Vjerovatno će mnogim namjernicima biti jasno, što se podugo nijesam javljao, tek kad pročitaju sljedeći prilog u kome ću im prikazati jeres onakvu kakvu do sada rijetko ili nikako da su sreli a tako im je blizu...

Dakle....

Sva ova dosadašnja priča o velečasnom Amfilohiju, mogla bi se okvalifikovati sasvim bezazlenom da nije konteksta religije kao sveprisutne duhovne pojave u životu, kako pojedinca tako i društva u kome taj pojedinac obitava. Iako sveprisutna, malo ko se usuđivao da o religiji iznosi svoja mišljenja i poglede, što je sasvim razumljivo kad se osvrnemo na sudbine onih koji su to pokušali. Zato je i veliki Karl Marks u tom pogledu bio dosta poetičan, religiju nazivajući – opijumom za narod.

Međutim, ako se poslužimo opštenarodnom preporukom o popovanju i bobovanju, onda osim onoga da popu treba reći – pop – treba se dobro poduminut i reći i ono što ga čini – popom!

Pošto su me odgojile i vaspitale one nepismene, a drage, naše babe, obavezan sam da se bez ikakvog prenemaganja i degenčenja – jeretički – osvrnem na religiju time što ću je kvalifikovati kao opštenarodnu duhovnu korupciju koja se svodi na moljakanje priznatom božanstvu da: „ učini nama a zayebe one druge...“ Pa zar nije i Sartr, u svom egzistencijalizmu, za neke od religioznih pojmova, kao što je npr. Pakao, rekao: „Pakao, to su drugi...“

No ne treba ići dalje od našeg Cetinja i njegovog manastira u kome je dinastija Petrovića svedena na čuvare svetinja u historijskom periodu, dok sada u njemu suvereno stoluje mitropolit Amfilohije koji u svijetlu moje – jeresi – predstavlja nešto poput duhovnog kuma, sličnog onom mafijaškom iz filma – KUM – zvanog Vito Corleone, kome se obraćaju svi oni koji su u nekoj nevolji ili se ne snalaze najbolje u ovostranom životu.

Mnogi će pri čitanju pomisliti; a viđi omatufjelog nevjernika, smatrajući da je nema druge pobožnosti i vjere u Boga osim one koje propisuju priznate i nepriznate religije i kultovi ali mene to mnogo ne brka jer je nikad neću pristati na neku „šićardžijsku“ pobožnost e da bi iskamčio kojekakve rabote, ka da se dovijeka živi a ne u trenu prolaznosti koji dijelim s – drugima...