Melanholija

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Na ovu zemlju sam svratio
Da ti namignem malo.
da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.
Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.''

[V.P.]

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim greshom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli. D.T.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

...Opet vecheras lazhem ochima da ce sjutra svanuti vedrije jutrov i da ce doci vrijeme koje me nece plashiti svojim prazninama, opet vecheras dushu poklanjam samo za djelic sna........

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Oboje je sudbina sa posebnom opomenom ispratila na put.

Nju .. usamljenu u svojoj otmjenosti i njega, po svemu suprotnom njoj.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

esen je bila, najdivnija do sad, ali to sam tek kasnije shvatio... nekih godinu dana poslije. Mislim da je najdivnija ikada, ali to ću da prešutim. Ostavljam nekim novim jesenima šansu da se pokažu... Da ne bude da nisam fer.
Ja sam prolazio tom ulicom, kojom ću kasnije toliko puta proći, ali ni to nisam znao tada. Išao, brojao korake, brojao stabla, nečujno pjevušio... razmišljao. Gledao ljude u prolazu, zagrljene, posvađane, nasmijane, same... Gledao nebo, lišće... gazao lišće, osluškivao zvukove gaženog lišća pa razmišljao je li to jauk lišća ili samo smijeh... da li mu smeta što ga gazim ili mu to odgovara... ko zna. Gledao sam i ptice, pretežno u paru, pa se onda sjetim da ja šetam sam i tada me na trenutak uhvati neka nelagoda, jer sam sam... nisam zagrljen... nisam nasmijan koliko bih trebao biti jer nije Ona pored mene... neka Ona, sa kojom bih se smijao, sa kojom bi se prepirao duž te ulice oko nekih sitnica i gledao kako se trudi da mi pokaže da je u pravu, pa bi mi sve to izazvalo osmijeh na licu te bih je nakon svih tih sitnih prepirki jako zagrlio i zajedno bi se svemu nasmijali... Sve mi to prolazi kroz glavu ni ne sluteći da ću tada ugledati Nju, do tada nepoznatu.
Prolazio sam pored jedne kuće, koja se nalazi neposredno uz ulicu. Zainteresirala me je kuća, kao građevina, jer je bila neobična... nije se uklapala u okolni stil gradnje. Naslonio sam se na ogradu i posmatrao.
"Izvolite", došao je do mene tih i blag glas. Okrenuo sam glavu i ugledao Nju, kako po dvorištu skuplja lišće na jednu hrpu.
"Ma ništa, samo me je privukla kuća... nekako, čudna je", govorio sam i pri tome objašnjavao rukama. Iskreno, malo sam se i izgubio vidjevši nju... nisam znao šta da kažem. Srećom, ona je bila opuštenija pa je nastavila razgovor. Došla je do ograde, naslonila se sa unutrašnje strane, i pokušala da mi ispriča svu priču koju ima ta kuća. Negdje, na sred priče je zastala, nasmijala se i pružila mi ruku da se upoznamo. I ja sam se nasmijao. Priča se nastavila... sa kuće je prešla na općenitu arhitekturu, pa na jesen, godišnja doba, medicinu i... dalje se ne sjećam. Samo znam da smo, nekako, dogovorili da se i sutra nađemo na istoj ogradi, da nastavimo priču. Onda smo se nalazili i na drugim mjestima... i u druga godišnja doba. Onda je ona bila moja, a ja bio njen, pa smo prolazili tom istom ulicom, zagrljeni, smijali se, prepirali oko sitnica a ona se trudila da mi dokaže da je onako kako ona kaže. Provodili smo svo vrijeme zajedno.

Onda je ona postala moja žena. I još uvijek je.

Sada vidite zašto je ta jesen najdivnija do sada... možda i najdivnija ikada, ali to ću da prešutim iz već pomenutih razloga.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Samo izvolite, posluzite se mojom dobrotom, troshite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, guzhvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud.

Necete postati bolji, necete postati ja, jer treba vam i dusha.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

I šta na kraju ostane...
Pepeo pepelu, prah prahu.
Sve što je svjesno ono je i živo, a samo živo može da pamti. Ali, živo i umire. Živo ima početak i kraj... živo je imaginarno.
Neživo ne umire, ali neživo i ne pamti. Neživo može biti oduvijek i zauvijek. Ali, neživo nije svjesno i neživo nema sjećanja.
I ko će onda da svjedoči o proteklom vremenu; o događajima?!
Ako ostavimo zapise neko mora da ih tumači...
Ako ostavimo tumača on će da umre.
Ispred smrti mi smo nemoćni.
I nakon svega samo pepeo i prah.


