Brzo sam se navikao na to poslijeratno vrijeme i okrenuo svemu onom zanimljivom iz svakodnevnog života, kojim sam se počeo baviti sa sve više žara. Jednoga dana čvrsto odlučih da istražim odakle, u stvari, počinje
- san. Sa već uveliko očvrslom sumnjom da bi stvarnost mogla biti i podvala, posebno sam se osjećao prevarenim što skoro pola vremena moram da provedem u spavanju i snu, u kome sam doživljavao kojekakve nevezane budalaštine. Ma, rekoh, neću tome tek tako da se predajem, te čvrsto odlučih da snu postavim zasjedu i konačno vidim kako i na koji način se on svaki put prišunja, omami me i odvuče u svoj suludi svijet. I dan danas se čudim sa koliko odlučnosti sam prišao tom, za mene tada ozbiljnom i vrlo važnom poduhvatu. Mislim da je to trajalo nedjeljama i svakog novog jutra, bivao sam sve više ogorčen na sebe, što sam opet dopustio da me san prevari. A to mu i nije bilo teško, jer su dani bili tako pretrpani događajima, da sam svako veče bio mrtav umoran.Osim toga, u slamarici su, umjesto slame, bile šužbine, koje sam svakoga jutra muljao i rastresao, kako bi se preko dana provjetrile a i da mi uveče bude mekše. No, kad bih uveče legao, one bi, slijegajući se, dugo uspavljujuće šuškale i pucketale, sve dok me san, opet, ne bi prevario. I tako, opet..., opet... i opet...!
Jedne večeri, po ko zna koji put, ležao sam razrogačenih očiju, uprtih u ispucali plafon koji se jedva nazirao u tami sobe, osluškujući preživanje i disanje koza u konobi ili ćuka kako doziva iz noći, jednolično i žalostivo. U međuvremenu se bijah izvježbao, tako da sam sve duže ostajao budan, svaki novi put uporniji u svojoj čudnovatoj namjeri. Izgledalo je, da će čitava stvar prijeći u naviku, da se jedne večeri nije desilo nešto neobjašnjivo i to ne samo za mene, šestogodišnjeg đetića, nego je moglo biti i za bilo koga drugog. U jednom momentu, sa plafona, koji se jedva nazirao, hitro se vrteći uz nekakvo neodredjeno zujanje, (a možda mi se samo činilo) poče da se spušta nekakvo tamno klupko, koje sam, istovremeno osjećao pod prstima kao nešto životno gipko, dok mi je to isto „klupko“, iako na rastojanju, u ustima ostavljalo nekakav neodređeni, ali zato veoma mučan, skoro samrtnički ukus. Preko svih pet mojih čula, tako iznenadno prepanut, zaustih da se rasplačem, kad odjednom cijela čarolija namah prestade i noć se, sa svim svojim zvucima, ponovo sklopi nada mnom. Umirih se i blaženo zaspah, ovaj put jednako odlučan da snu nikad više ne postavim sličnu zasjedu, pošto mi se činilo da sam ja, glavačke, uletio u njegovu.
Nakon toga su prošle godine i ja se, ni sam ne znam kako, zatekao u Parizu, gradu svjetlosti, gradu toliko punom događanja, da mi je isto tako teško padalo što moram trošiti dio noći na spavanje, kao i nekad u djetinjstvu, kada sam se nadmudrivao sa snom, čekajući ga da mi uleti u tvrdo postavljenu busiju. Francuskim jezikom sam bio već toliko ovladao, da sam mogao čitati i dubokomislene tekstove o religiji, magiji, mistici, okultizmu.., ukratko o svemu onome što mi je u marksizmu-lenjinizmu bilo nedostupno.
U toj potrazi, ruku mi dopade knjiga sa naslovom „Gnosis“ od ruskog spisatelja Muravjeva, koju sam čitao sa skoro religioznim zanosom, jer mi je otvarala potpuno novi misaoni svijet. Bio je to dubokomističan svijet pravoslavlja, u kome su nebrojene generacije kaluđera i monaha, u osami skitova, isposnica i manastira, molitvama i samokaštiganjem, pokušavali sebe da utjeraju u vanvremeno vjersko stapanje sa apsolutnim.
Opisujući ta mistična iskustva, autor je počeo od prvog i početnog, tojest onog od koga počinje dugo i neizvjesno duhovno hodočašće samospoznaje. Pretrnuh, kad u tom kratkom i jasnom opisu prvog mističnog otkrovenja, prepoznadoh ono moje pogano
- „klupko“ - što me onako podmuklo isprepada u mom ranom djetinjstvu. Koliko je taj opis odgovarao onome kako sam ga ja doživio, neka pokaže činjenica da se to iskustvo zove, a u francuskom je tekstu doslovno navedeno rječju
- „klube“ - što i jeste ruska riječ za -
klupko!
Bookmarks