‘Vitezovi ništavila’

[Carla Bruni]

[size=6]‘Vitezovi ništavila’[/size], nova knjiga Dragana Radulovića

Đavo u tranzicionom Diznilendu
Podgorica - ‘Vitezovi ništavila’ naziv je nove knjige Dragana Radulovića, jednog od značajnih protagonista nove crnogorske književnosti i autora zapaženog romana ‘Aušvic kafe’. Radulović (1969) u Uvodnoj napomeni svoje nove knjige (čiji podnaslov je ‘Đavo u tranzicionom Disneylandu’) bilježi: ‘Pisac ovog kataloga groteski u svojoj naivnosti smatra da je, nakon svih u prošlosti obavljenih zadataka i odigranih uloga, posljednje dostojanstveno stanovište onoga koji sebe još uvijek razumijeva kao misleće biće - da inficira ljude skepsom i pesimizmom. No, kako je zdravi razum u stvari mišljenje dominantne grupe, tako je u njemu najmanje zdravlja i razuma, a najviše sile. A svaka je sila po pravilu bez milosti i pameti!’ Na stranicama nove knjige Dragana Radulovića pojavljuju se likovi jednog ‘novog vremena’ (ili tranzicijskog međuvremena), aktuelni ‘junaci našeg doba’. Riječ je o svojevrsnom katalogu u kojem možete naći portrete Novinara, Prosvjetnog radnika, Biznismena, sitnog, Intelektualca, državnog, Intelektualca u usponu, analitičara, Pisca zakona, Menadžera u kulturi ili ministra u potencijalitetu, Nihilistu, pesimistu, Drogaša, Privatnog detektiva, Profitera, Lupeža u depresiji, Plaćenog ubicu... oslikane cinično i nemilosrdno, na momente u duhu književnosti apsurda, ali i fantastičnog realizma. Radulović je, pored romana ‘Aušvic kafe’ (2003), objavio i zbirku pripovijedaka ‘Petrifikacija’ (2001). Radi kao profesor filozofije u Srednjoj školi ‘Danilo Kiš‘, a pored proze bavi se i esejistikom i književnom kritikom. ‘Vitezove ništavila’ objavio je budvanski ‘Drakar’.


:yipiiii:
idem sjutra u knjizaru

[Helena]

otici u knjizharu,shto pre,po svoj primerak "vitezova nishtavila" - prava je stvar!
osim,ako vec niste zakasnili!

[Carla Bruni]

Ja sam bila juce , prekjuce je nije bilo....
Malo me je razocaralo sto je zapravo citava knjiga vec izasla u Ars-u, ocekivala sam da ima jos

[Helena]

Nikada nisam razocharana kada svetlost dana ugleda josh jedna knjiga,posebno kada je to knjiga koja otvara nove puteve crnogorskoj knjizhevnosti,kao shto su to "Vitezovi nishtavila"!
Osim toga,nishta ne mozhe da mi zameni miris svezhe shtampane knjige,shto automatski menja dozhivljaj chitanja i stvara sasvim posebno raspolozhenje! :P

[Carla Bruni]

:oops: moja greska , nije citava knjiga izasla u Ars-u , nekih 2/3
/me sad uziva u citanju one preostale 1/3 i u citanju vec procitanog.
Knjiga je genijalna

[GAGA]

eo mi je na sto ta knjiga. i to sa posvetom
da vidimo sto ima da kaze

Ausvic kafe sam citala, ali ne bih o tome...

[requiem__for__a__dream]

moze li mi ko rec shto preciznije o ovom i prethodnom romanu ovog pisca,nekako mi izmice,jeste pominjan u medijima ali ne primijetih da se mnogo govorilo o njemu(mozda treba da neki grad nazove produktom gastro-vaskularnih procesa da bi stigao do naslovnih strana?)
kakav je ton,teme,fabula ako je ima,sa kim bi se mogao usporediti (svidja mi se kad pominju apsurd i magicni realizam u jednoj recenici)
narocito za prethodni roman (ako je bio topic o tome molim recite)
merci

[apsolutno_nemoguca]

Ja sam cika upoznala prije neki dan u Knjizari, bas smijesno djeluje ... Ali nisam citala Mada, ne sumnjajuci u Carlni ukus, poslije Spahica, on je sljedeci

[Carla Bruni]

Taj cikica je idiot. Imala sam priliku da ga upoznam prije par godina, i na stranu sto su mi "Vitezovi nistavila" i vise nego simpaticni, on mi je jedan od najantipaticnijih likova koje sam ikada srela :evil:

[apsolutno_nemoguca]

Pa i djeluje tako. Prilicno nadobudno. Kad sam ga upoznala nisam ni znala ko je, moga grijeha u njegovim ocima, ali sto cu.