I šta na kraju ostane?!
Na kraju ostane samo zaborav...

[Raquel]

"They are limited to their century. No glamour ever transfigures them. One knows their minds as easily as one knows their bonnets. One can always find them. There is no mistery in any of them. (...) They are quite obvious. But an actress! How different an actress is! Harry! why didn't you tell me that the only thing worth loving is an actress?"

"Because I loved so many of them, Dorian."

(...)

"You can dine with me to-night, Dorian, can't you?"
He shook his head. "To-night she is Imogen," he answered, "and to-morrow night she will be Juliet."
"When is She Sybil Vane?"
"Never."
"I congratulate you."

"Jednom glumica, uvijek glumica." - Pule Milović
/me Nisam Ja baš toliko loša, profesore.

I never play my (given) role.

Ja samo znam da obrukah svoje ime...

Uhm..
Nadraste ga :wink:

Mislim da smo oko ovoga svi saglasni.
Dobro je samo ono što je - idealno loše.

Sve ostalo je samo - lose.

/me:

Raquel

idealno losa

Ma ne kazem ja to zbog opsirnosti komentara nego mi nekako djelujes kao da ti nije bas milo da ucis nesto sto je drugi napisao ... ne uklapas se u savremene tokove

Bullseye

[Raquel]

"Na jednom putu za Jungfrau ovakve su žene dragocenost, jer su duhovite. A duhovita žena čini stalan pritisak na čovekov um i talenat; nikad u društvu duhovite žene čovek ne pada u duhovnu lenost ni telesnu labavost: zato on pored njih sve bolje vidi i lepše kaže nego u društvu čoveka. On, pored nje, nadmaši i većeg od sebe, čak i sebe samog."

"Samo je dodir sa ženom napravio francuskog čoveka najrečitijim i najbodrijim od svih ljudi. Napor da se dopadne samo duhom, on je postigao u tom vrhunac sjaja; kao što se Grk hoće da dopadne parama, i u svakoj zemlji postane prvi bankar; ili kao što je lav hteo da se dopadne lavici i došao do svoje grive, a petlić do svoje rumene kreste."

[Raquel]

Poglavice patrioti (Elvin M. Džosefi, Jr)


"Dok je bio odsutan situacija u Indijani se pogoršala. Strah od rata se smanjio, ali su domorocima pretili dodatni pritisci. U Južnoj Indijani već je bilo preko 20 000 Amerikanaca i ako su hteli da postanu država, što su bučno tražili, trebalo je da obezbede još više indijanske zemlje na kojoj će se smestiti još više belog stanovništva."

"Novi ustupci razbesneli su Tekumseha, koji je o njima čuo pri povratku iz Njujorka. U ove teritorije bila su uključena i neka od najboljih lovišta Šonija. Pored toga, dok je on pokušavao da ujedini Indijance u odbrani zemlje koju su još uvek posedovali, Indijanci su iza njegovih leđa prodali velike delove te zemlje što je još jednom pokazalo da će Amerikanci stalno nalaziti slabe i pohlepne izdajice stvari domorodaca dokle god pojedinačnim plemenima i poglavicama bude dozvoljeno da zemlju prodaju kao svoju vlastitu. Odlučniji nego ikada, Tekumseh...."

[nauzeja]

Nigde toliko ljudi kao u jednom coveku.

M. A.

[nauzeja]

Kad te mafijas javno pohvali, pa ti poslije krivo sto nisi znao sta je po struci.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

[Raquel]

U toku savršene večere Feliks je doznao kakvi su pogledi njegovog domaćina o raznim nacionalnim kuhinjama, o pravilnom načinu kako se proba vino i o Francuzima uopšte. Oni imaju dobar nos za sve ljupke i beskorisne stvari koje život čine zabavnim. Proizvode najbolja vina, slikaju najgolije gole žene, pišu lepe pesme. Kad bi samo mogli da prestanu da proizvode Napoleone i revolucije i da mrze svoje susede, bili bi najprijatniji ljudi na svetu.

[nauzeja]

Sve mi je jasno, samo ne znam kako se nisam rodila u Barsi. Eto to mi nije jasno.

[nauzeja]

P.S. jos sam u formi, osvojih jednu klinku danas!

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno.

[DzekOfAllTrades]

Gotov sam već! I stupam. Bezbroj je flaša u stroju. Ja zapušače skupljam – da dušu zapušim svoju.

[Raquel]

- Imash ogromnu kucu, imash mir, imash supruga, sina... sve shto si od zhivota trazhila... I opet ti je malo. Opet ti je dosadno. Svi razlozi za strah su ti izbrisani u CG, sve od chega si bjezhala.. Sin i da ti se ozheni, da dobije djecu... opet bi ti bilo malo. Imash vishe nego Andja, zhivish bolje nego Zhivana... i opet nisi zadovoljna? A ne mozhesh sa sestrama. Poubijale biste se, ko shto se i mrzite i kad ste zajedno i kad ste odvojeno. Vulete. Hrvatice. Takve su ti i ostale.

Najveca tragedija je bila kad su Hrvatice bile ubijedjene da su Srpkinje. Jer su im roditelji bili Milica i Lazar, koje su zvali Car i Carica. I takve pushtene s lanca. Ne mozhesh ti njima objasniti da, kada ti prichaju kako su za djetinjstva mrzjele Hrvatice... su potpisale svoju kartu sudbine.

One ni danas ne znaju shta su.

Supruzhnici im - Crnogorac, Srbin (iz Srbije), bosanski Srbin... i Brat.
Okupljene u CG.

I tako se desio Dubrovnik. I tako je pochelo.

I tako sam nastala - Ja.



- Generacije vashih roditelja su gradile neku ideju. Nema granica, nema Srba, nema Hrvata, nema Boshnjaka... Samo Ljudi. Vi... Vi... Razmazhena generacija ste se potrudili da to srushite. Moja generacija je morala dokazivati da je to moguce. To je ono shto sam ja radila u Podgorici. Dokazivala da na malom prostoru mozhe da opstane ono shto na velikom nije, a zbog vas. I Ja sam to dokazala.

Odnijela sam sve pobjede.

[Raquel]

"Ti si izbjeglica, tebi je to na nervnoj bazi."
Neko je izbjeglica iz porodice, neko iz drzhave, neko iz grada....

[Raquel]

"To je deda kupio..."
"A kome je kupio?"
"Meni i Dodu mom."

...i nosim psa sa sobom.


http://vukajlija.com/govorim-tiho-i-nosim-psa-sa-sobom

[Raquel]

Mish je dobio grip
pa je sEo u dzhip
i prevalio put dugachak
da ga pregleda doktor machak.
Doktor pacijenta pipnu
zatim ga u chelo kucnu
doktor pacijenta shtipnu
...
"Sa moje tachke gledishta,
nije ti nishta..."
To kaza, to kaza...
...pa ga smaza.

[Raquel]

S druge strane, mushkarci, ili bar dok sam bila u Nikshicu, mi se i nisu bash doimali dovoljno izazovnim ni na bilo kom drugom polju. A upoznala sam ih mnogo.
Didn't work.
Otvorene, ne ni dovoljno skupe knjige.
Tako da ni sa njima nisam imala nekih vecih problema. Ako im nisam pomagala, nisam im ni odmagala.
A opet su me shtitili ko nijednu.

Sjecam se osnovne. Jedna djevojchica bi znala imati sve petice, jedna je voljela malo da se nashminka ili slichno (prerano za svoje godine, pa je dobijala "opomene'' od djechaka), jedna ovo jedna ono... I svaka ih je znala iziritirati nechim. Ja sam imala sve to na sebi, i - trt. Chak sam i blago bezobrashtinila... Dovoljno je bilo da jedan dechkic za koga je bila javna tajna da rastura drogu samo jednom kazhe - nju necete, i moje glumatanje nije bilo vishe zanimljivo ni meni samoj. Da, bili smo dobri drugari. I ne, nisam se drogirala drogama koje je on (drugima) obezbjedjivao.

Strah me skoro pa nikad nije poznavao. A to nije bash ni toliko dobro.

Samo sam ga jednom osjetila, i to za drugoga, ne sebe. I obecala - nikad vishe. Da, osoba nije bila vrijedna straha, iako je sve ukazivalo da bi po svim pisanim pravilima trebala biti, onome shto je bila meni. Ali eto, bar taj jedan put racio nije potpuno upravljao mnome.

Melanholija za osjecajem.

...

Po nekoj analizi, prvih 14 godina zhivota sam se vaspitavala da budem zhensko, onako kako mi je i tjelesni oblik zahtijevao. Na tom prelazu, u 14-oj desio se prvi i jedini, plashim se, blic krig - liberal. Nije dugo trajalo, koliko da mu napishem ljubavno pismo, i batalim i sa tim glupostima za svoga vijeka.
Na trenutak sam uspjela dosegnuti i zhenu. Sva ranija eksperimentisanja u mojoj glavi na taj rachun, i mojim spisima, doveli su do toga. Uspjeh, i kraj.
(Pokushavala sam ja i kasnije, shto jes' - jes'... valjda mislila - ima tu josh neshto, garant.)

Taj uspjeh, ochigledno i pak, nije bio bash toliko ni beznachajan.
Mama toga dechkica ih je preselila u PG, nakon pisma. Prepala se, razumljivo. Ipak sam ja bila od opozicije mala.
Nisam ga trazhila kasnije u PG. Zavrsheno je to kod mene bilo i prebrzo, kao i sve shto je novo. Chim dodje - ide, desi se, i ode. I ne vraca se.
Ide se dalje, pa makar i na gore.

Melanholija?
Gore nikad, drukchije uvijek, isto - jok.

Melanholija - sve mi ide, u svemu sam dobra, pa mi (/me) sve brzo i prodje.
Nikad na shtetu drugih, trudim se. Toliko mogu. Ili bar - vishe koristi nego shtete. Ja sam jedini vagar.
Ko vidi shtetu, nije trebao potpisivati ugovor. Niti ga nuditi na potpis.

...

- On kazhe da je njemu tetak idol.
- Kad neko nema svoga ja, deshava se. Zhelja, nedostatak, strah, poistovjecivanje... cilj kome se tezhi. Samo shto se nikad ne stigne gdje se mislilo da ce. Ili ne traje dovoljno dugo. Slijepa ulica, pa ko se snadje sa zidom. Samoobmana, i samo - odstojanje.
- Ti nemash idola?
- Aj evo shta Ti mislish?
(bez odgovora)

ositive:

[tigrovo_oko]

Ovo mesto je san.
Samo ga spavač smatra stvarnim.
Smrt nastupa poput zore,
i budiš se smejući se
onome što si smatrao svojom nesrećom.

Međutim, u slučaju ovog sna postoji razlika.
Sve ono svirepo i besvesno
što je počinjeno u opseni prikazanog sveta,
sve to ne iščezava pri samrtnom buđenju.
Ostaje,
i mora da bude protumačeno.

Svako zlurado ismevanje,
svaka nagla, polna žudnja,
ona poderana odeća Josifova,
sve to postaju opaki vukovi
sa kojima se moraš suočiti.

Odmazda koja te katkada snađe,
hitar povratni udarac,
predstavlja dečju igru
u poređenju sa onim što te čeka.
Ovde ti je poznato obrezivanje.
Tamo se vrši potpuna kastracija!

A ovo nepouzdano vreme u kojem obitavamo,
evo na šta ono liči:
Čovek odlazi na spavanje u gradu
u kojem je proveo ceo život, i sanja da živi
u drugom gradu.
U snu, on se ne seća
grada u kojem spava u svom krevetu. Uveren je
u realnost sanjanog grada.
Svet je takva vrsta sna.

Prah mnogih srušenih gradova
pada po nama poput dremeža zaborava,
no mi smo stariji od tih gradova.

Počeli smo kao mineral.
Izdigli smo se u biljni svet, pa u životinjsko stanje, a onda smo postali čovek,
i stalno smo zaboravljali svoja prethodna stanja,
izuzev u rano proleće kad se pomalo opominjemo
da smo ponovo ozeleneli.

Tako mlada osoba oseti potrebu
za učiteljem. Tako se beba prislanja uz dojku,
bez posvećenosti u tajnu svoje želje,
pa ipak se spontano usmerava i menja položaj.

Ljudski rod vođen je putem evolucije
kroz tu seobu moći uvida,
i mada se čini da smo usnuli,
postoji stanovita unutarnja budnost
koja usmerava san,
i ona će nas naposletku trgnuti natrag
ka istini o tome ko smo.

[Raquel]

- uvijek sam govorila.
...

- Bojan je sa nama spavao u krevetu, pa tamo negdje skoro do svoje tridesete.
- Plashio se?
- A shto mene, zlato, pitash?
- Ratne traume. Dijete izbjeglishtva...
- Dali smo mu krevet kad smo ga i mi imali.
- Pa eto, sad ste mu kupili golfica. Peticu. Crvenog, ratnog. Produzhili ste mu mushkost.
- Pa i danas se ponekad desi...
- Predjite na shesticu, mozhda upali. Shalim se, ali golf definitivno pogorshava stanje stvari.
- Zashto?
- Zato shto on nije Crnogorac. I zato shto ima idola. Moga tatu.
- Odvojio se od moje dojke. Ima djevojku. Opet.
- Mozhda jes' od tvoje dojke, ali od penisa moga tate, pored njegovog zhivog, josh nije.

...

Zhivim u kuci bez podruma.
O tavanima drugi put.

:loyal: