Melanholija

[Raquel]

Možda, ali samo možda....

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

...Sreća gubi smisao u hladnom zlatu, u izgubljenom pogledu... Pjeskom sam se umio i izašao u prazno nebo.

Pričaću ti da te volim, zasladiti riječi poljupecem.. (Sve naizgled savršeno.)

Biraš najljepšu haljinu i vrtiš se kao čigra... osmijehom bodriš sunce... skrećem pogled u stranu..(Gotovo je, nemam snage za izgubljene bitke.) Prazna mjesta ne žele moje srce, igra bez pobjednika...

Jedan dio priče nam nikad nisu rekli, osmog dana Bog je odlučio srušiti svijet... Ovo je moj osmi dan...

Mene nikad domovina neće pozvati da dam svoju kost, svoje meso..ja domovine nemam...nemam ni tebe..( mislim čak da nemam ni sebe.. ni duše?)

Osjećam strast ljubavnika koji se guše iza betonskih zidova...Zapamti me po nesreći koju sam nosio u sebi dok sam te ljubio, zapamti me po tragovima na svojim bedrima.. Ako se zagledaš u njih vidjećeš da su odrazi galaksija...slikao sam ih potajno noćima...

Ponosan ? Ni tren ! Gvozdeni tonovi me paraju želudac, obližnje crkveno zvono najavljuje smrt. Možda moju ? Možda su shvatili da sam davno umro samo to treba konstatovati ?

Skupi hrabrosti i nešto ponosa, ne čekaj me da se vratim. Prašina je izjela moje korake, što da se patiš? Uostalom, ljepota tvoja će privući već nekog.

[nauzeja]

Sreca se trazi tamo gde je izgubljena.

[the_sacrament]

" I keep thinking about this river somewhere, with the water moving really fast. And these two people in the water, trying to hold onto each other, holding on as hard as they can, but in the end it’s just too much. The current’s too strong. They’ve got to let go, drift apart. "

Kazuo Ishiguro, Never Let Me Go

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Sreca se trazi tamo gde je izgubljena.

+rep.

Ipak, "Dobra ti noć ružo, zvijezde su na tvojoj strani..Zagrli jastuk i usni, čekaju te bolji dani...."

[nauzeja]

@Mudo:

Hvala. Valjda.

[Raquel]

Neko će reći da sam egocentrična.. Ja zaista vrtim svoj svijet oko same sebe. Mogu biti i na dnu, i tamo ću biti svoja.. I biću ponosna i ako bradom budem doticala dno... Takva sam... Neka me osude ako žele... Neka pričaju... Njima na volju.. A da me pogledaju u oči? E, to je već zanat... Za to već treba škola... Ja nikada nisam znala kako se odustaje. Ja sam se uvijek borila do kraja. Ja sam uvijek padala i dizala se. Mene je učio život. Meni je u krvi da obrišem suzu i nastavim dalje. Ja nikada nisam stajala u mjestu i čekala da padne kiša. Nisam. Ja sam stajala u mjestu i molila kišu da padne. Molila sam. Ja sam molila. Jadno. Kažu da sam jadna jer molim. Jesam. Ako oni tako misle. Ali meni je moja kiša pala. Oni svoju još čekaju.

[nauzeja]

Neko će reći da sam egocentrična.. Ja zaista vrtim svoj svijet oko same sebe. Mogu biti i na dnu, i tamo ću biti svoja.. I biću ponosna i ako bradom budem doticala dno... Takva sam... Neka me osude ako žele... Neka pričaju... Njima na volju.. A da me pogledaju u oči? E, to je već zanat... Za to već treba škola... Ja nikada nisam znala kako se odustaje. Ja sam se uvijek borila do kraja. Ja sam uvijek padala i dizala se. Mene je učio život. Meni je u krvi da obrišem suzu i nastavim dalje. Ja nikada nisam stajala u mjestu i čekala da padne kiša. Nisam. Ja sam stajala u mjestu i molila kišu da padne. Molila sam. Ja sam molila. Jadno. Kažu da sam jadna jer molim. Jesam. Ako oni tako misle. Ali meni je moja kiša pala. Oni svoju još čekaju.

!!!!!!!!!!!!

I dobro jutro.

[Artemis]

„Htio bih se ljubiti, htio bih da me neko grli, htio bih nekoga gledati dok spava pored mene.“

S.Jesenjin

[Raquel]

[dolazimZa5minuta]

"Nikada nisam vidio nesto divlje da sazaljeva sebe" D.H.L.

I newer saw a wild thing feel sorry for itself.A small bird will drop frozen dead from a boughwithout ever having felt sorry for itself.

[Raquel]

Sve se nalazi u Zbirci šala. Ima nade.
- Rejmon Keno

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Oluja... Trube jecaju...gromovi tutnje... Sačuvaj me, pokloniću ti Meksiko....lutajući sam ga našao jedared i skrio na tavan...
Budi bolja od drugih...budi vječnost...utkaću ti zvjezde u krošnje...sašiti od duge nebo...
Ovaj vijek je nešto naopak...ćuprije ni za lijek, samo prazna korita... grobovi na sve strane.. Uzeti ću sebi barku pa makar ostao nasukan u nekom plićaku...čisto da nerviram svijet...
Sanjaj kad usniš..sanjaj kad dodruješ more prstima..kad se probudiš uprljana tuđim pogledima..sanjaj, jer nemamo ništa osim sna, ti i ja..
Čudan je vazduh noćas, miriše na tvoja bedra...miriše na ruzmarin... Pustio sam kolonu predamnom da zamakne uživajući u njemu... Bilo bi ti bolje da si sama...

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Gledala je u čudu.. sve te svijetleće reklame oko sebe. Na trenutak joj se činilo da imaju svrhu, da će prateći iskrivljene tonove pronaći mjesto pod nekom strehom, krošnjom, i spasiti se kiše. Nije se desilo. Ni susreta, niti očajnog traganja. Svijet je i dalje sijao punim reflektorima, publika vrištala na sav glas, užas se skrivao iza paravana..

-On je sijed - prošaputa dječak tražeći lektiru.
-Psst. Ne budi nepristojan, on je samo star.. - odvrati dama naslonjena na pult.


Odlomak neke ruske tragedije zapetljao se u doba tehnologije. Ana Kurnikova ili Karenjina..? Utopio se. Nakon pogibije ona se zaljubila u nekog divnog dragog modernog Gablea.. Poslije se sjetila, prilikom groznice, svih imena i nepisanih pravila.. Ali temperatura je bila previsoka da bi sačuvala toliko promiskuitetnosti u sinapsama..imena su se nizala, poruke zvučale isto - jedna je gasila drugu. Padao je mrak i snijeg je umotao grad u vlažne tragove koji ni psima tragačima nisu više značili ništa. Ostaci hrane su spašavali gladne trbuhe, Sibirska ili Havajska, napisao je neko na status koji je poslije podijeljen nekoliko puta - Zima je, al što je zima, nego je i hladno...

Biće, što izvire iz tebe - ima samo jedno lice. Pokaži ga, živjeće istina skrojena po Istini..

-Baš si smiješan dragi moj..! - rekla mu je odlazeći posljednji put.. Stajao je još neko vrijeme osluškujući zamišljene korake kako se vraćaju.. makar po zaboravljenu torbicu, rumenilo, nešto je moralo ostati, mislio je. Stajao je još dugo vremena, jedan vijek, dva vijeka...
Poslije je tražio, među istim šeširima, koracima..

[nauzeja]

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Novo jutro i isti put...tečem niz obronke, rominjam dolinom i tješim se da ću negdje ipak zastati... ni kriv ni dužan, sve kad se zbroji nemam nikog kog mogu nazvati moji....zato ne znam, što sam to što jesam....što sam nakaradno svoj...

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Planine..

Jesen u svom maniru tjera sve u svoje luke... Kida prostranstva...
Kišobran mi postaje utočište i tamnica.... Tražio sam jučerašnje korake... mrvice koje vode do sunca... jučer je bio tako divan dan... ukrao sam misli znanca i ugradio ih u sebe...ukrao sam tvoje oči i stavio ih u džepove.... krijem ih od svih kao dijete klikere....

Rijeke...

Otkrij mi tajnu težnje za slobodom... samostalnošću...Gordost tvoja ruši moje želje...Otkrij mi svoja bedra.... školjku stomaka... dijamant u njoj... Otkrij porijeklo moga imena... Život... jedino ti si sposobna da stvoriš svijet..

Riječi...

Poredao sam oblutke pod borove... Čekam divlje guske da ih potjeram niz drum... Raširi haljine i reci ljubav.... raširi ruke i reci sreća... skrio sam blago u bunar... oplovićemo svijet... reci samo ljubav... reci sreća... proda sam odžak, oplovićemo svijet...

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

U ovakvim trenutcima poželim da imam šešir....Šeretski bih stavio sve nemire pod njega, naklonio se, pomjerio ruku u smijeru kazaljke sata pa čestitao scenaristi na promašenom komadu.... Hvala lijepo, ne bih da kritikujem ali u ovaj se nisam uživjeo....Sledeći put me zaobiđite kad imate ovakve gluposti....Radije ću biti žabac u Mapet shou...

Eh, da mi je šešir.... Skupio bih sve sjenice ovog svijeta pod njega... djelio ih djeci... Sklanjao bi me od oblaka... Sunce bi bilo sjajnije... Sretnem te pod njim, pređem preko ruba, spustim ga malo i poželim ti dobar dan....

Eh, da mi je šešir... Dunav bi se istog trena preselio u moju sobu.... Zaklonim svjetlost i sanjam na obali... Kako mi Dunav samo nedostaje, dugo ga nisam posjetio.. (Mogao bih ponovo do Novog Sada)... Prvo bih morao do Sarajeva po šešir... Tamo ih prave još tačno kako treba, po veličini tvog srca...

Eh, da mi je šešir...

[Artemis]

"Pogledaš – puti lišćem zasuti. U sjetnu želju misli potonu: svi srcu dragi blizu da su ti kao da čekaš uru potonju.
Slomi te neka tuga prastara što je i predak ćutke tugova uz mukli zveket starih lastara u davna neka jutra jugova."

[Ra's_Al_Ghul]

I was a man who thrived on solitude. Without it I was like another man without food or water. Each day without solitude weakened me. I took no pride in my solitude; but I was dependent on it. The darkness of the
room was like sunlight to me.

[nauzeja]

Nema te veštine da s lica nekom duša se pročita.
Šekspir, "Magbet"

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

...Karirano nebo se sručilo na moju glavu... Borim se vatrom protiv kiše, zapalio sam sva sjećanja na tebe..poletjela su kao papirni zmajevi u vis....Vrijeme nestaje, Božić runi sol na ranu...da si tu...

...Izdržaću ja to, izdržao sam već jedan smak svijeta...ide me.. Daću oglas: „Profesionalno preživljavam sve kataklizme...“

...Prodaj mi svoju nevjeru kao dobrobit, kao sudbinu...reci: Ko zna zbog čega je to bolje ! reci: Znam da sam mogla imati sve....... Možda i povjerujem...

Prevrnuću svijet....

[nauzeja]

Ne volim ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine. Komedijaši.

Danilo Kiš

[tigrovo_oko]

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zedj u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije

Kahlil Gibran

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Nije teško sklupčati se i utihnuti onoj koja je izatkana od tišine. Od nevidljive morske magle, nastale od talasa raspršenog o vrh stijene.

Nije teško utihnuti onoj koja je svikla da čeka proljeće. Da čeka ljeto. Da čeka da joj se koža ponovno rodi pod prvim dahom razvigorca. Da joj pogled bljesne pod prvim zelenilom života.

Nije usamljenoj na rubu tišine, teško promatrati bistrim pogledom sve oko sebe a zadržati dah.

A opet, biti duboko svjesna svega oko sebe, udisati svaki treptaj života i ....biti tiha.


Kakva i jeste sama srž života...

Jer i izvor najvećih rijeka je u početku kap.


Ona jaka, puna života, kap...više....

Nije teško Lutalici skupiti na dlan njene meke čizme-šunjalice, načinjene od sanja, od želja i od odsjaja svega što je izmaštala....A opet, čvršćih i jačih čizama nema, za teške drumove Života.....

Ne, nije teško sklupčati se i utihnuti onoj koja je izatkana od tišine...Da bi se izvila u glas....kad treba...