[Thelma]

Pa da...ti si, ipak moderatorka foruma književnost, a on...jedan sasvim običan pisac,tjahh...vjerovatno se još nije povratio od toga...
Čikica je inače vrlo alergičan na ljudsku glupost...i nikad ne pokušava da to sakrije :burp:
Eto...kad smo već skrenuli u tabloidske vode...na forumu književnost...

[Thelma]

moze li mi ko rec shto preciznije o ovom i prethodnom romanu ovog pisca,nekako mi izmice,jeste pominjan u medijima ali ne primijetih da se mnogo govorilo o njemu(mozda treba da neki grad nazove produktom gastro-vaskularnih procesa da bi stigao do naslovnih strana?)
kakav je ton,teme,fabula ako je ima,sa kim bi se mogao usporediti (svidja mi se kad pominju apsurd i magicni realizam u jednoj recenici)
narocito za prethodni roman (ako je bio topic o tome molim recite)
merci

Ako želiš mogu ponešto da ti naškrabam i o romanu i o "Vitezovima", ali isključivo na PM...

[apsolutno_nemoguca]

Pa da...ti si, ipak moderatorka foruma književnost, a on...jedan sasvim običan pisac,tjahh...vjerovatno se još nije povratio od toga...

Ili nevjerovatno prepotentan jer je u tom trenutku donio 10tak svojih knjiga "ne bi li se prodale", kako je sam izjavio.
Cinican osmjeh kao rekacija na pitanje gospodina koji tu radi da li sam citala nesto od njega i iskren odgovor da nisam - i vise su nego dovoljni da mi neko bude odbojan u tom trenutku.
Da je znao da sam "moderatorka" vjerovatno bi trazio smjenu, jer nisam citala njegova djela. :oops: 8)

[Thelma]

Ahhh, opet sam pogrešno shvaćena
:ukleti smajli:

Dakle, nemam ništa protiv tvog doživljaja dotičnog, ili bilo kog drugog, pisca - svejedno bi se mnogi od njih loše proveli u očima svjetine ako bi se doživljavali odvojeno od svog djela, mada, koliko ja znam, te su metode odavno prevaziđene. Nemam ništa ni protiv vašeg small talk-a, samo mislim da mu nije mjesto ovdje. Uz kaficu, phone or something...OK, ali ovdje - NE! Definitivno! No, to bi ti trebalo da znaš bolje od mene.
...
...
...
A ja mislila da se topic odnosi na "Vitezove ništavila", u kojima se, među dvadesetak "prikaza i nakaza" (klasifikacija autora) savremene nam društveno-političko-književne scene, egzistira i jedna simptična kreaturica - "Čitateljka":
"No, što god da učini, ona biblioteku napušta zadovoljna; u torbi koju nosi o ramenu osjeća težinu upravo uzete knjige, a tih nekoliko grama viška, čine da njena egzistencija bar za tren postane stvarnija, i od boljeg materijala načinjena. Prizor. Ili se nekako još uvijek odupire tome, ko zna?!"

[apsolutno_nemoguca]

Eh, ako bismo brisali sve small talkove, mislim da bi na vecini topica ostao samo pocetni.

Nerijetko dozivljaj pisca ima presudan uticaj na to da li ce se neko djelo procitati ili ne. Dobrim dijelom sam toi uspjela da prevazidjem kod sebe. Upravo zato i ne mogu iscekati da mi Carla donese knjigu veceras jer me bas zanima kako je jedan "na prvu loptu' procjenjen mizantrop klasifikovao ljude. No nesto mi se cini da je najlakse danas klasifikovati ... i da najcesce fali stila u tome. No, kad procitam knjigu, znacu jesam li "ogrijesila dusu" kad je ovaj Ciko u pitanju.

[Thelma]

Klasifikovao je tipove ("reprezentativne"), a ne ljude - na prizore i nakaze, to sam već napisala...mislim, ako je to jedino što te interesuje...
Jer:

"Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu - cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti - i to samo iz jednog razloga: njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude vće - kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti?)"
(iz "Vitezova" of course)

[GAGA]

Thelma... ti citirash Radulovica...

To je tako... o boze.... koja je prava rijec...

Streashno!!

[Thelma]

Zar ovo nije topic o "Vitezovima ništavila"?! :roll:
Ne razumijem komentar, ali sudeći po ogromnoj negativnoj energiji na ovom forumu, valjda je i bolje da ostanem u svom blaženom neznanju...
Citiram, i citiraću opet, naravno, bez obaveze tvog ili bilo čijeg drugog iščitavanja...
"Blagonakloni čitaoci, vjerujem da će pronaći koju riječ razumijevanja za čovjeka, te dobri, kakvi već jesu, oštro će osuditi namjeru autora da sve što postoji predstavlja u krivom svijetlu i prikazuje sa njegove nakaradne strane. Svijet nije sekularizovani pakao, kazaće, i plodovi ove primijenjene demonologije ne pripadaju tako uzvišenom biću kakvo je ljudsko. Autor je podlegao štetnim uticajima vremena u kojemu živi, povikaće glasno, očigledno je tranzicioni Disneyland ostavio svoj pogubni pečat i na njegovu dušu. A zar je moglo drugačije, upitaće autor rezignirano, i to će biti sve što će dozvoliti sebi da izgovori u svoju odbranu. Odavno je shvatio da ne vrijedi raspravljati sa tzv. optimistima, pogotovo da to ne vrijedi činiti sa optimistima po službenoj dužnosti, a takvi su danas najbrojniji. Ovaj svijet je oduvijek vapio za sopstvenim opravdanjem, no koji god pisac smatra da je banalna apologija svijeta njegovo intelektualno utočište i oslonac, eto mu ga tamo. Samo neka se docnije ne žali, kada ga taj isti svijet sažvaće i ispljune kao neslanu komadinu mesa, jer bolje od toga nije ni zaslužio."
Toliko...zasad...

[apsolutno_nemoguca]

/me je sinoc prelistavala. Ne cini se lose

[apsolutno_nemoguca]

Procitala.

Uvod: jako dobar.

Sredina- tj. djelo - prosjecno. Mislim da na onakav nacin i ovu tematiku moze obraditi iole pismeniji citalaca. Knjizevno siromasno. Ovo je jako lijepo za kolumnu u novini, i kao kriticki prikaz drustva. Ono sto fali je svrstavanje autora u neku od vrsta heh!

Epilog - krajnje patetican i nepotreban.

Sve u svemu, solidno. Ne nesto cemu bih se vratila ali ni lose utroseno vrijeme.

[Carla Bruni]

SAVREMENA PROZA: “VITEZOVI NIŠTAVILA”, NOVA KNJIGA DRAGANA RADULOVIĆA

Dvadeset i jedan udarac u ništavilo
(Dragan Radulović: Vitezovi ništavila, Drakar, Budva, 2005)

