Svi Vi melanholični idioti, u trenucima mira i nemira, samoće i punoće... ma sve nek' ide.
Postujte ođe sve što Vam je na pameti, sve a vezano je melanholijom, ili onim što ona predstavlja za Vas i da može bit' umjetncki izraženo.
Svi Vi melanholični idioti, u trenucima mira i nemira, samoće i punoće... ma sve nek' ide.
Postujte ođe sve što Vam je na pameti, sve a vezano je melanholijom, ili onim što ona predstavlja za Vas i da može bit' umjetncki izraženo.
Last edited by Illuminated; 03-08-11 at 01:20.
Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.
Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.
Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.
I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.
O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.
Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.
Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.
Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?
A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.
Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.
Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.
Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.
Mora li samo stih?
Prosiri temu, ziv ti ja
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Prošireno.
Ja iščezoh, odoh da se kreveljim pred ogledalom. Kada se danas sećam toga, tih kreveljenja, shvatam da mi ona nisu obezbedjivala zaštitu: protiv munjevite provale stida branio sam se mišićnom blokadom. A onda, terajući u svojoj nesreći do krajnjih granica, kreveljenjem sam se spasavao nje: strmoglavce sam se bacao u poniznost kako bih izbegao ponižavanje. Lisavao sam se sredstava pomoću kojih sam se dopadao kako bih zaboravio da sam ih imao i da sam ih zloupotrebio; ogledalo mi je bilo od velike pomoći: stavio sam mu u dužnost da mi pokaze da sam čudovište: a kada bi ono uspelo u tome, moje ljuto kajanje se pretvaralo u samilost. Ali, naročito, kako mi je neuspeh otkrio moju ropsku poniznost, načinio sam se gnusan kako bih je onemogućio, kako bih se odrekao ljudi i kako bi se oni odrekli mene. Komedija Zla izvodila se protiv Komedije Dobra; Elijasen je uzimao ulogu Kvazimoda. Uvijajući se i mršteći se, izobličavao sam svoje lice, unakažavao sam sebe kako bih izbrisao svoje nekadašnje osmehe. Lek je bio gori od zla: protivu slave i beščasća pokušao sam da nadjem utočiste u svojoj usamljeničkoj istini; ali ja nisam ni imao svoju istinu: u sebi sam nalazio samo zapanjenu bljutavost. Ogledalo me je naučilo onome sto sam uostalom odvajkada i znao: bio sam strašno prirodan. Od toga se nikad nisam izlečio.
- Slušaj tišinu - govorila je Margarita majstoru i pijesak je romonio pod njezinim bosim nogama - slušaj i uživaj u tome što ti nije bilo dano u životu - u tišini. Gledaj pred sobom tvoj vječni dom koji su ti dali kao nagradu. Već vidim venecijanski prozor i savijenu lozu koja sediže do samog krova. Evo tvoga doma, evo tvog vječnog doma. Znam da će navečer dolaziti k tebi oni koje voliš, koji te zanimaju i koji te neće uznemiravati. Oni će ti svirati, oni će ti pjevati, vidjet ćeš kakvo je svjetlo kad gore svijeće. Ti ćeš zaspati sa svojom zamašćenom i vječnom kapicom na glavi, ti ćeš zaspati sa smiješkom na usnama. San će te osvježiti, ti ćeš početi mudro rasuđivati. A otjerati me više nećeš. Tvoj ću san čuvati ja.
Tako je govorila Margarita idući s majstorom u smjeru vječnog njihovog doma i majstoru se činilo da Margaritine riječi žubore jednako kao što je žuborio i šaptao potok koji su ostavili za sobom, i majstorovo sjećanje, nemirno, iglama izbodeno sjećanje počelo je gasnuti.
Just to slip the skin...
" Godine 1371. , dana 5. avgusta, padao je , tokom ljeta ,u Boki snijeg. Kao znak. Da može biti, što biti ne može. "
Jedan je veliki covjek jednom rekao : " Mrav, kad je osamucen, uvijek pada na lijevu stranu."
Temza se, kao i obicno, barem posmatrana s vrha moga solitera, pravi da ne zna nikoga i da nju niko ne poznaje. Ne smeta mi tokom dana, ta troma rijeka. Nocu zna biti pomalo neprijatno kada se zagledam u njenu mracnu povrsinu dok se mreska na povjetarcu, kao crna kesa za djubre obmotana gradu oko struka. Nezainteresovana, u stanju je da proguta cak i buku metropole petkom vece, kao sto je sigurno progutala i tolika tijela: jednostavno ih je usisala u jednom gutljaju, a da poslije toga nije ni podrignula.
(Ili sto bi Brena rekla - Moj se dragi Englez pravi - upadica Raquelina)
Covjek zaista mora biti ocajan da bi izabrao Temzu za grob. To je siguran grob, i samodopadan: lijen na povrsini, a ispod nje - nedokucivi mulj smrti.
(Depresija, melanholija, Bleu Noir:
, Plava (tuzna) tama (smrt) - upadica Raquelina, s dopustenjem, i ponovo)
Tamo, kod kuce, moja rijeka bila je ljuta, samosvjesna i lijepa. Moraca. Mora-cha-cha-cha. (Ovo ne bih ni ja bolje, postovanje autorki, iskreno) Jos uvijek u mislima vidim tu mrsavu, hladnu zensku kako juri, divlja i bucna, preko stijena koje su je procistile (Look at the amaranth: on tall mountains it grows, on the very stones and rocks and places inaccessible) u izbruseni kristal, sa nijansama zelene (Irsko), nalik venama, koje se presijavaju ispod povrsine.
(...)
Svaka pecina na svijetu nekome je vazna. (Ovoj Mileni - Beograd.)
Hvala lijepo.
Last edited by Raquel; 01-08-11 at 20:34.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
"Gradim se da vas ne vidim,i to mi uspeva,gradim se da vas ne čujem,i to mi uspeva,gradim se da vas ne shvatam,i to mi uspeva.
Gradim se da sam vedra,i to mi uspeva.Gradim se da sanjam,budna doslovce.Mogu biti među vama,a da budem sama...."
"Tiha voda brijeg roni..."
Kad bi jos nesto izjavio prije no ja to uradim, pa da te pozelim upoznati
Ili tako nesto...................
-s posvetom.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Da, prosirena tema za sva umjetnicka djela. Bravo.
Melancholy is the pleasure of being sad.
Pitam se, jesmo li istrenirani na nju? Da nema toliko zbora o njoj...
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Ili ti:
Die hard with fairies.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
You cross that bridge into the west
And all my memories follow you there
Where love took shape and love woke shame
Now I'm left to take the blame
For rushing in, for closing up
For selling off what we built up
You were never wrong
But all the same
My way was so hard to change.
Kad plesem, ja plesem;
Kad spavam, ja spavam;
a kad setam po vocnjaku i misli mi odlutaju ka dalekim stvarima,
ja ih vratim na setnju,
na lepotu moje osame.
(Michel Eyquiem de Montaigne, iz Eseja)
-ono sto je meni neobicno zanimljivo je da je ovo oznaceno na nekim mjestima kao zen.
Ali eto, kao i sve... svaka misao na 100 nacina i puteva i ritama.
Play as you feel.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
* Ali, suza je kraljica. Suza je najmoćnija vodena sila. Trudeći se da to ne deluje nervozno, lupkao sam neki takt, pokušavajući nezrelo da privučem njenu pažnju. Neuspešno...Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osećaj. *
~
* O meni se najlepse brinu oni koji me ostavljaju na miru. *
~
* Bicu iskren - nisam siguran da cak imamo i svoju sadasnjost. Izvesno je da stihijski idem kroz zivot, pa gde se zaustavim. Jedno je sigurno - nikad ne znam u kom cu smeru krenuti. Dozvoljavam da me emocije povuku, da me prosto
uguraju u neke stvari o kojima
ranije nisam razmisljao. *
" čini se da iz rana raste cvijeće... "
Dolazi jesen, pa zima... sa maglama, sa kisama, s mecavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateci ce kod mene : bolest, siromastinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja... Mozes misliti kako ce to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo... A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I duzan sam. I uopste, cijelog zivota ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerjesivu, zagonetku: kako, na posten nacin, ne stedeci trud i dajuci uvjek kvalitetan ucinak, zaraditi dovoljno za zivot. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogresni... Ne znam imas li kakve mogucnosti da mi pomognes... u nevolji sam pa rekoh: da ti se pozalim. Jer, covjek se zali prijatelju.
Ti volis jedino svog zeca od plisa
svog malog belog misa i rodjake
a ja po prvi put zalim sto imam
dvadeset i dve
Dok teras me da pevam
i glumim tvoga tatu
uz casu koka kole i krempite
ja po prvi put zalim sto imam
dvadeset i dve
Ne zelim da ti kazem da zivot nije igra
da osecam se starim
dok ljubis svoje lutke
da sad po prvi put zalim sto imam
dvadeset i dve
Jedan je veliki covjek jednom rekao : " Mrav, kad je osamucen, uvijek pada na lijevu stranu."
...Znaš bilo je mnogo dobro, bilo je bolje od bilo čega. Bilo je kao nešto što možemo da podignemo držimo gledamo i onda se smejemo zbog toga. Bili smo na Mesecu bili smo u jebenom Mesecu, imali smo ga. Bili smo u vrtu bili smo u beskrajnom ponoru. Nigde nema takvog mesta. Primaklo se tako blizu ludilu,smejali smo se, bezumno tvoj smeh i moj. Pamtim kada su tvoje oči glasno rekle volim sada dok se ovi zidovi tako nečujno ljuljaju. Čudo najkraće traje!
" čini se da iz rana raste cvijeće... "
O môr henion i dhű:
Ely siriar, ęl síla.
Ai! Aníron Undómiel.
Tiro! Ęl eria e môr.
I 'lîr en ęl luitha 'úren.
Ai! Aníron.
Nekakva gejoća izbija iz mene.
" Veceras sam tuzan. I svakodnevna melanholija mi danas ne znaci nista. Sutra ce mi opet veselost, akcija i sreca biti najbolji prijatelji. A onda ce pasti noc. Zasvirace muzika. Nestace svijet, nestace svi i sve , ostacu samo ja... i melanholija. Ali ne i nocas. Veceras sam tuzan. Veceras me ne pitaj, ne trazi , ne zovi. Veceras me samo zagrli. Eh, da je to 'samo'... Veceras sam tuzan. Jer svi zagrljaji ovog svijeta, mene ce obici. "
Jedan je veliki covjek jednom rekao : " Mrav, kad je osamucen, uvijek pada na lijevu stranu."
Seems that the wrath of the Gods
Got a punch on the nose and it started to flow;
I think I might be sinking.
Throw me a line if I reach it in time
I'll meet you up there where the path
Runs straight and high.
Crazy isn't being broken or swallowing a dark secret. It's you or me amplified.
Katjon vazda :)
Terror de te amar num sítio tăo frágil como o mundo.
Mal de te amar neste lugar de imperfeiçăo,
onde tudo nos quebra e emudece,
onde tudo nos mente e nos separa.
...then I shall know fully, even as I am fully known...
Idem kuda me oci vode
u san, u pjesmu, u rijec, u covjeka...
Tako cu jednom i u smrt da odem,
pa ako slucajno umrem - neka.
Hellblazer...
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks