Ono šarnantno osoblje nas hitro i ljubazno odvede do rezervisanih boksova, koji su se nalazili baš pored skala koje su vodile na donju palubu ovg nebeskog broda, te smo, na izvestan način bili smješteni onako za sebe. Čim se smjestismo, stadosmo ispitivati što nam sve stoji na usluzi, kako bi što udobnije mogli provesti dugo vrijeme putovanja kroz noć, koja je obećavala da bude prilično kratka, jer se putovanje odvijalo u pravcu istoka, dakle u susret novome danu.
Što se mene tiče, bio sam poput uzbuđenog đeteta kome su otvorili neslućene mogućnosti da se zabavi, te odmah počeh ispitivati čega sve nema da bih mi prekratio vrijeme, počevo od automatskog namještanja ležaja pa sve do video sistema na kome sam mogao izabrati muziku ili pedesetak filmova sinhronizovanih na priličan broj jezika.
No ne potraja dugo kad dva gospodina, koji su nametali utisak iskusnih engleskih batlera (buttler) i bili u najboljim godinama, razdijeliše neku vrstu jelovnika, kako bi putnici – a la carte – mogli naručiti jelo i piće. Ovo za mene i nije bilo baš novo, te se sjetih šegdesetih godina, kada sam za kompaniju CBS (Columbia Brodcasting System) iz Pariza do Londona prenosio filmove pristigle iz Vijetnama i to 1. Klasom (1. Class) British Airlinesa i povrh toga bio još i solidno plaćen. Ova rabota nije bila osnovana na nekim mojim specijalnim sposobnostima, već na činjenici da mi je u to vrijeme đevojka (Holanđanka koja ne samo da govori 5-6 jezika nego izgledala kao prvoklasan model) a tada bila glavna sekretarica zastupništa ove (bjelo)svjecke kompanije, pa me je, tada, predlagala za ovu rabotu, kad na raspolaganju nije bilo nikog drugog.
Još uvijek se, dobro a i rado sjećam, iako je to bilo još prije skoro 50 (i slovima: pedeset) godina kada sam letio za London, a kad bi se, pritom, namjestio u udobnoj kožnoj fotelji, odmah bi dotrčali dežurni stjuardi i ponudili me cigaretama visoke klase (Benson & Hedges) kao i prvoklasnim konjakom, a zatim poslužili (krupnozrnim – Beluga) kavijarom, čemu sam se nesputano prepuštao i neizmjerno radovao, dok su oni svesrdno i iskreno dijelili moju radost, na zavist prisutnih lordova kojima slično iskustvo, u međuvremenu, vjerovatno bješe priješlo u naviku. I sad se dobro sjećam jednog mladog i zgodnog lorda, koji me je sa zanimanjem i simpatijama posmatrao, da bi mi ponekad nazdravio viskijem decentno napunjenom čašom.
Bilo je veoma uzbudljivo, nakon toliko godina ponovo osjetiti sličan ugođaj, kome sam se mogao prepustiti, takoreći bez zadrške, baš zato što sam ga nesebično mogao podijeliti sa svojim najbližim, odjednom shvatajući koliko je ta privilegija jedinstvena. Izgleda da ovaj moj štimung nije promakao posluzi (stjuardima), jer nihov odnos prema meni postade neposredan koliko je to mogčo biti u datim okolnostima, jer su mi na usluzi bili mnogo više nego ostalima ili se meni tako učinjelo.
Usvakom slučaju, dok su ostali putnici gledali da se što prije raskomote i utonu u san, meni isto nije padalo um, jer je bilo toliko toga zanimljivog u svemu da mi se kanekom đetiću nametao osjećaj da ne smijem propudtiti ništa od ovako velikodušne ponude.
U međuvremenu ovaj nebeski brod bješe uzletio i uz potmulu buku uzeo pravac prema dalekom Istoku, dok smo se mi ugodno meškoljili u našim ugodnim boksovima. Dok su drugi žurili da što prije utonu u san, ja sam se radoznalo osvrtao i pretraživao ponudu filmova na portalu, kako bih ispunio vrijeme. Kako je vrijeme odmicalo, stariji od ona dva dežurna stjuarda je sve češće navraćao dami pripuni čašu izvanrednim konjakom, pritom mi nazdravljajući – mineralnom vodom. No ipak i ja osjetih umor istadoh pripremati da pođem na „počinak“ ali ne prije no što kroz ovalni prozorčić ne bačim pogled na krilo aviona i na motore veličine volksvagenovog kombija, koli su stvarali monotonu i uspavkjujuću buko, Izgleda da smo, u međuvremenu, bili iznad pustinje Gobi, jer kad sam kroz prozor pogledao u gustu pomrčinu, nikakvog svijetla nije bilo da se vidi iako je bilo vedro...
Na slici:
Matuf kroz prozorčić zagledan u pomrčinu Dalekog Istoka
Bookmarks