Za novu knjigu Dragana Radulovića (Vitezovi ništavila, Drakar, Budva, 2005) postoji lista čekanja u gradskoj biblioteci. Učenica potpisnice ovih redova, pišući zadatak o Balzaku, govorila je uporedo i o Vitezovima ništavila. Za veoma kratko vrijeme, Radulovićevi “vitezovi” su ušli u svakodnevni govor - kao ilustracija, kao dijagnoza, kao vic, kao optužba. A sve se događa u Budvi, inače čarobnom mjestu, u kojem patologija racionaliteta umije da dostigne čudovišne razmjere i da raznese i prostor i ljude.
Nakon odličnog romana Aushwitz kafe, Radulović je opet otvorio nepresušno vrelo tranzicionih patologija, ostajući pri tom i dalje u njegovim okvirima. Očigledno je fascinacija tranzicionim Disneylandom takva da se od nje ne ozdravlja lako. Pisac od toga ne bježi, kao što ne bježi ni od moćne sjenke Aushwitz kafea. Njegov roman je bio parabola jedne epohe koja je započela Aušvicom, a završila sa istom matricom, ali u - kafeu. U njemu je autor koristio brojne oblike trivijalne književnosti, ali i zamašnu naučnu i drugu građu, ostvarujući efektna romaneskna rješenja i preobražavajući ih u poetske metafore. Vitezovi ništavila se sada javljaju kao varijacije na tu veliku temu, varijacije koje se, u ovom slučaju, bave tipologijom i karakterologijom tranzicionog Disneylanda. Tipologija zla koju nam je Radulović ponudio, u smislu pripovjedačkog postupka, svojevrsno je preispitivanje poetike realizma, kao jednog od obrazaca kojim se mogu izmjeriti intenzitet i dubina patologije i paroksizma koji su zahvatili sveukupnu društvenu stvarnost. Ta je tradicija već u uvodnim napomenama naglašena isticanjem uzora: Teofrastovih Karaktera, Primjera čojstva i junaštva Marka Miljanova i Krležine drame Gospoda Glembajevi. U Epilogu, međutim, sve se okončava faustovskim motivom, jedinim koji preostaje kad počnemo da čitamo đavolje stope “u pepelu našega svijeta” i da “bespovratno gubimo dušu trujući se hljebom koji nam on daje”. I, kao što se pišući roman opredijelio za zanimljivu priču koja drži pažnju, navodi na razmišljanje i zabavlja u isti mah, Radulović je i sada odabrao “put ka čitaocima”. Oni će se osjećati kao “svoji na svome”, budući da su za pisca posebno vrijedan izvor obavještenja bili i “tekstovi objavljivani posljednju deceniju i po u štampi”. Snaga i intenzitet toga zla naprosto izazivaju da se pretvore u literaturu, da se sklopi džinovski kaleidoskop u Vitezove ništavila. A njihov smisao je da se opravdavajući iznova piščevo bavljenje literaturom ukoliko ga razumijevamo na Kišov način - kao po-etiku.
Ova Radulovićeva knjiga zahtijeva od čitaoca manje nego roman sa svojih 400 strana. Vitezovi ništavila se mogu čitati sada i kasnije, u pauzama, od kraja prema početku, ili bilo kojim drugo redom. Ona je poput Rubikove kocke čije kombinacije idu uvijek ka istom. Poput slagalice sa savršeno uklopivim kockicama, ona postaje dio mape tranzicionog Disneylanda, Radulovićeve mitske zemlje, postmodernističke Joknapatofe ili, pak Leleje, ako se krećemo u okvirima crnogorske literarne tradicije. Uostalom, sve tri do sada objavljene knjige ovog pisca predstavljaju konzistentno uobličen svijet sa svojim junacima i njihovim životnim pričama. Nudeći nam precizno dvadeset i jedan tip “viteza”, pisac je, više namjerno nego slučajno, uveo i značenja ovoga broja - kao ironičan znak svoje Mitske zemlje. U nizu takvih značenja broj 21 je simbol savršenosti i označava osobu usredsređenu na objekat, a ne više na samu sebe ili na slike roditelja. “To je autonomna jedinka između čistog duha i negativne materije, to je njezino slobodno djelovanje između dobra i zla što dijele svijet; to je dakle broj odgovornosti, a zanimljivo je da su mnogi narodi odabrali 21. godinu kao dob čovjekove punoljetnosti.” (Rječnik simbola). U obrnutom ogledalu Radulovićevih Vitezova, ovo je odista, vrijeme potpune punoljetnosti u patologiji, vrijeme odgovornosti i snage da se čovjek prepusti negativnoj materiji, da zaboravi na sebe i na sopstvenu prošlost i krene najzad ka savršenstvu ništavila. Radulović istrajava u prikazivanju demonskog svijeta, o čemu precizno svjedoči još jedna knjiga nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata, U zagrljaju đavla, Denija de Ružmona. Tako se zaokružuje intertekst Vitezova ništavila, koji započinje još jedno slaganje “rubikove kocke”.
Bez imalo patetike, van mogućih klišea svojstvenih pričama o Zlu, Dragan Radulović i Vitezove ništavila piše slijedeći liniju Rablea, Servantesa i ponajviše Gogolja, odnosno tradiciju ukrštanja "visokog i niskog", koja smijehom, ironijom i groteskom istražuje ozbiljno i tragično lice stvarnosti. O tome najzad svjedoči i sam naslov i 21 “vitez”. Vitez je, kao što znamo, u tradiciji uvijek bio viši oblik humaniteta koji podrazumijeva vjeru, suprotnost pokvarenosti, duhovnu borbu, mističnu pripadnost i služenje nekom višem biću. U tranzicionom svijetu to više biće nije ništa drugo do ništavilo, odnosno sam đavo. Kao što su vitezovi uvijek tvorili elitno društvo, želeći da učestvuju u nekom velikom podvigu, kakav je, na primjer bio potraga za svetim Gralom, tako i današnji vitezovi imaju svoja elitna društva i sveta pravila inicijacije. Kao što je viteštvo davalo stil ljubavi, ratu i smrti, tako vitezovi ništavila daju stil sopstvenom trajanju, ali i našim životima. Jer, teško se oteti utisku da u svakom od nas ima barem po djelić “prizora” koji još nije doživio “milost uobličenja” u formi “nakaze”. Međutim, pošto je, kako pisac kaže, ultimum kretanja svakog prizora da postane nakaza, onda je stil našeg trajanja uporno i sigurno izobličenje, sve dok carstva duha posve ne nestane, a pad postane konačan.
Međutim, bez obzira na cinizam i gorčinu koji iz Vitezova naprosto izviru, riječ je o djelu izrazito humanističke orijentacije. Radulović jeste pisac angažovane proze, ali i prepoznatljive i jasno uobličene autopoetičke svijesti. Navedeni tipovi već odavno su konvencije našeg vremena, šifre ništavila koje se prenose kao nepisana pravila. U Vitezovima ništavila Radulović se igra tjerajući opšta svojstva vremena da progovore jezikom svojih tipova, svojih dominantnih vrijednosti i načela. U svakom drugom vremenu, oni bi se doživljavali kao sublimacija ekscentričnosti, a sada su naprosto pravilo. Tako se određenja svakog viteza kreću, u isto vrijeme, i prema opštem i prema pojedinačnom, prema društvu kao okviru i prema mogućem čovjeku kao obrascu, udarajući u oba smjera. Inače, jedno od značenja riječi tip je biljeg od udarca. Ukoliko ga tako shvatimo, onda je Radulovićeva nova knjiga dvadeset i jedan udarac u ništavilo na koje smo osuđeni.
A kombinacije su bezbrojne, u okviru 21 tipa koliko ih je pisac ponudio. Čitaoci već nakon prvog čitanja predlažu nove, kombinuju postojeće, daju ideje” Svi su uključeni u igru prepoznavanja. A kada započne igra suočavanja - možda ima smisla govoriti i o početku liječenja. To je trenutak kada “smrt jednog djeteta dobije smisao”, najzad trenutak kada započinje po-etika.

Božena JELUŠIĆ

[apsolutno_nemoguca]

U srijedu, narednu, u Karveru ce gostovati pisac Pa da ga vidimo i cujemo

[GAGA]

U srijedu, narednu, u Karveru ce gostovati pisac Pa da ga vidimo i cujemo

a sto cini apsolutno_nemoguca!!!
opet si me preduhitrila

[apsolutno_nemoguca]

I dodje, i prodje, promocija.Iako lijepo zamisljeno, od samog pocetka je odisalo i zadrzalo jednu jedinu crtu - cinizam, u nepotrebnim kolicinama. Valjda je to jedino sto se moglo ponuditi. Nazalost. Ne mogu reci da sam razocarana, jer nijesam nista ni ocekivala - a nijesam ni mogla. No dobro. Kako sam pisac rece, (ne)skromno - da je zapravo on ''Vitezovi nistavila''.

[GAGA]

vala i ti apsolutna, vazda nadjes dlaku medju jajima, i od muve pravis chkovrana.

ajde casti ti. reka je cojek sto je htio. sto je smislio. ne moze svako pisat i mislit kako bi ti htjela

meni je on lijepo izgledao. kao da sam ga vec u nekom filmu gledalalalalallalallalalalal sam s Koma plava kako vjetar zamotavavavava...
i gledala bijele brave niz Komove kako jave!!!!
sa sa sa