***
Jednoga dana prije konačnog rastanka, kao prvi stupih u Rožeovu prčvarnicu kako bih pridržao masivna ulazna vrata i propustio An Sofi i ostalu družinu da uđe. Kako Rože bješe zauzet oko ostalih gostiju ostadosmo u pozadini da bi nas ne primijetio i potom rasporedio. Čim me ugleda Rože po svom znanom običaju glasno zagraja:
-„Ehej Mafiozo, jesi li se probudio iz zimskog sna te dolaziš poslije toliko vremena…?“
Kad viđe da sam u društvu, siktavo upita koliko nas je a onda se odlučno zaputi u jedan mirniji ugao gdje sastavi par stolova da bi nam bilo što udobnije. Potom stade sa strane i u stavu mirno i sa poštovanjem Đakoma oslovi sa Mosieur Colonel (g. Pukovnik), zatim grofa a onda se ukipi i zagleda u raskošnu pojavu An Sofi, ovoga puta obučenu u indijski sari boje zlata, da bi je, ipak, oslovio sa gospođo grofice (madamme la Contessa), na što se ona veselo osvrnu i sa zanimanjem osmotri ovog jedinstvenog pariskog originala. Iza nje uđe „svilena“ ljepotica Martina u pratnji Mitra u elegantnoj uniformi, da bi iza njega, kroz teška vrata stupio portir Nikola, ovaj put u elegantnoj odjeći kojom je, na svoj nadahnuti način, vjerovatno An Sofi želio ukazati dostojno poštovanje i izraziti iskrenu zahvalnost.
Usvojoj nesigurnosti, zbunjen i neodlučan, Rože mi se obrati pitanjem, koji je razlog svečanoj posjetu koja mu čini izuzetnu čast ali istovremenu izazov s kojim ne zna hoće li na pravi način moći da izađe na kraj. Bez oklijevanja ga obavijestih da je razlog u tome što smo grof i ja odlučili da se vratimo u grad u kome smo obojica odrasli a obojica imamo rodbinu i imovinu. Kad ovo ču, Rože se nemoćno osvrnu oko sebe i kao da postade za glavu manji, promuklo othuknu:
-„Uh Mafiozo , nije valjda zauvijek..?“
-„Bojim se da jeste!“ – odgovorih.
-„E pa onda da proslavimo tu jedinstvenu odluku.., no ja nijesam baš spreman za slična slavlja.“
Da bih ga umirio i odobrovoljio, rekoh mu da sam, za vrijeme studija, radio kao konobar, tako da mogu na sebe preuzeti da goste poslužim pićem a lijepa Martina donositi jela a na kraju bi mi bilo veoma drago ako bi nam se pridružio. Ovaj moj prijedlog Rože kao da jedva dočeka jer spremno zaključa ulazna vrata i na njih vidljivo izvjesi povelik karton na kome je pisalo da je lokal rezervisan za privatno slavlje.
Umjesto da krene sa preuzimanjem narudžbi, Rože objavi da slijedi šampanjac za sve a ko želi drugo neka izabere. Nakon ove objave, Rože i ja se zaputismo u kuhinju koja me iznenadi svojom opremom i prostranstvom. Iz velikog frižidera Rože jednom lopaticom popuni srebrne posude za hlađenje šampanjca koje rasporedi na omanja kolica koja gurnu prema meni i dade znak da ich preuzmem dok je on slagao čaše na poslužaonik. Ubrzo je sve bilo spremno jedino je ostalo sačekati da se šampanjac donekle i ohladi. U međuvremenu se obratih Martini da li je sprema da pomogne na što ona bez riječi ustade,nešto šapnu Mitru na uho i krenu da posluje.
Mjesto za pročeljem stola smo ustupili An Sofi, dok je meni pripalo mjesto sa njene desne a Đakomu sa njene lijeve strane, dok se grof raskomotio s moje desne strane a prekoputa Nikole uz koga je uspravljen sjedio Mitar i pogledom pratio lijepu Martinu. Na kraju se na suprotnom pročelju smjesti Rože, koji sačeka da napunim čaše, kako bi potom ustao i svečanim glasom objavio da slavlje može da počne, kojom prilikom grofu i meni želi sve najbolje pri povratku u domovinu.
Nakon ove uzgredne zdravice, Rože ode u kuhinju da posluje a kako se ponuda sastojala od prigane krtole, mesnih stekova i švapskih kobasičica nalik na „mitraljesku municiju“, nije trebalo drugog osim sve natovariti na tri povelika pladnja i postaviti na sto pa ko voli nek izvoli. U međuvremenu sam se pobrinuo za belgijsko pivo i alzaška bijela vina te je slavlje moglo da krene... Čak i za preostale goste koji se bjehu zatekli u restoranu, kojima uzgred podijelih po bocu piva. A onda je slavlje i krenulo na veoma ugodan način, jer sam i konačno mogao sjesti uz oblu i toplu An Sofi, koja jedva dočeka da se osloni na mene i povjerljivo položi ruku na moju podlakticu. Ne potraja dok na svoje mjesto u čelo stola, prekoputa An Sofi, ponovo ne sjede Rože sa bocom prvoklasnog konjaka i nekoliko trbušastih čaša u rukama. Nikoli ovo dođe baš kao naručeno te se odmah dohvati jedne od čaša i pozva Rožea da mu napuni što on učinje bez ikakvog oklijevanja,
Ovo prijatno slavlje se, uz jelo, piće i razgovor, nastavi duboko u noć koja u gradu svjetlosti nikad ne može biti poslovično tamna, no ipak je vrijeme neumitno proticalo sve dok nas nije opomenulo da se i konačno bliži neumitni rastanak. U jednom trenutku An Sofi neočekivano ustade, vjerovatno jer je time željela poručiti da je ona, u stvari, sponzor ovoga slavlja i da cio trošak ide na njen račun, što najbolje shvati Rože koji se hitro primače i iz njene ruke prihvati par novčanica i to onih koje se lako ne sitne i niti mijenjaju po okolnim lokalitetima. Nakon toga joj se pokloni i smjerno poljubi njenu velikodušnu ruku. Utoliko se pred zaključanim vratima postrojiše Mitar, Martina i Nikola u očekivanju da ih Rože otključa kako bi otišli do hotela i limuzinom došli da prihvate nas starije. U očekivanju, Rože mi glasno postavi pitanje:
-„Ehej, Mafijozo, kako to da među zvanicama nema onog tvog divljeg umjetnika sa kojim si i najčešte navraćao u moju galeriju?“
-„E on ti je već tamo đe smo mi tek krenuli…“ odgovorih, no prije nego li Rože zausti neko potpitanje, Đakomo mu jednako glasno postavi svoje:
-„ Zašto ga ti; Rože, ostalno oslovljavaš sa Mafijozo pa - Mafijozo? Za promjenu bi mogao da mu nađeneš neko pitomije ime!“
-„Hm, imaš pravo ali koje?“
„Kad si mene oslovio činom pukovnika (colonel), njega mogao „proizvesti“ barem kao – kaplara (corporal)…“
Rože obeća da će to učinjeti sljedeći put… Ako ga bude!
***
Bookmarks