papi je itekako bio jasan otpor popova i kaluđera prema novom sistemu (arapskih) brojeva, a posebno protiv nule, jer je on itekako dobro znao da se radi o svetim brojevima indijske filosofije, koje su Arapi preuzeli i donijeli u Španiju, pritom preuzimajući sistem od deset brojeva jer su tada, trgovci, čobani i svi oni koji su bili od potrebe, znali vještinu računanja sa deset prstiju. No ovaj papa je shvatao da ovaj broj – nula – sa brojem - 1 - zajedno čine sistem koji je kasnije otkrio i njemački matematičar Leibniz i definisao kao binarni sistem u kome se svi brojevi mogu definisati sa ova dva broja, koji čak i nijesu samo brojevi već i transcedentni simboli od kojih je- 1 - muški, falusni, dok je - 0 - (nula) ženski – vaginalni, te se otporu popova i kaluđera nije čuditi...

    - No ako ćemo pravo, niđe se ova dva simbola ne mogu shvatiti nego baš na ovim prostorima, pošto ih je pri tome dovoljno onako na opštenarodni način u kontekst postaviti broj - 1- ( i slovima-jedan) kao opštepoznati – kur@c a broj - 0- ( i slovima nulu) kao ništa manje opštepoznatu – pičku - jer kad se stave jedan do drugog i formiraju broj - 10 - koji u binarnom sistemu predstavlja i jeste, u stvari, „arapski broj“ - 2 - što se u istom sistemu ispostavlja kao – par –koji ne izražava samo količinu već i onaj kvalitet koji pojam – čovjek – polarizuje na mušku i žensku komponentu.

    - E viđi sad, kad ovome (bračnom) - paru - izraženom brojem - 10 - dodaš još jednu jedinicu (ljubavnika!) dobiješ broj - 101 - đe domaćinu čak može i da poraste numera, bez ako se ovi ojađeli (ljubavnik!) - 1 - ne stavi tako da ispane - 011 - te se, onda, obojica nađu u – čabru... Pa ti viđi...“

    (Nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 24-02-15 at 10:31.

  14. #264
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak deveti...

    Uveliko predosjećajući da se grof u svojim vizijama „zalaufovao“ preko mjere, nije mi padalo na um da ga prekidam, te se spremih da čujem i nastavak ovog vanvremenog izlaganje...

    - „E viđi Mete koliko su vizije ovoga pape bile dalekometne, pošto se ovaj današnji globalni elektronski mozak – internet – služi ovim (binarnim) sistemom brojeva, na način koji svako može razumjeti, a posebno stanovnici Cetinja u zimskom periodu, odnosno po sistemu – ima struje (1) – nema struje (0) o vodi i da ne govorimo.... Ova dva broja su sve prisutnija na raznoraznim prekidačima tako da više nije potreban ni prijevod uputstva za upotrebu.

    - A to što je učinio na polju matematike, malo još ko može i da nasluti, međutim svaki đak od sada, kojekakve matematičke formule ne mora shvatiti onako kako to zahtijeva učitelj/nastavnik već opravdano može pustiti mašti na volju, što će u budućim vremenima ionako biti pravilo...

    Uzmimo samo onu računsku radnju dijeljenja 1/0 u koja se u modernoj matematici rješava uz napomenu da je racionalni rezultat moguć jedino ako imenitelj x samo teži 0 jer ako je stigne onda je đavo ponio rabotu...te sve liči na onu pretpostavku sa radio Jerevana da neki momak, u principu nije u mogućnosti da neko žensko čeljade siluje, pošto je ono, sa zadignutom suknjum, mnogo brže od muškarca spuštenijeh gaća...

    No sad, ne moramo ni sve gledati na tako utilitaran način, jer ovaj uvod erotike u egzaktnu nauku i nije baš bez romantike pošto se pomenuta formula 1/0, može onako odokativno i umjetnički uzeti kao matematički dokaz – beskrajne ljubavi...“

    (nastavlja se....)
    Last edited by metuzalem; 24-02-15 at 10:35.

  15. #265
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak deseti...

    Popodne bješe odmaklo i „radni“ narod otišao na obaveznu sijestu, tako da se u debeloj hladovini nije moglo čuti uobičajeno dovikivanje već jedino tihi i pristojni razgovor na mnogobrojnim jezicima. Kada se grof i ja istovremeno osvrnusmo po vrelom i pustom Dvorskom trgu, baš u tom momentu iza obližnjeg ćoška na trg stupi povelika „patrola“ kaluđera iz obližnje bogoslovije i zaputi u pravcu manastira.

    Na njihovu pojavu, grof mi se, sa zagonetnim osmjehom na licu, tiho obrati:

    - „E viđi, Mete, kad god vidim ove nebeske rendžere, ne mogu a da se ne sjetim velikomučenika spoznaje – Đordana Bruna – koga prije skoro pola milenijuma spališe isti ovakvi, naučeni da vjeruju kako ne bi mislili... Čak su mu i na lomači bili nekakovm spravom priklještili jezik kako ne bi narodu dobačio neku od svojih životnih istina...
    - E sad viđi razlike; sve one priče koje su grčki mislioci narodu pričali po trgovima i ulicama antičkih gradova, za iste te priče oni spališe ovog jedinstvenog filosofa, koji je onima koji su smjeli i htjeli da ga slušaju, govorio o Kosmosu koji nema ni granice, ni početka pa tako ni kraja, koji nije ništa drugo do vječna i beskrajna manifestacija – života.
    - Evo samo da ti citiram jedan jedini stih iz jedne od njegovih pjesama u kome kaže da:

    „“Oko ognjenih sunaca,
    - Lebde planete od vode...“


    Vele da je religija opijum za narod a pritom zaboravljaju da je i današnja (utilitarna) dogmatska nauka postala vrstom ekstazija kojom narod drogira ono malo svijesti koje mu je preostalo... Zato nije čude e se u medijima pojavljuju „epohalne“ vijesti o postanku života i o naučnicima koji su na putu da otkriju tu tajnu nad tajnama, pritom pokušavajući da isto narodu objasne dosjetkama poput ove:


    „“„Ako počnete od nasumične grupe atoma i obasjate ih svetlošću, ne treba da se čudite ako na posletku dobijete biljku“, smatra England.""


    Eh, što ti je nauka, umjesto da ljudima daju mogućnost da saznaju nešto o univerzalnim istinama, oni im poručuju šta mogu dobiti ako (pr)osvijetle grupu atoma...“
    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 26-02-15 at 14:37.

  16. #266
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak jedanaesti...

    Nakon kraćeg razmišljanja grof nastavi svoje „izlaganje“ o životnom djelu ovog filosofa renesanse, tako što pomenu jedan njegov spis pod naslovom “O moćima sputavanja“ koji je skoro 400 godina čekao da bi tek krajem 20 (i slovima dvadesetog) vijeka doživio prvo izdanje a na putu je da uveliko zasjeni ono o šemu je pisao Makijaveli koga većinom stalno pominju baš oni koji ga nijesu čitali...
    Nakon ovog kratkog uvoda, grof se opušteno nalakti i odlučnim glasom nastavi svoju priču:

    - „ Eviđi sad, niko i ne sluti a kamo li da se zapita kako to da katolička crkva, dugo nakon što je ukinula inkviziciju, ni slučajno ne pokazuje volje da na svijetlo dana iznese protokole saslušanja koje je trajalo cijelih sedam godina, pritom stalno pokušavajući da od ovog mislioca iznudi odricanje od njegovih jeretičkih teza i tako izbjegne da ga osudi na; „smrt bez prolijevanja krvi“. No to im nije uspjelo te su morali donijeti tu (sramotnu) presudu koju je ovaj neustrašivi genije primio k znanju uz napomenu da:

    - " Se oni, koji su ovu sramotnu presudu donijeli, više boje nje, no on koji je prihvata...“
    - E sad, ko god umije misliti svojom glavom neumitno će doći do zaključka da uprkos svom napretku nauke u tehnike, još nijesmo izašli iz mračnog srednjeg vijeka, niti ćemo, sve dok ne budu objavljeni protokoli sa ovog dugogodišnjeg suđenja, protokoli čiji obim sigurno prelazi okvire uobičajene biblioteke. No me ovi duhovni rendžeri te maloprije prođoše ovudijen, potsjetiše da je i ovdašnja crkva i njeno svještenstvo umjelo da se na slični našin suprostavi namjernim i nenamjernim reformatorima... Dovoljno je sjetiti se „lažnog“ cara Šćepana Malog i njegove hude sudbine... No o tome kasnije.“


    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 08-03-15 at 20:40.

  17. #267
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak dvanajesti...

    Prije nego li grof nastavi sa svojom pričom, iskoristih priliku da ga upitam:

    - „E grofe, ako je vjerovati onome što je o tebi pisano dosad, tebi se ne zna kraja pošto te ima u raznim vremeniima i naraznovrsnijim mjestima pa bih ....“

    Još ne dovrših svoje pitanje a grof se prenu i uz potsmješljivi osmjeh odgovori...:

    - „E Mete, iako se čudim e me ti to pitaš, biće mi drago da ti odgovorim pošto znam da se ne moram „usukivati“ kako bi ti predočio neke rabote koje pripadaju nekoj drugoj – višoj – razini stvarnost... U stvari, sva tajna se sastoji u poznavanju bića i suštine vremena pa time i prostora, što nije lako, ako ne i nemoguće obuhvatiti razumom na uobičajen način, već onim što su Adepti podrazumijevali pod „unutrašnjim razumom“. Evo,čak i najnovijim vremenima, genijalni Ajnštein nije moga prići objašnjavanju svojih teza a da se nije služio metaforama i dimenzionalnim supstrakcijama. Zato je svoju konačnu formulaciju našega svijeta sveo na odrednicu njegove stvarnosti, riječima:

    „“ Svijet jeste četvorodimenzionalna vanjska površina lopte čiji prečnik se prostire u petoj dimenziji stvarnosti...““

    - Sigurno znaš i njegovu tvrdnju da vrijeme ne postoji bez prostora jer su oboje samo komponente jedinstvenog kontinuuma stvarnosti. Običan čovjek protok vremena zamišlja kao neku liniju koja se, iz beskraja prošlosti nezadrživo proteže u neku budućnost bez kraja. Pritom zanemaruje mnogo toga što mu je na domaku uma i shvatanja kao naprimjer da se svaka dvodimenzionalna ravan sastoji od linija (pravih) čiji broj nije niti može biti konačan.

    - E sad, ako život pretstavimo kao voz koji nezadrživo tutnji u jednom pravcu a u njemu nađe neko ko bi bio u stanju da vrijeme i prostor potčini svojoj volji, bio bi poput putnika koji je u stanju da iskoči iz jednog voza u pokretu i da sačake sljedeći da bi uskočio u njega... Ako to možeš zamisliti, onda ti mnogo toga neće biti čudno jer je sve to ionako pitanje svijesti... E a što je uopšte svijest? Nekad davno, pitali su jednog indijskog Adepta „Velike Vještine“:


    - „Učitelju, koliko se svijest kojoj vi težite, razlikuje od ove naše - svakidašnje“

    - „“O, razlika jeste stvarno velika – odgovorio je Adept – jer se ta svijest od obične razlikuje kao što se dijamant razlikuje od komada ćumura.., pa vi viđite!““

    Njegovi savremenici su ovo prihvatili kao usporedbu lišene svake sumnje, međutim danas danas se zna da u elementarnom smislu nema nikakve razlike jer se u oba slučaja radi o hemijskom elementu – ugljeniku – koji se u prirodi javlja kao alotropska modifikacija u vidu grafita i dijamanta. Međutim postoji još razlika u strukturi, jer su atomi grafita raspoređeni u vidu mreže od šestougaonika koja se prostire u jednoj ravni, dok se u dijamantu prostiru u treću dimenziju uzimajući formu pravilnih piramidalnih tijela - tetraedara...

    No, najbitnije od svega jeste da je ovaj mudri Adept, ovom metaforom, svojim savremenicima na najjednostavniji način otkrio tajnu materije i to prije skoro dvije hiljade godina.“

    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 08-03-15 at 20:42.

  18. #268
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak trinaesti....

    -
    -
    Grof zastade i sjetno zagleda u opustjeli trg koji je treperio od popodnevne jare, koja se taložila po novoj kaldmi i nesnosno blještala na podnevnom suncu.Pogled mu ispuni neka neobična sjeta kad se nagnu da nastavi svoju priču...:

    - "Tužno je kad ljudi počnu priču o protoku vremena i to ponekad na način kao da su prevareni što ne mogu da utiču na taj neumitni tok. Na isti jalov način razmišljaju o životu smatrajući se prikraćenim u mnogo čemu, dok vrijeme neumitno protiče. I nema nikog da ih utješi na način kineskih ili arapskih mudraca, koji su svoje poglede na svijet izlagali tako da je njihove misli narod vjekovima čuvao i predavao potomstvu poput skupocjenog nasljeđa. Umjesto da govore o nesmislenoj prolaznosti oni su budili nadu pričama o sveopštem preobražaju poput drevnog kineskog filosofa Džuang Tse-a čija kratka priča naslovljen sa:

    - „Leptirov san“

    u kojoj kaže:

    - „Jednom ja,Džung Tse, sanjah da sam leptir... Jedan sasvim običan, šaren i lepršav leptir koji je veselo lepršao od cvijeta do cvijeta... Odjednom, probudih se i shvatih da sam to opet ja, Džuang Tse, no odjednom više nijesam bio siguran da li sam to ja, Džuang Tse, koji je sanjao da je leptir ili sam leptir koji sad sanja da je Džuang Tse....
    - I sada, kad pomislim o razlikama, znam da između leptira i čovjeka postoji jedan prag koji se naziva – preobražaj... E u tome je tajna svijeta.“


    - "Nije ovaj mudrac, koji je živio prije nove ere, slučajno izabrao leptira za svoju čudesnu metaforu, jer leptir postaje leptir kroz metamorfoze od jednog jajašca pa se, onda, kao proždljiva gusjenica goji dok ne postane dovoljno debela i uhranjena da bi se „obukla u „kokon“ i objesila o neku grančicu dok joj ne dođe vrijeme da se izlegne u jednog divnog šarenog leptira koji će veselo lepršati od cvijeta do cvijeta potpuno nesvjesan svoje uloge oprašivača bez kojeg ne bi bilo plodova za ostale uključene u lanac ishrane.
    No, nije samo on razmišljao o životnom smislu onoga što se neprestano događa u prirodi već ih je bilo na svim prostorima i u svakom vremenu. Tako je, mnogo prije Darvina, persijski pjesnik Rumi (Dželalal ed-Din Rumi; osnivač Reda Sufija) u jednoj poemi napisao stih neprolazne nade i povjerenja:

    - „Umrijeh kao kamen i postadoh biljka,

    - Umrijeh kao biljka i postadoh brav,

    - Umrijeh kao brav i rodih kao čovjek,

    - Zašto bi me trebalo biti strah,

    - da bih nešto smrću mogao izgubiti..."


    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 14-03-15 at 14:01.

  19. #269
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak četrnaesti...

    Nakon ovih nadahnutih stihova grof zastade kao da se nečega prisjeća, neočekivano prenu i zabrza kao da se boji da mu pomisao ne izmakne:

    - „ Ah da, Mete, kad smo već kod ovih istočnjačkih pjesnika i mislioca, ne smijem propustiti da te potsjetim da su i oni imali svog Giordana Bruna u liku pripadnika islamskog mističnog reda Sufija, zvanog Manzur al Haladž, koji se prvi, a može biti i zadnji, prije više od hiljadu godina usudio da u ekstatičnom ushićenju javno uzvikne, dogmom zabranjenu sentencu: „“Ja sam apsolutna istina"", što je tada ( a možebiti i danas) značilo isto kao da objavi: ""Ja sam Bog!““. Na svojim brojnim hadžilucima, nastupio bi na nekom bazaru i nakon što bi uzviknuo ‘ene’l Hakk’ ( Ja sam Bog) u dubokoj ekstazi pozvao bi prisutne uzvikom; „Ubijte me braćo...!“

    - Uprkos ovoj javnoj blasfemiji, narod nije nasrtao na njega, štaviše, prilazili su mu slušali njegove pridike i konačno počeli smatrati svetim čovjekom. No ovu želju da bude ubijen ispunili su mu pravovjerni dužnosnici ondašnjeg kalifata, time što su donijeli presudu o javnom pogubljenju na koje je čekao nekih osam godina. U sjećanju naroda je sačuvana njegova molitva u noći pred smaknuće u kojoj posljednji pasus pretstavlja jedinstven amanet istočnjačke poetike:


    - „… Ti si me uzdigao na mom uznesenju do onih prijestolja moga praiskonskog bića i ti si učinio da izgovorim ‘kun’ (budi) mojeg stvaranja. Kako je došlo do ovoga? Da sada idem umrijeti smrću prijestupnika, da budem obješen na vješala, moje tijelo spaljeno a moj preboljeli pepeo da bude razvijan u vjetru i ispran tokovima rijeke? Ah! Zaisgurno, bez ikakve sumnje, pa i za najmanji zrnce tamjana mog prosvijetljenog postanja, opstaje obećanje proživljenja… Obećanje o zbilji stvarnijoj i od najviših planina…”“

    - Tada su, na istoku, a to se događa i danas, pogubljenja bila javna i narod je mogao pristupiti osuđeniku bilo da je dan ili noć, te se dogodilo da ga je neko iz naroda okupljenog na zadnjem ispraćaju ovog kontraverznog jeretika, jasno i glasno upitao:

    - „O učitelju, što je to ljubav?“
    - „ E moj voljeni brate, vidjećeš sjutra...!“

    Sjutradan mu je Dželat zadao hiljadu udaraca bičem a Halladž pritom nije ispustio nikakav krik niti je molio za oprost. Kada su konačno završili sa bičevanjem odsjekli su njegove šake i stopala te su ga privezali za vešala. Na njima je visio sve do noći kada je došlo Halifino odobrenje da mu se odsječe glava. Međutim, šef policije koji je bio zadužen za sprovođenje kazne reče: ‘Prekasno je sad, ostavite ga za sutra ujutro.’ Kada je jutro svanulo skinuli su ga sa vješala i odvukli do klade. Tada je on izgovorio svoje poslednje riječi: ‘Svi koji su znali zadivljenost žude za ovim… samoća Jedinog… biti sam sa Samim...’ Odsjekli su mu glavu, a njegovo tijelo su zavili u krpe i asure natopljene naftom i spalili ga... Nakon toga su njegov pepeo sa obližnjeg minareta razvijali nad rijkom koja je tuda ravnodušno proticala...“
    Last edited by metuzalem; 06-03-15 at 23:14.

  20. #270
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    ostajem bez prikladnih opisa odusevljenosti ovim tekstovima
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  21. #271
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak petnaesti...

    - „E Mete, da ne propuštim pomenuti poznatog francuskog pjesnika - Fransoa Vijona (FranÇois Villon) i njegova razmišljanja u sjenci vješala, dok je čekao zoru i smaknuće, na koje ga osudi crkva i vlastela toga vremena (1450). Postoji stih koje antologije ne navode baš često ali mu to mnogo ne škodi jer je u njemu sadržano baš ono o čemu je ovaj pjesnik u tom trenutku mogao razmišljati na jedinstveno hrabar i duhovit, odnosno pošten način... Ne znam baš hoću li pogoditi ali ću ga ipak navesti iako po sjećanju, koje nije nikad pouzdano. Ako će da shvati ne treba mu doslovan navod.

    - Evo što veli on, tada oglašen kao jedna velika pogan:


    - Jesam Francuz i ponosan na to,

    - Što me sad baš mnogo i ne tješi,

    - Dok kroz prozor gledam vješala,

    - Na kojima ću ubrzo saznati,

    - Koliko mi je moje prkno teško...“


    Srećom da ga je neko moćan u zadnjem momentu skinuo sa istih vješala te je mogao napisati i svoju neprolaznu „Baladu o obješenima“. No dok se ovo događalo u mračnom srednjem vijeku, na Istoku su nastajala djela poput onih što ti navedoh malo prije, te ćemo se morat osvrnuti na jednog od savremenika poznatog persijskog pjesnika Rumija kojeg nesmajno pobrkah sa filosofom Al Gazalijem ali me ti fino opomenu no dako nam oproste ukoliko im bude od važnosti....“
    Last edited by metuzalem; 10-03-15 at 09:39.

  22. #272
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak šesnaesti

    - „E, a dok je na Zapadu Evrope, poezija bila u „nadležnosti“ Trubadura, koji su, tada, bili nešto poput guslara na vašim prostorima za vrijeme Osmanskog Carstva, odnosno kao što je to, u ovim vremenima divlje tranzicije raspomamljena Estrada, dotle su, skoro u isto vrijeme u koje je rimski Papa, „na sto crnijeh jada“ uvodio broj 0 (i slovima: nulu) u sistem brojeva na kome će nastati pokreti Renesanse i (hm!) Humanizma sa svim svojim posljedicama, na Istoku nastajala neprolazna djela poetike, kao što je to poznati ep „Lajla i Madžnun“ persijskog pjesnika Nizamija, otprilike nešto poput klasika „Romea i Julije“ koje je Viljem Šekspir napisao nekoliko vjekova kasnije.

    - Međutim, ovaj doajen ljubavne poezije, na zapadu bi ostao nepoznat da Pučini nije na njega potsjetio svojom operom o princezi Turandot, prve koja je uvela emancipaciju žene time što nije pristala na uobičajenu udaju bez pitanja, već je prosce uslovljavala na veoma okrutan način; ili ćeš doći sa zagonetkom koju ona ne može riješiti ili – ode glava. Na kraju se ipak našao jedan ovejani jebivetar koji je u tome uspio...

    - No najpoznatije djelo ovoga pjesnika jeste; „Sedam priča sedam princeza“ u kome sedam princeza u koje se zaljubio princ, svojim pričama pokušavaju pridobiti ovog poželjnog ali neodlučnog mladoženju. U jednoj od tih priča, čini mi se da je riječ o jednoj princezi koja je bila u sličnoj prilici da mora riješiti zagonetku koju joj je postavio jednako neodlučan princ...

    - Zagonetka se sastojala u tome da iz mješavine usitnjenog biserja izdvoji kristale šećera, što na prvi pogled izgleda skoro nemoguće... Ova mudra princeza je prihvatila izazov ali pod uslovom da joj prvo dodaju čašu mlijeka. Ne sluteći ništa posebno, donijeli su joj mlijeko, koje je ona prvo usula u posudu sa mješavinom i nakon toga ispila mlijeko zaslađeno rastvorenim šećerom i posluzi vratilaila posudu u kojoj je ostao samo biserni prah...

    - No samo upućeni u metaforama poput ove, mogu naslutiti upliv drevnog učenja „Velike Vještine“ koja se nije razvijala već prenosila sa učitelja na učenika, na što ukazuje i sam život ovoga pjesnika koji je u najboljim godinama pristupio redu Sufija, nosioca ove Velike Umjetnosti...“

    E. nebi baš ni valjalo a da, iz osnovnog poštovanja, ne navedem barem jedan stih ovog velikog pjesnika:


    - „“ Ljubav je oganj, a ja sam drvo koji plamenom gori.

    - Ljubav ulazi i krasi dom moj, a ja,

    - Uzimam njegov zavežljaj i napuštam ga.

    - Zamišljaš da me vidiš no ipak mene nema više...

    - a jedino što preostaje jeste – voljeni...““
    Last edited by metuzalem; 11-03-15 at 08:31.

  23. #273
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak sedamnaesti...

    Prije nego li nastavi priču, grof pozva konobara i zamoli ga da mu istrgne par listova iz njegovog notesa, kako bi mi nešto pokazao. Prije no što mu konobar pruži, postavi mi jedno neobično pitanje:

    - „A znaš li, Mete, išta o eneagramu, za kojim se ovi moderni narod prosto pomami...?“

    Isprva ne znadoh što da mu odgovorim ali se sjetih svojih pariskih dana kad sam se uveliko bavio ezoterijom i sličnim saznajnim tehnikama. Rekoh mu da sam tada upoznao jednog veoma zanimljivog čoeka porijeklom iz Indije sa kojim me još i danas veže iskreni osjećaj prijateljstva. Rekoh mu da sam prvi put čuo o eneagramu o kome sam potom mnogo više saznao iz knjige matematičara Uspenskog u kojoj citira svog učitelja Gurđijeva a pritom je ovaj tajanstveni znak i objavio u jednoj od brojnih fusnota.

    Dok sam ja njemu objašnjavao, grof hitro nacrta krug izdijeljen u devet segmenata, koji mi zatim pruži uz pitanje, da nije možda to bio ovaj znak:


    Potvrdih i pripremih se da čujem što će reći ali me on preteče pitanjem što ja znam o tome znaku. Tada se sjetih da mi je moj indijski prijatelj napomenuo da ovaj znak predstavlja primordijalnu astrološku potku iz koje je i proizišao decimalni sistem brojeva, pogrešno nazvan arapski, dok su ga oni samo donijeli u Evropu. U stvari, iako je u grčkoj u upotrebi bio seksagezimalni sistem, Pitagora je u svojoj školi upotrebljavao neku vrstu decimalnog brojčanog sistema kako bi mogao brojčano formulisati zakonitosti i odnose u harmoniji (skladu).


    Da bih grofu što bolje objasnio, pomenuh mu oktavu sa svojih sedam tonova, iako joj je ime vezano sa brojem – osam. Onda uzeh moj mobilni i na njemu podijelih 1 (jedan) sa brojem 7 (sedam) tako da ova matematička operacija ispade ovako:

    1:7=0.142857142857142857....

    E sad, ako se ovi brojevi nanesu u krug izdijeljen na devet segmenata, onda se dobije grafički oblik u kome se namah vidi da u njemu ne učestvuju tri broja: 3.6 i 9. Neko će napomenuti da nema ni broja 10, što jeste pronicljivo ali teško uočiti jer broj 10 (i slovima: deset) nije više jedan već kombinacija dva broja – 1 i 0, što je utkano u ovaj magičan lik time što je on smješten u krug sa ostalim brojevima u njemu, koji svi skupa označavaju univerzalno – jedinstvo.
    Htjedoh nastaviti, ali me grof prekide primjedbom:

    - „E Mete, iako sam i sam dosta toga naučio od starih majstora, moraćeš me potsjetiti na neke stvari, jer mi račun nije jača strana...“

    (nastavlja se...)
    link:http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=3372
    Last edited by metuzalem; 12-03-15 at 20:32.

  24. #274
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon ove priče grof izvadi svoj smartfon i stade prebirati po njemu, što ne potraja dugo pošto se iznenada okrenu u mom pravcu i ozareno saopšti:

    - "E viđi, dok nas dva matufa cetinskim brašnjomudima presađivanje kurca uvaljujemo pod vizijama napredne budućnosti, evo u današnjim novinama izvještaj da ta operacija pripada, ne samo sadašnjosti no, valjda, i nedavnoj prošlosti. U izvještaju se pominje i posebna spremnost doniranja u ovoj Južnoafričkoj Republici u kojoj se dogodilo i prvo presađivanje srca koje je izveo hirurg Christiaan Barnard ako se dobro sjećam..."


    E Mete, pazi sad ovo, kako će se na ovim prostorima relatizovati i psovke opšte prakse, poput one:

    - "Eve ti ga kur@c moj..."
    što postaje prilično opasno jer se može shvatiti i kao namjera o - donaciji, te se mora biti oprezan posebno pred svjedocima.
    Evo ga i link, da ne bi bilo pričina priča:

    http://www.b92.net/zdravlje/vesti.ph...&nav_id=968176
    Last edited by metuzalem; 13-03-15 at 18:04.

  25. #275
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nastavak sedamnaesti...

    Obojica se prenusmo kad manastirska zvona objaviše početak nekog od uobičajenih nebeskih poslova kojima se bave duhovni specijalci smješteni u blizini.

    - „E grofe..., daj da batalimo ove kosmološke zagonetke, no ti sad ispričaj o tome otkuda je i na koji način (Lažni Car) Šćepan Mali došao u Crnu Goru i svojom vladavinom, ne samo da se nametnuo poput pravog cara no ga je i narod prihvatio kao takvog?“

    - „Aaaa, Mete, grdno si me načeo, jer čim krenem s pričom žestoko ću naijediti one pravoslavne rendžere te maloprije prođoše ovudijen...“

    Nakon što ga opomenuh da onda nije ni treba dolazit, on zamišljeno nastavi, odnosno započe priču:

    - „ E viđi, mnozina od ovih brašnjomuda, istorijske događaje uvijek pripisuju nekoj istorijskoj ličnosti iako je svakome čoeku koji umije misliti svojom glavom da ta istorijska ličnost ne odlučuje više no to činni bilo koja figura u šahovskoj igri. Kad je o meni riječ, oni najviše vole priču po kojoj se svuda pojavljujem kako bih nekoga zamaštrao i prevario, ne osvrćući se na istorijsku nužnost francuske revolucije.

    - U sličnom istorijskom kontekstu sam se, u društvu grofa Zanovića obreo na ovim prostorima gdje je trebalo da otpočne sukob između Malteškog Reda i Istočne Crkve pod patronatom Vaseljenske (Ruske) pravoslavne Crkve.

    - U tome nam je veoma mnogo pomogao ovaj Adept Velike Vještine iz Župe Dubrovačke, jer se grof Zanović uloge lažnoga cara nikako nije htio prihvatiti, te smo se odlučili da učinimo ponudu „koja se ne odbija“ jednom momčetu iz dubrovačkog zaleđa koga je on vodio svuda sa sobom te je mogao a i naučio mnogo toga. Nakon toga je trebalo učinjeti temeljitu psihološku pripremu time što smo ga naučili, opremili i poslali da po primorju i zaleđu narod liječi travama. U Crnu Goru je stigao u vrijeme kada je vladikat bio u dubokoj krizi, te se narod hvatao za sve što je iole obećavalo bilo kakvu sigurnost u neizvjesnoj budućnosti.

    - Nakon velikih priprema, 1767. GODINE, OKTOBRA 17. na Opštecrnogorskom zboru na Cetinju Šćepan Mali je izabran za političkog vođu crnogorskoga naroda i države, s titulom "cara", jer se, navodno, iza njegove ličnosti krio ubijeni ruski car Petar III. No valja napomenuti da su se, mimo njega i u Rusiji, pod imenom ubijenog cara Petra III pojavila još 4 (i slovima:četiri) lažna cara...“

    (nasstavlja se...)

Page 11 of 24 FirstFirst ... 78910111213141521 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •