Page 13 of 24 FirstFirst ... 39101112131415161723 ... LastLast
Results 301 to 325 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #301
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Opštenarodni duhovni KUM

    Vjerovatno će mnogim namjernicima biti jasno, što se podugo nijesam javljao, tek kad pročitaju sljedeći prilog u kome ću im prikazati jeres onakvu kakvu do sada rijetko ili nikako da su sreli a tako im je blizu...

    Dakle....

    Sva ova dosadašnja priča o velečasnom Amfilohiju, mogla bi se okvalifikovati sasvim bezazlenom da nije konteksta religije kao sveprisutne duhovne pojave u životu, kako pojedinca tako i društva u kome taj pojedinac obitava. Iako sveprisutna, malo ko se usuđivao da o religiji iznosi svoja mišljenja i poglede, što je sasvim razumljivo kad se osvrnemo na sudbine onih koji su to pokušali. Zato je i veliki Karl Marks u tom pogledu bio dosta poetičan, religiju nazivajući – opijumom za narod.

    Međutim, ako se poslužimo opštenarodnom preporukom o popovanju i bobovanju, onda osim onoga da popu treba reći – pop – treba se dobro poduminut i reći i ono što ga čini – popom!

    Pošto su me odgojile i vaspitale one nepismene, a drage, naše babe, obavezan sam da se bez ikakvog prenemaganja i degenčenja – jeretički – osvrnem na religiju time što ću je kvalifikovati kao opštenarodnu duhovnu korupciju koja se svodi na moljakanje priznatom božanstvu da: „ učini nama a zayebe one druge...“ Pa zar nije i Sartr, u svom egzistencijalizmu, za neke od religioznih pojmova, kao što je npr. Pakao, rekao: „Pakao, to su drugi...“

    No ne treba ići dalje od našeg Cetinja i njegovog manastira u kome je dinastija Petrovića svedena na čuvare svetinja u historijskom periodu, dok sada u njemu suvereno stoluje mitropolit Amfilohije koji u svijetlu moje – jeresi – predstavlja nešto poput duhovnog kuma, sličnog onom mafijaškom iz filma – KUM – zvanog Vito Corleone, kome se obraćaju svi oni koji su u nekoj nevolji ili se ne snalaze najbolje u ovostranom životu.

    Mnogi će pri čitanju pomisliti; a viđi omatufjelog nevjernika, smatrajući da je nema druge pobožnosti i vjere u Boga osim one koje propisuju priznate i nepriznate religije i kultovi ali mene to mnogo ne brka jer je nikad neću pristati na neku „šićardžijsku“ pobožnost e da bi iskamčio kojekakve rabote, ka da se dovijeka živi a ne u trenu prolaznosti koji dijelim s – drugima...

  2. #302
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    !
    !
    !
    No prvo da raščistimo sa ovim pojmovima kao što su: porok, jeres i konačno – blasfemija... Porok je otprilike ono što se kosi sa tzv. javnim moralom... Jeres jeste kad se protivuriječi dogmama vladajuće vjeroispovijesti dok blasfemija predstavlja direktan napad na vjeroispovjiest koja vlada duhovima svoje epohe i na neki način predstavlja svojevrsni - duhovni terorizam.

    Ovaj kratki pledoaje bio je nužan iz razloga što se ovi pojmovi mogu primijeniti i na savremenu nauku, koja se, poput religije, na sličan način dogmatizovala, svodeći svoja dostignuća i formulacije na aksiomatiju koja se niti može niti smije dovesti u pitanje, te je stvaranje svijeta, uglavnom, svedeno na empirijski dokazane; astronomske, fizičke i hemijske istine, no ipak slično onome da su 2+2=4, ali bez odgovora – zašto!

    Neće, dakle,biti nikakva jeres, ukoliko ponudimo i neku istinu koja se ne bazira na egzaktnim naukama već na sasvim uobičajenoj – gramatici... Kako sad to; na gramatici..? Sasvim jednostavno i punopravno kao što je i apsolutna istina o obliku naše planete Zemlje (i ne samo nje) u potpunosti izražena prostom rečenicom koja glasi;

    - „Zemlja je okrugla...!“

    Što znači da se i (skoro) apsolutna istina o postanju (egzistenciji) jednako može svesti na jednu prosto-proširenu rečenicu koja glasi:

    - „Ja sam - ti, on, ona i ono, u istom vremenu ali u drugom - prostoru (biću)!

    No, kolikog god ova izjava zvučala pretenciozno i paušalno, ko god se nad njom iole zapita, shvatit će da otvara više pitanja no što nudi odgovora a o tome ćemo u sljedećim nastavcima.
    Last edited by metuzalem; 18-07-15 at 08:30.

  3. #303
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Ateista kao jedini pravi vjernik

    Kad smo se već osvrnuli na religiju, kao opštenarodnu duhovnu disciplinu, onda je razumljivo da jeres predstavlja otstupanje od njenih dogmi i ritualakoje je ona nametnula svojoj pastvi. Zbog toga je prilično teško van njenog okvira uspostaviti dijalog sa samim sobom umjesto svakodnevnih (nasušnih) molitvi koje predstavljaju dnevne doze „0pijuma za narod“ koju su propisali dežurni žreci bilo kojeg kulta ili religije.

    Tako dolazimo i do paradoksa (jeresi) da su, u stvari, jedino - ateisti - pravi i jedini vjernici u objektivnom smislu, jer odgovorno i bez ostatka, na sebe preuzimaju potpunu odgovornost za svoje postupke umjesto da se iskupljuju ritualnim moljakanjem božanstva za sve i svašta...

    Ovo pišem sa zakašnjenjem jer sam bio na putu po Evropi i Crnoj Gori, na što me je prinudilo ovo vrelo ljeto kao i sve ostale trudbenike koji cijele godine naporno rade da bi se ljeti uvalili u teškoće i dugove koje će otplaćivati u zimskom periodu.

  4. #304
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    Ka što se lako da zaključiti i ovaj moj „blog“ je pretrpio ono što za vrijeme ljetnje sezone trpe sva javna glasila, koja u nedostatku svježih informacija iz „turšije“ vade kojekakve drekavce, raspomamljene astoroide koji samo što nijesu planetu „digli na rogove" ali ima i naučnih vijesti o crnim rupama na koje se osvrće, niko drugi do „patrijarh“ Stephen Howkins, sa veoma dobrohotnim savjetima da im se namjernici ne primiču lakomisleno jer...

    Ove ljetnje vijesti o (nebeskim) „crnim rupama“, posjetiše me na godine moje ojađele mladosti kad sam, s rukama duboko zabijenim u prsle džepove, izgubljeno lutao ondašnjim Beogradom i uglavnom čitao zapise po oronulim fasadama na kojima se izdaleko vidjelo da su pisano nevješto ali zato motivisanih nečim bliskim i određenim. Još danas mi je pred očima jedan od tadašnjih „graffitti-ja“, crnom kredom ispisan po nekada bijelom zidu a glasio je:

    - „Mica Trocevka – termonuklearna rupetina...“

    E pa đe baš nađoh, da izjavi velikog Hokinsa, pretpostavim ovu žvrljotinu sa jednog od oronulih beogradskih zidova? Pošto nemam namjeru da sebe analiziram, sjetih se jedna izreke poznatog Alhemičara, po imenu Paracelzusa, osnivača moderne farmakologije, koji je nekom prilikom izjavio:

    - „Mašta je zvijezda u čovjeku“

    A mašta je duhovna osobina koja se hrani – humorom! Izgleda da se kod Paracelsusa humor bio poprilično otrovan te ga je to i glave koštalo. Ovo sa humorom se, u zapadnoj tradiciji, na veoma jasan način ispoljava baš u veoma priznatom učenju filosofije, kojoj na veoma tragičan način nedostaje baš ovaj pomenuti – humor – tako prisutan na Istoku u pričama o Nasreddin-Hodži opštepoznatoj ličnosti koju su stvorili pripadnici Sufi-reda, sa namjerom da narod uputi na tradiciju mudrosti, bez prinude i na veoma zabavan način. Zanimljivo jeste, da je je ovoj ličnosti (mullah Nassr-Eddin) bilo potrebno nekoliko vjekova da bi ga Zapad i konačno upoznao i prihvatio?

    Na isti način kao što je zapadna filosofija iz upotrebe izbacila humor, kao veoma efikasno edukativno sredstvo, ista je rabota sa modernom naukom čije su egzaktne istine, na veoma suhoparan način upakovane u nerazumljive obrasce i formule, koje odbijaju i one koji bi ih mogli shvatiti. To se najbolje može primijetiti pri pogledu na neku posebno izražajnih karikatura i to onih – bez riječi.

  5. #305
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Zanimljivo da moderna nauka brzinu svjetlosti uzima kao konstantu kako bi uspostavila stvarnost (reality) kontinuuma koji se sastoji od vremena i prostora. To se najbolje vidi u formuli koja važi kao aksiom spoznaje dvadesetog vijeka, koja je na veoma tragičan način dokazana eksplozijama atomskih bombi nad japanskim gradovima Hirošima i Nagasaki a glasi:

    - E=mc2.

    Što će reći; energija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svjetlosti na kvadrat (300.000kma/sec./kvadrat), pa ti viđi...

    Kako god, ova formula našu stvarnost predstavlja fizičko-hemijskom odrednicama koje u životnom pogledu ne znače mnogo, jer i sam život teče na tako iluzoran način, da bi mu baš i jedino svjetlost mogla poslužiti kao jedina konstantna stvarnosti. Nije slučajno da moderna nauka strukturu svjetlosti formuliše, istovremeno, kao energetsku (talasanje prostora) i korpuskularnu (fotoni kao materijalne čestice) čime upućuju na primordijalnu ulogu svjetlosti u stvaranju uopšte.

    Međutim, kako smo već viđeli, ove fizičko-hemijske formulacije je lako prevesti u oblast koja se opštenarodno naziva – biologija – jer znamo da je i svakom seljaku jasno da bez sunca i vode nema plodova od kojih se živi. Zbog toga smo i izveli životnu formulu da je za Kosmos svjetlost ono što je voda za život na planeti Zemlji.

    Ove naše nespretne formulacije ne samo što mogu zbuniti svakog iole obrazovanog (modernog) čovjeka no će, ipak, mnozinu nagnati na razmišljanje kakva je u stvari
    - stvarnost - po mjeri prirode , onakve kakvu svako doživljava sam za sebe.
    Last edited by metuzalem; 05-09-15 at 08:33.

  6. #306
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Uvod u nebesku biologiju Vaseljene...

    -
    -
    U prethodnom postu je bio pomenut - kontinuum - odnosno službena fizikalna odrednica, od koje se sastoji naša - objektivna i subjektivna - stvarnost - što će reći da se kreativno lomatamo prostorom, pri tome trošeći dato vrijeme života, bez prestanka pokušavajući da ga što bolje iskoristimo jurcajući brzim automobilima a pritom se dozivajući mobilnim telefonima. No možda se i cijela tzv. - stvarnost - sastoji od beskrajnog pretakanja iz šupljeg u prazno, odnosno pretakanja vremena u prostor i obratno.

    A sve je to, po službenoj nauci, počelo sa primordialnom eksplozijom (Big Bang - Prapucanj) nekakve ojađele kašete sa bojevom (atomskom!?) municijom, koju je neko (Bog?) nemarno ostavio neđe u bezvremenom! - prostoru... I sad čoek treba da bude načisto sa posljedicama čiji smo, i sami - svjedoci. E nije no čudo, što je sve nakon tog Prapucnja nastalo, te nije zgoreg postupiti prema onoj Ajnštajnovoj; da - tajanstveno - jeste, u stvari, najdublji ljudski osjećaj. Vjerovatno su zato antički grčki mislioci i mudraci svijet smatrali živim bićem koje se rađa, žive i umire (nestaju) jednako kao i sva druga.
    U nastavku ćemo se osvrnuti na ovaj antički pogled na svijet i postanje, potpuno svjesni da će se on u, svijetlu modernih naučnih dostignuća, ispostaviti kao mnogostruko pomenuta - jeres.
    Last edited by metuzalem; 08-09-15 at 22:27.

  7. #307
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ovoga puta mi se neodoljivo nameće jeretička pomisao da i sam pojam – beskraja – isključuje formulacije kao što su - početak ili kraj – bilo čega pa i onoga što opštenarodno nazivamo – Vaseljena (Svemir, Kosmos...) Da bih ukazao kako ovo nije samo moja dilema, navešću anegdotu o jednom jezuiti koji je svojim pitomcima pokušao objasniti pojam - vječnosti - u stvari jedan od osnovnih religioznih pojmova. Istovremeno bih napomenuo da je jezuitski red katoličke crkve i stvorio instituciju škole, prvo kao crkvenu ustanovu da bi je potom preuzele i svjetovne strukture društva i dovele do onoga što ona danas znači za društvo u cjelini.

    Dakle, ovaj vispreni jezuita je svojim pitomcima pojam vječnosti objasnio ovim riječima:

    - „E, zamislite jednu kuglu od mjedi (mesinga) veličine naše planete i jednu lastavicu koja svakih 100 (i slovima: sto) godina doleti i krilom dodirne ovu kuglu. E onda, kad ona i konačno svojim krilom izbriše ovu kuglu, tada tek....
    - Vječnost treba da počne!“


    Koliko god da bi ovakav osvrt na pojam Vječnosti, mogao biti impresivan, ipak ostaje sputan problematikom izvjesne konačnosti koju pojam Beskraja u potpunosti isključuje samim sobom. U tom pogledu najbolje se osloniti na davnašnju mudrost Sufija, formulisana u zahtjevu:

    - Neću znanje, hoću izvjesnost!

    E baš ta izvjesnost spoznaje nedostaje službenoj slici svijeta moderne nauke, nemaštovito ustanovljene na prapočetku stvaranja čiji je uzrok izvjestan - Prapucanj - kojim je krenuo ciklus postanka a koji će se, zakonomjerno, završiti - implozijom - krajem ali ujedno i početkom novog ciklusa. No kad čoek ovo pročita, ne može a da ne bude potresen ovom neshvatljivom kosmičkom igrom slijepe slučajnosti koja bi trebala biti i konačan uzrok postanja. No ova dilema nije ništa pri onoj koja pokušava odgonetnuti što je život i kada je počeo...

  8. #308
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Dakle, uopšte nije slučajno te se pitanje svih pitanja:

    - Što je život?

    ...barem na našim prostorima postavlja uglavnom u – kafani! Vjerovatno zbog toga što, kako narod umije da se izrazi; to pitanje nije upućeno glavi (razumu) vec srcu ( intuiciji) koje zahtijeva izvjesnost.

    No ako izostavimo ovako krajnju zapitanost i osvrnemo oko sebe, onda ovo pitanje svakoga vrati da se okrene onome „od čega se živi...“ a posebno ne tome da je po tom pitanju odgovor jednako problematičan kao i o stvaranju i trajanju – uopšte.

    Sve ovo što navedosmo nije ništa drugo do trivijalnosti svakodnevice, jer kad bi se čoek u potpunosti predao osjećaju izvjesnosti, shvatio bi da je i sa životom jednako kao sa vremenom i prostorom đe ne može biti ni početka ni kraja, jer bi se odmah postavilo pitanje; što je bilo prije početka i što će biti poslije neumitnog – kraja.

    E, u ovom pogledu naša jeres je počela onom grčkog mudraca Anaksagore koga su prićerali u izgnanstvo jer je tvrdio da Sunce nije ništa drugo do ogromna grudva metala. Još tada, prije dvije hiljade godina jedan drugi grčki mislioc izjavio je, onako uzgred, da se (planeta) Zemlja hrani Mjesečevim isparenjima a pošto su mnogi od njih tvrdili da život nije ograničen na planetu nego se prostire cijelim Kosmosom, nema druge nego da se jeretički složimo s njima i počnemo priču koja se mnogo ne razlikuje od njihove.

    Dakle, život nema ni kraja ni početka, i njegove manifestacije se razlikuju jedino po broju njihovih dimenzija objektivne stvarnosti. Da bi se to shvatilo, sam razum nije dostatan, već se treba prepustiti takozvanom „unutrašnjem razumu“ u modernoj nauci poznatom pod pojmom – intuicija.
    Svakom onom ko je sposoban da se „dokopa“ ovog razuma, vjerovatno neće biti „skandalozno“ ukoliko se sretne sa tvrdnjom da je:

    - Organski život na planeti Zemlji, u stvari višedimenzionalno – živo biće – sa svim svojim instinktima i osjećajima, što se neumitno može „primijeniti“ ne samo na našu i ostale planete, nego i na sam - Sunčev sistem...

    Ni tu ne treba velike priče jer je dovoljno osvrnuti se oko sebe i vidjeti da sve živi u skladu sa zakonima Prirode, što ne znači da na to nijesmo bili upućeni već u osnovnoj školi, đe su nam iscrpno objašnjavali kako funkcioniše – opticaj vode na planeti Zemlji – jedino su pritom zaboravljali da pripomenu – zašto...

    Slično onom poznatom aforizmu poljskog satiričara Stanislava Jirži – Leca koj veli:


    - „Mnogo više toga bih shvatio, da mi nijesu objašnjavali...“
    Last edited by metuzalem; 13-09-15 at 08:17.

  9. #309
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    -
    Ironija (moje) sudbine se, u svijetlu ovog aforizma, iskazala na posebno dramatičan način, jer sam odrastao u ratno vrijeme kada je najvažnije bilo preživjeti. Vremenom su se ove ekstremne okolnosti pokazale kao izvjesna privilegija na koju ovaj, gore navedeni aforizam i upućuje, jer sam o svemo morao donijeti sopstveni sud, pri čemu mi je priroda mogla biti od neke pomoći.

    Dobro se sjećam kojom upornošću sam posmatrao sve ono što se oko mene događa, pritom pokušavajući sebi da objasnim, već unaprijed siguran da to neće ili ne može niko drugi. Zbog toga mi se i škola koju sam uskoro, sa ostalom đecom, počeo pohađati, učinjela kao prava „Ali-Babina pećina“ do tada neslućenih otkrića i saznanja.

    Iza mene je zauvijek ostala sva ona zapitanost o tome; kako to da Sunce svaki dan, iznova izlazi na istoj strani svijeta ili se ono, možebiti, svakog jutra ponovo „rađa“ i kreće nebeskim prostranstvom, sve dok ne zađe iza nekih dalekih brda koja su se, u mom shvatanju prostora, uvijek iznova, u nedogled prostirala... Prostirala bez kraja i konca.

    Pomišljao sam da se to isto Sunce, kad zađe iza nekih dalekih brda, ponovo vraća na istok, kako bi se iznova vinulo u nebesko plavetnilo, ali sam ovu mogućnost odbacio, smatrajući da se nešto (neko), danju sposoban da nebeskim prostranstvom lebdi na tako dostojanstven način, noću lupeški šunja kako bi se vratio na mjesto polaska.
    Onda nije čudo što su saznanja u osnovnoj školi za mene, svojom elegantnom jednostavnošću bila i ostala na visini otkrovenja.

    Tako je bilo i na jednom od časova „Poznavanja prirode“, kada nam je nastavnica, Nasta Prlja, objašnjavala, tada važeću Kant-Laplasovu (Kant-Laplace) teoriju o nastanku planete Zemlje i drugih planeta, tumačenjem da su nastale tako što su se odvojili užareni komadi Sunca a koji su nastavili da se okreću oko sunca i pritom hladei smanjuju, nabirajući se po površini poput pečenih jabuka, što je nama posebno bilo uočljivo na kamenjaru koji se protezao svuda oko nas.

    U daljem izlaganju neumitno se nametnulo i pitanje i o - kraju - na što nam je ona, svojim šuškavim glasom objasnila, da sve što postoji neumitno ima - kraj - te je ista rabota i sa našim svijetom, koliko god on izgledao vječan i beskrajan.

    Par trenutaka je u utihnuloj učionici vladao duboki muk, dok neđe u nekoj od prednjih klupa ne ustade (danas pokojni) Sidža (Ilija Stojanović) i nastavnici postavi krucijalno pitanje:

    - „A što biva poslije toga kraja...?“

    No i prije no se nastavnica prenu iz svojih kosmičkih misli, Krsto Popović, koga smo zvali – Ajkula - zbog dva reda proniklih zuba, zloslutno i bez pogovora svojim unjkavim glasom prosikta:

    - „Ne serinjaj!“

    Hm, izgleda ovaj njegov ljutiti povik i mene obavezuje na neki način, jer potežem slična, ako ne i ista pitanja... zato me neće čuditti ako mnozina od onih koji zalaze na ovaj thread, razočarano odmahnu rukom i okrenu nečem pametnijem. No ipak će oni to morati da učine na - svoju odgovornost - jer ono šro slijedi jeste, ipak, nešto - jedinstveno!

    UZ TO ću još napomenuti i da je ljepota poroka..., pardon – jeresi - vidljiva tek kad se skinu velovi svih tajni.
    Last edited by metuzalem; 15-09-15 at 00:28.

  10. #310
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    Nad ovim, gorepomenutim, školskim saznanjima, uveliko obogaćenim osjećajima izvjesnosti, uskoro se nadvila i tamna sjenka nelagode što se taj beskrajni svijet sastoji od ogromnih kamenih grmada koje ravnodušno lebde hladnim i tamnim prostorom, zarobljene na predodređenim orbitama oko blještavog sunca i to jednom za svagda. U to vrijeme, još je važilo uvjerenje da je Kozmos, odnosno Vaseljena, u stvari jednom zauvijek „navijen“ mehanizam koji će se kretati dok ne stane... A kad će to biti, ne znamo.



    Od tada je prošlo pola vijeka neslućeno dinamičnog razvoja astrofizike i tehnike koja je omogućila novi uvid u nebesku mehaniku našega svijeta, te smo danas u mogućnosti da putem snimaka interstelarnih sondi u mogućnosti da putujemo kosmičkim prostorima i osmatramo, bliska i dalja nebeska tijela, našeg sunčevog sistema, uveliko iznenađeni njihovom egzotikom. No, sva ova neslućeno kreativna otkrića i dostignuća moderne tehnike nije slijedilo jednako kreativno shvatanje, jer je u međuvremenu u svojoj dogmatici okoštala nauke sve učinila da ova fantastična otkrića potčini ustaljenim dogmama prošlih vremena.

    Ovo ne bi imalo mnogo značaja, da se ja nijesam odlučio da svoj obiman osvrt na novu sliku svijeta, na forumu naše slavne prijestonice objavim u vidu izvjesne „Duhovne Zadužbine“ na polzu pokoljenja koja, ili su tek rođena ili će se roditi, pri tome bolno svjestan da će današnji cetinjski „brašnjomudi“ cijelu ovu moju rabotu s pravom kvalifikovati kao palamuđenje “poskitanog“ matufa.

    U stvari, izgleda da sam i sam sebi dosadio iznošenjem ove teme, što me je dodatno motivisalo da ovu „zadužbinu“ iznesem što kraće i sažetije, s obzirom na poodmakle godine (76) i sve težeg izražavanja uslovljenog istim.

    Svim onim koji redovno zalaze na ovaj moj thread, dobrohotno bih dao na znanje da ću u nastavcima koji će slijediti prilično učestalo, iznijeti jedan osvrt na svijet i stvari, za današnje vrijema više nego fantastičan ali koji će se za kojih tridesetak godina izvjesno učiti u školama

  11. #311
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    Veliki pjesnik pretskazanja, Mišel Nostradamus (Michel Nostradamus) izjavio je jednom prilikom da nema veće avanture od – Avanture svijesti – a malo ko drugi bi, po tom pitanju, mogao biti kvalifikovan da o tome donese sud.

    No, kad je u pitanju kukavica moga kalibra i lažov razvaljene mašte kao što sam to ja, krajnje vrijeme je da svi pravi i slučajni voajeri (voyeurs) koji se neodgovorno motaju ovim duhovnim "drkalištem" (masturboir spirituel) preuzmu sopstvenu odgovornost za saučestvovanje u avanturi svijesti koja slijedi u nekoliko nastavaka.

    Dakle...,

    Kad sam i konačno morao napustiti samoupravnu otadžbinu i zaputtio se na izdržavanje „kazne“ u GULAG „Truli Zapad“, ni slutio nijesam mogao e će me stići sve ono na što me je upozoravala „mudrost“ samoupravnih struktura. I stvarno, što reći drugo no da su bili u pravu, jer po dolasku u grad svjetlosti, Pariz, izgleda da nijesam imao ništa hitnije ni pametnije no da, s veoma oskudnim znanjem jezika, otpočnem (sebi) tumačiti Nstradamove katrene ionako pisane starofrancuskim jezikom...

    Sreća e su to bile značajne 60. (šegdesete) godine kojima su započela ona poslovična - „zanimljiva“ - vremena Hippy-ja i studentskih nemira, te sam ubrzo batalio poeziju pretskazanja i okrenu onome što se tada događalo u gradu. U stvari, pomenutu izjavu legendarnog Nostradamusa sam, takoreći, morao prihvatiti, jer je grad Pariz za jednu takvu avanturu, prema objektivnoj logici, pretstavljao baš ono što bi ostalim avanturistima prestavljale; džungle, pustinje i ostali neistraženi prostori.

    Tako je i mene ljudska matica, jedne proljetnje večeri, bulevarom St. Michel, doplavila do jednog trga na kome sam, umjesto u kafanu, ušao u univerzitetsku knjižaru da pogledam čega tamo ima. Slučaj je htio da u mnoštvu knjiga, uniformno uvezanih u meki povez bijele boje, ugledam jednu neuglednu knjigu koja je svojim tamnoplavim povezom odskakala od opšte, takoreći kliničke bjeline. Knjigu čak nijesam mogao ni prelistati jer u svom grubom povezu nije još bila „obrezana“ te su joj listovi još uvijek bili međusobno povezani. Ni danas ne znam zbog čega sam se odlučio na kupovinu ove knjige koja je tada koštala nekih 15 franaka ali danas dobro znam da se nijesam pokajao.

  12. #312
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    No kad naknadno promislim, ne vjerujem da bi se, osim mene, iko drugi usudio de kupi jednu ovako „crnu mačku u džaku“. A sad je i zadnje vrijeme da konačno iznesem podatke o ovoj knjizi koja će, kasnije na mene imala toliki uticaj, da sam potrošio cijele dvije godine kako bih je (uzalud!) preveo na naški.

    Sam izgled knjige je bio dosta zagonetan jer se na naslovnoj strani nalazio dosta taman crtež na kome se vidjelo nešto poput povećeg komada leda kako visi (pada) na grad Firencu, prepoznatljivu po katedrali koja se uzdizala iz mnoštva uskih uličica koje je razdvajala neka moćna rijeka. Ispod toga crteža je bilo je istaknuto ime autora:

    Čarz Fort (Charles Fort)

    A ispod njema krupnim slovima:
    LE LIVRE DES DAMNES

    Odnosno u originalu:
    THE BOOK OF THE DAMNED
    (kniga prokletih)

    Više razočaran nego li zadovoljan ovom kupovinom, neko vrijeme sam pokušavao da uđem u tematiku ove neobične knjige no pošto mi to nije baš polazilo za rukom knjigu sam odložio da to učinim kasnije. Uzgred moram dati i jedno dopunsko objašnjenje a to jeste; da sam pri učenju francuskog jezika sebi zabranio upotrebu rječnika jer mi je namjera bila da ga naučim – po sluhu, dakle onako kako ga uče djeca. Tada ni sam nijesam znao zbog čega sam to učinio ali sam kasnije shvatio da je to bio jedini uslova da u potpunosti uđem u tajne ovoga lijepog i izražajnog jezika prema sam na početku osjećao veliku odbojnost.

    Kako sam napredovao u učenju jezika tako sam sve češće uzimao ovu knjigu u ruke, s mukom razlažući rogobatne rečenice stilizo vane na način sa kojim, do tada, nijesam imao prilike da se sretnem. Tek tada je počeo da se otkriva jedan posve novi aspekt svijeta u kome živio, jer se ova knjiga pokazala kao protokol neshvatljivih činjenica koje naučni autoriteti službene nauke nijesu mogli niti uspjeli da objasne, trpajući ih ispod „tepiha“ satkanog od prigodnih (kvazi)naučnih objašnja ili ih, u svojoj nemoći, jednostavno prećutkivali ili na njih bacali anateme sa visine svojih znanstvenih autoriteta. Otuda i naslov ove knjige (prokletih) jer se ona odnosi na sve one činjenice koje je službena nauka, u nemogućnosti da ih na naučni način i argumentovano objasni, nije uzimala ozbiljno ili jednostavno odbacila kao laičke izmišljotine.

    A ova knjiga nije bila ništa drugo do jedan sveobuhvatni almanah mnogo toga što se i danas smatra mistifikacijama prirodnih pojava, kao što su to:

    NLO (Nepoznati leteći objekti), crne kiše, pljuskovi živih bića (žabe, puževi, ribe i sl.) prikaze i fatamorgane.., koje onako sakupljene na jednom mjestu postižu izvjesnost neobičnog – otkrovenja...

    Na sakupljanje ovog ogromnog mnoštva „prokletih“ činjenica, ovaj autor je potrošio desetine godina i na kraju odlučio da ih iznese u javnost bez obzira na ono kako će naučni krugovi na to reagovati. U ovoj knjizi se nije libio da iznese i neke tada (1911) veoma jeretičke izjave kao što je ova:

    - „Zatvoriću vrata i Isusu i Ajnštajnu a otvoriti ovim žabicama te padaju s neba, da nam objasne svijet...“
    Last edited by metuzalem; 22-09-15 at 13:19.

  13. #313
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    -
    Nakon što je sakupio preko četrdeset hiljada bilježaka o događajima koje službena nauka nije uspjela objasniti, ovaj prorok neobjašnjivog je preuzeo na sebe da iz ovoga mnoštva izvede jedan sasvim novi pogled na stvarnost koju nije formulisao ni kao nešto pozitivno ni kao negativno već posredno, nešto između, u stvari neko kvazi-postojanje.

    U tome mnoštvu podataka, Čarlz Fort je, ne samo naslutio, već bio ubijeđen da ima dokaze o tome da naša planeta Zemlja, ne samo što nije usamljeno ostrvo života i evolucije, već predstavlja jednu od kolonija kojih je puna Vaseljena, koloniua nad kojom je oduvijek postojao nadzor i vladavina nekog ili nečeg tajanstvenog u svojoj svemoćnoj bezličnosti. On se na to osvrće bez mnogo intelektualnog prenemaganja, čitaocu se obraćajući kao sebi ravnom, pri čemu sam sebi postavlja jedno značajno pitanje:

    „Zašto onda, ako su nas (vanzemaljci) posjećivali, nijesmo od toga imali nešto više...?

    Što se ovoga pitanja tiče, meni se nudi odgovor jednostavan i prihvatljiv bez oklijevanja:

    - Da li bi mi, kad bi mogli, vaspitavali i civilizovali; svinje, guske, krave i...? Da li bi bilo preporučljivo da ustanovimo diplomatske odnose sa kokoškom koja djeluje kako bi nas zadovoljila smislom svog apsolutnog dovršenja?

    Vjerujem da smo nečija imovina, pribor, stoka... mislim da mi pripadamo nečemu. A da je Zemlja, nekad, bila neka vrsta „ničije zemlje“ koju su drugi svjetovi istraživali, kolonizovali i otimali među sobom.

    No ja, naprimjer, ne znam kako bih u samo jednoj knjizi iznio sve mogućnosti kako bi čovječanstvo moglo da se upotrijebi u nekom drugom načinu postojanja ili uopšte potvrditi laskavu iluziju da smo uopšte upotrebljivi za bilo što. Svinje, guske i krave bi kao prvo morale otkriti da su posjed i tek onda brinuti da saznaju zašto su posjed. Možda smo upotrebljivi a možda je postignut sporazum između više interesenata: nešto nad nama ima legalno pravo, nakon što je, za nas, u zamjenu, dalo određenu količinu đinđuva, koju je od njega zahtijevao naš prethodni, primitivniji vlasnik. A ta je razmjena bila poznata, vjekovima unazad, nekima od nas, ovnovima predvodnicima na čelu nekog kulta ili tajnoga društva koji nas u ulozi odabranih robova, prema primljenim instrukcijama precizno vode ka našim tajanstvenim upotrebama..."

    Iako je gorepomenuta knjiga izašla prije čitavih 100 (i slovima: sto) godina, ipak se od tada status naše planete ni za jotu nije promijenio, osim što se u nauci vanzemaljski život sveo na neizvjesne pretpostavke i to uglavnom na mogućnost postojanja mikroskopskih oblika. Vjerovatno bi ova knjiga potonula u zaborav da je nijesu otkrili nosioci nove misli, Luis Powels i Jaques Bergier (Luis Pauel i Žak Beržije) koji su šesdesetih godina, u knjizi Le Matin des magiciens (Jutro Čarobnjaka) osnovali duhovni pokret i nazvali ga - fantastični realizam.
    Last edited by metuzalem; 22-09-15 at 23:41.

  14. #314
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    Kako neđe pomenuh da sam dvije godine „potrošio“ kako bih preveo "Knjigu Prokletih", moram pomenuti i razlog koji me je naveo da se odlučim na jedan vanredno naporan i obavezujući poduhvat, s obzirom na jedinstven stil ovog autora. U stvari, pravi razlog da sam se upustio u nešto čemu nijesam vičan a još manje stručan, sastojao se u tome da činom prevođenja upoznam sa njegovim pogledom na svijet te da s njim podijelim izvjesnost saznanja, do kojeg je došao takoreći upornošću jednog alhemičara.

    Bilo je to još u vrijeme „pokojne“ YU kad sam sa svojim prijevodom krenuo u potragu za nekim izdavačem, koga bi ovo neobično štivo moglo zanimati i koji bi bio voljan da ga objavi ali se to iskazalo kao baš „jalova“ rabota jer je, svima kojima sam ponudio, izgleda bilo važnije otkud da im nešto takvo nudi baš nekakva anonimna „skitnja bjelosvjetska“ i to bez ikakve društvene reference, umjesto nekog iz tadašnje nomenklature sa gomilom preporuka.

    Na kraju sam batalio to besmisleno „hodočašće“ i manuskript ostavio da „gnjije“ u praznom roditeljskom domu nadomak Cetinja, više se ne usuđujući da njime dosađujem odabranim autoritetima prosvjete i kulture. Jednom prilikom popričah o svom bezizglednom poduhvatu sa Ćirom Vujovićem u cetinjskoj pljaci poznatog pod nadimkom – Jogaš – nakon čega me on uputi na Mira Glavurtića, autora koji bi za Crnu Goru mogao za Crnu Goru biti ono što je Čarlz Fort u Americi. Na ovu Ćirovu preporuku sam odmahnuo rukom i time postupio na način sličan onome kojim su i mene „škartali“ tadašnji izdavači, da bih nakon nekoliko godina u jednoj knjižari ovu knjigu našao u izdanju BIGZ-a i prijevodu jednog ženskog čeljadeta koje je pomenutu knjigu prevelo veoma stručno, samo je meni nedostajao onaj transcedentni uvid u duboku misao ovog jedinstvenog istraživača. Za ovaj izvanredni prijevod i njegovo objavljivanje, Miru Glavurtiću uredniku kod BGZ, treba pripisati kao posebnu zaslugu u njegovom obimnom i originalnom stvaralaštvu.
    Last edited by metuzalem; 25-09-15 at 10:01.

  15. #315
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ipak, sva ova priča o mojem ojađelom prijevodu ne bi ni bila toliko bitna da me nije omela u jednom drugom, važnijem poduhvatu, jer sam nakon okončanja prijevoda „Knige prokletih“, pun elana otpočeo prijevod kultne knjige“Jutro čarobnjaka“, objavljene 1960 godine i uskoro prevedene i objavljene na mnogobrojnim jezicima.

    Obeshrabren svojim mučnim iskustvom, odložio sam dalji rad na prijevodu ove knjige a nakon što je „Knjiga prokletih“ objavljena u drugom aranžmanu, ponadao se da će se isto desiti i sa knjigom „Jutro Čarobnjaka“ od autorskog dueta; Luja Pauelsa i Žaka Beržijea. Da to nije bio slučaj shvatio sam nakon googlanja za prijevodom ove kultne knjige i naprosto bio zapanjen činjenicom da je ona prevedena i objavljena tek 2012. godine u Zagrebu kod izdavača Eneagram. Što znači da je moralo proći više od pola stoljeća da bi se,balkanski umovi od valjanog sukna, nakanili da svojim čitaocima omoguće uvid, ne samo u ovu knjigu, već umnogome uvid u magična vremena prošlosti u kojima je bila začeta budućnost fantastičnog realizma u koji ćemo, uskoro, morati stupiti htjeli to ili ne...

    Naša je budućnost počela bežičnom telefonijom koja ne samo da se iskazala veoma praktičnom u pogledu komunikacija već i u pogledu strukture prostora koji nikako nije prazan, nego štaviše predstavlja osnovni uslov postojanja time što svojim talasanjem omogućava direktni prenos misli i ideja. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe i vidjeti u kojoj mjeri je elektronika postala sastavni dio stvarnosti i pritom pomisliti na sve ono što nas očekuje u skoroj budućnosti. Ako se čovjek osvrne na prošli vijek, osnovnom logikom će doći do brojnih pretpostavki od kojih ćemo jednu, kao prijedlog za razmišljanje, ponuditi jednu od njih a to je;

    - Da će ono što u današnje vrijeme predstavlja upotreba električne i atomske energije u budućnosti to biti upotreba i manipulacija – gravitacije...!

  16. #316
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    Ajde da se ponovo vratim na svoju nespretnu „avanturu svijesti“ i nastavim lomatati memljivim sjećanjima iz prošlih vremena, koje, može biti i ne bi ni bilo da nezadovoljni i izmanipulisani studenti nijesu krenuli da ruše stari poredak kako bi , ništa manje no doveli:

    - „Imagination au pouvoir!“ (Maštu na vlast)

    U stvari, oni su prvi koji su upućivali na realizam budućih vremena, uzvikujući parolu:

    - „Soyon realistes – exigeons l´impossible!“ (Budimo realisti – zahtijevajmo nemoguće)

    Zbog činjenice da su bili okupirali Sorbonu i okolne bulevare, stao sam izgubljeno lunjati ulicama koje su se propinjale uz brijeg na kome se uzdizao Pantheon, od kojih je jedna bila i prilično monotona ulica Svetog Jakova (rue Saint Jaques), no koja će se, u ovoj mojoj ojađeloj „avanturi“, na izvjestan način, iskazati kao nešto poput (duhovnog) kanjona rijeke - Kolorado.

    Prilikom tih prinudnih šetnji ovom ulicom, odmah mi je u oči pao nedostatak reklama i napadački šarenih firmi ali i mnoštvo neuglednih knjižara sa malim i musavim izlozima u kojima jedva da je bilo izloženih knjiga uvezanih u meke i jeftine poveze bez ikakvih slika, crteža ili ornamenata. Radoznalost me nagna da pogledam u izloge tih (hm!) knjižara i ponekog od rijetkih antikvarijata, kako bih se upoznao sa tematikom naslova, računajući da se radi o starudiji poput one koju nude bukinisti na obali Sene.

    No ipak nije moglo proći a da ne zapazim skromne natpise iznad ili na ulaznim vratima na kojima se moglo pročitati e se radi o ezoteriji, magiji i okultizmu, što moje zanimanje izdiže na prilično visok nivo, te pomnije stadoh razgledati izložene knige i pomnije čitati njihove naslove. No tek kad s izvjesnim naporom pročitah olovkom ispisane cijene, iskreno se zapanjih njihovom visinom, jer sam računao na posebno jeftinu trgovinu. Nije mnogo trebalo da shvatim e se radi o posebnim (književnim) buticima, tako uobičajenih u gradu svjetlosti.

    Po starom dobrom običaju, ne uđoh odmah u jednu od tih radnji, sve očekujući da vidim nekog drugog da prvi uđe a ja krenem za njim... No kako se niko ne pojavi, odlučih da uđem u radnju, kako bih barem prelistao neku od tih dođavola skupih kupusara, sve se čudeći kako u tim radnjama rijetko da ima koga da dočeka slučajnoga mušteriju. Nakon mog ulaska niko se ne pojavi te na miru stadoh razgledati, ne izložene knjige, već mnoštvo neobičnih „instrumenata“, počev od kristalnih kugli pa do tarot-karata i karata za igru, viskova, perli i komada odjeće izvezene zlatom...

    Taman kad uzeh jednu od knjiga sa naslovom o magiji brojeva, uz sumornu škripu se otvoriše vrata i kroz njih, u tijesnu i pretrpanu prostoriju, stupi jedan omanji bradonja, pa pošto me ošinu prodornim pogledom, strogo upita što želim...

    - „ pa, želio bih da prelistam neku od izloženih knjiga...“ – odgovorih nesigurno, na što se njegov prodoran pogled dodatno smrači a on podrugljivo zasikta..:

    - „ E, moj gospodine, izgleda da ste vi ovu našu radnju pobrkali sa burdeljom, đe možeš ušetati kad te volja i birati dok ti se ne - digne... Ajde, moj sodomizirani, briši!

    Izmrmljah nekakvo izvinjenje i zbrisah po ovoj preporuci koja nije trpjela odlaganje. Uz mučan osjećaj ljutnje i stida, osvrnuh se još jednom i tada mi se nametnu jedna utješna pomisao; pa da ovo nijesu uobičajene radnje već ispostave neke posebne duhovnosti u kojoj vladaju vrijednosti koje nijesu potčinjene šićardžijskom materijalizmu. Ujedno mi postade jasno da ću se, nasigurno, vratiti na mjesto ovog „zločina“.
    Last edited by metuzalem; 29-09-15 at 02:28.

  17. #317
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    Nakon studentskih nemira, mnogo toga se promijenilo, ne samo u gradu Parizu, nego i diljem (bogate) Francuske te je bilo ugodno njom putovati posebno zabačenim predjelima. Na tim, takoreći iznuđenim putovanjima, otkrio sam jednu mističnu Francusku ogrezlu u žetoko teškom i jedva shvatljivom praznovjerju. Ovo me nije mnogo čudilo jer su se i po Parizu motale kojekakve vračare, marabui, derviši au u vrijeme Hippija i mnoštvo indijskih gurua. Nije čoek mogao sjesti da popije kafu a da mu nekakva protuva ne uvali papirić sa brojem telefona nekog astrologa ili afričkog vrača odnosno marabua, što mu dođe na isto.

    Što se mene tiče, najviše me je zanimao neočekivano buđenje misticizma na naučnoj osnovi, te sam počeo obilaziti novootvorene knjižare velikog formata u kojima se moglo naći i prelistati puno toga a de te neko ne nagoni na kupovinu.
    Nedaleko od malog hotela u kome sam stanovao uskoro bi otvorena, ne knjižara, no baš prava robna kuća u kojoj su se mogla naći sve objavljene knjige toga vremena, te sam tamo visio po cijeli dan kad mi se moglo.

    Jednoga dana uđoh u odjel sa knjigama iz oblasti religije đe nalećeh na knjigu, Gnoza (Gnosis) ruskog pisca Borisa Muravjeva, koju stadoh pomno prelistavati privučen uvodnom primjedbom da se radi o drevnoj tradiciji pravoslavlja. Nije dugo trajalo dok već u samom uvodnom dijelu teksta na naiđoh na njegov osvrt u kome je pokušavao dati prikaz o tome koji bi, monasima pristiglim odasvud, odlučujući mističan znak mogao biti, da su se i stvarno, zaputili jedinim pravim putom svoje vjere. On je u ovom svom uvodniku, duhovni poduhvat jedinstvenih hodočasnika svoje vjere opisao kao vrhunski čin potrage za pravim smislom svog stapanja sa apsolutnim. U toj nesmiljenoj potrazi, ispunjenoj molitvama, čestim postovima i beskrajnim meditacijama, prvi znak da se konačno našao na jedinom pravom putu, bilo je – klube – odnosno naški rečeno jedno klupko koje je monah isprva počeo osjećati u grlu, da bi ga,ohrabren, daljim molitvama, kaštiganjem i uz pomoć određenih rituala nekako umetnuo u svoje izmučeno srce i konačno krenuo putem spoznaje lišene bilo kakve sumnje.

    Svakom drugom bi ovo moglo ličiti na uobičajene religiozna mistifikacije, no mene je ovo potsjećanje na ojađelo – klube – (klupko), nagnalo da se sjetim svog gladnog djetinjstva u kome sam, prepušten sebi, pokušavao da san, koji me je svake noći odvodio u svijet šarenih laža, uhvatim na djelu i jednom za svaagda raskrstim sa njegovim podvalama. Ovo moje rano iskustvo sam opisao i u ovom threadu, te ću ga ovdje citirati pa ko voli nek izvoli...

    Ipak, siguran sam da bih do privilegiju ovako jedinstvenog mističnog iskustva, teško došao da me sudbina nije podarila odrastanjem u Crnoj Gori, koja mi ga je omogućila po sistemu, kako pjesnik Matja neđe fino pomenu:

    - „Crna Gora je ka i Sveta Gora...“

    No evo i priloga o mom mističnom iskustvu gorepomenutog - klupka;

    Brzo sam se navikao na to poslijeratno vrijeme i okrenuo svemu onom zanimljivom iz svakodnevnog života, kojim sam se počeo baviti sa sve više žara. Jednoga dana čvrsto odlučih da istražim odakle, u stvari, počinje - san. Sa već uveliko očvrslom sumnjom da bi stvarnost mogla biti i podvala, posebno sam se osjećao prevarenim što skoro pola vremena moram da provedem u spavanju i snu, u kome sam doživljavao kojekakve nevezane budalaštine. Ma, rekoh, neću tome tek tako da se predajem, te čvrsto odlučih da snu postavim zasjedu i konačno vidim kako i na koji način se on svaki put prišunja, omami me i odvuče u svoj suludi svijet. I dan danas se čudim sa koliko odlučnosti sam prišao tom, za mene tada ozbiljnom i vrlo važnom poduhvatu. Mislim da je to trajalo nedjeljama i svakog novog jutra, bivao sam sve više ogorčen na sebe, što sam opet dopustio da me san prevari. A to mu i nije bilo teško, jer su dani bili tako pretrpani događajima, da sam svako veče bio mrtav umoran.Osim toga, u slamarici su, umjesto slame, bile šužbine, koje sam svakoga jutra muljao i rastresao, kako bi se preko dana provjetrile a i da mi uveče bude mekše. No, kad bih uveče legao, one bi, slijegajući se, dugo uspavljujuće šuškale i pucketale, sve dok me san, opet, ne bi prevario. I tako, opet..., opet... i opet...!

    Jedne večeri, po ko zna koji put, ležao sam razrogačenih očiju, uprtih u ispucali plafon koji se jedva nazirao u tami sobe, osluškujući preživanje i disanje koza u konobi ili ćuka kako doziva iz noći, jednolično i žalostivo. U međuvremenu se bijah izvježbao, tako da sam sve duže ostajao budan, svaki novi put uporniji u svojoj čudnovatoj namjeri. Izgledalo je, da će čitava stvar prijeći u naviku, da se jedne večeri nije desilo nešto neobjašnjivo i to ne samo za mene, šestogodišnjeg đetića, nego je moglo biti i za bilo koga drugog. U jednom momentu, sa plafona, koji se jedva nazirao, hitro se vrteći uz nekakvo neodredjeno zujanje, (a možda mi se samo činilo) poče da se spušta nekakvo tamno klupko, koje sam, istovremeno osjećao pod prstima kao nešto životno gipko, dok mi je to isto „klupko“, iako na rastojanju, u ustima ostavljalo nekakav neodređeni, ali zato veoma mučan, skoro samrtnički ukus. Preko svih pet mojih čula, tako iznenadno prepanut, zaustih da se rasplačem, kad odjednom cijela čarolija namah prestade i noć se, sa svim svojim zvucima, ponovo sklopi nada mnom. Umirih se i blaženo zaspah, ovaj put jednako odlučan da snu nikad više ne postavim sličnu zasjedu, pošto mi se činilo da sam ja, glavačke, uletio u njegovu.
    Nakon toga su prošle godine i ja se, ni sam ne znam kako, zatekao u Parizu, gradu svjetlosti, gradu toliko punom događanja, da mi je isto tako teško padalo što moram trošiti dio noći na spavanje, kao i nekad u djetinjstvu, kada sam se nadmudrivao sa snom, čekajući ga da mi uleti u tvrdo postavljenu busiju. Francuskim jezikom sam bio već toliko ovladao, da sam mogao čitati i dubokomislene tekstove o religiji, magiji, mistici, okultizmu.., ukratko o svemu onome što mi je u marksizmu-lenjinizmu bilo nedostupno.

    U toj potrazi, ruku mi dopade knjiga sa naslovom „Gnosis“ od ruskog spisatelja Muravjeva, koju sam čitao sa skoro religioznim zanosom, jer mi je otvarala potpuno novi misaoni svijet. Bio je to dubokomističan svijet pravoslavlja, u kome su nebrojene generacije kaluđera i monaha, u osami skitova, isposnica i manastira, molitvama i samokaštiganjem, pokušavali sebe da utjeraju u vanvremeno vjersko stapanje sa apsolutnim.
    Opisujući ta mistična iskustva, autor je počeo od prvog i početnog, tojest onog od koga počinje dugo i neizvjesno duhovno hodočašće samospoznaje. Pretrnuh, kad u tom kratkom i jasnom opisu prvog mističnog otkrovenja, prepoznadoh ono moje pogano - „klupko“ - što me onako podmuklo isprepada u mom ranom djetinjstvu. Koliko je taj opis odgovarao onome kako sam ga ja doživio, neka pokaže činjenica da se to iskustvo zove, a u francuskom je tekstu doslovno navedeno rječju - „klube“ - što i jeste ruska riječ za - klupko!
    - M -
    Last edited by metuzalem; 30-09-15 at 00:51.

  18. #318
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Tematski intermezzo povodom jedne epohalne vijesti...

    "Otkrivena voda na planeti Mars!"

    Ovoga puta, jedna novinska vijest mi je dala poseban impuls da napišem nešto više objektivnoj strukturi onoga što sam, takoreći iz duhovnog ofsajda, nazvao – "pustolovinom (avanturom) svijesti“. Uovoj udarnoj vijesti, radilo se o epohalnom otkriću vode na planeti Mars, vijest koja umnogome mijenja uobičajeno rasušenu sliku svijeta.

    E baš zahvaljujući sopstvenoj avanturi svijesti, pomenuta vijest je, ako ne nikakva ali zato beznadežno okašnjela vijest u obradi dežurnih „jajoglavaca“.
    Jedinstvena privilegija nekog ko se odluči na jednu ovakvu pustolovinu, jeste činjenica da mu tehnička pomagala nijesu od primarne važnosti, jer je u mogućnosti da sopstveni mozak, s punim pravom, može upotrijebiti poput svemirskog broda i njime „obigrati“ ovaj naš Svijet a možda i više od toga. Ovo su davno dokazali i mudraci antičke Grčke, kada su se pod zvjezdanim Jonskim nebom otiskivali u bezmjerne prostore Kosmosa.

    No ja, umjesto da svoj pogled na svijet i stvari prepustim nabijeđenim autoritetima, dostupne snimke svemirskih sondi, uzeo sam i počeo analizirati u sopstvenoj (duhovnoj) režiji računajući da sam u istoj poziciji sa njima a po oprobanom sistemu da se radi o „istoj meti – istom otstojanju“. Na ovaj način sam uspio da dođem do saznajne izvjesnosti, ne kako je nastao naš svijet nego i naslutio – zašto. No da ne zamoram uobičajenim „palamuđenjem“, ovdje ću iznijeti jedan odlomak iz svoje „mrtvorođene“ knjige: „Slika svijeta Velike Umjetnosti“ u kojoj sam vodu na planeti Mars označio ne samo kao prisutnu već i kao nužnu za evoluciju našega svijeta.

    Evo, pa ko hoće neka pročita a oni koji bolje znaju neka – odmahnu rukom:

    - „SLIKA SVIJETA VELIKE UMJETNOSTI“ (Cetinje 1996.) Strana 62/63)

    - "Ono što je za nas najinteresantnije, događa se baš u „unutrašnjem“ dijelu našega sistema. Planete se, u ciklusima,povremeno približavaju Suncu, mijenjajući oblik i veličinu, da bi se ponovo udaljile ka ivici „unutrašnjeg“ svijeta, odnosno na putanju (orbit) po kojoj se sada planeta Mars okreće oko Sunca. Što se dva pojma – planete i mjeseca – tiče, pojavljuje se jedan sasvim nov aspekt kod oba ova izraza (izlaza - u tekstu! primjedba autora).
    Naime, sva nebeska tijela unutrašnjeg dijela sunčanog sistema, kada se kreću u pravcu Sunca, smanjuju se i postaju mjeseci, da bi u sljedećem ciklusu počeli da se udaljuju postajući veća i poprimajući oblike koje mi nazivamo – planetama! Time bi pojmovi planeta i mjesec, postali u izvjesnom smislu izrazi koji opisuju dvije faze jednog ciklusa u kontinuitetu evolucije nebeskih tijela. Ova sažetost izlaganja bi bila sasvim dobrodošla, kad bi se radilo o nečem poznatom i uobičajenom, no u našem slučaju primorani smo da primijenimo što slikovitiji i pristupačniji postupak. Učinićemo to,tako što ćemo krenuti pretpostavkom o razvoju pomenutog ciklusa, tojest od sadašnjeg rasporeda nebeskih tijela unutrašnjeg dijela našeg planetarnog sistema, pa sve dok se ciklus potpuno ne zatvori. U tome treba krenuti sa nekog „kraja“ ili „početka“!

    Počnimo planetom Mars, koja u izvjesnom smislu predstavlja „ivicu“ našeg unutrašnjeg svijeta. Po ovoj hipotezi, Mars predstavlja planetu u svojoj posljednjoj fazi, nakon koje treba da postane – Mjesec. Njena veličina se neprestano smanjuje i pritom se iz njegovog, po površini već zaleđenog, vodenog omotača, oslobađaju velike količine vode, koje kroz razrijeđenu atmosferu nestaju u svemirskim prostorima. Njegova putanja postaje sve izduženija, odnosno ekscentrična, što predstavlja početnu fazu u njegovom povratku ka Suncu.

    Pošto su svemirske sonde emitovale prve slike sa Marsove površine, u naučnim krugovima kao i u javnosti, nastala je zbunjenost, jer su pomenute slika ukazivale na veliku sličnost sa Mjesecom. Jedino što su iz mnogobrojnih kratera izbijali oblaci, navodeći na pomisao da se radi o aktivnim vulkanima ogromnih razmjera.Međutim, ova navodna aktivnost, stajala je u suprotnosti sa temperaturama Marsove površine i njegovog vazdušnog omotača. O postojanju vode na Marsu, svjedočili su i oblaci ledenih kristala koji su, zbog niskih temperatura, smatrani i oblacima sleđenog ugljendioksida.

    Sve u svemu, nakon ovih i sljedećih sondi, planeta Mars postala je još zagonetnija, još više zbog činjenice što se pokušalo da se ovi novi podaci uklope u staru šemu pogleda na Svijet. Mars je proglašen planetom u nastajanju, koja se hladi a o čemu svjedoči vulkanska aktivnost. Pri tome se previdjela jedna „životno“ važna činjenica. Da on neprestano gubi ogromne količine vode.“
    Last edited by metuzalem; 01-10-15 at 01:43.

  19. #319
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ova kasna potvrda ispravne pretpostavke o vodi na planeti Mars, potsjetila me je na moje naivne pokušaje da prisutnim matufima u cafe baru „Balšića Pazar“ ispostavim neku od mojih vizija bliže i dalje budućnosti. Pošto smo kao uvijek po lijepom i sunčanom vremenu sjeđeli na terasi ispod lipe, danima smo gledali krš od jedne raspale "zastave 101" izložene na prodaju za, ništa manje no; 700 eura!
    Začuđen cijenom, pođoh do ove olupine, računajući da može biti ima nešto unutra što može opravdati ovu cijenu ali ovaj uvid ispade još gori kad viđeh razvaljena sjedišta i raskubeni kokpit.

    Od tog momenta mi se ovaj krš, poput kakve opštenarodne zagonetke, neprestano motao po glavi sve dok nakon nekoliko sdiskusija sa poznavaocima gradske scene, nijesam i konačno shvatio da nije to auto koji je na prodaju već njegova registracija pa ko je kupi može auto dobiti mnogo jeftinije ako ne i – džabe. Ovo me potsjeti na jednu opštenarodnu izreku, koja se veoma često može čuti na gradskoj pljaci:

    - „E ne, valan, pa da mi ga džabe daje...!“

    Nakon toga se usudih da dežurnim matufima iznesem neku od svojih uvrnutih vizija budućnosti, kao što je, naprimjer, ova:

    - „Evo viđite ovi krš – rekoh ukazaujući na pomenutu olupinu – neće mogo proć a više od pola cetinjskog „groblja automobila“ bude izgledalo ovako te će ih neka nova, pametna gradska vlast, na neki način morat odstranit... „
    - „E pa što onda...?“
    – preko volje se oglasi neko.

    - „ E onda će oni koji steknu koju paru, kupovat pametna auta sa automatskim vozačem, te neće imat potrebe da se otimaju o parking, no će im trebati samo da ih njihov auto doveze pred kafanu, nakon čega je dovoljno da auto „mršiknu“ da ide doma, što će taj on bez pogovora i učinjet. A kad bude trebalo da pođe na pljacu ili neko pokajanje, samo ga „zivnu“ i ono dođe za njega, stane pred kafanu i svirne u znak da je spremno...“


    Jasno je da su se poslije ovog mog pledoajea, dežurni matufi stali pogledivati a poneki zabrinuto odmahivati sijedim glavama... Dugo je trebalo dok se neki od njih ne usudiše da me priupitaju znam li još kakvu „izmislicu“ što nas, ma kakvi nas, no ovu mladost te svijet gleda kroz ekran smartfona, čeka u bliskoj budućnosti? Odgovorih im da se sjete da su izvjesna (tehnička) otkrića uslovila današnji način života i to: elektricitet i nuklearna energija.

    Onda navedoh svoju viziju o jednom otkriću koje bi planetu moglo uvesti u kosmičku evolutivnu fazu – otkriće suštine međusobnog privlačenja masa, odnosno kraće rečeno otkriće tajni sveprisutne - gravitacije. Njihov zbunjeni komentar je bio:

    - „A koji matrak, bi nam još i to trebalo...“

    - „ A što, čoče, ali ti električna struja nije od potrebe"
    – odgovorih pitanjem.

    - „Aaaa, to je već nešto drugo, no ti nama reci, što bi se korisno moglo učinjeti tom đaoljom – gravitacijom?

    - „E koliko toga korisnog bi se moglo postići korišćenjem gravitacije, pa ti više ne bi trebali ovakvi krševi da svoje prkno premjestiš sa tačke A na taču B, no bi se motor mogao direktno „ugraditi“ u tvoje rasjeđelo prkno, kako bi u svaku cetinjsku kafanu mogao da stić kad god ti se digne..., pardon, kad ti pane na´m“
    Last edited by metuzalem; 04-10-15 at 23:31.

  20. #320
    Join Date
    Mar 2011
    Location
    Podgorica
    Posts
    8,524
    Thanks Thanks Given 
    124
    Thanks Thanks Received 
    468
    Thanked in
    214 Posts

    Default

    Metuzalem, svaka priča je dobra, ali ova poslednja odvaja !

    Kao da sam sjedio s vama u pomenutu kafanu, tako je dočarana.
    "LIFE IS ABOUT PASSIONS. THANK YOU FOR SHARING MINE." - Michael Schumacher



  21. #321
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Vojvotk|nja od Fund|ne
    Posts
    20,926
    Thanks Thanks Given 
    1,011
    Thanks Thanks Received 
    1,852
    Thanked in
    704 Posts

    Default

    Da se prepoznam u rasjeđelo prkno
    Sell the Vatican, Feed the World!

  22. #322
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Kao da sam sjedio s vama u pomenutu kafanu, tako je dočarana.
    Moglo bi se dogodit da u nekoj drugoj priči i stvarno sjednemo iako mislim da nijesi neki matuf 50+ u što se uvjerih pošto pročitah nekoliko tvojih postova...
    - M -
    Last edited by metuzalem; 03-10-15 at 16:07.

  23. #323
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by KRKNA View Post
    Da se prepoznam u rasjeđelo prkno
    Aoooo lijepa i dobra moja krkna, postiđe me s ovijem - rasjeđelo - jer bih, posigurno, mnogo prije pomislio na nešto lijepo i uzbudljivo....
    No svejedno, ova poruka me je obradovala i ohrabrila, sve na polzu mladih kojima pripada budućnost

    - M -

  24. #324
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    Ove jeseni, uobičajeni nemir se, nekako kao iz zasjede, pretvorio u olovnu depresiju, koja me je nagnala da se osvrnem, ne samo ono što sam do sada učinio no i na ono što sam namjeran učinjet.

    U tom osvrtanju, dosta strogo sam se zapitao, da li je moja „zasluga“ da iz ovih mojih nespretnih umotvorina rasutih na hiljade stranica, niko od službenih poslenika kulture nije našao za shodno da uzme i neđe umetne barem jednu prostoproširenu rečenicu!? Pa koji se kura@c ja,sa mojih 77 (i slovima sedamdeset i sedam) godina, guzim na ovom portalu i od lažne skromnosti uvijam ka stara njuferica, dok me sa svojih udbaških visina podrugljivo posmatraju duhovni perjanici vladajuće - prosvjete i kulture nabijeđene - "Doline Bogova"
    Zbog toga sam odlučio da ću protokol o svojoj bombastično najavljenoj avanturi svijesti, brdsko brzinski zbrdozdolisati u nekoliko nastavaka, kako bi se što prije mogao goniti se u krasni kur@c, posebno kad pomislim da sam sve ono što sam namjeravao iznijeti na ovom duhovnom drkalištu, prije skoro dvadeset godina objavio kod nazovi izdavača udbaške provijencije ,koji mi dobre pare uzeše za knjige koje niti jedna knjižara nije spremna da primi i proda onome kome je namijenjena te one "ponosno" gnjiju u napuštenom roditeljskom domu.

    No ipak osjećam veliku obavezu prema onima koji na ovaj portal stidljivo zalaze, kako bi ove moje žvrljotine koje sam skoro krijući, poput onih u javnom zasranom zahodu, ispisao da ne bi samnom otišle u vječni zaborav. No moram priznati da svoj status "skitnje bjelosvjetske" ipak smatram kao izvjesnu čast apritom osjećam i veliku obavezu prema svim onima koji su, cijelo vrijeme do sada, vjerno pratili ovaj moj - sizifovski - duhovni poduhvat.

    Toliko!

    A nastavak ipak slijedi....
    Last edited by metuzalem; 05-10-15 at 00:17.

  25. #325
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default U akvarijumu zlatne ribice...

    -
    Ipak ne bih htio da oni koji ovudijen svraćaju, steknu lažan utisak da sam u ovoj svojoj avanturi krenuo da po antikvarijatima i bibliotekama počnem kopati za starim knjigama, manuskriptima i neshvatljivim traktatima drevnih druida i čarobnjaka, zato ću ih obavijestiti da to nije bio slučaj pošto bi bila prava greota time upropastiti boravak u ovom jedinstvenom gradu i to u veoma zanimljivom vremenu.

    U to vrijeme sam stanovao u jednom tijesnom stančiću u ulici „Naše Gospe iz Lorete“ (rue Notre Dame de Lorette) što se samo po sebi može uzeti kao znak u vremenu, jer život i nije ništa drugo do izvjesna „zavjera“ datih okolnosti, što najbolje znaju baš dežurni cetinjski brašnjomudi. Na ovom stančiću (1. Sprat) je barem prozor bio impozantne veličine a uz to okrenut dvorištu od jedva 2 metra širine, te sam tako imao više nego li dobar uvid u domaćinstvo jedne zanosne cure koju ova činjenica nije smetala da se u svom stanu (u pogledu mene) ponaša sa jedva podnošljivom slobodom. Ubrzo sam upamtio i njen „vozni red“ te jedva da mi je išta moglo promaći, osim u momentima kad bi navukla zavjesu, gest potpuno suprotan onome u pozorštu.., jer se tek tada iza spuštene zavjese počelo nešto homerovsko počelo događati.

    Na zidu, kako uz njen tako i moj prozor, bila je zategnuta lenka za sušenje oprane robe, koja se kretala preko točkića i na taj način dozvoljavala da se veš prostre cijelom dužinom. Ubrzo sam primijetio da njene svilene gaćice težine ne više od dvadesetak grama imaju utisnute dane od poneđeljka do neđelje ili obratno... Ubrzo sam, na svoje veliko žaljenje i saznao ko po ovom jedinstvenom kalendaru vodi svoj uzbudljivi dnevnik, kad sam jednom prilikom zazrio jednog zgodnog momka kad bi razmaknuo zavjesu da ufati malo vazduha.

    No se ni ja nijesam mogao požaliti jer ubrzo nastupiše veoma uspješna vremena nakon poznanstva sa sekretaricom velike građevinske firme u kojoj sam radio. Koliko god su raznorazni šefovi trčali za njom, baš na njenu inicijativu mi je pripala velika čast da je pratim na izletima po okolini Pariza te smo se jednom prilikom obreli u malom gradiću – Žisor (Gisors) – okome sam tek tom prilikom prvi put saznao o krstaškom redu Templara, koji su sa Istoka, osim uobičajenih začina, donijeli znanje i mudrost Orijenta. Lunjajući ovim malim starodrevnim gradićem, u maloj knjižari sa suvenirima i ostalim, zapazih a zatim kupih svježe objavljenu knjigu: „Les Templiers sont parmi nous“ (Templari su među nama) ni izbliza sluteći koliko će mi ova knjiga biti od koristi u mojoj avanturi svijesti.

    Nakon ovog više nego uzbudljivog izleta, ova odlučna ljeepotica me je odvezla u njen mali ali veoma luksuzni apartman, skriven u njegovanoj bašti novoizgrađene rezidencije na bulevaru Grenelle u 15 arondismanu. Ispostavilo se da ona vazda i na svakom mjestu uzima inicijativu u svoje ruke, pri čemu se ja skoro ništa nijesam pitao ali me to i nije mnogo brkalo. Iako je više zvučalo kao uputstvo a ne naredba, Mari me dovede pred ogroman „francuski ležaj“ i mazno zapovijedi da se oslobodim ono malo odjeće a onda legnem na leđa i dignem ruke iznad glave. Potom odnekuda donese poveliki svileni šal jarko crvene boje, uokviran rubom zlatnožute sa mnoštvom zlatnih šara u sredini a koji je neodoljivo ličio na današnju državnu zastavu Crne Gore, koje tada nije bilo ni u pomislima. Bez mnogo priče sveza mi ruke za uzglavlje a onda izmače i skoro pobožno pade na obla koljena svojih raskošnih nogu, poluotvorenih usta i zamagljenog pogleda uprtog u moje međunožje, svojim nježnim prstićem me dodirnu „onamo đe treba“ i ushićeno prošapta:

    - „L´home est beau quand il bande…!“ (muškarac je lijep kad mu se digne.)

    U tom momentu još nijesam slutio da će me lijepa Marie neočekivano proizvesti u, kako bi to pristojan narod definisao, sexualnog gladijatora, jer njeni postupci stadoše neodoljivo potsjećati na ulogu neke od onih lijepih cirkuskih jahačica koje na dresiranim konjima izvode mnoštvo atletskih vratolomija, da bi na kraju s lakoćom skliznula sa oblih konjskih leđa i publiko obasule osmjesima i poljupcima, s pravom očekujući gromki i dugi – aplauz. Ova grešna usporedba mi se nametnu čim me lijepa Marie zajaha i otopče svoju raskošnu numeru kojoj se predano i sa zadovoljstvom prepustih. Tek tada se osvrnuh po onom luksuzi i malom apartmanu koji je onako bez zavjesa i jarko osvijetljen bio nalik velikom akvarijumu sa zlatnom ribicom koja je mogla da ispuni mnogo želja i to bez pitanja. Shvatih i da svu ovu raskoš finansira neko kome se rijetko ili nikako ne – diže.

    Tog nevidljivog sponzora mi je ona kasnije i predstavila uz napomenu da, ukoliko uspijemo da mu se digne, slijedi pozamašna premija. Tek tada, kad vidjeh nekoliko osvijetljenih prozora na okolnim zidovima, postade mi jasno zbog čega na ogromnim prozorima nema zavjesa a isto tako da sam na ovoj areni i ne znajući, pred veoma zahtjevnom i publikom široke ruke, odigrao zahtjevnu ulogu jebačkog gladijatora.

Page 13 of 24 FirstFirst ... 39101112131415161723 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •